Tagovi

?emu služi državljanstvo?

Koja je razlika izme?u apatrida i osobe s državljanstvom? Apatrid nema domovinu, nema državljanstvo, ali svejedno negdje živi, negdje radi i svojim radom doprinosi nekoj sredini. Nema pravo birati ili biti biran u organe vlasti (to je privilegij osoba s državljanstvom), ali u kona?nici apatridu je svejedno. Ono što apatrid nema je osje?aj da ?e ga njegova država zaštiti na?e li se negdje u Svijetu u nevolji, za razliku od osobe s državljanstvom.

Tome služi državljanstvo. Valjda. Ukoliko imate državljanstvo zemlje s ure?enom diplomacijonm. Diplomacijom koja ima stil, manire, školu i tradiciju.

A što je s kapetanom Laptalom? Da li je on apatrid ili se možda samo tako osje?a? Jer kaže predsjednik Mesi? da Laptalo i NIJE PREVIŠE TRAŽIO POMO?! Nije mi jasno Predsjedni?e, što je trebao napraviti Laptalo, kleknuti na koljena i zamoliti državni aparat da ga pita kako je? Ili je možda trebao poslati molbu s biljezima!? Pa valjda se podrazumijeva da ?e se diplomacija njegove države angažirati na njegovom slu?aju, pa valjda tome diplomacija i služi. Ukoliko nije tako, ?emu slati diplomate uokolo i pla?ati im smještaj u vrijeme modernih komunikacija kada se sve može obaviti telefonom ili internetom?

Poskupljenje struje ili o novčaniku prosječnog Hrvata

Sjećate li se siječanjskih sastanaka u Vladi kao predstave pod radnim naslovom mi obuzdavamo inflaciju? Sastao se tako rumeni Podravac s predstavnicima prehrambene industrije (ono malo što je od nje ostalo). Nakon sastanka, u razgovoru s Predsjednikom uprave jednog od najvećih proizvođača hrane saznao sam o čemu je bilo riječi. Osim predloženih kontroliranih cijena za neke od proizvoda (koji zbrojeni mjesečno i ne predstavljaju neku značajniju sumu u košarici prosječne hrvatske obitelji, ali su zgodni jednom velikom trgovcu u njegovoj strategiji) Polančec je zamolio proizvođače, uz napomenu kako je svjestan da na to nema pravo, da ne dižu cijene proizvoda do 30.svibnja.

Nekoliko dana kasnije na sastanku s predstavnicima trgovačkih lanaca izrekao je sličnu rečenicu (otprilike): „Ja znam da vas ovo ne bih trebao tražiti ali ipak vas molim da ne dižete marže do 30.svibnja“. Hm, što će se to značajno dogoditi 30. svibnja? Koji je razlog da se svi problemi odgađaju na četiri mjeseca? Odgovori na ova pitanja su prozaični (ovo je pamet „a posteriori“). U priopćenju Vlade o sastanku s trgovcima stoji da će se nova povećanja cijena razmotriti početkom ljeta.

Pod svaku cijenu su vladajući odlučili spriječiti promjenu životnog standarda ili, ne daj Bože, nemire u predizborno ili neposredno postizborno vrijeme. Iskusili smo kroz povijest (oni malo stariji) slične poteze Vlade (odnosno SIV-a), samo što se tada ministar (odnosno Savezni Sekretar) nije morao ispričavati zbog zamrzavanja cijena, jer kako drugačije nazvati ovakvu obranu cijene energenata i kvazi-obranu cijena hrane nego zamrzavanjem cijena (hm, u tržišnom gospodarstvu)!

Tko se boji suknje?

Čitam jučerašnji business.hr. Preko cijele naslovnice piše „Ljerka Puljić reklamira VMRO-DPMNE“. U članku pod naslovom „Agrokor se svrstao uz VMRO-DPMNE“ autor tvrdi da je Makedonija postala poligon za isprobavanje trikova iz hrvatske kampanje, a da kampanja VMRO-DPMNE neodoljivo podsjeća na HDZ-ovu. Navikao na sve izraženiju bipolarnost u Hrvatskoj odmah sam se zapitao da li onda SDSM-ova kampanja podsjeća na SDP-ovu? I kako se snalaze makedonski Sanader i Milanović (ups, ispalo je da je Milanović ustvari žena - da li je to onda eskulpira za neodlučnost u kampanji – sorry Nemesis/Tyche/Grgo).

U nedostatku domaće kampanje, a umoran od prežvakavanja istih gluposti koje nam serviraju domaći političari odlučio sam malo proguglati i pogledati kako to izgleda. Unaprijed se ispričavam ukoliko sam nešto krivo transliterirao, u zadnje vrijeme mi čitanje ćirilice ne ide najbolje a ni s makedonskim se više ne snalazim tako dobro (Jas i ti sme braka stari, takva ljubov čini pari, ti me čuvaš, ti me svakaš, ti za kusur ne mi faćaš... Nasmevni se, ne beri gajle, namigni mi, ajde nazdravje, Skopje! Eh, kad je to bilo...).

Probuđena savjest ili o danu kada smo se „brinuli“ o ljudskim pravima…

Počeo sam pisati ovaj dnevnik pred neki dan kada su djelatnice Dalmatinke nove iz Sinja uzaludno došle do Zagreba, ali tekst zbog drugih obveza nisam stigao završiti. Znam da stara vijest nije vijest, ali ipak današnja vijest me je nagnala da završim taj dnevnik i dodam prvi dio naslova o probuđenoj savjesti jer je Potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva, rada i poduzetništva Damir Polančec obavijestio sindikaliste, upravu Dalmatinke nove, sinjsku gradsku vlast i županijsku vlast da će se u četvrtak 29. svibnja u Ministarstvu održati sastanak o stanju u toj tvrtki. Među inima na sastanku će biti i ministrica Lovrin.

(…)

Pred neki dan su žene iz Sinja došle tužne u Zagreb i još tužnije otišle. Taj dan sam i ja bio tužan jer mi se činilo da u ovoj zemlji danas postoje robovi koji rade 9 mjeseci bez kruha i vode, robovi koji imaju manja prava od onih na galijama Dubrovačke republike prije ukidanja ropstva (koji su tijekom boravka na brodu uživali sva prava i sudjelovali u dobiti od trgovine!!??). Zar je moguće da je ondašnji statut malene Republike jamčio veća ljudska prava?

Zašto nismo izbjegli sudbinu bordela razvijenih zemalja ili o jednom punoljetnom pismu

Kada su ne tako davno Ragusa i Frederik krenuli sa serijom tekstova u kojoj su obrađivali svojevrsnu pobunu Dubrovčana protiv devastacije kulturnog nasljeđa sjetio sam se jednog pisma koje je u novinama odmah dobilo naziv „Kratko pismo za dugo sjećanje“. Nedugo potom pismo je potonulo u zaborav. Bojim se da ga se ni potpisnici više ne sjećaju.

Pohitao sam pronaći pismo i objaviti ga u komentaru na jedan od tih tekstova, ali na moju žalost, nije ga bilo na internetu jer je nastalo u predratno i pred-internetsko vrijeme u Hrvata. Znao sam da negdje imam sačuvan broj Oka (kasnije su ga prenijeli i brojni drugi mediji) u kojem je objavljeno među pismima čitatelja.

CROBEX – indeks utjecaja NATO-a na gospodarstvo ili o istraživanju ruda i gubljenju vremena.

Kretanje CROBEX-a u ovoj godini

Današnji dan već su počeli nazivati „crnim ponedjeljkom“: dobar dio dana Crobex je bio ispod 3600 bodova, no u zadnjih sat vremena trgovanja situacija se neznatno popravila: indeks je završio na 3611 bodova. Čeka li nas i „crni utorak“ pa isto takva i srijeda?

„Kad Hrvatska bude službeno pozvana u NATO, bacite pogled na Crobex!“

Ovu legendarnu rečenica „izvalio“ je Branko Štefanović, predsjednik upravnog vijeća i osnivač veleučilišta VERN, a prenijeli su ju brojni mediji i državni portali, jer upravo je to ono što su vladajući htjeli da čujete. Samo je trebalo pronaći priliku i govornika spremnog da je izreče. Rečenica je izgovorena na političkoj tribini (konferenciji) o Hrvatskom ulasku u NATO kojoj su organizatori bili, osim VERN-a i Zaklada Konrada Adenaura, Zaklada Hrvatskog državnog zavjeta te Media servis.

Rečenica je neozbiljna što potvrđuju i recentna kretanja Crobex-a. Ne znam tko je savjetovao Štefanoviću da izgovori ovako nešto, razumijem da je medijska prisutnost VERN-a način borbe privatne škole za mjesto pod suncem, ipak ovo je neozbiljno i odaje sve samo ne dobru sliku o stručnosti predsjednika upravnog vijeća VERN-a.

No nije samo Branko Štefanović „izvalio i o ostao živ“.

Andrija Shimadzu Hebrang ili o dobrobiti malog čovjeka

Pred neki dan je Andrija Hebrang osjećajnim glasom, pun razumijevanja za običnog čovjeka, ponosno govorio o tome kako je sve dogovoreno oko početka konačnog završetka radova na Sveučilišnoj bolnici u Blatu. Investiciju bi snosili grad Zagreb i Vlada RH u omjeru 50:50. Zagrebu bi se priznala sva dosadašnja ulaganja u ovaj projekt, tako da bi sada Vlada snosila većinu preostalih troškova, a oni nisu mali jer riječ je o opremanju bolnice u što treba uračunati brojni inventar i skupu medicinsku opremu (te obligatornu „mitologiju“). BTW, nadam se da će se u proračunu naći novaca i za odgovarajuću stručnu obuku ljudi koji će trebati rukovati opremom, što do sada nerijetko nije bio slučaj.

Rekao je tada Hebrang da podjelom troškova pola-pola nitko neće moći „svojatati“ bolnicu, već da je jedino bitna dobrobit malog čovjeka. Lijepo je zvučalo, zamislih kako li će izgledati velika, moderna bolnica koja će objediniti brojne sada raštrkane odjele i zavode; bolnica (napokon) namjenski građena i za provođenje nastave. Međutim, da li je upravo tako? Znate onu staru Vergilijevu „Timeo Daneos et dona ferentes“ – a Hebrang je upravo Danajac par excellance.

Stilske vježbe (koje to baš i nisu)

Već smo tisuću puta uzaludno konstatirali kakvi su nam i Vlada i politika (za razliku od pollitike). Pitali smo se znaju li što žele i znaju li kako to ostvariti. Zaključili smo da je ZERP bogomdan za prikrivanje posvemašnje nesposobnosti ove i prethodne vlade (i istog nam premijera) da provedu potrebne pripreme i obećane reforme. Javna je tajna da gotovo ništa od preuzetih obveza nismo ispunili, prihvaćena mjerila čekaju neka bolja vremena i neke bolje ljude. Nije mi jasno kako našim pregovaračima nije neugodno odlaziti na nove pregovore na kojima se opetovano konstatiraju iste stvari.

Sve je više očigledno da ova vlada osim što je jaka na riječima i deklarativno se zaklinje u čim brži ulazak u EU u stvarnosti ne zna što bi poduzela s državom a da njoj kao zainteresiranoj skupini pojedinaca to ne ide na uštrb. Sjetimo se samo verbalnih okršaja Sanadera s Rohatinskim, gdje je veliki vođa išao na kartu da običan puk uopće neće razumjeti što to Rohatinski tamo muca, pa mu je ovaj vrlo uspješno odgovorio.

Još nisam saznao komu je bilo dosta svega, Mačeku ili pak Ivu, ali njihova ljubav je „pukla“ - „veliki“ spin-maher je nestao s horizonta (što li je to veliko u bezočnom laganju?). Novi glasnogovornik je ili odveć pošten ili se još nije snašao: u svakom slučaju očito ne uspijeva kontrolirati medije jer mu se dogode ovakve pogreške: dolje su citirane dvije agencijske vijesti koje je objavila HINA s razmakom od 28 minuta. Prva vijest govori o telefonskom razgovoru Sanadera i Janše a druga o telefonskom razgovoru Janše i Sanadera. Da pojasnim, riječ je o istom telefonskom razgovoru, a ostalo prosudite sami.

Stari i Mali Ivica ili o poklonima u životu

Ivici Račanu zamjerali su da je njegova odlučnost i čvrstoća poput igranja pikada s kuhanim špagetima. Opisivali su ga komunjarom, nesposobnjakovićem, neodlučnim, sitnim i neuglednim, izražavao se sporo, njegova poznata rečenična forma bila je „sunce da, kiša ne“, „crveno da, plavo ne“ i slične da ne kombinacije, stalno je „dakao“ a infinitiv gotovo nikada nije koristio. Glavna zamjerka Račanu bila je da „nije bio državnik“.

Ivica racan

A onda je došla bolest. Napredovala je brzo. U iščekivanju vijesti novinari su dizali promet kafićima u shopping centru preko puta. To je bio prvi SDP reality show (koji će SDP prihvatiti kao oblik komuniciranja). Novinari se nadaju da će u rotondi preko puta izložba biti zanimljiva jednom, kada vođa konkurencije zapadne u sličnu situaciju… Ivica je otišao, tiho i bez pompe. Odjednom je od smetenjaka i mutikaše postao osoba čijom je smrću „osiromašena Hrvatska“, postao je „značajni državnik“, dao je „nemjerljiv doprinos Hrvatskoj i hrvatskoj demokraciji“… Bio je „odmjeren“, „strateg“, „taktičar“, „uvijek staložen“, „hrabar“. Riječi hvale i divljenja pljuštale su na sve strane i s lijeva i s desna, pa i od onih koji su bez da trepnu do nedavno govorili o njemu sve najgore. Čovjek se tada mogao zapitati da li je riječ o istoj osobi?

Ljubav i zloba: čin prvi – granica na moru

Zanimljiva se rasprava razvila oko Whateverovog dnevnika „ZERP: Lako za tehniku i novce, samo da je pameti...“ Potezali su se razni argumenti, tražili međunarodni linkovi i slično. Obilje materijala koje se pri tom pojavilo nagnalo me da se malo "pozabavim" odnosima susjeda („ljubavni“ trokut HR-SLO-I): ovo je „pilot epizoda“ serijala „Ljubav i zloba“ o granici na moru i što to naše susjede tišti.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci