Tagovi

Hrvatski branitelji – ponos ili teret društva?

Tijekom petnaest godina hrvatske samostalnosti, hrvatski su branitelji predmet mnogih rasprava. Kovani su u zvijezde, služili kao argument ili pak politički dekor mnogim političarima i strankama, bili dijeljeni na lijeve i desne, prisvajani i gurani u razne političke tabore. Ponekad su stavljani i u ulogu dobre udavače oko koje se guraju prosci donoseći i nudeći različite darove, ne bi li ova baš njih izabrala.

Ovo posljednje smo imali priliku promatrati svaki put kad bi Hrvatski sabor donosio ili mijenjao zakon koji regulira braniteljska prava. Skupila je tako naša udavača lijepih poklona, pa i obećanja o još ljepšima. Društvo, ta neimenovana i amorfna masa ljudi, vremenom je mijenjalo svoj odnos prema onima koji su se oružjem, riskirajući, a prečesto i žrtvujući svoje živote borili za samostalnu i prema svojim građanima pošteniju državu.

Tako se društvo gotovo klanjalo svojim braniteljima tijekom `91. i `92. godine, a kasnijih je godina taj odnos zahladnjivao i zatopljavao, ovisno o ratnim i političkim prilikama u društvu. Više je razloga tomu. Neki od njih se vezuju za ponašanje samih branitelja u ratu i poslije njega, neki uz razvoj oružanih snaga i stvaranje časničkog kadra, a neki uz dodjelu različitih beneficija i prava. Taj je odnos društva prema braniteljima prilično teško definirati u nekoliko rečenica.

A branitelji? Vođeni raznim motivima, udruživanjem ili neudruživanjem u najrazličitije udruge i sami mijenjaju svoj odnos prema društvu i državi čijem su stvaranju najviše pridonijeli. Razloga za to je onoliko koliko je u braniteljskim glavama bilo ili pak još postoji očekivanja od te iste države. Međutim, jedan od najvažnijih je po meni način i poguban rezultat pretvorbe i privatizacije društvene imovine provedene devedesetih. Tako su se mnogi branitelji vratili s ratišta i ostali zapanjeni činjenicom da poduzeće u kojem su radili ili njihovo staro radno mjesto više ne postoji. Suočeni s činjenicom da je njihova i egzistencija njihovih obitelji ugrožena, reagirali su na jedino moguć način. Pomoć su potražili od države kojoj su tako mnogo dali.

Kako je država odgovorila? Počela je donositi različite mjere koje su trebale pomoći da se branitelji uspješno uklope u društvo iz kojeg su privremeno izbivali i da mogu normalno živjeti. Neke su ugrađene u druge, a najviše njih u Zakon o pravima branitelja iz domovinskog rata. Međutim, nema tog zakona koji bi jednostavno mogao riješiti probleme građana ove države poput oslabljenog gospodarstva, ogromne socijalne raslojenosti uzrokovane tajkunizacijom, ogromne armije nezaposlenih i slično. I počelo se gasiti požare. S nedovoljno sredstava, čas ovdje čas ondje. A onda se uplela i politika pa je vlast za ono što daje počela očekivati da je branitelji bezrezervno podržavaju. Neki jesu, a neki ne. Na tom su se pitanju i branitelji sami počeli dijeliti, a do čega je to dovelo svjedočimo svih ovih godina. Meni je najružnije ovo što se unatrag godine dana događa s Fondom branitelja, kriterijima i načinom podjele fondovskih udjela. Izazvalo je to još puno novih podjela među braniteljima, ali je stvorilo i dojam kako se svi branitelji bore za još privilegija, pretežno materijalnih.

Kako u meni, tako i u pretežitom dijelu društva taj dojam izaziva odbojnost, prije svega prema onima koji su glavni akteri. A takvih je malo. Poznamo ih s TV ekrana. Nemoguće je izbjeći refleks kojim se ta odbojnost širi i na cjelokupnu braniteljsku populaciju. Dodamo li pokušaje političkih stranaka da svaka ima „svoje“ branitelje i (opet) dojam o onim pojedinim braniteljima nemoćnima da se odupru sirenskom zovu stranaka, očito je da smo na putu novih podjela koje će opterećivati ne samo političku scenu nego i društvo u cjelini.

Na kraju bih se vratio na pitanje iz naslova. Da li su hrvatski branitelji ponos ili teret društva? Odgovor pokušavam naći svih ovih godina.

Još nisam uspio. A vi?

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci