Tagovi

„Haški koncert“ (za raštimani trio i disonantni orkestar).

“Koga vi sramotite?! Ma, sami sebe. I one kojima vi zapovijedate i za koje odgovarate. A za one naše mrtve, poginule, koji su ginuli za ovo!“ - usporava Gotovina no svejedno ljutito nastavlja dalje:- „Trebate imati malo obraza jer za ovaj Knin se gine od Dinare, od ove zime, desetog mjeseca. A da ne govorim od one zadnje operacije i koliko je njih nastradalo, i koliko je njih još dan-danas u bolnici i onih koji su trajni invalidi. A vi se ponašate tako, zapovjednici!“ (Ante Gotovina na Kninskom sastanku 6. kolovoza 1995. na kojem iznimno oštro proziva zapovjednike zbog opće pljačke i kaosa)

Operacija Oluja započela je 4. kolovoza 1995, a dva dana kasnije izvršni komandant operacija i današnji haški uznik je održao vojnički „briefing“ na kojem je oštro se oborio na neizvršavanje plana sređivanja pozadine. Njegov grijeh koji mu spočitava međunarodna zajednica jest da za ono što se kasnije događalo nije nikoga smijenio, kaznio, dao na procesuiranje, jer je po zapovjednoj liniji bio odgovoran. Ako se sjećate tog snimka (a na gornjem linku možete pronaći detaljniji zapisnik) možete se uvjeriti da je do tog trenutka, a i kasnije perfektno, vojnički profesionalno i civilizacijski korektno radio svoj posao. A zašto je kasnije krenulo naopako, i da li bi on sam trebao za to odgovarati, stvar je koja će se rješavati u Hagu, ali ne samo tamo.

….pa će Ivan Jarnjak – ministar policije koji nije poduzeo ništa da istraži ubojstva srpskih staraca po Krajini i da pohapsi ubojice, nego je marljivo zataškavao zlodjela svojih podčinjenih – sad morati uložiti dodatnu energiju kako bi Markača priveo razumu i služenju višim ciljevima: posljednje informacije govore da bi mu to moglo uspjeti.( Feral Tribune 7. ožujka, 2007.

No, vratimo se odluci suda kojom je Šeparović uklonjen iz Markačeve obrane zbog činjenice da je u vladi za vrijeme Oluje bio ministar pravosuđa. Sud, naime, smatra da je ministar Šeparović važan svjedok jer su u to vrijeme i vojni suci koje je ministarstvo postavljalo bili podređeni njemu. Sud će vjerojatno interesirati zašto sudovi nisu procesuirali za ratne zločine koji su bili javno objavljeni i je li to bila politika vlade.
( Jutarnji list 10.03.2007 - Zvonimir Čičak:“ Gotovinina igra - Proces mu se pretvara u sukob dviju političkih linija“ “.

Nasuprot Čičkovom stavu, koji je dosta negativno intoniran u odnosu na Gotovinu, moje simpatije su na njegovoj strani. Ako ništa drugo, svatko od nas ima pravo na svoje mišljenje – sve dok se ne ustanovi istina, ma kakva ona bila. Pa mi se čini da je Čičkova teza o sukobu dviju političkih opcija preuska da bi objasnila događanja i manevriranje „braniteljskih snaga“ na „haškoj fronti“. Istina je puno kompliciranija, a u sve ovo smo duboko umiješani i svi mi, ponosni građani ove zemlje, koje bi jedino zadovoljila istina. A tu istinu se s raznih strana lažima "brani Churchillovskim metodama“ ( vidi: Tjelesna straža laži ).

Trio (Gotovina, Markač, Čermak) se pokušavaju proglasiti „žrtvama pijuna“ u šahovskoj igri očuvanja „nacionalnih interesa“ što je samo zamagljivanje stvari, jer krivnja za Olujne, Medačke i ine civilizacijske propuste snose krivicu svi oni, koji su predstavljali „hrvatsku kremu“ u vrijeme rata, i koji su se kasnije na isti, necivilizirani način "krvnički poigrali“ s vlastitim narodom. Naime, pretvorba i privatizacija, koja je započela još u ratnim vremenima, dok je „topovsko meso" ginulo na prvim crtama, bilo je ništa manje civilizirano, a samo je proizvelo fizičkih žrtava mnogo više nego sama ratna djelovanja, i to na svim zaraćenim stranama (jer konačno treba početi brojiti i sve one koji su svisli od bijede, nepravde, seljenja, izgnanstva, srčanih i moždanih udara, pothranjenosti, post-traumatskih stresova itd. - ima li ijedan razlog da i te žrtve ne ubrajamo, koje potiho i neznano padaju do današnjeg dana - ali ih u „ratne statistike“ nitko ne ubraja).

Čičak lijepo oslikava „haški trio“, ali čini grešku (gledano iz moje, i ne samo moje perspektive), jer uzima uloge pojedinih „haških osumnjičenika“ iz perspektive koja je ratu prethodila. A u ratu su se stvari bitno promijenile (kao i mnogo toga drugoga). No ono što je zaista najvažnije, s civilizacijskog stanovišta kojeg nije teško prihvatiti kad se hoće, rat je svima naveliko promijenio uloge. Ako Gotovina i jest bio „nečasni Hrvat“, on je svoj dug domovini časno odradio - dakle jedan avanturist (s kriminalnim dosjeom) odazvao se zovu domovine i u vrijeme hrvatske borbe za opstojnost se pretvorio u ratnika i heroja. Istovremeno, drugi „časni Hrvat“ i predratni „dobro etablirani odvjetnik“ se „neobjašnjivo" pretvorio u tajkuna (a kriminalni dosje mu se "kiti" u Hagu).

Iako su sva trojica „post festum“ žrtve duboko i mistično ispreplitanih linije zapovijedanja, treći je, kako se čini, najveća žrtva tih istih okolnosti, u kojima se relativno olako izgubio.

Kad si na odgovornim funkcijama, treba široko gledati. U svijetu školovani generali su prije svega intelektualci (koji znaju što je rat i koje su njegove posljedice). Oni gledaju unaprijed i unatrag. Zato takvi vojni intelektualci stradavaju na naoko sitnim stvarčicama (jer se od njih mnogo traži – kao npr. Wesley Clark), ali se i izdižu do najviših funkcija (kao npr. general Eisenhower ili admiral Winston Churchill). Od naših generalskih haških osumnjičenika, nitko zaista nije etablirani vojni intelektualac, nitko nije ni taktički školovan, niti strategijski osmišljavan. U Hrvatsku vojsku se stavilo na raspolaganje mnogo školovanih generala, koji su odigrali bitne uloge u domovinskom ratu, ali nijedan nije čak ni osumnjičenik. Je li to slučajno? Ili logično!?

Kad je Oluja trijumfalno završila (dakle u onih par dana vojnih operacija ako i jest bilo civilnih žrtava – one su bile samo kolateralne žrtve), pravi vojnik (koji možda nije bio školovani vojnik ali je imao iskustvo i svoj prirodni vojnički genij koji ga je upozoravao što se sve može dogoditi) postupio ja na najbolji mogući način (prema zapisniku i snimku „briefinga“ kninskog sastanka od dne 06.08.1995), ali ga „priučeni časnici“ nisu razumjeli, ili nisu htjeli razumjeti, jer su olujnu pobjedu smatrali konačnim završetkom rata, kad je trebalo gledati svoj posao. Iz zapisnika je vidljivo također, da su se u Knin kao centralno slavodobitničko zapovjedno mjesto naguravali razni miljenici najviših političkih struktura (pa je Čermak po osobnoj zapovjedi Predsjednika Tuđmana poslan Gotovini da organizira pozadinu, a priučeni general-pjesnik (i bivši boem) Tolj je Gotovini poslao izvjesnog Zelića (koji se na tom čuvenom sastanku Gotovini čak "nadmoćno" posmjehuje), a taj dio zapisnika Gotovininih bijesnih tirada je više nego znakovit:
„Ma, vi tog niste svjesni, vi ste ludi. I malo svijesti pa vi biste sami zavrnuli rukave, sami bi išli. Evo ja bi sad, i ako neće nitko za mnom, sve to iša' čistiti. I ne smimo se gledati s podsmijehom, kao da govorim nešto što nije normalno!!!“ - pogleda uprta u PD-ovca govori, a iz pravca u kojem gleda dopire oprezno pitanje:
- „Za koga to govorite?“
- „Za tebe Zeliću! Jer ti si to od noćas trebao... Jer, ti si čovjek poslan, direktno od Tolja. Ovdje. Sa papirom i zapovijedi. Najodgovorniji čovjek. A ti si čitavu noć i čitav dan ovdje, jel' ti vidiš šta se dešava, nijedan korak nije poduzet. Pa sazoveš sastanak. Sazoveš Budimira, pozoveš sigurnost, pozoveš logistiku... Svi su tu. I automatski se ide na koordinaciju. Prvi čovjek koji ima inicijativu, ima prava... A ne da se čeka netko da dođe i padne s neba i on odluči i on ide i on odradi.

Ovo izvrsno oslikava sukob profesionalnog vojnika s političkim strukturama, koje su nahrupile u Knin da bi uzeli svoj dio slave, koji će kasnije znati kapitalizirati na drugi način.

Treba razlikovati konkretne „olujne“ uloge pojedinaca iz „Haškog trija“, iz kojih proizlaze današnji nesporazumi na „haškoj fronti“.

General Gotovina je od rujna 1995 na prvim položajima, od Dinare do Knina. Njegov zadatak je bio ostati na prvim linijama i prenositi bojišnicu prema Banjoj Luci. Za pozadinu su mu poslali „stručnjake“ u koje, ako i jest sumnjao, nije smio iskazati.

General Čermak (sa Zelićima i drugima) je preuzeo prostor pozadine. Ako i nije znao što treba činiti, na kninskom „briefingu“ je mogao saznati iz prve ruke. Očito nije ni shvatio niti išta učinio da se spriječi ono što se događalo sljedećim mjesec dana na od vojske ispražnjenom prostoru.

General Markač sa svojim snagama je trebao organizirati čuvanje pozadine i prostora između pozadine i prvih linija koji su se brzo pomicali u Bosnu. Ostaje pitanje zašto to nije organizirano na pravi i djelotvoran način.

Nije mi poznato koliko je „političkih miljenika“ Markač morao primiti u svoje zapovjedne strukture, kao što su s političkim podobnicima (a vojničkim neznalicama) bile naseljavane pozadinske strukture. Je li sve ovo bila greška u planiranju vojnih operacija, ili se odstupalo od planova radi političkih ustupaka.

To dakle nije sukob dviju političkih opcija (kako misli i tvrdi Čičak) – sada se upravo događa (na „haškoj fronti“) da se Hrvatska praktički cijepa na pitanjima odgovornosti vojne profesionalnosti i političkog karijerizma, koji je jednu briljantnu vojnu operaciju pretvorilo u civilizacijsku kaljužu. Politička dimenzija je odavna svjesna svojih grijeha, radi kojih je nestala većina ključne ratne dokumentacije (ili uništavana ili čuvana po privatnim skloništima). Politika, koja je sebi priskrbila u međuvremenu najviše odlikovanja, beneficija, materijalnih vrijednost i etabliranih pozicija moći želi sebe amnestirati, i time sačuvati ono što su „osvojili“. Gotovina i njegov braniteljski tim, pojačani stranim pravnim stručnjacima i savjetnicima razotkriti tu dimenziju jer jedino ona oslobađa Gotovinu (što je pokazao slučaj Blaškić).

Rat na „haškoj fronti“ će se sve više zaoštravati, i tu ne treba imati iluzija. Svi involvirani na „haškoj fronti“ znaju mnogo o onome što se zaista događalo, politika pokušava već odavna Haški tribunal držati pod kontrolom (kroz špijuniranje njihovih istražitelja, kroz dozirano davanje dokumenata, kroz ubacivanje svojih ljudi u obrambene timove (Šeparović), ali to ne ide. U prvom redu radi istih tih beskrupuloznih i karakterno neprovjerenih kadrova, koji su u trci za novcem i utjecajima istrgovali s najvećim dijelom kritične dokumentacije, a kad se takva „vruća materija“ jednom nađe na slobodnom tržištu zasigurno će završiti u arhivama raznih stranih tajnih službi, pa time i na raspolaganju Haškom tribunalu. Zato nije čudo da o našim stvarima se u Hagu više zna nego kod nas, ali i da se Haški sud toliko „politizira“. Ima tamo politike, ali najviše naše!

Za kraj, a glede planiranja vojnih akcija napomenut ću iskustva oko oslobađanja krajnjeg juga Hrvatske. Oslobađanje Konavala je planirao general Bobetko po svim vojnim pravilima. Mnogo unaprijed se znalo što radi prva linija, što pozadina, a međuprostor je odmah popunjen mješovitim policijskim (civilno-vojnim) kontrolnim punktovima. On je bio profesionalni general (nije važno gdje je školovanje stekao), bio je dobar čovjek, dobar hrvatski domoljub. Operacija je bila savršeno planirana, savršeno izvedena. Srpski seljaci iz hercegovačkog zaleđa su evakuirani, dok vojne operacije ne prođu i dok se ne napravi asanacija radi sigurnog povratka) i smještani su u dubrovačke hotele s drugim prognanicima. Iskrenja koja su izbijala između njih i prognanika u hotelima, ili manje krađe po ispražnjenom prostoru, ili samo nekoliko razbijenih kuća su malena cijena koja se u ratu mora platiti. Vjerujem da je isto to bio organizirao i u „Medačkom džepu“, ali da su se anomalije javljale radi istih razloga, radi stihije koja je zavladala zbog neprofesionalnosti glavnih vojnih „čimbenika“ i karijerizma političkih podobnika zaštićivanih od strane visokih političkih moćnika. Onih istih koji su sada ustvari najviše izloženi, mada još uvijek zauzimaju visoke političke, vojne i društvene pozicije, i grčevito se bore da na svim razinama održavaju svoju istinu o domovinskom ratu, i njihove „svete“ uloge, pri čemu se manipulira svime i svačim, od braniteljskih udruga do obrane haških osumnjičenika.

Držić u svome prologu Dundu Maroju na jednom mjestu kaže:
Rat je poguba ljudske naravi!
To je velika istina: u vremenima kataklizmi razni ljudi pokazuju svoju pravu, nimalo ljudsku, nimalo civiliziranu prirodu. Usko privatni interesi i pohlepa, koja se javlja u vrijeme dok drugi ginu nešto je najgore i najrazornije za nacionalno biće, jer dugoročno opterećuje budućnost. Kao što vjerujem da bi Bobetko bio dobro prošao u Hagu, da je kojim slučajem to doživio, tako sam isto uvjeren da će tamo Gotovina najjeftinije proći. Ali mnogima će pasti „aureola“ s posvećenih glava.

Hag je ipak samo naše unutarnje pitanje, ma koliko ga neki pokušavali ksenofobično „internacionalizirati“ . Svehrvatska fronta nije u Hagu, tamo ne postoji „mi“. Svaki od trojice haških osumnjičenika brani svoju vlastitu kožu, a purgatorij s njima ćemo morati svi mi proći, jer Hrvatska ne može vječno biti talac struktura, koje su se u najtežim trenucima preživljavanja popeli na grbaču naroda – i tu bi htjeli vječno ostati. Zato držim palčeve Gotovini, kao što sam svojevremeno i Blaškiću, jer njihova borba za istinu, je i borba za sve nas, njihova zadnja borba za Hrvatsku.

Jer, iza kakofonije „haškog koncerta“ čuje se „milozvučna harmonija“.

Komentari

U ovoj ozbiljnoj obradi

U ovoj ozbiljnoj obradi veoma ozbiljne teme se Markač navodi za čuvanje prostora između pozadine i prvih linija. Nemam uvid u stvarno stanje, ali po duljoj praksi i nekim poznatim činjenicama iz toga doba to nije vjerojatno. I ako je bilo zamišljeno, vjerojatno je odmah došlo do promjene. Već za nekoliko dana je uslijedio uspješni protuduar udruženih srpskih snaga svih vrsta pod zapovjedništvom Mladića. Negdje južno od Drvara, na području RH, je došlo do zaustavljanja tog već munjevitog prodora uz vjerojatno najsilovitije ratne bitke. Razni pripadnici domobranskih postrojbi tvrde da je noću u šumi po nekoliko puta preko njih prelazila linija borbi prsa u prsa. Domobranske snage su se nalazile u bezizglednim pozicijama. Nakon sloma protuudara su se bitke i prodori nastavili. Gotovina se je odmah pridružio. Nisu sve čuvene srpske snage bježale, pa ni po dogovoru, sve do Banja Luke. Sada to i abitri iz SAD-a potvrđuju. Nije vjerojatno da su Markačeve snage, koje su cijeli rat bile udarne i najviše u izravnim dvobojima, čuvale prostor iza prvih linija. Na dugoj granici na Uni je dugi broj tih dana bila grobna tišina i mir na srpskoj strani, što ne bi bilo moguće bez ozbiljne stvarnosti iza. Po svemu sudeći se ne radi o naviknutim situacijama.

Gotovina i Markač su potvrđeni kao izraziti ratnici a Markač još više samo to. Ostalo što nisu ratnici, razne odgovorne osobe i politika u užem i širem smislu, cijela neka praksa, nisu nešto sporedno u pitanjima svega pa i zločina. Bilo kako bilo, nikakvo individualiziranje krivnje ovdje neće staviti točku na i. Isključiva odgovornost Gotovine i Markača za zločine počinjene na području kojim vjerojatno nisu upravljali ni dan dva i za vrijeme dok su, po svemu sudeći, drugdje vodili ozbiljne bitke, vjerojatno neće sjesti nikome, pa ni Srbima. Čak i ako se uključe drugi minusi Gotovine, to neće puno izmjeniti stvar sa zločinima nakon Oluje i drugim pitanjima s tim u vezi. Ovdje je pravda vjerojatno na složenijim iskušenjima nego u dosadašnjoj praksi.

Tko je glasao

To je konstrukcija koja nema

To je konstrukcija koja nema veze sa realnošću na terenu. Za vrijeme i nakon "Oluje" nije bilo nikakvog srpskog protuudara - uostalom postoje i srpski izvori o tome.
Milan Martić je 4.8. u 17:20 potpisao "Odlučujemo" odnosno zapovjed o povlačenju jedinica i izgonu stanovništva. Jedina mjesta gdje su srpske snage imale inicijativu su obrana Petrinje (zbog čega je odmah drugi dan akcije smijenjen Basarac i za zapovjednika postavljen Stipetić) i kratko napredovanje dijela 11. brigade 21. krajiškog korpusa prema Karlovcu treći dan operacije (iako je moguće kako je to bio pokušaj proboja snaga u okruženju, računajući da je to najslabije branjeni pravac), no nakon predaje 21. krajiškog korpusa 9. kolovoza kod Gline više nije bilo vojnih operacija ni borbi na području RH.
Neposredno prije same operacije "Oluja", u srpnju 1995. hrvatske snage (HVO i HV temeljem Splitskog sporazuma) su napale i osvojile Drvar i Mrkonjić Grad (praktički odsjecajući Knin od srpskog zaleđa), Ante Gotovina je zapovijedao i u tim operacijama. Nekih tri tjedna nakon "Oluje" srpske snage u BiH su se pregrupirale iz istočne Bosne i pokušale vratiti Mrkonjić Grad, no bez uspjeha. Ta operacija nije bila ni blizu hrvatskog teritorija, i bila je relativno slaba - kao da ni sami Srbi nisu "za ozbiljno" htjeli vratiti to područje (tim više jer bi to nezgodno izložilo njihove snage u odnosu na ojačanu Cazinsku krajinu koja je umjesto dotadašnjeg prijateljskog Abdića bila čvrsto pod kontrolom Armije BiH). Vjerojatno su sam raspad "RSK" i vrlo zategnuti odnosi s Beogradom koje su bosanski Srbi imali u to doba, jednako kao i pripreme za pregovore u Daytonu doveli do toga.
Molim te, kad opet vidiš te "domobrane" daj ih pitaj i kak je to bilo kad su se u Abesiniju išli boriti... Lupetanja i mitova oko rata ima i previše, a ovo je jedan od onih koje je najlaše pokazati kao potpuno netočne i izmišljene.

Tko je glasao

Taj dio je slabije javno

Taj dio je slabije javno poznat.
Po ovim domobranima je Mrkonjić Grad vraćen od strane srpskih snaga pod komandom Mladića, koje su nastavile prodor. To je više puta pisalo u medijima BiH, uz ostalo publicist Ivan Lovrenović. Kaštelanska brigada je imala dosta žrtava a i druge. Tu se više puta spominjao prekid Gotovininog izbivanja zbog vjenčanja.
Gdje je bio Markač tada, cca 12.8.?
Kada je, s kakvim snagama i namjerama kretao prodor prema Banja Luci? Nisu srpske snage bile u raspadu ni poslije jer su na Uni imali snaga za zaustavljanje proboja.
Gdje su razne srpske borbene grupe iz Srbije? Nisu valjda svi ti čučali u Srbiji?

Tko je glasao

Nema što biti "slabije

Nema što biti "slabije poznato" - srpske protuofanzive nije bilo. Srbi do ratifikacije Daytona nisu ušli u Mrkonjić Grad. 12.8. u Hrvatskoj su prve nevladine organizacije i prvi hrvatski civili ušli na područja obuhvaćena operacijom "Oluja". Rata više nije bilo, i ono što je sada najjači dokaz protiv ove trojice, praktički su sve kuće bile čitave (1-2% oštećenih borbenim djelovanjima).
Banja Luka nije ni bila u ciljevima akcije, iako su Srbi smatrali da bi ju moglo ugroziti upravo izlaganje boka kod Mrkonjić Grada. Borbe koje su se tada vodile na toj lokaciji su tamo trajale već više od mjesec dana, bez promjene intenziteta i one su daleko od bilo kakvog "srpskog protuudara" u "Oluji" - jednostavno na tom dijelu su borbe bile praktički u kontinutetu od srpnja pa do listopada, nevezano uz samu "Oluju". Da, poginulo je nekoliko desetaka hrvatskih vojnika u tom razdoblju, no par je činjenica koje dekonstruiraju takvu mistifikaciju: prva je ta da se te borbe nisu odvijale u Hrvatskoj i druga da nisu imale direktne veze sa "Olujom" jer je Radovan Karadžić zapovjed (prije svega za napad u smjeru Bosanskog Grahova) izdao Manojlu Milovanoviću (ne Mladiću) 30.7. - pet dana prije početka "Oluje".
Srpske snage iz Srbije su se prve povukle iz "RSK" (u zapisniku o predaji Bulat na Stipetićevo pitanje "A gdje vam je ostala tehnika?" odgovara sa "Odveo Novaković u Bosnu" - prije svega se mislilo na VBRove stacionirane na Petrovoj Gori), a i bile su upravo zbog inaćenja Miloševiću praktički mizerne, nasilno mobilizirane i glavnina locirana/zatvorena na slunjskom poligonu. Čak ni nakon početka "Oluje" nisu nikakve značajnije jedinice prelazile iz Srbije u Istočnu Slavoniju, što su gotovo svi očekivali.
Još jedan od detalja koji pokopavaju tu teoriju je upravo to da su pobunjeni Srbi u to doba već van kontrole Miloševića (pogotovo nakon "Bljeska") - i to je ono što se uglavnom prešućuje i manje je poznato. Službeni Beograd je počeo popuštati pod sankcijama i prije svega srpsko vodstvo u BiH je to doživjelo kao izdaju. Vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj je bilo praktički u cijelosti pod političkom kontrolom iz BiH, ne iz Srbije, tako da je Milan Martić smijenio Miloševićevog Borislava Mikelića sa mjesta premijera "RSK" i odlučio (28.5.95) da se "RSK" odnosno područja zahvaćena pobunom u RH ujedini sa Republikom Srpskom u BiH. Praktički odmah nakon toga, 30.5.95, osnovana je Koordinacija Istočne Slavonije kojoj je na čelu bio Goran Hadžić kako bi se Istočna Slavonija odcijepila od "RSK" - znači da je tada već bio značajan i žestoki raskol među lokalnim vodstvima srpskih pobunjenika. Tada još slijedi Srebrenica, potom Abdićevo proglašenje "Republike Zapadne Bosne" kao "prihvatljivih Muslimana" - sve to sa ciljem teritorijalne i političke konsolidacije pobunjenih Srba u Hrvatskoj i BiH, te bi nakon eliminacije "bihaćkog džepa" imali homogen teritorij koji su doživljavali kao začetak države "prekodrinskih Srba" upravo zato jer im je propao temeljni deklarirani cilj pobune - ujedinjenje sa Jugoslavijom.
Pad "RSK" je definitivno bio udarac koji je slomio taj cilj, toliko da je došlo i do raskola na relaciji Karadžić-Mladić. Jednostavno nisu postojali uvjeti za bilo kakvu srpsku ofanzivu većih razmjera, tim više što je glavnina borbenih grupa kojima je Srbija raspolagala u to doba zaista i čučala u Srbiji.
A ako me sjećanje dobro služi, Markačevo osnovno zaduženje tokom i nakon "Oluje" je bilo saniranje eventualnih džepova otpora (jer je cijeli plan napada bio da se oni osiguravaju i mimoilaze kako bi se osiguralo brzo napredovanje), zarobljavanje zaostalih neprijateljskih vojnika i postrojbi te osiguranje policijskog i vojnopolicijskog sustava na oslobođenom području. Ovo posljednje ga je i odvelo u Haag.

Tko je glasao

Podaci o borbama u BiH i

Podaci o borbama u BiH i učešću Gotovine, a vjerojatno i Markača, bitno ne odgovaraju činjenicama.

U BiH su se nastavile voditi borbe pod združenim zapovijedanjem Gotovine i generala Armije BiH. Ulazak u Banja Luku su zaustavili, prema iskazu Gailbraitha, SAD, Alija Izetbegović i Tuđman.

Gotovine odmah po dovršetku Oluje nema više po oslobođenim područjima RH niti ima ikakve veze s zbivanjima. Uostalom je u otužnici isključivo zapovjedna odgvornost za razdoblje poslije Oluje. Za Markača ne znam ali je skoro pa nemoguće da se i on tu kreće obzirom da nikakvih ozbiljnijih vojnika nema na tom području.

Ipak prepuštam diskusiju jer je to očigledno sustavnije dezinformirano razdoblje i tema.

Tko je glasao

Samo ukratko, govoriš o

Samo ukratko, govoriš o dvije različite stvari. Vojne operacije u BiH, u kojima jest sudjelovala Hrvatska Vojska (i Ante Gotovina kao jedan od zapovjednika) nisu dio "Oluje", niti su povezane sa zločinima koji su počinjeni nakon "Oluje" i za koje su optužena ova trojica.

Temeljni politički cilj i same "Oluje" i Splitskog sporazuma (Tuđman-Izetbegović uz gotovo prisilu Amerikanaca) temeljem kojeg je i formalno-pravno angažirana HV u operacijama u BiH (što je definitivno tema za sebe i samostalni post jednog dana) bio je upravo sprječavanje percepcije jedinstvenog sukoba ("sve je to jedan rat") u međunarodnoj zajednici čime bi nestala granica između RH i BiH a pojavila se granica "srpskog teritorija" (koji je temelj današnje podjele BiH). Prije svega taj sporazum je bio problematičan zbog Hrvatsko-Muslimanskog rata u BiH i to nije bilo ni pravo ni iskreno savezništvo. Sve operacije koje su vođene imale su paralelan sustav zapovjedanja što se i vidjelo na terenu, i zato je nerijetko dolazilo do taktičkih napredovanja (Banja Luka) koja su ugrožavala strateško stanje na terenu (prije svega Sarajevo, Markala je bila 29.8.).

Hrvatska politika u to doba se još uvijek temeljila na "hrvatskom teritoriju" unutar BiH, tako da je HV (i još više HVO) aktivno sudjelovala u tim napadima jer su im i strateški ciljevi bili drugačiji, te je zato bila potrebna intervencija i SAD i Izetbegovića i Tuđmana. Tada se u sukob uključio i NATO bombardiranjem srpskih položaja, nakon čega su i operacije HV u BiH uglavnom postale defenzivne do primirja u listopadu kada je počelo službeno povlačenje.

U svakom slučaju, rat u Bosni i rat u Hrvatskoj treba promatrati kao odvojene ratove (iako ne i bez uzajamnog konteksta jer su ih, ako ništa drugo, srpski strateški ciljevi povezali), a ukoliko Gotovina uspije pokazati da je bio u vrijeme kad ga se optužuje za zločine u drugoj državi to samo može koristiti njegovoj obrani. No ipak postoji dokumentacija da je imao zapovjednu ulogu koja se reflektirala na stanje na području oslobođenom "Olujom" što i jest predmet optužbe. Ni Markač, a pogotovo on nisu bili "samo vojnici" jer su imali (makar formalno, na suđenju bi se trebalo pokazati da li i stvarno) odgovornost za događanja na terenu i nakon završetka vojnih operacija.

Tko je glasao

Ovo daje osnovnu

Ovo daje osnovnu orjentaciju.

Po te osobe i birane krugove je vjerojatno bitno formalno-pravno i stvarno dokazivanje na sudu.

Za većinski global je potpuno nesporno da Gotovina i Markač nakon Oluje nisu više ni bili na području RH oslobođenom Olujom (nitko i ne navodi da ih je vidio), pa sigurno predstoji više otvaranje nego zatvaranje pitanja autorskih prava i obveza nad cjelinom.

Tko je glasao

Mrkonjić Grad je dvaput

Mrkonjić Grad je dvaput vraćan pod kontrolu srpskih snaga. Očigledno su se vodile borbe i cik-cak prodori i očigledno je tijek borbi u BiH kroz kolovoz 1995.g. i dalje kontinuirano prešućivan i rubno osvjetljen od svih sudionika. U ozbiljnim intervjuima američki predstavnici, Alija Izetbegović i drugi spominju ozbiljne dvojbe oko zaustavljanja ulaska združenih snaga pod zapovjedništvom Gotovine, prvenstveno hrvatske vojske, u Banja Luku. U prvom planu dominiraju krojenje situacije i zbivanja poslije Oluje. U jednoj hrvatskoj TV emisiji se tri puta javlja vojnik 4. gbr s pitanjem Gojku Šušku zašto su vodili jake borbe do Banja Luke kad se je danima prije već znalo dogovoreno, ovaj na njega viče da se ne javlja i tako opet.

Prepuštam daljnju diskusiju, obzirom da ne poznam situaciju te da sve ukazuje na puno sustavnog zamagljivanja oko toga.

Tko je glasao

Ostavljaš prešućeno jedno

Ostavljaš prešućeno jedno ključno pitanje koje tezu Gotovine kao "vojnika kojemu je politika napakirala odgovornost" ozbiljno dovodi u pitanje: njegov bijeg. Smatram kako je potpuno jasno da je taj bijeg bio čisto politički instrument i da je Gotovina toga itekako bio svjestan.

Sam Gotovinin braniteljski tim je smijurija i sam je sebe doveo u priliku da ostane bez praktički jedinog suvislog odvjetnika kojeg ima (Kehoe, u sukobu interesa mjerljivim s Šeparovićevim). Oni su, od Mišetića nadalje, do sada radili isključivo na otezanju postupka - i to s neprikrivenim ciljem iskorištavanja suđenja za medijsku i političku prisutnost u Hrvatskoj. Vrlo je osnovano za pretpostaviti kako će se glavnina događanja koordinirati sa obljetnicom "Oluje" kako bi najjači efekt postigla u rujnu - pred raspirivanje predizborne kampanje. Pa čemu li drugome služi Zaklada?

Ono što jest bitno je da snimka čiji si transkript polinkao zaista ključna indicija (a sa potvrdom autentičnosti i cjelovitosti i dokaz) - no to samo po sebi nije dokaz koji oslobađa Gotovinu nego koji inkriminira ostale sudionike sastanka. Znači Zelića i ostale na tom skupu (pa i one koji nisu tamo), bilo danas bilo za dvadeset godina, treba procesuirati hrvatsko pravosuđe.

Tuđman i Šušak su umrli prije podizanja optužnice i donesene presude i iako su time izbjegli kazneni progon, počinjeni zločini nisu time nestali niti je njihova uloga u njima nestala. Upravo se ta činjenica kristalizira u ovom suđenju, a i u cijelom tekstu koji si napisao. Nijedan od ovdje optužene trojice nije osmislio plan zločina (paljenje 30.000 kuća nakon "Oluje" je bilo osmišljeno i planski), oni trebaju odgovarati za provođenje tog plana odnosno ne sprječavanje toga - a da bi se to moglo pokazati, tužitelji će nužno (i bez velikih problema) trebati dokazati taj plan. Očito je kako je to ključni element politizacije i suđenja i cijelog slučaja u Hrvatskoj, jer je mit o tom dvojcu i njihovoj bezgrešnosti potka dijela političke scene. A Gotovinin braniteljski tim je upravo ekspozitura tog dijela političke scene. Nemojmo biti naivni i sumnjati kako to Gotovina ne zna - njegovo sudjelovanje nije moguće bez njegove svjesne odluke. A ta odluka nije bila trivijalna, ako je u borbama postao heroj, onda je svojim bijegom postao izdajnik - Rusi bi mu pred kojih stopedeset godina za to dali medalju pred streljačkim strojem, a onda bi Tolstoj napisao knjigu o tome...

Tko je glasao

Čovjek napiše svoje

Čovjek napiše svoje mišljenje i pusti u opticaj, računajući da svatko ima pravo svoje misliti. No ipak odgovorit ću na tvoja dva naglaska:
Ostavljaš prešućeno jedno ključno pitanje koje tezu Gotovine kao "vojnika kojemu je politika napakirala odgovornost" ozbiljno dovodi u pitanje: njegov bijeg.
Odgovor je implicite je sadržan: Gotovina je u ratu spontano izrastao generala - ali i on sšada u krug onih koji to nisu ni po vokaciji (vojnik je bio samo slučajno) ni po obrazovanju. Ni on ne spada u obrazovane vojne intelektualce, zavisio je od onih koji su ga promovirali uz jak politički poticaj, kao jedini pravpvjerni Hrvat nauprot hrvatskim jugogeneralima u koje politička vrhuška više nije vjerovala kad se nazirao kraj rata. Samo se on vojnički bolje snalazio, za razliku onih drugih. Lako moguće da je nasjeo onim istim svojim sponzorima, koji su ga poslali u egzil i financirali po svijetu. To je tipična reakcija probisvjeta, no njegovo drugačije tumačenje prošlih događaja je ozbiljno ugrožavala onu istu nomenklaturu koja ga je producirala. Općenito, sva trojica znaju mnogo toga.

Drugo:
Vrlo je osnovano za pretpostaviti kako će se glavnina događanja koordinirati sa obljetnicom "Oluje" kako bi najjači efekt postigla u rujnu - pred raspirivanje predizborne kampanje.
Ja nisam pisao o vojnoj strani tih događaja. To i ne mogu. Moj napis je upravo išao u pravcu razotkrivanja političke i politikantske pozadine cijelog ratnog i postratnog hrvatskog vremena, koja je cijelo vrijeme uspješno potiskivana, ali to neće tek tako moći dugo ići, bez obzira na izbornu situaciju.

Samo toliko, vojna stvara stvari neka drugima ostane.

Tko je glasao

Tekst sam tako i doživio i

Tekst sam tako i doživio i većina iznesenog je dobro postavljena i argumentirana (strelica gore). Vojni aspekt priče sam elaborirao u odgovoru na ap-ov komentar, a ovo i jesam shvatio kao tekst i temu koja se bavi politikanstvom i politikom. Upravo sam i obljetnicu "Oluje" spomenuo u tom kontekstu.
Po tome što si napisao, smatram da se zapravo ne slažemo u jednom ključnom detalju. Ja smatram da Ante Gotovina nije izmanipuliran nego da je i sam politikant.

Tko je glasao

Moj napis je upravo išao u

Moj napis je upravo išao u pravcu razotkrivanja političke i politikantske pozadine cijelog ratnog i postratnog hrvatskog vremena, koja je cijelo vrijeme uspješno potiskivana, ali to neće tek tako moći dugo ići, bez obzira na izbornu situaciju.

U skladu s navedenim, zanimljivo bi bilo pogledati cijelu snimku sastanka s kojeg si linkom naveo dio zapisnika.
Snimka je u javnosti izazvala veliku pažnju, a svi su je tumačili na način i u kontekstu obrane generala Gotovine, a to je uglavnom da je njegovo nezadovoljstvo bilo usmjereno na stanje u cjelokupanom prostoru operacije.

Bez želje da ocjenjujem cjelinu operacije, nije nemoguće uočiti da se radilo o brifingu na kojem je vrlo važnu ulogu imalo stanje u gradu i okolici, posebno u kontekstu dolaska visoke političke delegacije.
Ne bih o detaljima, ali svaki zapovjednik voli da više instance na prostoru koji obilaze zateknu čisto i sređeno stanje, table, zastave i plakati (i križevi su imali svoje mjesto) nisu na odmet, vojska čista, obrijana, svak na svojem mjestu i sl.

Da ne bi bilo zabune, pristalica sam teze da vojska radi svoj posao, a posao joj odeđuje politika. Slažem se s tvrdnjom da će prije ili kasnije biti rasvijetljena uloga svih struktura, pa i političkih.

B-52

Tko je glasao

U prvom redu se slažem da

U prvom redu se slažem da vojsci uvijek politika treba određivati okvir djelovanja. Ali i taj dio se treba stručno a ne "horuk" sistemom.

Ovdje se radilo o naglim promjenama u shvaćanjima i političkim opcijama, koje su pobjedom na bojnom polju shvatili da je stvar gotova i da se sada treba okrenuti drugim stvarima, pa su zato naglo sve pozicije popunjavanje vjernim a ne stručnim kadrovima.

Sve ostalo se slažem, dan dva iza završetka operacija još se većina zločina nije ni dogodila, a ako jest bile su rezultat vojnog pohoda, a ne zločinačkih namjera. U svakoj pozadini treba djelovati civilna i vojna kontrola, koju smo ovdje imali na jugu, pa me je iznenadilo da je poslije oluje bila samo vojna, a i ona nije djelovala. Ako smo imali Gopsić s nestručnim djelovanjem, pa jug sa vrlo stručnim i profesionalnim radom, zašto se u Oluji ponovno radilo na nestručni način, je li to zato što Bobetko više nije bio , niti drugi školovani generali, nego generali priučeni političari. Samo kads se sjetim Toljevih i Beljovih konferencija za tisak - sve je jasno.

Slažem se i da je onaj čuveni sastanak je imao funkciju ukrašavanja prostora na kojem će se kretati centralna politika - i međunarodni faktoru - ambasadori, atašei isl. pa Gotovini neće puno koristiti, ali ipak su vidljiverazlike u pristupima - jer "kvazi-politički" kadrovi poslani po nalogu iz Zagreba na teren su sve neozbiljno i površno shvaćali, a - opet ponavljam, u ratnom pohodu je i pozadina vojna stvar. Mi ovdje govorimo o vojnoj operaciji, koja je bila na cijelom prostoru vojna, dakle i u pozadini je bila vojna s određenim specifičnostima.

Puno mojih stavova su iz osobnog iskustva na ovom terenu. Zahvaljujem nebu i prijateljima koji me nisu angažirali na Kninskom prostoru kad sam se nudio da učestvujem u sređivanju pozadine na osnovu naših iskustava, jer bi bio vjerojatno izgubio glavu s mojim razmišljanjima,

Tko je glasao

Istine radi, a nije nevažno

Istine radi, a nije nevažno za kontekst,...

Samo toliko, vojna stvara stvari neka drugima ostane.

Suprotno navedenom i vjerojatno po inerciji, ulogu policijskog generala Markača si poistovjetio s ulogom, nadležnostima i obvezama temeljne policije. Markač je bio pomoćnik ministra za specijalnu policiju i zapovjednik specijalne policije.

Taj je segment policije cijelo vrijeme rata, a posebno u javnosti poznatim operacijama, obavljao isključivo vojne zadaće. Upotrijebimo li analogiju s vojskom, oni su bili vojni specijalci jer vojska takve nije imala u potrebnoj količini. Bili su angažirani kao element iznenađenja i udarna snaga koja je trebala osigurati povoljnije uvjete za djelovanje borbenih vojnih postrojbi. Zbog svoje relativne malobrojnosti, djelovali su u segmentu najtežeg i po prioritetima najvažnijeg prostora.

Sukladno navedenom ne stoji tvrdnja iz članka kako je Markač bilo što osiguravao, ponajmanje neki prostor između prvih linija i pozadine. To bi bio preveliki luksuz za bilo koju vojsku svijeta.
Jednako tako, unatoč činu policijskog generala i funkciji pomoćnika ministra UP, Markač nije bio nadležan za ostali segment policije, pa tako ni za one široj javnosti poznate policijske snage i zadaće.

B-52

Tko je glasao

Markač: Jest, da je vodio

Markač: Jest, da je vodio specijalnu policiju ali je i to policija, koju treba razlikovati od uloge vojnih specijalaca u vršcima napada. Ako je kao specijalni policajac igrao ulkogu vojnih specijalaca neće mu na Hagu puno pomoći jer bi ispalo da nije radio svoj nego tuđi posao.

Možda je ipak istina da su se kompetencije bile izmiješale u izvođenju (moj napis se upravo odnosio na zbrku u kompetencijama i ulijetanje nekompetenih osoba u vojnu akciju), ali je to onda jako loše za sve koji su u tome učestvovali, jer u ratnom pohodu je jako važno da svatko igra svoju ulogu da bi cijela slika imala pozitino ozračje.

Svakako, pozadina je bila popunjena najnekompetentnijima, i na njihovom sektoru su se dogodile stvari koje nikako nisu smjele. To što ih glavnokomandujuži nije kažnjavao je njegov grijeh u vojnim naukama, ali kako će ih kažnjavati kad su ih poslali najviše pozicionirane osobe, o kojima je i sam ovisio.

Običan čovjek to zna razlikovati. Tjedan dva iza Oluje je jedan vozač, stariji čovjek, došao u Dubrovnik i sav nesretan pričao kako se mladići iz njegovog kraja (neću spominjati koji kraj ali je uz more) svako večer otiskuju u krajinski prostor u avanture. On je to znao razlikovati a najodgovorniji nisu.

Tko je glasao

Tjedan dva iza Oluje je

Tjedan dva iza Oluje je jedan vozač, stariji čovjek, došao u Dubrovnik i sav nesretan pričao kako se mladići iz njegovog kraja (neću spominjati koji kraj ali je uz more) svako večer otiskuju u krajinski prostor u avanture.
I mislim da bi baš među takvim "avanturistima" trebalo tražiti krivce za mnoge popaljene kuće, a vjerojatno i ubojstva. Da se to na vrijeme učinilo, ne bi nam se danas podvaljivala priča o sustavnom paljenju srpskih kuća.
Pljačkalo se, palile su se kuće, ubijalo se. To su činjenice. Ali ništa od toga nije bilo sustavno. Većinu tih zlodjela su učinili ljudi koji s hrvatskom vojskom veze nisu imali. Mnogi su si dali oduška nakon oslobađanja okupiranog teritorija i pretjerali u tome, ali mislim da nikakvog plana nije bilo.

"Isto i jednako nisu ni isto ni jednako."
silverci

Tko je glasao

Nažalost, plan jest

Nažalost, plan jest postojao i ti su "avanturisti" bili dijelovi plana. Hrvatska Vojska je osiguravala cijelo to područje i u njega se nije moglo ni smjelo ulaziti bez odgovarajućih dokumenata (svi zatečeni bez dokumenata su smatrani "zaostalim neprijateljima"). Ti dokumenti nisu bili jedinstveni, međunarodne i nevladine organizacije su trebale cijeli niz potvrda (od MORHa do Ureda za izbjeglice), novinari druge (uz hrpu ograničenja), izbjeglice sa tog područja i vlasnici imovine od povjerenika za općine... Sustav je bio postavljen tako da je HV imala zadaću paziti da na to područje ne dolaze ljudi bez posebnih dokumenata - a recimo na dozvolama koje su izdavali povjerenici je neko vrijeme stajala i formulacija "pregled i sanacija nađene osobne imovine" temeljem koje je i vršena pljačka zaostalih pokretnina. Već su tada neke međunarodne organizacije upozoravale na ponašanja tih "vlasnika" koji su planski u manjim grupama obilazili zaselke nakon čega su oni bili opljačkani i zapaljeni, po petnaestak kuća po "turi", mjestimično i uz ubojstva. Većina vlasnika je išla zaista pogledati svoju kuću nakon godina u izbjeglištvu, onima koji su išli neposredno nakon "Oluje" povjerenici su napominjali da ako zateknu svoju kuću više manje cijelu, "neka ju označe da je naša" - natpisi "HRVAT, ZAUZETO!" nisu bili bez veze. Dio je, posebno mlađi i ogorčeni, poticani od strane upravo tih povjerenika "da si nadoknade štetu, ali da ne ostave traga" - tako su ti povjerenici stvarali te grupe koje su palile i kasnije ih čak i usmjeravali.
Činjenica jest da HV nije imala zapovjed za paljenje kuća niti je HV to organizirano radila, no to je bilo organizirano (kroz sustav povjerenika lokalnih uprava koje je postavljala direktno vlada) i HV je po svim pravilima vojne sile koja osigurava teren po prestanku borbi bio obavezan to spriječiti. To je dokaziva odgovornost ove trojice (tim više što je osnovano sumnjati da oni nisu znali i za postojanje tog plana), dvojica najodgovornijih za sam plan su mrtvi (Tuđman i Šušak), dio sitnih izvršitelja je osuđen pred hrvatskim sudovima a ostalima i povjerenicima koji su bili posrednici je praktički nemoguće dokazati osobnu odgovornost (nije postojala dokumentacija o izdavanju propusnica!). Upravo je zato taj zločin i suočavanje s njime važno - svatko tko je napisao (pa čak i vidio) "HRVAT, ZAUZETO!" bio je (odnosno morao i trebao biti) svjestan kako sustav funkcionira i zašto. Zato da se izbjeglice ne vrate.

Tko je glasao

Evo jednog malog segmenta

Evo jednog malog segmenta tog plana, cca 15 dana nakon završetka Oluje u zaleđu Une i blizu Une.
U srpskom selu je ostalo desetak staraca i jedna malo manje stara osoba koja kruži i pojavljuje se noću. U selo je privremeno stacionirano cca 300 hrvatskih domobrana, do preuzimanja linija na Uni.
Selo je različite strukture kuća, pa ima i kuća s malim knjižnicama. Prije bijega je puštena stoka koja se nije uspjela baciti na bosanasku stranu, pa je već nakon 15 dana među stokom apokaliptično stanje, jedna stoka grize drugu itd. Dnevno selom prolazi rodbina mještana, razne međunardone snage i razni pojedinci iz ostalog djela Hrvatske te, uz neke minimalne kontakte s tih desetak mještana svatko ponešto odnosi. Domobranske snage iz Zagreba su prosječnog sastava osoba srednje dobi, ne dobijaju nikakve upute ni informacije pa niti od za IPD zadužene osobe koja je završila FF u Zagrebu i navratila par puta. Zapovjednici su također netom pozvani domobrani. Prevladava pristojnost nekativnost i aktualno je samo da li će se držati noću straže jer bar jedna osoba kruži. To ne uspjeva jer se radi o iskusnim domobranima kojima se spava. Zbog nedostatka bilo čega, radi ubijanje dosade se hrpa ljudi naviklih na rad muva i sve više pomaže u ukrcajima i drugom tim osobama koje dođu i odu. Nitko ništa ne poduzima niti oko od jedne stoke rastrgane druge stoke, što već nepodnošljivo smrdi. Upute su čekaj da se to obavi organizirano. Za boravka u tom selu od cca 10 dana nije bilo zločina ali je sve već bilo ispod ikakve razine civilizacije. Dvije knjige koje pokušavam sačuvati za čitanje je netko ukrcao u neko vozilo međunarodnih snaga, tek tako da se i to ukrca. Međunarodni stalno snimaju i ponešto odvoze. Starci se hrane sami i daju im domobrani, obzirom da hrpu hrane nikog ne zanima. Razni domaći gosti samo odvoze.

Na Uni je slično, samo još bitno veći promet.

Iz takvog tijeka je logičan neki još lošiji tijek.

Na tom djelu je tih dana sustavno na djelu najefikasniji plan, da izgleda nikakvog operativnog plana nema, pa čak i rešenja za dosadu. U raspravama oko toga tih dana na takvom terenu se uglavnom tako i zaključuje, ima osoba raznih vrsta, da se i globalno o tome radi. Npr. kad se razglaba šta su bar neke čvrste točke Tuđmanove politike, zaključuje se da su ne ovo i ne ono i da ih nema. Nije bitno različito do danas. Svega toga ima, ali ako se obrne, uvjerljiviji je i domaćoj, a sve više i međunarodnoj praksi, bliži model da ne samo da nema pravih planova nego nema niti koncepcija niti politike niti ičeg sustavnog.

Ovo nije usmjereno protiv ispitivanja odgovornosti za zbivanja nego za takvo ispitivanje.

Tko je glasao

Nažalost mi se čini da si

Nažalost mi se čini da si dobrim dijelom u planu, ako se gleda s onih pozicija grijeha "mišlju, rječju, djelom i propustom". Na svim tim katehetskih razina poimanja grijeha postojale su indikacije namjernih opstrukcija.

Ali u jednom moramo biti jasni - to nije Hrvatska, ako i jesu neki iz pozicija moći u Hrvatskoj. I ne možemo to prenositi na državu kao instituciju, na cijeli narod, nego samo na neke, koji su se našli na pozicijama moći a karakterno i domoljubno nedorasli zadacima. Čak ako je Tuđman s Miloševićem dijelio Bosnu, to je on činio a ne mi svi, i zato je dobro doći do istine. Jer veliki dio naroda je znao da stvari ne idu kako treba, pa i danas.

Moj stav je da opstrukcije nisu dolazile iz institucija države, nego radi zloupotreba državnih funkcija, pri čemu je bilo niih dosta koji su se bunili ali su bili nemoćni išta učiniti, i onih koji su znali i šutjeli. U ratu je bila formirana vlada nacionalnog sporazuma, ili kako li se zvala, ali je brzo razvrgnuta i nastavila samo jednopartijska vlast, što sve korespondira sa formiranjem i manipuliranjem računima u inpozemstvu i otvaranjem postupaka privatizacije - da li je slučajno ?? Sada više ne mislim tako, ako sam ikada mislio! <

Zato obrana haških optuženika nije obrana Hrvatske, i zatop sam rekao da Hag nije suprotstavljen Hrvatskoj, nego ke to polje na kojem se sukobljava napa interna "politika" gdjem se sukobljavaju žrtve rata (nastale na ovim prostorima na bilo koji način) i onih koji su profitirali iz rata (od Jacinog stana do Zagorčevog bogatstva), bilo da su u HDZ-u ili su izvan njega, ili čak u drugim strankama).

Istina svima njima ugrožava stečevine, pa predstava ide dalje. Jer mislim da se uopće ne radi o Zagorcu samome neko mnogima drugima, i u slučaju Zagorec, kao i Petrač, će još biti mnogo preokreta, ali - ne iznenađenja, jer nas tu ništa ne smije iznenaditi (mnogo toga je u igri pa će se , kao što se najavljuje pustiti uz veliku kauciju i nestati - bilo fizički, bilo promjenama identiteta). A u tome treba tražiti i razloge neobičnog i neprihvatljivog Gotovininog bijega, nezgodnom svjedoku je nuđeno da nestane ali je puklo kad je Petrač uhvaćen, što opet nije slučajno, pa ni to da je slučaj Zagorec nekima i negdje bio jako dobro poznat,, ali se počeo odvijati na Petračevom suđenju.

S istom temom, ali iz druge perspektive, sam se bavio u napisu "Hrvatski smješko" gdje dugujem drugi dio, no bit će skoro, nadam, se kad steknem malo više vremena.

Tko je glasao

Ne, to nažalost jest

Ne, to nažalost jest Hrvatska. I Tuđman i Šušak (i ova trojica) su legalno i legitimno predstavljali Republiku Hrvatsku, i to što su napravili napravili su u ime Republike Hrvatske. U naše ime.
Ni "glasao sam za nekog drugog" nije opravdanje od odgovornosti za to doba, jednostavno zato jer je i to dio sustava koji je počinio taj (i druge) zločine. Jednako tako nije opravdanje ni "oni su prvi počeli" jer novi zločini ne poništavaju stare.
Pomalo ironično, iz današnje perspektive, čak mi i izgleda kako bi se Hrvatska mogla "braniti u Haagu" - ali na potpuno drugi način od onog kojeg izgovaratelji te parole očekuju. Jer Hrvatska sada ima priliku priznati sam zločin koji je počinjen kroz njene institucije, tim više jer je odgovornost za njega već preuzela (obnovljene su srpske kuće). Tim priznanjem Hrvatska bi pokazala kako je do zločina došlo zloupotrebom ovlasti pojedinaca i time direktno i pomogla ovom trojcu jer su djelovali unutar sustava koji je zloupotrebljen. No posljedice takvog priznanja neminovno ukazuju na to kako je imenovani dvojac s početka teksta kriv i za zločin i za zloupotrebu - i bez obzira što više ne mogu biti kažnjeni, mit o njima koji danas postoji ne bi nakon toga mogao dalje funkcionirati. I upravo zbog tog mita, mogući su (umjesto priznanja) i negacija samog zločina kao i negacija krivnje. I potpuno se slažem kako je u pozadini te negacije niz osobnih interesa direktno upletenih u tu zločinačku politiku, njima ti (i takvi) mitovi služe kao paravan. Upravo zato dekonstrukcija mitova činjenicama, bilo u minornom obliku kakvav su i ove rasprave bilo značajna na samim suđenjima (Gotovini, Petraču, Markaču, Zagorcu, Čermaku...) predstavlja jedini efikasan način za razotkrivanje profitera i kažnjavanje njihovih individualnih zločina koji tada više nisu zločini svih nas.

Tko je glasao

Iako izgleda da Hrvatska

Iako izgleda da Hrvatska stoji loše oko dekonstrukcije mitova, upravo smo u eri kad sama zbilja i sve što je u nju uloženo uspješno razrješavaju ključne djelove razne mitologije koja se odnosi na Hrvatsku, što najbolje dokazuje tišina.

Moj prilog raspravi nije u smislu stvaranja mita o Markaču a još manje o blistavoj uspostavi vlasti na područjima oslobođenim Olujom, nego u smislu da je pitanje Markača kao bitnog ratnog zločinca već sada nezgoda po sve bitne aktere. Činjenica da je on djelom policajac to samo pojačava i u prilog je Markača. Tko će zaštiti ugrožene manjine, pravdu, filozofe pa i profitere i zločince kad zagusti ako ne takvi? Kako će se takvi ponašati ubuduće ako im se kaže vaše je da sve to rješavate i riješite te odgovarate a svi mi ćemo potom odlučiti da li da vas likvidiramo ili ne? Zar takva pitanja nisu od stalnog općeg interesa?

Tko je glasao

Iako se kasnije ispričavao,

Iako se kasnije ispričavao, Petračeva poruka izvjesnom premijeru, a koja se odnosila na političko samoubojstvo, nije bila ni slučajna nit poslana u afektu.

Petrač je doduže zašutio (da li privremeno), ali proces ide dalje, malo preko Zagorca, malo preko Haaga, ali ide....

Istina je poput pravde, spora, ali kad tad izbije na vidjelo.

B-52

Tko je glasao

Uz ovu dugu ulogu Markača

Uz ovu dugu ulogu Markača kao specifičnog najjavnijeg ratnika se sustavno vuče obrnuti tretman poslije rata. Puno je upitnosti koje se ignoriraju, valjda jer je on očigledno bio za bitke i ništa drugo.

I sada se razmatra samo u kontekstu isključenja njegova odvjetnika i uloge te osobe. Čak se ignorira i pitanje drugog odvjetnika Gorana Mikuličića, koji je najuspješniji odvjetnik na haškom sudu (prvo oslobođenje od optužbe itd.).

Sa hrvatske strane je Markač vodeći ratnik ili među nekoliko vodećih, što ispada da nije bitno (ne mislim na ovaj autorski rad, jer on korektno daje težište na Gotovini, nikad se ne obrađuje sve). U potku rata je vodio samostalne operacije karaktera rat je a i nije, koje su bile još luđe situacije od ratnih, kao gladijatorske borbe za široku publiku.

Markač bi trebao biti tretiran u rangu mnoštva ratnika s impresivnim javnim dosjeima, koji bez iznimke nisu optuženi ali su mnogi u ozbiljnim deliktima druge vrste. Optužbom je, bez nekih poznatih delikata druge vrste, veoma ekskluzivno bitno odvojen od tog raznog ozbiljnog ološa, koji su definitivni heroji. Na toj osnovi će se provjeriti bitna pitanja rata, pravde, prava, politike i drugog. Nema sumnje da će to uspjeti.

To već u ovoj fazi daje veoma općenite odgovore. Npr. zašto bi se bilo koji profesionalni policajac za najteže zadatke izlagao bilo čemu ili zašto bi se bilo tko izlagao bilo čemu, kad je to ne samo glup rizik nego put bez povratka i potrebe komentara.

Vjerojatno je dio problema što se je dao uvući u HDZ. Ali koja mnoštva su se uvukla još dublje u razne političke stranke, pa i po svijetu. Pa i HDZ je sada stranka koja zadovoljava kriterije. Sigurno će se dokazati i nešto od optuženih zapovjednih odgovornosti za zločin. Ali, da li će to biti signal za lov na desetke tisuća gorih ...

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci