Tagovi

Historijski futur

Čini se nevjerojatno teškim živjeti u sadašnjosti, ići naprijed jednako tako gledajući naprijed. Nije da pokoji kritički osvrt unazad može nepovratno omesti napredak, no neprekidno hodati s nosom iznad vlastite guzice sigurno da ne vodi dobrom.

Slušam tako, povremeno iskošenim uskim pogledom hvatajući govornike, kako se zaklinju u to da je pravo vrijeme za zakapanje u prošlost, iz koje ćemo onda izviriti u budućnost. Naravno uz njihovu, koji o prošlosti znaju apsolutnu i univerzalnu istinu, svesrdnu pomoć. A ta njihova istina između ostalog govori kako je Tito bio jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća. Svi su to učinili, Nijemci, Poljaci, Česi, Madžari – red je da i mi raskrinkamo svoje udbaše i njihove doušnike jednom za svagda.

Odustajem od unutarnjeg monolga koji bi zapravo volio biti dijalog s takvima i vraćam se svojoj čudesnoj motici koja mi je danas, a i sutra će, ručak osigurala. No ne mogu odoljeti ne kliknuti na live bookmark koji mi vrišti sa zaslona računala: : Germany Forgets It's Past.

Pa tako doznajem da u njemačkim srednjoškolskim udžbenicima o komunističkom diktatorskom režimu pod Stasijevom kapom nad istočnim dijelom te države nema gotovo ničeg! U polovici od 81-og udžbenika povijesti i društvenih predmeta koje je svojim istraživanjem obuhvatio Institut za istraživanje školskih udžbenika Sveučilišta u Braunschweigu, o Istočnoj Njemačkoj niti riječi. U mnogim se udžbenicima nastoji komunistička svakodnevnica prikazati vrlo sličnom životu na Zapadu. U jednom se udžbeniku koji se koristi od 2003. godine istočnonjemačko društveno uređanje opisuje kao ''demokratski centralizam'' koji je omogućavao ''široku participaciju'' naroda u odlukama Komunističke partije. Pa ako ste mislili kao su naši udžbenici uglavnom katastrofalni i kako toga nigdje u normalnom svijetu nema (ta posebni smo po svemu, zar ne?), razmislite ponovno.

Naime, Njemačka u Stasi-dosjee gotovo da nije niti dirnula (osim malobrojnih suđenja čelincima režima), drži ih zaključanima. Jasno je da bi kopanje po tim nezgodnim papirima moglo biti kompromitirajuće i za Zapadnu Njemačku, jer čini se da je cijela vojska špijuna i informatora bila infiltrirana i uspješno je manipulirala gotovo cjelokupnim njenim javnim životom – od sindikata do političkih stranaka i medija. Zanimljivo je kako je 1990. parlament sa zapadnonjemačkom prevlašću polušao Stasijeve arhive zaključati zauvijek, no morao je popustiti pod pritiskom istočnonjemačkih aktivista. Prošlog se mjeseca ledeno doba nad tim arhivima trebalo otopiti, no ovoga puta Bundestag su pritisnuli upravo ti isti aktivisti, ali sa željom da led i dalje brave drži zaključanima.

Svaša se zanimljivog može doznati o groznici koja je izostankom zimske gripe počela tresti Europom, pa tako i sljedće: Lustracija na dnevnom redu diljem Europe. Sve u svemu, govornici od kojih sam s gnušanjem okrenula glavu i jednostavnim im pritiskom tipke na daljinskom upravljaču začepila usta (kad bi sve barem bilo tako jednostavno) bezočno se usuđuju obmanjivati dobronamjernike koji ih slušaju i gledaju. Sve se postkomunističke države pokušavaju na manje ili više suvisli način razračunati sa svojom prošlošću i jako su daleko od toga da mogu zadovoljno reći kako je posao uspješno obavljen. Mudri su svjesni da to potencijalno može donijeti više zla nego što bi osiguralo apsolutnu i univerzalnu istinu s početka priče. Dakle, niti po tome što je kod nas lustracija koju zazivaju pravaši do sada izostala, Hrvatska nije posebna.

Niti jedna ekstremnost kroz povijest nije doprinijela napretku nekog drušva. Možda prividno i kratkotrajno, no dugoročno svakako ne. U tom kontekstu ekstremnim smatram i pokušaje konačnog razračunavanja s prošlošću. Od prošlosti treba učiti, treba je kritički i nikako s apslolutnih pozicija vrednovati, no svaki pokušaj ispravljanja nepravdi prošlosti u vremenu sadašnjem ne vodi ničem. Osnovna je zabluda prosuđivanje o prošlosti isključivo s pozicija sadašnjosti, ne uvažavajući okolnosti koje su uvjetovale nastanak upravo takve prošlosti kakva je bila. Te su okolnosti, vrlo često nasreću, ireverzibilne, prošlost je naprosto prošlost. Druga je zabluda, koja mi često upada u oči, pokušaj definiranja vrijednosnog sustava u procjenjivanju hrvatske prošlosti van konteksta europske i svjetske povijesti. Trošeći previše sadašnjosti na pokušaj okretanja kotača povijesti unazad vodi nas u budućnost koja nema korijen u sadašnjosti, koja pokušava biti stablo s korijenom i krošnjom, a bez debla.

U državi poput Hrvatske, čija je sadašnjost gotovo pa nedefinirana, koja je neprekidno u grču iščekivanja nekog velikog prijelomnog trenutka koji će nas konačno gurnuti naprijed, doista ne vidim nikakvog smisla u traženju riješanja za budućnost prebiranjem po kostima onih koji bi konačno trebali počivati u miru. Veliki prijelomni trenutak je upravo sada, sada je potrebno uprijeti radom i znanjem u ono što jednom društvu donosi prosperitet: ekonomska stabilnost, slobodno civilno drušvo, učinkovito sudstvo, suvremeno zakonodavstvo koje omogućava inicijativu i poduzetništvo, odgovorni političare i jedanko tako odgovorni građani. Pretjerano bavljenje ljudima i politikom prošlosti koji su stvarali društvo kojim smo u konačnici bili (ili jesmo) nezadovoljni oduzima nam dragocjeno vrijeme da kreiramo sadašnjost društva i države kojima možemo biti zadovoljni.

Pitam se hoće li historijski ili pripovjedački futur za mene ostati samo gramatička kategorija ili će postati i moja budućnost.

Prije nego će MasterMind saznati, drugi su o tome već odlučili.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci