Tagovi

Dogma o radu i (ne)zaposlenosti

Uvod

Gledam pred Novu godinu tekst u Jutarnjem pod naslovom Propast ?emo, pola sposobnih ne radi, razgovor sa Markom Vojkovi?em, Darkom Marincom i Mladenom Marko?em, ?lanovima Hrvatskog poslovnog foruma. Prognoziraju doga?aje, traže promjene, a i iznose zapanjuju?e podatke. Na pr „…u javnom sektoru više je od 275 tisu?a zaposlenih u 127 gradova i 429 op?ina, što je ozbiljan problem u zemlji od 4,4 milijuna ljudi. Tako velik sustav sam sebe hrani, a donosi golemi trošak i neefikasnost…“, zatim „…imamo samo 17 posto ljudi koji su u mirovinskom sustavu odradili puni staž, a na tom je temelju izvedena kalkulacija sustava, i sa samo 1,44 zaposlenika na jednog umirovljenika, porezni prihodi moraju dotirati taj sustav. Neodrživ je sustav u kojem je prosje?ni umirovljenik star 57 godina i u kojem je tako malo zaposlenih. U drugim zemljama smatraju da je katastrofa kada broj zaposlenih u odnosu na jednog umirovljenika padne na 2,2…“. Marinc kaže: „…kod nas je zaposleno 50 posto radno aktivnog stanovništva, a druga polovica je ili u kvazi mirovini ili nezaposlena. Ovih 50 posto radno aktivnih treba stvoriti novu vrijednost za sve, a to je matemati?ki neodrživo..“.

O ?emu govorimo

Jednom rije?ju, zreli smo za temeljitu reformu države i društva. Svi su suglasni oko toga, ali kako zaposliti preostalih 1,5 milijuna radno sposobnih Hrvata?
Ljubo Jur?i? je zapam?en u ulozi potpredsjednika Vlade kao jedini politi?ar sa vizijom - projektom reindustrijalizacije Hrvatske, što bi trebalo predstavljati promjenu sadašnjeg trenda smanjenja radnih mjesta, odnosno vra?anje na vrijednosti epohe industrijalizma – masovno zapošljavanje. Prošlo je od tada 5 – 6 godina i g. Jur?i? je u me?uvremenu evoluirao u shva?anju teme. Njegov ve? spominjani ?lanak u Nacionalu pod nazivom Iz ove krize nastat ?e nova civilizacija svojevrsno je priznanje da taj koncept više ne prolazi, jer je na djelu ne samo svjetska kriza liberalnog kapitalizma nego i kriza industrijske civilizacije. Ovim tekstom on se priklju?io skupini analiti?ara koji su uo?ili i progovorili o bitnim promjenama tokova razvoja ljudske zajednice. Treba spomenuti da je još 2000. godine ?asopis Wired u svom izdanju za travanj objavio kultni ?lanak Billa Joya: Why the Future Doesn't Need Us u kojem problematizira ulogu ljudi u budu?nosti. Aktualne su prognoze Geralda Celentea i njegovog Trend Research Instituta glede budu?ih trendova, a najdublji uvid u težinu promjena sfere rada se možda može dobiti iz teksta Ekonomski užas, Viviane Forrester. Ne smijemo presko?iti niti poruke iz knjige The End of Work, Jeremy Rifkina.
Unato? tome, na globalnoj razini nema naznaka ni?eg novog: novi ameri?ki predsjednik vrti staru plo?u javnih radova – ulaganje u infrastrukturu, a niti njema?ka premijerka nije daleko odmakla. Samo je manji ulog iz državnog prora?una Njema?ke za obnovu komunalne infrastrukture – 50 mld. eura. Govore nam o krizi iz koje ?emo navodno iza?i pokretanjem novog privrednog ciklusa koji ?e donijeti (zadržati) radna mjesta i zaposlenost. Ista pjesma se ?uje i kod nas: gradit ?emo autoceste, novu nizinsku prugi Zagreb – Rijeka, Pelješki most – bit ?e radnih mjesta. Samo stare sheme.
V. Forrester kaže da zapravo živimo usred grandiozne obmane, usred nestalog svijeta rada za koji uporno tvrdimo da nije nestao, a razli?ite ga politike na umjetan na?in nastoje održati na životu. Kada ?emo postati svjesni (poput Jur?i?a) da ovo nije kriza, pa ni niz kriza, da je rije? o mutaciji? I to ne o mutaciji jednog društva, nego o – vrlo brutalnoj – mutaciji cijele civilizacije. Nezaposleni danas nije žrtva privremenog, slu?ajnog odstranjenja kakvo se odnosi samo na pojedine privredne grane; on se sada uhvatio u koštac sa op?om implozijom, s pojavom kakve su poplave ili potresi, koji nisu upereni ni protiv koga, i kojima se nitko ne može oduprijeti. On je žrtva planetarne logike koja pretpostavlja ukinu?e onoga što se naziva radom, to jest ukinu?a radnih mjesta.
Ali nitko ne mari za te ?injenice. Društvena i ekonomska zbilja, politi?ari, upravlja?i,.. i dalje lamentiraju, slažu koncepcije i povla?e poteze temeljene na u?incima rada (stara industrijska paradigma), iako „stari“ rad iš?ezava i posljedice toga raskoraka su okrutne. S nezaposlenima, žrtvama tog iš?eznu?a, postupa se i o njima se sudi prema istim kriterijima kao u doba kada je radnih mjesta bilo u izobilju. Njima se dakle ucjepljuje osje?aj krivnje zbog toga što su ostali bez zaposlenja, a istodobno se obmanjuju kako ?e uskoro ponovo biti dovoljno radnih mjesta, kako ?emo ubrzo iza?i iz krize, koja nas je eto, pogodila tek privremeno.
Kakva je na pr. svakodnevica tih isklju?enih Hrvata kojih, kako vidimo, ima teorijski gotovo 50 % radno sposobne populacije? Na psihološkoj razini promatranja javlja se nemilosrdna marginalizacija golemog broja tih „tražitelja“ posla. Pitaju se zašto su pali tako nisko, zbog kakve sudbine, zbog kakvih pogrešaka. Onima koji ne primaju neku penzijicu ili socijalu se predlaže prekvalifikacija, napuštanje njihovih prvotnih zanimanja kao nepotrebnih na tržištu rada, usvajanje novih znanja i vještina, a unato? tome ponude za oglašena radna mjesta uzaludno se množe, i to na desetke. U nekim dijelovima RH priliku eventualno dobiju jedan ili dvojica natjecatelja. Nakon niza neuspješnih pokušaja i propalih natje?aja uvla?i se u dušu defetizam. Okrivljuju sami sebe što žive u bijedi ili ih ?eka bijedan život. Život koji sada ovisi o raznim „pomo?ima“ (?iji su iznosi, uostalom, ispod dopustive granice).
Da li se trebamo zamisliti nad ?injenicom da se pred našim o?ima preoblikuje (neopaženo) naš politi?ki i ekonomski krajolik, a da promjena ne pobu?uje ni?iju osobitu pozornost, pogotovo uznemirenost? Nova nam se shema uvla?i u živote i ovladava njime, a da nitko o njoj ne vodi ra?una, osim onih ekonomskih sila koje su je uspostavile. Mi polako uplovljavamo u novi svijet kojim te sile upravljaju na nama nepoznat na?in, no mi ignoriramo ?injenice i ponašamo se kao da se ništa nije dogodilo, pa i dalje svoje planove zasnivamo na danas ve? potpuno neefikasnoj organizaciji i ekonomiji.
Upu?eni upozoravaju da to nije bez razloga. To da se pokušava pokrpati sustav koji više nije na snazi, ali je u našim o?ima kriv za to pustošenje izazvano novim sustavom, kojeg još nismo svjesni. Kažu da odvra?anje naše pozornosti od svega što se u potaji sprema donosi nekima korist, i oni su zato poticani da favoriziraju i produžuju op?u obmanu.

Umjesto zaklju?ka

O?ekivati da se u Hrvatskoj otvori milijun i pol novih radnih mjesta i da se promijeni radna struktura društva je ?ista iluzija. Takav neki scenarij (obrazac stare ekonomije) bi bio mogu? pod uvjetom kada bi veliki svjetski proizvo?a?i, recimo automobila, u velikom broju preselili svoje proizvodne pogone na naše tlo kako bismo se ponovo vratili na industrijski trag. Nema govora.
Bojim se da ?e se pred valom nadolaze?ih promjena slomiti i djelatnost kojoj se vra?amo kada nam tvornica propadne – poljoprivreda. Okrupnjavanje poljoprivrednog zemljišta i okrupnjavanje proizvodnje (velike farme) dovest ?e do propadanja tradicionalnog sela. Friš?i?eva (HSS) politika revitalizacije hrvatskog sela je pogrešan put. Agrar u Americi apsorbira 4–5 % stanovništva.
O?ekivanja od turizma su velika. O njemu treba razmišljati kao o sezonskoj djelatnosti, a ekonomska svjetska kriza i kriza energije generalno toj djelatnosti ne idu u prilog. A kako kažu statistike, 90 % onog što turisti kod nas potroše se uvozi.
Pod pritiskom neoliberalnog koncepta preostala javna poduze?a bi se trebala privatizirati, a državni aparat i paradržavne institucije racionalizirati prema raspoloživoj snazi društva. Zna?i nova otpuštanja.
Sazrelo je vrijeme da se postoje?a društvena organizacija stavi pod znak pitanja. U okviru starog modela ne mogu se na?i rješenja.
Politika o tome šuti.

Komentari

Odličan dnevnik, vrlo

Odličan dnevnik, vrlo inspirativan i konstruktivan!

Tko je glasao

@Richard, bravo u sridu,

@Richard, bravo u sridu, trica!

Kako smo danas čuli zbog izbacivanja Hrvatske iz kataloga pojedinih inozemnih touroperatora, za ovogodišnju turističku sezonu je i ovo "Očekivanja od turizma su velika" dovedeno u pitanje.

"Što vrijedi galopirati ako se krećemo u pogrešnom pravcu!"

Tko je glasao

Bravo, Richard! Više nego

Bravo, Richard! Više nego odlično. Pa još za prvi put. Dali ste odličnu sliku realnog stanja. Samo nedostaju odgovori. Ja ću biti slobodan dati odgovore i pri tom neću biti ciničan, ali hoću utopist ( Utopija je sinonim za nešto neostvarivo, ali tvorac tog pojma je pod Utopijom mislio na zemlju u kojoj vladaju rajski uvjeti u svakom pogledu).

Vaša analiza obiluje mnogim pojmovima, o kojima nitko ne želi ni razmišljati. Strah i lijenost su jači od volje za razmišljanjem. I tu ste u pravu. Propast, katastrofa, vizija, duhovnost , svijest, iluzija, kriza i brojni drugi. Svaki od tih pojmova ste točno i odmjereno upotrijebili u pravom trenutku, a da dnevnik nije pošao u vode senzacionalizma.

Prvo ste spominjali brojke radno sposobnog, a nezaposlenog stanovništva. Mislim da je odlična stvar da nestaju radna mjesta i da se više nikakvim formulama zaposlenost ne može oživiti. Razlog mom zadovoljstvu je logičan i jednostavan. Razvoj i tehnološki napredak su neumoljivi i nije logično suprostavljati im se. S druge strane, bi li mi rekli, što su do sada radna mjesta predstavljala zaposlenima? Sigurnost, rad, pristojan ili ropski život? Preko 97% svjetskog stanovništva ne zna za drugačiji način preživljavanja nego zaposlenički. I samo zbog toga su siromašni i samo izlazak iz tog položaja ih može obogatiti. Ne postoji veće obmane od lažnog uvjerenja da se radom čovjek može obogatiti.

Nemam prostora i volje previše objašnjavati, a i dežurni spavači bi pobješnjeli kada bi to učinio. Na ove moje tvrdnje ne postoje odgovori, nego samo izgovori. Ako se složimo da su plata i zaposlenje kategorije, kojima vam netko određuje sve u životu, pa i položaj krajnje bijede, tada se morate zapitati zašto vi pristajete na takvo poniženje? U uvjetima krize, a prevara je da je kriza od juče, ona traje najmanje zadnjih 20 godina i to u cijelom svijetu, zaposlenici moraju navodno raditi znatno duže od 8 sati dnevno za istu ili manju platu. Tko bi normalan pristao svoj život pretvoriti u danonoćni rad samo da bi preživio? Odgovor je: svi koji se mogu dočepati bilo kakvog radnog mjesta! Svih 97%, jer ne znaju za drugi izlaz! I još se smatraju sretnima!! Kakvo sranje! Kakve veze to ima sa srećom i životom?

Pitanje je bilo tko će zaposliti 1.500.000 živih ljudi, tko će promijeniti odnos zaposlenih prema jednom umirovljeniku? Ozbiljno mislim da ih nije potrebno zaposliti i da se nešto što je propalo već odavna ne može mijenjati. Mirovinski fond vam je isto što i mrtav konj: mamuzati ga nema smisla. I onu cijelu vojsku neproduktivno zaposlenih na stvaranju problema, treba otpustiti i poslati doma. Problema će automatski biti manje. Ne šalim se i nisam ciničan. Umirovljenike nikada ne bih ponovno radno aktivirao, jer su oni svoj problem riješili točno onako kako su željeli. Stoga se ne mogu nikome žaliti što im je mirovina mala ili što je uskoro neće imati. Bilo bi blesavo ljudima nametati rješenja za njihov život, suprotno njihovoj volji i želji.

Sinoć je Sanader, urbi et orbi" objavio veselu vijest. Njegove riječi su bile:
Služićemo vam još tri godine, na opće dobro! E, a kako sada ostati ozbiljan, a ne postati ciničan? Ima načina, prijatelju, ima! Držim da je Sanaderovo obećanje ustvari najava zbrinjavanja bar 2.000.000 ljudi u ovoj državi, na kvalitetan i pošten način. Ne njihovim zapošljavanjem i nabrajanjima što bi trebali raditi. Ne! Služenje općem dobru je dužnost i jedini zadatak pravne države. U ovoj situaciji je jedino država pozvana da ponudi kvalitetne izlaze iz krize. I ti izlazi postoje, nisu skupi i ostvarivi su za kratko vrijeme. Ne želim pretpostavljati da Sanader ne zna, nije sposoban povući prave poteze ili da je odan navici jedno govoriti, drugo misliti a treće raditi. Dao je obećanje i mora ga izvršiti.

Isticanje Jurčića kao vizionara, vam je najslabija točka dnevnika. O njemu ovdje nije riječ, ali zbog činjenice da ga se često ističe kao paradigmu ekonomskih ili gospodarskih promjena i ja ću ga iskoristiti da bih vam ukazao na jednu činjenicu. Mi se zaista ne možemo pohvaliti vizionarima u gospodarstvu i politici ( Rohatinskog ne računajte, jer on ne sudjeluje u političkim igrama i njegovo vizionarstvo je izuzetak koji potvrđuje pravilo: "vizionari" mogu samo biti političari, bez obzira na posljedice) Tako ni Jurčić nije vizionar. U svega nekoliko godina tvrditi da su nastale promjene uništile njegove vizije, to dokazuje.

Jurčić je bio u pravu kada je tvrdio da će iz globalne krize nastati nova civilizacija, ali nije razumio da to ne može biti reindustrijalizacija. Zato je njegov koncept i propao. Dakle, opet isto: nije vizionar. On, kao društvena paradigma, nije u stanju predvidjeti budućnost, a tu budućnost bi danas trebalo stvoriti, a ne je predviđati. Trebalo bi točno znati kuda se svijet kreće u slijedećih 50- 100 godina, a naši "stručnjaci" nisu u stanju sa sigurnošću planirati ni idućih 50 -100 dana, a kamoli godina. Tu je naš problem, ali je tu i naša prilika. Uspjeh je uvijek tamo gdje ste se spotakli.

Jurčić je klasičan primjer političkog karijeriste i u svojim lutanjima je zanimljiv samo utoliko što ga druga strana, HDZ- ova, uvažava kao vizionara. E, sada možete lako pretpostaviti kakvi su onda vizionari oni.

Što mislite da će u budućnosti biti preokupacija nezaposlenog čovječanstva? Ljudi će silom prilika imati sve više slobodnog vremena. Nije li logično da će sve više vremena trošiti na sebe i svoje potrebe? Nije li logično pretpostaviti da će sve više vremena trošiti na svoje zdravlje i ljepotu? Apsolutno sam siguran da hoće. A gdje smo u tom slučaju mi?
Mi smo u prilici to pametno iskoristiti. Zdravlje i ljepota su direktno povezani s potencijalima koje bi mi mogli sjajno iskoristiti. Priroda koju zbog siromaštva još nismo uspjeli uništiti poput drugih, proizvodnja zdrave hrane, svi oblici turizma, a naročito zdravstvenog, korištenje prirodnih izvora energije i njihova eksploatacija u ribarstvu i poljoprivredi i brojne druge mogućnosti moramo pametno iskoristiti. Moramo shvatiti da je vrijeme uzimanja od svijeta prošlost, da se ne može živjeti od priče i da je došlo vrijeme davanja svijetu onoga što nam je najbolje i najkvalitetnije. A to je bez ikakve sumnje ljudski kapital. Ne mislim da naši stručnjaci trebaju odlaziti u svijet, nego mislim na potrebu da ih se "proizvodi" puno kvalitetnije nego do sada i puno bolje iskoristi kod kuće. A to znači da ih se i puno bolje plati i cijeni. Naša prednost je što smo u svjetskim razmjerima vrlo maleni, a svjetsko tržište je za nas praktično neiscrpno. Živimo u svijetu obilja svega i svačega i zašto bi bio problem uzeti pristojan dio svoga kolača?

Znam kakva bi se sada povika digla na mene, kada ne bih dodao ovo završno objašnjenje. Naravno da nisam ni kontradiktoran ni psihopat kada tvrdim isto što i vi: da ljudi u budućnosti neće imati dovoljno radnih mjesta. Ali to ne znači da sam sadist koji uživa pri pomisli kako su ljudi gladni i bez novca, pa još pri tom zabavljeni zdravljem i ljepotom. Radi se o tome da je država dužna podučiti ljude kako se smisleno i pristojno živi. Podučiti ljude kako iz zaposleničkog prijeći u mentalitet vlasnika posla. I kada se to dogodi, nikada se neće dogoditi da će većina ljudi egzistenciju potražiti u vlastitom poslu. Uvijek će biti dovoljno zaposlenika da bi se
ogromna količina posla mogla obaviti. Ali, poruka je da bi ljudi imali puno veću mogućnost kvalitetnog izbora, o kojem ne bi arbitrarno, u ime ljudi odlučivala vlada ili poslodavac. A kada se ima izbor, onda je i onaj najlošiji još uvijek dobar i kvalitetan. To znači da bi u boljim okolnostima, izbor zaposlenja kao egzistencijalnog rješenja još uvijek bio vrlo dobar i kvalitetan izbor.

Ni jednom rječju nisam rekao da ne treba raditi. Međutim, pokazalo se da stihijski, loše organiziran i rad bez ciljeva nema smisla. Moguće je raditi planski, ciljano, vrhunski promišljeno, a znatno manje i sa znatno većim efektima. Svi mi bi trebali biti ohrabreni spoznajom da ovaj izmijenjeni svijet traži i zahtjeva sve novo. Staro se više ne cijeni i ne može naplatiti.
Ali, unatoč svim tim silnim zahtjevima svijeta za novim i usavršenim, ljudi moraju imati određenost svrhe. To je najvažnija značajka uspjeha. Neporeciva je istina da čovjek mora znati što želi, kako to misli ostvariti te posjedovati goruću žudnju da to ostvari. Kako se može ostvariti ono što se ne zna ili ne osmisli?

Hrvatska Utopija je itekako moguća. Čak bi se pokazalo da danas otpisani umirovljenici i nezaposleni bi svojim znanjem i iskustvom postali nosioci društvenog razvoja. Samo na vlast treba dovesti dobronamjerne znalce i- utopiste.

Tko je glasao

Molim vas da uvažite jedan

Molim vas da uvažite jedan ispravak u gornjem komentaru. Zaposlenika je na svijetu oko 90% populacije, a ne 97%. Ovih 97% se odnosi na sve one koji nikada ne osmisle svoj život.

Tko je glasao

Ovom iseljavanju dodajte i

Ovom iseljavanju dodajte i mene kao statistički podatak. Sigurno da ovdje ne želim dočekati penziju, a kamoli starost. Posao bez veze ni uz diplomu ne ide, volontiranje također nije dobro došlo. Što bi konkretno mene vezalo uz ovaj kvazisustav gdje promatram kako mi nesposobna administracija oduzima i zadnji gram strpljenja? Ništa. Nema tu dogme, nego čistog zločinstva prema jedinki ma koji sustav bio (pre)vladavajući.

Tko je glasao

To je sve točno, i naravno,

To je sve točno, i naravno, poljoprivreda, može apsorbirati do 10% ako želimo modernu poljoprivredu.

Naš problem je još jedan: radna snaga se lako iseljava, a umirovljenici ostaju. Nema druge nego bacati ljude iz mirovine natrag u aktivno stanovništvo. Ali to će politički jako teško proći. Treba znati da će se ulaskom u EU i micanjem barijera za protok stanovništva dobar dio radne snage, pogotovo stručne, iseliti. Što ćemo onda?

Hrvatska mora naći neku nišu koja joj stalno izmiče. Te je budućnost u ovom, te u onom. Stalno se uspoređujemo s Njemačkom, Austrijom, Italijom, a to su loše usporedbe. Osim toga, treba raskinuti s nekim ostacima prošlosti i prepoznati što je naša prednost. A to nikako ne može biti samo turizam!!

Tko je glasao

znate šta mi kod nas

znate šta mi kod nas najviše smeta kada mnogi ljudi koji rade u državnim ustanovama, tvrtkama , policiji pričaju priču kako oni krvare na poslu...
Današnja naša država ni ne može pravo napredovati jer je malo pravih radnika... mnogi ljudi gledaju kako bi se zaposlili u državnoj ustanovi , tvrtki i "ladili jaja..." I kako mi onda da očekujemo napredak... Hoće nam stranac pokrenuti Hrvatsku...
Razumijem ja obične ljude koji nemaju posla, da se tako pokušavaju snaći jer im takav "rad" donosi koliko toliko socijalnu sigurnost... I sve bi ja to još i razumio da npr. nigdje u Hrvatskoj ne čujem za znanstvene i informatičke skupove, gradnju novih znanstvenih ustanova gdje bi ljudi stvarno mogli raditi, usavršavati i unaprijeđivati...
Ovaj tzv. rad nas ne vodi nigdje ... realno samo nas gura prema dolje... u propast

Justice for all !

Tko je glasao

Nego, kako vidim da je ovo

Nego, kako vidim da je ovo tvoj prvi dnevnik ovdje: dobrodošao na pollitika.com! Zadovoljstvo je vidjeti nekog novog, tko daje kvalitetne priloge!

Zoran Oštrić

Tko je glasao

Nije to ništa, mogu ja i

Nije to ništa, mogu ja i bolje...:):)
Hvala!

Tko je glasao

O ovim sam temama pisao

O ovim sam temama pisao uglavnom kao ekologist, iz obzorja krize okoliša i krize resursa. U tom smjeru je primjerice članak Janus globalizacije..., pisan 2000., koji sam ovdje prenio pa je bilo i zanimljivih komentara i potaklo me na dopune. Glede pak onih, koji su (kao, uostalom, zapravo i ja!) izbačeni s tržišta rada - mogu pročitati moj kratki tekst Pohvala lijenosti. Trebalo bi to razraditi, ali sam lijen. :->

S druge strane, argument reindustrijalizacije koja otvara nova radna mjesta nije sasvim za odbaciti. Uvijek ističemo, da se u zaštiti okoliša obnavljaju brojna radna mjesta, a u "zelenom" pristupu energetici (racionalna potrošnja, obnovljivi izvori i decentralizirani sustavi) puno više radnih mjesta nego u klasičnoj. (Pogledajte neke moje članke ovdje označene tagom "zelena ekonomija", pojam koji je i mrak neki dan spomenuo u dnevniku "Hrvatska 2020".)

Jedna usputna pripomena o zaposlenima u javnom sektoru - i pitanje, onima koji to više prate.

u javnom sektoru više je od 275 tisuća zaposlenih

Znam da je brojka znatno porasla u odnosu na stanje od prije 20 godina, iako se tada govorilo o prevelikoj administraciji, a sustav u cjelini danas kritiziran zbog ovisnosti privrede o državi. Međutim - da li je to zaista izrazito velika brojka? To je oko 18% svih zaposlenih u Hrvatskoj (kojih ima oko 1,5 milijuna). Taman sam čitao kod nas nedavno objavljenu knjižicu "Kapitalizam" čiji je autor Claude Jessua. (Autor brani kapitalizam u njegovoj američkoj, neoliberalnoj varijanti, kudeći onu varijantu koja još postoji u njegovoj Francuskoj. Kako sam bio pisao, na knjige primjenjujem Sen Tzuovo načelo: "Drži prijatelje blizu, a neprijatelje još bliže." :) Tj. pažljivo čitam one autore, s čijim se svjetonazorom ne slažem.) Oni navode (str. 77) postotak zaposlenih u državnoj službi u odnosu na ukupnu zaposlenost za 2004. za najrazvijenije zemlje. (Podaci su od OECD-a, pa ih se valjda može naći i na Internetu.) Prosjek EU je 16,6%, Francuska ima 22,8%, s druge strane je sa Njemačka 11%. SAD ima 15,5%.

Dakle - da li je preveliki broj zaposlenih u državnoj službi stvarno problem? (Barem, sam po sebi.) Autor, inače, piše o teoriji "public choice" od 1960-ih koja pokazuje zašto je gotovo nemoguće smanjiti broj ljudi u državnoj službi - iako se meni čini da to nije nikakva mudrost - davno je poznato. Zato nema ni svrhe pokušavati - može se jedino ograničavati rast. S druge strane - postoje naravno mjere, da se korisni učinak koji oni daju poveća. (O tome je mrak nedavno vrlo dobro pisao.)

Zoran Oštrić

Tko je glasao

Jednom riječju, zreli smo

Jednom riječju, zreli smo za temeljitu reformu države i društva. Svi su suglasni oko toga, ali kako zaposliti preostalih 1,5 milijuna radno sposobnih Hrvata?

ja imam rješenje. Sve filozofile i bla bla bla kritičare koji samo bla bla bla bla kako ništa ne valja treba zatvoriti u lonac i onemogućiti ih da svoje frustracije i nesposobnosti šire eterom.
(u ove frustrirane i nesposobne treba ovbavezno uključiti onih 20 novinara koji prednjače u stvaranju atmosfere frustracije i pesimizma

I onda pustiti da oni koji znaju i mogu zavladaju svojom pozitivnom vibrom i stvari će se polako početi pomicati prema boljemu...

Sazrelo je vrijeme da se postojeća društvena organizacija stavi pod znak pitanja. U okviru starog modela ne mogu se naći rješenja. Politika o tome šuti.

Zato što rješenja nema bez totalnog redizajniranja države, navika, mentaliteta i sustava vrijednosti. A gledajući koliko malo smo iu tom pogledu postigli u zadnjih 18 godina (komunizam i ideja orgijanja ne radiš ništa imaš koliko trebaš je danas jača nego ikada) trebati će neko božje čudo da se dogodi neka promjena...

Ukratko, narod je ekonomski nepismen, pojedinac neodgovoran prema svojoj budućnosti i u potpunosti uvjeren da neki "Ivo" mora brinuti za njegovu plaću, užitke i budućnost....

youtube.com/bijesdrugi | 4hdz.com
Preporučam: youtube.com/maxprvi | Lion Queen

Tko je glasao

Zato što rješenja nema bez

Zato što rješenja nema bez totalnog redizajniranja države, navika, mentaliteta i sustava vrijednosti.

Zamisli slažemo se ! Ali odnosi se na sva DANAS postojeće države, navike, mentalitete i sustave vrijednosti. Krizu kapitalizma nije izazvao propast socijalizma, već sam kapitalizam i prvenstveno njegov sustav vrijednosti. Bražena gramzljivost kao jedini priznati motor "napretka".
Da se dešava nekakva promjena u cijeloj civilizaciji svima je više manje jasno. I slažem se da se uzroci i posljedice promjena ne istražuju sustavno, (prije bi se moglo reći da se sustavno zataškavaju) pa nas svašta iznenađuje.

Tko je glasao

Ne radi se o tonu pisanja

Ne radi se o tonu pisanja (ozračju), tamnom ili svijetlom, o našoj stvarnosti. Tema je odabrana jer je vitalna, a brojke su izvađene iz državne statistike. Iznošenje i prezentiranje na klinički hladan način ne bi trebale zabrinuti apologete današnje društvene matrice u kojoj se odvija naša svakidašnja egzistencija. Primjedbe tipa:

"...ja imam rješenje. Sve filozofile i bla bla bla kritičare koji samo bla bla bla bla kako ništa ne valja treba zatvoriti u lonac i onemogućiti ih da svoje frustracije i nesposobnosti šire eterom.
(u ove frustrirane i nesposobne treba ovbavezno uključiti onih 20 novinara koji prednjače u stvaranju atmosfere frustracije i pesimizma
I onda pustiti da oni koji znaju i mogu zavladaju svojom pozitivnom vibrom i stvari će se polako početi pomicati prema boljemu..."

govore da bismo temu, a sljedom toga, i našu surovu stvarnost trebali pomesti pod tepih. Moj je prijedlog da se suočimo sa stvarnošću, da artikuliramo problem, da sagledamo perspektivu, te da na kraju odaberemo terapiju.

Dečkima iz 'Hrvatskog gospodarskog foruma' ne bih zamjerio što su ovako jezgrovito sagledali stvarnost i prezentirali neka rješenja, a sebi ne bih predbacivao što sam produbio temu i pridodao dimenziju globalnog problema rada u svjetlu nove tehnološke revolucije.

Kako je agrarna kultura na početku industrijske civilizacije doživjela "šok budućnosti" (Alvin Tofler) tako i naša industrijska kultura danas ponovo doživljava šok - transformaciju iz svijeta rada i milijuna radnika zaposlenih u tvorničkim halama (forditam tejlorizam) u novu kulturu postindustrijskog društva u kojoj radnika u tolikom broju više neće trebati.

Što ćemo sa ljudima?

Da li je moja krivnja tj. da li sam ja katastrofičar kada vas koji ovo čitate podsjećam da rješenja koja tražimo moraju uvažiti ovu notornu činjenicu. Očito je da industrijska paradigma više ne igra.

Tko je glasao

Kako je agrarna kultura na

Kako je agrarna kultura na početku industrijske civilizacije doživjela "šok budućnosti" (Alvin Tofler) tako i naša industrijska kultura danas ponovo doživljava šok - transformaciju iz svijeta rada i milijuna radnika zaposlenih u tvorničkim halama (forditam tejlorizam) u novu kulturu postindustrijskog društva u kojoj radnika u tolikom broju više neće trebati.
Što ćemo sa ljudima?

Ne bih rekao da "radnika više neće trebati". Posla će uvijek biti, rad će uvijek biti cijenjen (barem u zrelim društvima, što naše nije) i uvijek će biti potreban - samo je pitanje kakav rad.
Ovo me pitanje malo podsjeća na katastrofične tekstove u novinama kakvi su se bili pojavljivali tamo negdje u 20. stoljeću kada su se počele pojavljivati naprave poput stroja za pranje rublja, stroja za pranje suđa i sl. Glavno pitanje kojim su se svi zamarali bilo je: a što će ljudi raditi s toliko mnogo slobodnog vremena?
Kao što vidimo, vrijeme je elegantno riješilo i tu dilemu: neka stara zanimanja su izumrla, ali pojavila su se nova. A ta nova zanimanja pojavljuju se i danas, i za 10 godina pojavit će se neka još novija - efektivno, danas školujemo djecu za profesionalni svijet budućnosti u kojem će postojati zanimanja koja danas ne samo da ne postoje, nego nemaju ni ime.

U kulturi postindustrijskog društva radnika će i dalje trebati. Ali ne više u onim "starim" područjima, djelatnostima i industrijama koje su danas (još uvijek) aktualne. Pojavit će se nova zanimanja, ali će se pojaviti i mogućnost da ljudi mnogo kreativnije upravljaju svojim vremenom. Doći će vrijeme kad će ljudi doći u poziciju da razviju i svoju kreativnost i inovativnost mnogo snažnije nego što to danas čine. Stoga se ja osobno ne brinem.

No, u kontekstu Hrvatske, očito je da nam treba nešto što se zove "strukturna promjena". Ta strukturna promjena uključuje snažnu usmjerenost ka znanosti i tehnologiji - drugog puta nema.

Tko je glasao

@Hyeronimus: Glavno pitanje

@Hyeronimus:
Glavno pitanje kojim su se svi zamarali bilo je: a što će ljudi raditi s toliko mnogo slobodnog vremena? Kao što vidimo, vrijeme je elegantno riješilo i tu dilemu

Kapitalizam je riješio tu dilemu - a meni se baš ne čini, da je rješenje "elegantno". Anarhistički ideal iz sredine 19. stoljeća - radno vrijeme od četiri sata dnevno, odnosno 20 sati tjedno - koji se ponavlja recimo u novije doba (1970-ih) kod Andre Gorza ("Zbogom proletarijatu" i "Ekologija i politika") realno je ostvariv, kad gledamo rast produktivnosti. Kapital je međutim našao puteve, da nas zadrži u svojim raljama, da bi zadovoljio svoju žudnju za profitom.

(Može se uostalom argumentirati, nasuprot anarhistima, da je to samo oblik žudnje za moći - anarhisti zanemaruju da ona postoji - i to zapravo bolji od drugih, po rezultatima za većinu. Još uvijek nismo Nietzscheovi nadljudi koji neprestano prevazilaze sebe same - još uvijek smo bezazleni "posljednji ljudi" koji okolo bauljaju, naivno ushićeni, podjarmljeni otuđenoj moći - Boga smo ubili, pa sad vlada Kapital.)

Time se pomalo bavim, kao lijenčina koji u svoje slobodno vrijeme koristi malo od "industrije zabave" - zabavljam se misaonim igrama, koje koštaju ništa ili malo (i time naravno ne pridonosim kapitalističkom pogonu). :) Članak Pohvala lijenosti nešto malo o tome govori. Bez potrebne razrade i argumentacije - prelijen sam za to. :)

Zoran Oštrić

Tko je glasao

Kapitalizam je riješio tu

Kapitalizam je riješio tu dilemu - a meni se baš ne čini,

ne bih rekao da je riječ (samo) o kapitalizmu, jer je tehnološki razvoj općenit. I u Jugoslaviji, u kojoj sigurno nije bilo kapitalizma, su ljudi imali mnogo više slobodnog vremena koje su mogli upotrebljavati na neki drugi način, uz to, razvila su se neka druga zanimanja. Dakle, stvar je općenito vezana uz tehnološki i gospodarski razvoj, a ne nužno (samo) uz kapitalizam.

Tko je glasao

U jugoslaviji su ljudi

U jugoslaviji su ljudi radili šest dana u tjednu, a to je 20% više nego danas.

Tko je glasao

Govorim o ovome, Skviki: kad

Govorim o ovome, Skviki: kad se počelo proizvoditi vešmašine na metre, nije više bilo potrebno prati veš na ruke. Dakle, to vrijeme je nekam moralo tada biti uloženo: neki su to uložili u gledanje televizije (televizija: još jedan uređaj koji je pred 50 godina bio u zametku, a sa sobom je povukao čitav niz novih zanimanja), neki su to uložili u nešto drugo.
Nekad su slike u knjigama crtali tehnički crtači, danas to radi autor uz pomoć kompjutora. Dakle, neka zanimanja su nestala, neka druga nastala. Vrijeme nije nigdje izgubljeno, zato nema govora o tome da "što ćemo sa svim tim ljudima koji više neće imati posla zbog tehnološkog razvoja".
A što se pak tiče Jugoslavije, ako se i radilo 6 dana u tjednu, radilo se 8 sati (rada, 8 sati odmora, 8 sati kulturnog uzdizanja). Danas se možda radi 5 dana, ali 10 sati u komadu ili sl. No to nije tema, tema je ta da tehnološki razvoj sa sobom ne nosi odumiranje rada, nego samo preraspodjelu vremena i ulaganje vremena u nešto drugo, što možda još ni ne postoji.

Tko je glasao

Hyeronimus, Vjeruj da sam ja

Hyeronimus,

Vjeruj da sam ja radil od šest u jutro do 12 po noči i drugi dan u šest bil opet na poslu ( ne stalno, ali ne i rjetko ). Kad je produkcija stala onda se nije pitalo za vrijeme i kolko si na poslu i to sve u vrjeme kad su u jugoslaviji radili osam sati dnevno a osam su se kulturno uzdizali i danas osjetimo tu kulturu u Hrvatskoj.

A razvoj tehnologije sam više nego dobro pratil i savladal.

Tko je glasao

Skviki, nitko ne pita za

Skviki, nitko ne pita za tvoja osobna iskustva i osobnu povijest, nego raspravljamo o općem trendu.

Tko je glasao

Hyeronimus, A ko sačinjava

Hyeronimus,

A ko sačinjava opči trend?

Jel su to ljudi s iskustvima i povješču, ili je taj opči trend uopče zamisliv bez iskustva iz povjesti, svih radnih ljudi.

Tko je glasao

Ljudi s iskustvima i s

Ljudi s iskustvima i s poviješću, ali veliki broj ljudi zajedno, a ne pojedinačno.

Tko je glasao

A kaj su zajednice, ne

A kaj su zajednice, ne sastoje se te iste od pojedinaca?

Tko je glasao

Pa sastoje se, ali ključno

Pa sastoje se, ali ključno je da se sastoje od velikog broja pojedinaca.
Zajednica je ukupnost jedinki povezanih u cjelinu, u kompaktnu skupinu, a opći trend je ono što zahvaća sve članove zajednice ili barem veliku većinu.

Tko je glasao

a sebi ne bih predbacivao

a sebi ne bih predbacivao što sam produbio temu i pridodao dimenziju globalnog problema rada u svjetlu nove tehnološke revolucije.

Ne zaboravimo na komunikacijsku revoluciju i njene posljedice !

Tko je glasao

Kako je agrarna kultura na

Kako je agrarna kultura na početku industrijske civilizacije doživjela "šok budućnosti" (Alvin Tofler) tako i naša industrijska kultura danas ponovo doživljava šok - transformaciju iz svijeta rada i milijuna radnika zaposlenih u tvorničkim halama (forditam tejlorizam) u novu kulturu postindustrijskog društva u kojoj radnika u tolikom broju više neće trebati.

Što ćemo sa ljudima?

Problem viška ljudi nije problem sam po sebi. Jer, posla u svakom društvu uvijek ima i više nego dovoljno, samo je pitanje ima li u drušvu dovoljno novca da sav taj rad plati.

Pravi je problem u tome da društvo mora ojačati u smislu stvaranja nove vrijednosti, koja se može prodati na svjetskom tržištu. Može neka tvornica biti potpouno robotizirana, s minimalnim brojem zaposlenih, ali ako ona dobro zaradjuje prodajom svojih proizvoda, stvara podlogu za dobar život ne samo svojim vlasnicima i onima koji su u njoj zaposleni, nego i cijelom društvu.

Tako da veliki broj zaposlenih u javnom sektoru (pod pretpostavkom da nešto korisno rade) ne bi bio problem kada bi proizvodna baza bila dovoljno jaka da to može nositi.

Poznato je da npr. skandinavske zemlje imaju uz vrlo visoku frekvenciju zaposlenosti, hipertroforan javni sektor. Dakle, po definiciji, veliki broj ljudi koji samo indirektno, kroz javni servis, doprinose stvaranju materijalne osnove društva. Kako je onda moguće da imaju (relativno) visok standard stanovništva?

Pa, moguće je zato što oni koji rade u proizvodnji, rade izuzetno produktivno. Npr. u Danskoj koja je jedan od velikih izvoznika poljoprivrednih proizvoda, registrirano je samo 16,000 ljudi zanimanja "seljak", koji nose svu tu ogromnu proizvodnju. Izvozi se oko 2/3 proizvodnje u vrijednosti oko 60 mlrd. DKK godišnje. U industriji, koja je uglavnom preradjivačka i globalizirana (s pogonima u cijelom Svijetu), obrtaj po zaposlenom se tipično kreće od 1 do 3 mil. DKK godišnje. Odgovarajuće, i dobit po zaposlenom je visoka.

Jasno je da si uz tako veliki "kolač", društvo može priuštiti "luksuz" velikog broja neproduktivnih radnika, kao i onih koji djelomično ili potpuno prihod ostvaruju na temelju socijalnih prava. I da svi žive dobro.

The Observer

Tko je glasao

Srž problema je u

Srž problema je u ovome:

„Pravi je problem u tome da društvo mora ojačati u smislu stvaranja nove vrijednosti, koja se može prodati na svjetskom tržištu. Može neka tvornica biti potpouno robotizirana, s minimalnim brojem zaposlenih, ali ako ona dobro zaradjuje prodajom svojih proizvoda, stvara podlogu za dobar život ne samo svojim vlasnicima i onima koji su u njoj zaposleni, nego i cijelom društvu.“

Današnji liberalni ekonomski obrazac - a on se na krilima teorije Miltona Fridmana i Čikaške ekonomske škole provodi manje-više u čitavom svijetu (i kod nas), sa manjim varijacijama po državama - kaže da su slobodno tržište i profit božanstva. Sve oko toga predstavlja samo trošak kojeg treba minimizirati. Prije svega troškovi države, socijale, kulture, …

U takvim ekonomskim uvjetima tehnološki napredak je dobro došao jer još smanjuje i trošak rada i broj radnika. Sektor usluga iliti tercijarni sektor sa većim brojem ljudi se ne može razviti jer nema kome ponuditi usluge. Samo manjini onih koji žive od profita, rente i slično. Većina je na crkavici ili na rubovima društva preživljavaju. Bogatstvo koje se stvori visokim tehnologijama se ne disperzira po čitavoj socijalno strukturi, a broj ljudi koji u tome sudjeluje je malen.

Primjer Švedske nije dobar jer su oni imali organizaciju društva preostalu iz doba dugogodišnje vladavine socijaldemokrata; velika su se sredstva kroz poreznu politiku prelijevala na područje socijale pa su se u takvim uvjetima razvili državni i uslužni sektori sa mnoštvom radnih mjesta. Globalizacija i liberalizacija kao svjetski procesi izlažu to društvo konkurenciji onih sredina gdje su porezna opterećenja manja i gdje su troškovi društvene nadgradnje manji. Koliko znam socijaldemokrati su nakon 60 godina vladavine izgubili izbore u Švedskoj.

U Americi je taj liberalni obrazac dominantan iz perioda vladavine Regana, prihvaćen je od M. Thatcher u V. Britaniji, a izvozi se po čitavom svijetu pa tako i kod nas. Utjecaju MMF-a i Svjetske banke se ne možemo oduprijeti. Noah Chomski kaže da su u posljednjih trideset godina plaće u Americi smanjene 7%, a prihodi ulaganja kapitala (profit) povećan 600%. Bogatstvo se prelijeva kapitalistima; siromašni su još siromašniji, a bogati još bogatiji. Umjesto socijale Amerika jača represivni aparat: policiju, sudove i zatvore. Ima gotovo 4,5 milijuna zatvorenika u zatvorima.

U priču trebamo uvesti i 'Credo ekonomskog rasta', nedavno elaboriranu temu na ovom portalu. Ovakav liberalni ekonomski sustav se hrani stalnim rastom. Samo povećanje obujma proizvodnje donekle kompenzira višak radnika, jer ih proizvodnja novih potreba tj. donekle vraća nazad u proces. U komentaru sam rekao da je sustav neodrživ, zbog tog elementa rasta i trošenja svih resursa, a drugo, tržišta imaju svoje granice.

Znači, globalizacija, liberalizacija i rušenje protekcionističkih barijera, tj. globalno širenje su motori ovog koncepta. Odatle toliko povećanje broja tih stranih prodajnih lanaca u Hrvatskoj i ostalim tranzicijskim zemljama.
Ako još dodam priču o važnost financijskog sektora, kreditiranja …onda tome nikad kraja.
Kraj je slom sustava.
Marx je ovo zvao imperijalizam.

Tko je glasao

Ovo samo potvrđuje dugi

Ovo samo potvrđuje dugi kontinuitet stare formule - partija i avangarda su omogućili okvir za čovječnost čovjeka i napredak a za sve ostalo je odgovoran i kriv tome nedorasli plebs i neprijatelji revolucije.

Čak potvrđuje i da je to odavno poprimilo aromu maositičke kulturne revolucije jer i dalje, uprkos i zahvaljujući krizi povjerenja snažno oko sebe mobilizira beskrajne elitne snage a ujedno prožima mase.

Liberlani dio toga, koji nikada nije bio ljevica, čak ide dalje. Sve to je za njih još neprojektirana i još nezapočeta realizacija. Oni koriste EU i razne pojavekao smokvin list za farsičnu činjenicu da su desetljećima i vječnost elitno plaćeni i privilegirani projektanti i predvodnici a da zapravo nisu isprojektirali ništa a u krizi povjerenja očekivati povjerenje u takav projekt pa još i izvedbu je zbilja snažan doprinos topljenju mistike iluzija.

Kada je već tako nije loše. Otvaraju se sva vrata i daje vjetar u jedra normalizacija, snažnom prodoru minimalizma i praktički pravoj kontrarevoluciji. Nekome i nečemu ne treba puno, dovoljno je da zašilji tipkovnicu ili prošeta i krene putevima kontrarevolucionarne začudnosti.

P.S. Ti se sigurno baviš loženjem kontraevolucije!? Ko fol radiš za samu partiju i avangardu a kuriš vatru pod njihovim petama i okrećeš divizije na drugu stranu !?

Tko je glasao

"Očekivati da se u

"Očekivati da se u Hrvatskoj otvori milijun i pol novih radnih mjesta i da se promijeni radna struktura društva je čista iluzija. Takav neki scenarij (obrazac stare ekonomije) bi bio moguć pod uvjetom kada bi veliki svjetski proizvođači, recimo automobila, u velikom broju preselili svoje proizvodne pogone na naše tlo kako bismo se ponovo vratili na industrijski trag. Nema govora."
Zemlje sa mnogo manjim prirodnim resursima postižu značajne rezultate zahvaljujući ljudskom kapitalu ( Japan na primjer ). Ljudi su ti u koje je dugoročno najisplativije ulagati. Dakle, ne treba nam proizvođač koji će svoje pogone premjestiti na naše tlo , već nam trebaju naši proizvođači koji će otvarati pogone za proizvodnju automobila koji ide na ZRAK ( karikirano ) svugdje u svijetu.

Tko je glasao

@marival: pogone za

@marival:
pogone za proizvodnju automobila koji ide na ZRAK ( karikirano)

Ne treba karikirati. Automobili koji idu na zrak postoje! :)

Zoran Oštrić

Tko je glasao

već je bilo komentara tipa

već je bilo komentara tipa kako to da Japan sa manjim prirodnim resursima može a Hrvatska ne može.
predlažem da se pročita knjiga Jane Jacobs "Gradovi i bogatstvo naroda". ona daje zanimljiva objašnjenja zašto neki gradovi i države uspijevaju a drugi ne.

Tko je glasao

Kod nas nema takvih

Kod nas nema takvih problema.

Samo treba osvježiti zrelokardeljističko samo upravljanje i sve kao zlatnih sedamdesetih - izvršiti čistke, potom val prekomjerne zaposlenosti i investiranja te rasta standarda i naravno uloga naj u svijetu.

K tome se ide, po svemu sudeći.

Jedino što ne valja ponavljati je uključivati Milku Planinc, ona je bila na čelu ali je potom 1981.g. unijela defetizam koji je napravio toliko štete da je i danas ima ljuljanja od toga. Ako već mora biti žena na čelu najbolje je Vesna Pusić, ona zna i zna tko zna i može (npr. Čačić, nakon potrošenih 100 mlrd kuna od toga može živjeti minus 1.000 zaposlenih). Ili netko slično.

A i ovi likovi su se istakli. Oni bi mogli to sve rješiti. Npr. Marinac sa svojim prijateljima Fižulićem i Kuštrakom, iza njih cvate ne samo zaposlenost nego i sve, još sedamdesetih su čitali lonodonsku žutu štampu naučili sve o princu od Bruneja i njegovim jahtama, o Kašogiju ...

Ustalom, imamo divizije i divizije onih koji ne samo sve znaju nego i desetljećima dokazanih u svemu tome. Cca 90 % ljudi je istih ili iz istog šinjela kao sedamdesetih i dalje. takvih imamobar 20x više nego bilo tko iduću svijetu. I čemu da onda i mi svi ostali razbijamo glavu?

Tko je glasao

Ap, ajde zamisli da se neko

Ap, ajde zamisli da se neko krajem rata sjetio da u Županijske planove ucrta ovih današnjih promašenih 450 radnih zona na čije je uređenje potrošen ogroman novac i da je dao nalog ministru obrazovanja da za potrebe tih radnih zona obrazuje tijekom 5 ili 6 daljnih godina ljude koji bi radili u tim radnim zonama. Pred sam kraj obrazovanja uvest te zone u prostorni plan općine ili grada i krenut sa realizacijom istih. Nebi li to bilo krasno!

Tko je glasao

Koji je tvoj prijedlog i

Koji je tvoj prijedlog i tvoja vizija?

Tko je glasao

Prvo što bih predložio:

Prvo što bih predložio: neka politika ovu temu stavi na dnevni red, ali u svjetlu ovih analiza i projekcija koje daju sociolozi, futurolozi i prognostičari trendova. Više politika ne bi trebalo gurati pod tepih činjenicu da nas polovica sposobnih ne radi.

Drugo, uključio bih u igru službenu društvenu znanost koja je pod kontrolom politike na način da priključenje bude ozbiljno, bez apologetike u dodvoravanja politici.

Treće, fiksacija čitave nacije na rasprava o našoj bliskoj prošlosti treba prestati. Predlažem i da se iz upotrebe izbaci latinska poslovica 'historia est magistra vitae' jer se iz povijesti više ništa ne može naučiti. Treba učiti od budućnosti.

Ako se sve ovo o čemu sada razgovara pokaže istinitim, opstanak društva zasnovanog na kapitalističkom konceptu 'zaposleni – nezaposleni' - inače koji se pojavio u eri industrijalizma, kada je bio problem manjka radnika i vojnika, pa su države i crkva poticale rađanja – biti će upitan. Kada je bio u igri nekoliko postotaka nezaposlenih, a sa njima su kapitalisti plašili one što još rade, onda smo mogli podržavati takvu društvenu organizacije. Sada kada je iz igre ispala polovica radno sposobnog stanovništva jede zemlje, taj koncept treba revidirati.

Društvo treba radikalno presložiti u skladu sa znanstvenim i tehnološkim razvojem. Ako je informatički i robotički razvoj preoblikovao naš civilizacijski krajolik vrijeme je da i našu društvenu organizaciju revidiramo.

Tko je glasao

@Richard Dnevnik ti je

@Richard

Dnevnik ti je dobar, a ovaj komentar sjajan. Jedan si od rijetkih koji uočava da jednostavna translacija tuđih policy rješenja u domaći kontekst ne donosi rezultat. To je argument za sve one koji non stop pitaju:"Aaa, ti samo znaš kritizirati, a zašto ti ne predložiš rješenje problema našeg mirovinskog i zdravstvenog sustava (ili nekog trećeg turbo kompliciranog problema)"? Odgovor je jednostavan - dečki (i cure :) te probleme nije baš tako lako riješiti jer su naša specifičnost koja u svom izvornom obliku ne postoji nigdje drugdje. Na primjer, Tuđmanove mirovine krajem devedesetih i Valentićev dug umirovljenicima generiran u istom periodu su slatke inovacije našeg mirovinskog sustava koja su sad nabujala do razine sasvim inventivnih i duboko struktrurnih problema. Identifikacija i kvalitetno filtriranje problema, koje si ti ovdje započeo je izvrstan...početak. Ali, nakon njega slijedi zahtjev za širokim društvenim konsenzusom snaga koje shvaćaju da za strateška rješenja treba i strateški pristup - postepen (ili u stručnoj literaturi, inkrementalan), nenasilan, konsenzualan...s jednom posebno važnom karakteristikom - ključni unutarorganizacijski procesi moć i konflikt ne bivaju istisnuti iz sustava odlučivanja. Dolazi međutim, do temeljnog zaokreta u "pravilima igre" gdje dolazi do izgradnje mostova između moći i znanja, što je posljedica osvještavanja jasne činjenice kako hijerarhijski top - down pristup postaje samo jedna od komponenti menagementa ili, procesa koji mu je u javnoj sferi korespondentan, GOVERNANCA.

Temeljno nerazumijevanje većine naših političkih lidera, čak i onih dobronamjernih, leži u vjerovanju da rješenje raznih problema leže tu okolo i samo njih čekaju da ih uzmu i oplode u vidu političkog kapitala koji će im donijeti reizbor (a u pravu si, stvar nije puno drukčija niti vani). Ipak, određeni broj uglednih društvenih znanstvenika kao što su Rhodes, Hugh Heclo te predstavnici nizozemske škole sa Sceučilišta Erasmus Kickert, Klijn i Koppenjan pokušavaju u priču s javnim upravljanjem, svaki iz svojih teorijskih ishodišta uvesti novu paraidgmu- mrežni pristup. Da sad ne cijepim o tome da li taj pristup zadovoljava razinu teorije ili je ipak još na modelskoj razini, istaknut ću tek bit cijele priče: ključ za uspjeh u potrazi za efektivnim rješanjima u javnom sektoru je stvaranje klime koja omogućuje dijalog različitih uključenih aktera, a koji za cilj ima generiranje interdisciplinarnog pristupa nužnog za formuliranje adekvatnih alternativa u uvjetima visoke kompleksnosti i neizvjesnosti. Dakle, riječ je o pristupu koji ne nudi konkretna rješenja, ALI KOJI TEŽI STVARANJU KLIME I OKOLINE DA SE DO NJIH DOĐE. O tome sam još dosta davno pisao u jednom dnevniku u kojem sam pokušao iznijeti svoja razmišlanja o tome što je potrebno za uspjeh jedne mrežno organizirane inicijative:

http://pollitika.com/o-ucenickim-studentskim-prosvjedima-razlozi-djelomi...

Komentar koji sam dobio jest bio: to je presloženo, prefilozofski, preapstraktno. Naravno da nitko ne voli čuti takav feed back, ali ne smatram se nekim ego tripašem koji misli da sve što on piše mora biti posebno zanimljivo i pametno. Međutim, mislim da mi posljednji razvoj događaja, kako u društvu, a tako i na primjerima građanskih inicijativa (i onim koje su potekle sa pollitice, odmah da se razumijemo), daje pravo za reći kako je temeljni problem onog što u tom dnevniku nazivam KOGNITIVNOM FIKSACIJOM još i te kako prisutan i glavama svih nas. Sve hoćemo brzo i odmah, svima su nam puna usta paradigme o "cjeloživotnom učenju" i sad posebno popularana o "organizacijama koje uče". Ja ne tvrdim da neki ljudi u Hrvatskoj ne uče te da nisu informirani, načitani i inteligentni, ali još smo u globalu previše arogantni da prihvatimo da čak i ako puno znamo o nečemu, trebamo onog dugog baš za tu zadnju puzzlu slagalice. Premalo učimo i premalo želimo učiti KAKO RADITI SKUPA (što je nesumnjivo, vrlo težak izazov) i RADITI NAPORNO te vjerovati partnerima i skupa S NJIMA preuzimati odgovornost.

Kad se to počne mijenjati, onda ćemo doista govoriti o fundamentalnim društvenim promjenama o kojim ti u dnevniku pišeš...što ipak ne znači da dotad treba sjediti skrštenih ruku :)

Tko je glasao

Dnevnik ti je dobar, a ovaj

Dnevnik ti je dobar, a ovaj komentar sjajan. Jedan si od rijetkih koji uočava da jednostavna translacija tuđih policy rješenja u domaći kontekst ne donosi rezultat.

A i ovdje se stalno u kritiziranju naše situcije govori "kako je u toj zemlji tako zašto ne može biti kod nas....". To je omiljeni motiv svih bla-bla-bla kritičara (koji nikada ne nude rješenje samo bla-bla-bla pljuju).

Ali svi koji imalo objektivnije sagledavaju situaciju znaju da translacija tuđih policy rješenja u domaći kontekt ne donosi rezultat, ne samo optimalni već većinom nikakvi..

youtube.com/bijesdrugi | 4hdz.com
Preporučam: youtube.com/maxprvi | Lion Queen

Tko je glasao

Ali svi koji imalo

Ali svi koji imalo objektivnije sagledavaju situaciju znaju da translacija tuđih policy rješenja u domaći kontekt ne donosi rezultat, ne samo optimalni već većinom nikakvi..

Ej, čekaj malo, nisam baš to rekao. Govorio sam o kompleksnim problemima kao što su zdravstvo, mirovinski sustav, proizvodna struktura...nisam mislio na funkcioniranje pravosuđa, policije, dokidanje korupcije, izborni zakon utemeljen na principu:"No taxation, no representation."

Treba razlikovati vrste problema i njihove razine. Primjerice, ako već ne možeš otpustiti sve suvišne radnike iz javne uprave (socijalni nemiri i to, jelte), barem možeš postići da rade svoj posao (jer ga puno svjejedno ne obavlja) pa da se ne može dogoditi da kad ja zovem Poreznu radi elementarne informacije nitko ne diže slušalicu...jer ja onda odem u Poreznu i tamo čekam da bih razgovarao sa službenikom, a to troši moj vrijeme koje je isto novac. Te probleme se lako riješi...mrkvom i batinom i točno vidiš institucije (pa i državne) na čijem je čelu šef koji ne trpi gluposti, a gdje je raspašoj.

S druge strane, ako govorimo o nekim kompleksnim problemima, kao što je zdravstvena reforma, zaista ne mislim da čovjek mora znati dobro rješenje da bi prepoznao loše ili jako štetno, kao što je to u našem slučaju. Takvo rješenje koje liječi manifestne simptome problema, bez da uopće se i najmanje obazire na interese i zahtjeve onih koji reformu moraju porovesti (doktori obiteljske medicine) i koje na jedan grozan način razrezuje tkivo društvene solidarnosti jest ništa doli mrtvo nedonošče. Zato ja kad mi bude nešto kompu što ne znam riješiti zovem frenda koji zna, jer znam da moja "reforma" stanje može i pogoršati. Toga Darko i ostala ekipa nisu bojim se svjesni...

Ili možda ipak...?

Tko je glasao

albatros 200 Pametna

albatros 200

Pametna društva već odavno znaju da se problemima pristupa interdisciplinarno i kroz međusektorsku komunikaciju. U nas, međutim, problem nisu problemi, nego rješenja. Želim reći da sustav odbacuje rješenja a priori, omiriše ih na 10 km i započinje s odbacivanjem i njih i ljudi koji ih nude. Rješenja o kojima ti govoriš se u nas ne primaju, između ostalog, jer čitavi društveni stratumi upravo duguju svoju egzistenciju činjenici statusa quo. I samu naznaku bilo kakve promjene oni dočekuju na stražnjim nogama i iskeženih zubi. Pa koliko je samo novaca ulupano u strategije, akcijske planove, projekte reformi i ni jedna, ama baš ni jedna nije u dijelu sustava na koji se odnosila, a kamoli u društvu kao takvom, proizvela ni jednu pozitivnu promjenu.

Moje je mišljenje da je naša jedina šansa u okretanju lista tj. promjeni paradigme koja bi se trebala izvesti tako da se svi društveni podsustavi direktno priključe na najprogresivnije svjetske trendove koristeći blagodati novih IC tehnologija. Dakle, mi moramo krenuti ispočetka i to ne sa "starima prdonjama" (po mentalnom sklopu i godinama), nego s ljudima koji već jesu integrirani u globalni svijet i razumiju u kom pravcu se paradigma mijenja. Ultimativni uvjet za tako nešto je razviti, kao što zoc gore kaže, novu komunikativnu praksu, odnosno, revitalizirati javnost kao zbiljsko mjesto artikulacije, filtriranja i formiranja zajedničkih odluka.

nemesis

nemesis

Tko je glasao

ne bih se baš složio, ono

ne bih se baš složio,
ono što je u toj i toj zemlji tako je više frustracija s time što kod nas nismo postigli isti rezultat, a u stvari nema razloga da ne bi mogli

potencijal hrvatske je jednak ako ne i bolji u velikoj većini situacija nego bilo koje zemlje u okolici, samo trebamo pronaći pravi način kako kanalizirati postojeće resurse i talent

Tko je glasao

Ljudski kapital - fond

Ljudski kapital - fond korisnog i dragocjenog znanja kojeg su ljudi nagomilavali u procesu njihova obrazovanja i usavršavanja - izuzetno je važan kapital. Dvije zemlje sa jednakim potencijalom ( dodala bi da je potencijal Hrvatske bolji u većini situacija ne samo bilo koje zemlje u okolici nego i znatno šire ) a različitim ljudskim kapitalom - postiže različite rezultate. Ne mali ljudski kapital postoji samo nije iskorišten. I raditi - talent sam po sebi nikad nije dovoljan.

Tko je glasao

Prvo što bih predložio:

Prvo što bih predložio: neka politika ovu temu stavi na dnevni red, ali u svjetlu ovih analiza i projekcija koje daju sociolozi, futurolozi i prognostičari trendova. Više politika ne bi trebalo gurati pod tepih činjenicu da nas polovica sposobnih ne radi.

Ne bih htio kvariti iluzije, ali ipak dobronamjerno rečeno partija i avangarda baš to imaju kao profesionalno i svjetski eskluzivni predmet bavljenja sada već više od 70 godna, u bezbroj etapa i varijacija.

Desetine i desetine tisuća turboletinih svjetskih snaga i stotine i stoiten tisuća elitnih snaga ne radu drugo ništa nego to.

Ako uopće postoji problem oko toga to je prestrašni sufucit bavljenja, uključujući prestrašnu potrošnju resursa a to - ljudskih resursa, novaca, papira, jadnih kompjutora i sve materije koja više ne može izdržati to više beskrajno silovanje projekcija, vizija i razne druge pušione.

Da parafraziram jednog davno istaknutog analitičara i projektanta - previše su tumačili i mijenjali svijet i radi se o tome da se to znatno reducira i više toliko ne brine za svijet i ljude.

Tko je glasao

Richard je dao jedan realan

Richard je dao jedan realan pogled na sadašnji trenutak koji se često kod nas (zlo)upotrebljava (a to je da se treba plašiti povratka na staro, npr. na komunizam s čime se često plaši javnost kad god ne ide kako treba u tekućoj politici - pa i premijer poteže npr. argument "za dom spremni" kada treba nešto aktualnije reći) jer povratka na staro nema. Svijet se mijenja, resursi se troše, a razvoj znanja ide brzo i temeljito pa je svakome razumnom jasno da oživljavanja u prošlosti propalih projekata nema. Pravi problem leži u osmišljavanju budućnosti. Pritom treba promijeniti i terminologiju i retoriku. Industrijalizacija danas više ne znači otvaranje tvornica gume, plastike, žice (mada će i toga biti ali sve automatiziranijeg). Umjesto toga treba stvarati mogućnost zapošljavanja ili samozapošljavanja u kojem vrijednost neće biti „radno mjesto“ nego ostvarivanje dodatne vrijednosti.

Ovoliki broj zaposlenih u državnoj administraciji odnosno nakrcavanje mirovinskih fondova radno sposobnim ljudima svakako je prošlost. Razvoj se neće zaustaviti, ljudsko društvo će i ubuduće postojati, ali na sve globalnijoj razini, a sloboda mora stvarati ozračje u kojem će razne osobne i grupne inicijative imati više prostora za izražavanje. Radno mjesto se vezuje za stari termin "radnik", što je prošlost. Prodaja radne snage postaje prošlost (jer takav rad više skoro da i ne postoji a ako i postoji nema presudnu važnost). No stvaralaštvo (stvaranje novih vrijednosti) na raznim razinama mora ostati.

Ekonomija (ili radost preživljavanja) postaje globalna pojava, u čemu se trebaju razvijati komunikacije i sloboda ekonomskih izražavanja. No to se ne može s tvrdim normama i skupom državom koja u cilju vlastitog preživljavanja samo nabija sve „više“ standarde s kojima se guše inicijative. Tzv. siva ekonomija cvjeta samo zato što su porezi previsoki i besmisleni, a k tome odlaze na pothranjivanje velikog broja radnih mjesta koji su u osnovi ekonomski posve nepotrebni.

Gospodarsko ponašanje treba osloboditi okova i pustiti da slobodno cvjeta. Skupa i besmislena država nije samo veliki žderač društvenih resursa nego i jedino i pravo leglo korupcije koja razjeda društvo do temelja. Državu se ne može ukinuti ali ju se može racionirati i svesti na minimum.

Tko je glasao

Ideologija nije tema ovog

Ideologija nije tema ovog teksta i često etiketiranje autora direktna je posljedica etičke i socijalne orijentacije tekstova koje ispisuje. Podržao bih na ovom mjestu frederikov stav da samo postoji – naprijed, tj.povratak na staro nije moguć.

Još bih pridodao komentar tipa: svaka razvojna etapa u povijesti je imala svoj društveni okvir. Upotrebljavaju se i termini „društveni odnos“, a sa time je tijesno vezan pojam ideologije. Ja bih to nazvao društvenim softwareoma. Kada god se pojavi nova vrsta procesora u kompjutorima (hardware) odmah slijedi nova generacija windowsa ili nekog drugog kompleksnog softwarea. Dakle u agrarnoj kulturi je bio dominantan feudalni software, tj. feudalni društveni odnos, u industrijalizmu je kapitalistički društveni odnos i ideologija slobodnog tržišta i parlamentarne demokracije, na nivou upravljanja zajednicom.

Ako se složimo da smo sada na prekretnici i da stare sheme za rješavanje društvenih problema ne možemo rabiti, otvaram prostor za promišljanje i navodim aktualni problem sa kojim se već sada suočavamo – problem rada i radnih mjesta (pojmovi iz prethodnog društvenog koncepta). Kako ćemo riješiti „višak“ ljudi koji se u novoj civilizaciji smanjenja potrebe za radom naslućuje?

Da bih malo začinio temu nečim zanimljivim citiram odlomak iz knjige „Dijalog o nacizmu i globalizaciji“, Slavka Kulića i Eduarda Čalića:

„Svijet je prešao brojku od 6 milijardi ljudi nakon 2000. godine. Zaposleno je samo oko 870 milijuna ljudi. Na Zapadu je zaposlen svaki treći stanovnik, na Istoku svaki 12 stanovnik, na jugu planete Zemlje svaki 21. Na Zemlji je gladno 3,5 milijardi ljudi, pothranjeno je 1,5 milijarde ljudi. Hrane nismo proizveli niti za 6 mlrd. ljudi ali zato smo proizveli, ali zato smo proizveli oružja za uništenje 50 mlrd. ljudi. Svijet izdvaja za oružje (iz proračuna) 128 USD per capita a za gladne izdvajamo samo 0,92 USD po glavi. Od preko 6 milijardi ljudi, 90% ljudi su dužnici, a samo 10% su privilegirani vjerovnici. To su evidentne činjenice, koje se ne može pobijati“.

Tko je glasao

„Svijet je prešao brojku

„Svijet je prešao brojku od 6 milijardi ljudi nakon 2000. godine. Zaposleno je samo oko 870 milijuna ljudi. Na Zapadu je zaposlen svaki treći stanovnik, na Istoku svaki 12 stanovnik, na jugu planete Zemlje svaki 21. Na Zemlji je gladno 3,5 milijardi ljudi, pothranjeno je 1,5 milijarde ljudi. Hrane nismo proizveli niti za 6 mlrd.

A s kakvim se tempom stanovništvo smanjuje ili povečava u tim djelovima zemlje?

U Evropi je isto vladala glad, ( a i umiralo se je od gladi ) kad su ljudi imali par jutara zemlje a desetoro djece.

Dobro se sječam kad mi je baka pričala o gladi, a bogme sam ju i ja osjetil ko djete.

U zagrebu su moji vršnjaci oboljevali od tuberkuloze ko djeca.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci