Tagovi

Da vam budem iskrena, ovih tjedan dana provela sam van Lijepe naše

Ljudi su vani postali robovi trčeći za lovom. Je, reći ćete, i kod nas je to tako došlo. Točno, ali razlika je samo što kod nas uglavnom nisu najbogatiji ljudi oni koji najviše rade, već, baš suprotno, koji najviše sjede i telefoniraju tražeći vezu ovu i onu, radeći zajeb ovaj i onaj. Osim toga u Njemačkoj tijekom tjedna na ulici nema žive duše, tek vikendom zažive trgovi, dok je kod nas obrnuta situacija. Za vrijeme tjedna kafići su prepuni, dok su vikendom uglavnom prazni, jer većina ode na selo.

Da vam budem iskrena, ovih tjedan dana provela sam van lijepe naše. Samo površno pratila sam što se kod nas događalo i to samo zato što mi to poslovne obveze nalažu, a baš bi bilo lipo bar jedan tjedan ne čuti pizdarije iz domovine, tipa sudac Milanović pustio ubojicu iz zatvora jer mu nema tko čuvati kćer, zatim izjavu premijera Sanadera "SDP će i Tita u ustaše" i slično. Ali da nismo jedini po u najmanju ruku čudnovatim izjavama, evo jedne zanimljive izrečene od bivšeg američkog potpredsjednika Quaylea, koji je s obitelji stigao na odmor u Dubrovnik, iznajmivši u tamošnjem hotelu pet soba. Jedan od njegovih bisera, dakle, glasi: "Nedavno sam posjetio latinsku Ameriku i žao mi je što u srednjoj školi nisam naučio više latinskog, pa da budem u stanju razgovarati s tim ljudima".

Dakle, morala sam nešto skoknuti do Njemačke na tjedan dana. Sasvim dovoljno. Kod kuće je ipak najlipše. Vlastite pizdarije nekako čovik lakše podnosi. Hladan je taj zapad. Sve je to lipo, ali lova, lova. Ljudi su postali robovi trčeći za njom. Cili dan rade kod privatnika robovlasnika, da bi se vikendom malo napili i probančili. Je, reći ćete, i kod nas je to tako došlo. Svi jure za tom lovom. Točno, ali razlika je samo što kod nas uglavnom nisu najbogatiji ljudi oni koji najviše rade, već, baš suprotno, koji najviše sjede i telefoniraju tražeći vezu ovu i onu, radeći zajeb ovaj i onaj. Osim toga u Njemačkoj tijekom tjedna na ulici nema žive duše, tek vikendom zažive trgovi, dok je kod nas obrnuta situacija. Za vrijeme tjedna kafići su prepuni, dok su vikendom uglavnom prazni, jer većina ode na selo. Ali u Njemačkoj su naši ljudi posebno vrijedni. Rade po cijele dane bez pauze. Nitko ne zabušava. Ako radiš za sebe nastojiš što više love namaknit za povratak u domovinu, ako radiš za privatnika on ti ne da disat i njegov si rob.

HRVATSKI U TALIJANSKOM RESTORANU

Osim toga, skužila sam da što se tiče jezika moraš biti oprezan. Ne treba nikad računat ono: "Ma ko će nas razumit, možemo govorit šta hoćemo". Koliko puta sam se samo tako zaje…,ali jedan me slučaj posebno iznenadio. Odlazim ja tako par dana za redom na ručak u talijanski restoran Da Bruno i pričam s prijateljima normalno hrvatski. Vlasnica, tipična Talijanka. Vesela, šarmantna, tamnokosa, širokog osmijeha. Ponudi nam kao predjelo malo maslina i kruh sa pomama. "Pogledaj ti ovih Talijana", kaže moj frend. "Kako oni od ničega naprave nešto. Stavili pome na malo kruva, malo češnjaka i petrusimula, i to su te slavne bruskete. Zajeb. A o picama da i ne govorimo. To je bilo sirotinjsko jelo. Sve šta im je doma ostalo za bacit, nabacali su na malo kruva i postali svjetski poznati. Ma koji su to funcuti". "Nismo mi funcuti", progovori odjednom ona tipična Talijanka... "Aaaa", blenem ja u nju u čudu. "A vi govorite hrvatski"? "Da", odvrati ona. "A kako", pitam ja. "Pa moji roditelji kod kuće govore isključivo hrvatski. Naši preci stigli su u Italiju prije 400 godina iz Dalmacije bježeći pred turskom najezdom, i od tada mi prenosimo hrvatski jezik s koljena na koljeno, i na to smo vrlo ponosni". Moram priznati da sam se zaista ugodno iznenadila tom činjenicom. "Sad će stići i moja djeca, oni isto razumiju hrvatski", obavijestila nas je žena. "Onda ćemo bogme pripazit šta govorimo", kažem ja njoj.

SPLIĆANKA U BEOGRADU UBIJA AŽDAJU

Između ostalih vijesti iz zemlje u više novina pročitala sam i onu koja govori kako je splitska glumica postala srpska heroina, zvijezda visokobudžetnog srpskog filma "Sveti Georgije ubija aždahu" (5.000.000 e). Senzacionalna vijest nije što glumica igra u filmu, već Splićanka u Beogradu, šta je čudnije nego Amerikanac u Parizu. Ekipa je, kažu, oduševljena njome, a i ona njima i izjavljuje da će se vratit tamo kad-tad. Nije jedina. Vikendom u taj grad pristižu prepuni autobusi ljudi željnih provoda iz Slovenije i Hrvatske. Po kafićima odjekuju zvuci pjesama Olivera, Džibe, Miše, Magazina, dok po zagrebačkim klubovima piče narodnjaci. Svako malo pored vas projuri automobil kojem s retrovizora visi križić, dok se auto raspada od Cecinog glasa. S druge strane, srpski turisti sve više dolaze na Jadran. Dosadilo im, kažu, Crno i Egejsko more. Kaže jedan gospodin iz Subotice, da ga je bilo strah doći, ali dodaje: "Kad sam stigao plakao sam ko kišna godina. Nisam znao što ću prvo učiniti, hoću li se napiti domaćeg vina, ići na crve a potom na ribe, ili se ispričati s prijateljima". Jedan bračni par odvažio se doći automobilom i oduševljeni su da je bio petnaest dana parkiran na otvorenom i da ga nitko nije niti taknuo (ne znam samo šta je bilo šesnaesti dan).
Kažu samo da ih nervira kad ih konobari ispravljaju ako npr. kažu paradajz, ovaj kaže jel' mislite poma, kad kažu pavlaka jel' mislite vrhnje, kad kažu patlidžan jel' mislite balancana. Jedan poznanik zaželio se tih patlidžana i odlučio otić na naš pazar kupit koje kilo. Mi mu govorimo, samo pitaj kilo balancana.Vratija se čovik virovali ili ne s punom vrećicom plahta. "Šta ti je to", pitamo ga. "Pa evo, to. Pitao sam kako ste mi rekli. Molim vas dajte mi dva kilograma lancuna i evo što sam dobio".

HRVATI NE JEDU RIBU, JEDU JE SUSJEDI

I dok se zasad s istočnim susjedima ne spominju neriješeni problemi, sa zapadnim to na žalost ne možemo reći. Odjeknula je vijest kako su se Sanader i Janša oko svih spornih pitanja dogovorili. A dogovorili su se zapravo kako se ne mogu dogovoriti, pa će o svemu odlučiti Haag. Slovenci kliču kako je Piranski zaljev njihov, i još neka sela. A naši se i dalje boje jasno i glasno proglasit ribolovni pojas. Sve nešto okolišaju, tamo, ovamo. Riječ je o nizu tehničkih pravila, veličini brodice, vrsti ribarskih mreža, terminima kad se ne smije ribariti. Najvažnije je, kažu, da ista pravila vrijede za hrvatske ribare i za ribare država EU. Kažu da Sloveniju treba uvjeriti da ZERP ne prejudicira granicu na moru, a Talijane da ZERP neće diskriminirati naše ribare. Pitanje glasi: "U šta treba uvjeriti naše ribare, i kako im objasnit da se stalno moraju zajebavat sa činjenicom da država konačno nema muda proglasit naš ribolovni pojas, kao što svaka država bez pitanja proglašava šta hoće unutar svog teritorija". Naime, za primjenu ZERP-a država će ove godine ukupno izdvojiti164 milijuna kuna. A ko će to sve platit? Naravno, porezni obveznici. I onda se čudimo podatku da naši ljudi jedu više prasetinu nego ribu. Jebiga, kad nam ribu pojedoše susjedi.

Vlatka Pokos IV

Održala koncert u Splitu s poznatim hitom "Kad će taj metak". Televizije se i dalje bore za njezin angažman. TV Nova nešto uzmiče, dok bi se na HTV-u mogla pojaviti u glavnoj ulozi Zuhrine hostese. Prijateljici Snježani Mehun sad je već dosta novinara i slave. Nervira je šta se na miru nije mogla zabavljati s Vlatkicom na jahtici od 33 metra čiji najam košta 50.000 e tjedno, a ona je navodno dobila za samo 30.000 e. Žena sad hoće svog mira, a ne da ih policija prekida u ludoj zabavi. Čudne su te zvijezde. Sve naprave da postanu poznate, slikaju se, šetaju i banče po mondenim mistima, a kad im to konačno uspije, onda ih nervira. Kaže jedna poznata holywoodska: Zvijezde skidaju crne naočale da ih prepoznaš, a kad postanu poznate, stavljaju ih da ih ne prepoznaš.
Al', ako žena tako hoće, nećemo više za danas...

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci