Tagovi

Duh iz boce

Tko se još sjeća veljače 2006. g. i početka velike akcije čišćenja Hrvatske? Naime, početak veljače bio je označen kao start utrke za okoliš bez plastičnih boca. Sav ostali otpad, onaj krupni i onaj nešto sitniji, tada je bio u drugom planu. Krenulo se u lov na ''blago'' nazvano PET ambalaža. A čistilo se zdušno! Kopalo se, oralo i ronilo i sve s istim ciljem – sakupi što više; sakupi sve, kao da skupljaš slike Pikachu-a.
Naši su marljivi ljudi preko noći postali osviješteni građani koji cijene okoliš u kojem žive. Čistilo se i preko granice Lijepe naše, pa su vodenim putem kao po splavi, pristizale boce iz BiH a bome i iz Srbije.
No, iza te silne naglo probuđene ekološke svijesti krila se čista matematika. Jedna boca, bez obzira bila ona od 0,25 ili 2,5 l plaćala se 50 lipa. U isto vrijeme tu ste bocu u kojoj je bilo mlijeko ili sok, u trgovini plaćali 2,5 kune. Dakle, netko je zaradio 2 kune a narodu ''velikodušno'' dao ostatak od pola kune. No, to nije spriječilo vrijedne sakupljače koji su radili, sakupljali, dovozili i stajali u dugim redovima na reciklažnim dvorištima, predavali ''lovinu'' i zadovoljni odlazili u nove osvajačke pohode. Tako je naš narod krenuo u bjesomučno ekološko čišćenje a s prvim danima ožujka već se radila i bilanca. Uskoro su zaredale priče o velikim zaradama, reportaže o nalazištima PET boca i i osviještenosti ljudi koji su kao shvatili da smeće nije smeće, već korisna sirovina. O ostalom smeću, onom kućnom i industrijskom, nitko nije pitao, jer za Boga, bilo je to vrijeme u kome se ''nosila'', doslovno i prevedeno, samo PET ambalaža. Stiropor, tekstil, drvo, nije nikoga zanimalo. Tek godinu poslije, kad se euforija oko boca stišala, u modu je došao bakar i to silinom uragana koji je skidao crkvene oluke, odnosio spomenike, pustošio trafostanice.
Ali vratimo se bocama. Naime, muči me ta matematika, iako s njom nikada nisam imao problema. U Ministarstvu prostornog uređenja i okoliša, onom koji vodi Marina Dropulić, izvjesni gospodin Mladineo iz dana u dan pokušavao nas je uvjeriti u korisnost te akcije i prednosti sakupljačke ekonomije. Jer, 50 lipa po boci je naknada građaninu poznata svugdje u razvijenom svijetu. Mi smo se ekološki razvili, gotovo pa previše, i sad nam nije jasno kako se obračunava pristigla prazna PET ambalaža iz trgovina.
Naime, navodno prebrojane plastične boce, u velikim vrećama stižu na reciklažna dvorišta. Tko ih tamo, u toj silnoj hrpi ponovno broji? Nitko! A kad nitko ne broji, matematika poprima obrise neke čudne računice u kojoj dva i dva lako postaju pet. Ministarstvo vraća trgovinama novac za prikupljenu ambalažu prema broju preuzetih boca koje do odredišta prođu toliko ruku da se jedna boca lako klonira u dvije.
Kad bi se ista ta ambalaža vagala pri otpremi iz trgovina i preuzimanju na reciklaži, zabune ne bi bilo. Ovako ostaje veliki prostor za manipuliranje i potkradanje, a sve kao po zakonu.
Duh iz boce nekontrolirano je izašao van. Da li to netko primjećuje, odnosno, da li je nekome uopće stalo da to vidi. Brojati ili vagati? Ekonomija ili ekologija? Ili je bolje posegnuti za jockerom zovi koji se krije pod imenom ''duh u boci''?

Tagovi

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci