Tagovi

balkanizacija europe

BALKANIZACIJA EUROPE
- integracijske mogućnosti razdvajanja (ili Jugoslavija kao uzor) -

U zadnje se vrijeme smislenim čini povlačenje paralela između Europske unije i bivše Jugoslavije. One su na našoj, post-jugoslavenskoj, razini prisutne kada nisu ni izgovorene. Lebde negdje u zakutcima kolektivne svijesti balkanskih naroda. U javnosti se čuju kroz proricanja euroskeptčnih galamdžija. Kroz intelektualne analize koje nam kažu kako je na jugoslavenskom iskustvu potrebno učiti. Kao da smo našim iskustvom spoznajno povlašteni. Valjda se pretpostavlja da je europska pitanja lakše razumjeti po iskustvu kulta ličnosti, jednopartijskog sistema, vojske kao temeljnog stupa političkog poretka i trajnog izostanka političke slobode. Bez usvajanja tog iskustva, znanja istog, Europa se svakako nalazi u velikoj opasnosti. Jer baš su to najaktualnija pitanja današnjice. Radi se, jasno, o sasvim ispraznim i beskorisnim usporedbama. Poznato je kako se iz povijesnog iskustva ništa ne da naučiti. Kao i da kompleksi malih naroda opstaju na račun iluzija o vlastitom značaju – ma kakve one bile. Jugoslavija je nekoć bila najuzorniji model nesvrstanog, slobodarskog, samoupravnog socijalizma sa ljudskim licem. Stoga je logično da ista, po tragičnom razotkrivanje vlastite istine, postane uzoran primjer koji će svijet čuvati od ponavljanja svojih grešaka. Tu je možda najbolje ilustrativno zaključiti kako je budalu teško preći pošto je uvijek puni krug u prednosti.

Pitanje ipak ostaje: tko to nije budala? Usporedba jugoslavenske višenacionalne države i Europske unije; sloma jedne i izazova pred kojima se druga nalazi proizvoljna je i prilično beskorisna. No to i dalje ne znači kako Europu njeni specifični i historijski problemi ne mogu odvesti u kaos mnogo veći i pogubniji od onog našeg. U izvjesnom izostanku kaosa njena budućnost još uvijek se može sastojati od iskoraka naprijed ili povratka natrag. Pred nama su otvorena pitanja odnosa funkcionalne integracije i partikularnih nacionalnih institucija; države kao supstancijalne kolijevke moderne demokracije i naddržavnih političkih aranžmana; neophodnog političkog identiteta i razmrvljenosti kulturno/političkih posebnosti. Na koncu: preklapanje svih tih suprotnosti, kao i njihovo umrežavanje u beskrajno složenu okolinu ekonomskih, tehnoloških, socijalnih procesa koji generiraju svoje posebne probleme. Sasvim je jasno kako problemi s kojima se Europa suočava višestruko nadmašuju one koje je Jugoslavija morala riješiti. Na našu sreću i potencijali njihovog rješavanja neusporedivo su veći. Pri tome je od presudne važnosti shvatiti kako jedino kreativno i učinkovito rješavanje političkih problema može kupiti legitimitet vrijednosti kojima težimo. Europsko bratstvo i jedinstvo, mir i sloboda malograđanske su fraze i isprazni koncepti koji po sebi ne vrijede ništa više negoli su vrijedile njihove jugoslavenske varijante. Vrijednosti je politički nemoguće afirmirati ako se ne pojavljuju kao izraz učinkovitih, povijesno adekvatnih rješenja. Političko umijeće sastoji se u pronalasku rješenja, njihovoj afirmaciji i primjeni.

Ovim tekstom uglavnom si postavljamo znatno skromnije, negativne zadatke u uvjerenju kako je potrebno raditi na čišćenju terena. Kritici i diskreditiranju nelegitimnih, neučinkovitih, prevaziđenih političkih koncepata. No njime se ipak proteže jedna teza koju želimo podržati. To je teza o balkanizaciji Europe kao puta u dublju, bogatije legitimiranu integraciju. Za takvu nam svrhu, čini se, jugoslavensko iskustvo može biti od neke, barem ilustrativne koristi. No tu se ne radi o učenju na našem iskustvu. Jugoslavenska tragedija pukim se slučajem pokazuje kao dobar, prilično ironičan, primjer kako čak i najbezumniji raspad jedne države, divlja orgija barbarskog separatizma pod vodstvom potpunih mračnjaka, može biti dugoročno politički koristan i smislen. Takav zaključak mogao bi se činiti pomalo neočekivan. No on je zapravo previše očit da bi ga jasno mogli razabrati. No krenimo redom.

I

Pitanje koje se u zadnje vrijeme rubno pojavljuje u medijskom i političkom prostoru pitanje je takozvanog separatizma u okvirima pojedinih europskih država. Slučajevi Škotske i Katalonije čine se najprisutniji. No teško je previdjeti Baskiju, belgijsko pitanje, Sjever Italije, Bavarsku. Kao da se radi o beskrajnom nizu potencijalnih žarišta teško razumljive političke epidemije. Kao da države odjednom, sasvim neočekivano, počinju nalikovati nekadašnjim carstvima – pokazuju znakove unutarnjeg osipanja. Kao da u trenucima sveprisutnog globalizacijskog napada na državu odozgo, koji je tjera integraciji, dolazi do kontradiktornih unutarnjih podrivanja. Temeljna teza ovog teksta sastoji se u viđenju te unutrašnje fragmentacije kao praktičnog izraza, a ne smetnje integraciji na višoj razini. Eventualna balkanizacija Europe, rasturanje jedinstvenih, samostojećih političkih zajednica - država, predstavlja ispravan način rješavanja postojećih problema i kontradikcija. Takvo rješenje još se nije izborilo za puni legitimitet. Ono zapravo nije ni osviješteno na transparentan način. Nije prisutno ni kao bauk zastrašivanja ugroženih suverenista. Njih se još straši baukom europskog federalizma.

Neko novo proljeće nacija u Europi ipak ne bi moglo biti nacionalno buđenje u starom smislu. Njegova mogućnost i moć vezana je za neupitnost i postojanost nadnacionalnih veza. Škotska ili Katalonija ne traže razdvajanje od Europe već im dubinska povezanost u istu osigurava realnost zahtjeva za političkom posebnošću. Novi nacionalizam malih naroda predodređeno je progresivan i politički transformativan. Kao što je, recimo, povijesno Katalonski nacionalizam bivao u posebnoj vezi sa svjetskom revolucijom, a katkad i ovisio o njenom uspjehu, tako se danas neostvarene nacije pojavljuju kao potencijalni pokretači obrazovanja novih, nadnacionalnih oblika političkog jedinstva. Prilično se ironičnim čini pomisliti kako radnici-internacionalisti, iščezli u paklu građanskog rata, žrtvovanih Kataloniji u čast, bivaju naslijeđeni od strane kapitalističkih kalkulanata što računaju daje li, ili prima, Barcelona više sredstava u zajedničku blagajnu. No istina je upravo takva i njome se povijest vraća u korist potlačenih: ako su radnici dvadesetim stoljećem krvlju plaćali buržoaske trijumfe, naše vrijeme, izgleda, donosi promjenu uloga. Ako katalonski buržoaski partikularizam profitira kroz Europu protiv Španije, tada on dugoročno radi na svoju štetu. Jer on doprinosi političkom vezanju Europskog tkiva. Provedbom njegova programa političko se ne povlači u Kataloniju, već se kroz nju uzdiže na razinu Europe. Cijela stvar uvjetno se može gledati kroz staru lenjinovsku prizmu povezivanja nacionalne emancipacije i internacionalnog socijalizma. U biti se radi o sličnom procesu. No stvar je danas ipak nešto drugačija. Različita toliko koliko su partizani sa iberijskih čuka različiti od buržoaskih kalkulanata.

U cijeloj se priči ipak postavlja pitanje: nije li nedopustivo fenomen nacionalizma uzimati ispražnjeno? Zar on nema svoju specifičnu supstancu zbog koje ne smije biti tretiran čisto instrumentalno i proizvoljno? Nacionalna identifikacija predstavlja specifičan i, kao što je poznato, prilično recentan oblik političkog jednačenja. Devetnaesto stoljeće obično se uzima kao stoljeće nacionalizma. Ipak još prije stotinjak godina broj realiziranih nacija u Evropi bio je daleko manji od onoga danas. Carstva, kao političke zajednice po prirodi satkane od mnoštva razlika, slijepe na njihovo razlikovanje vodila su bitku sa nadmoćnim, revolucionarnim crvom koji ih je izjedao iz vlastite utrobe. Razlikovanje razlika upravo je prost izraz biti nacije: ona naime ne samo da nije homogena, prirodna ili kulturna, zajednica već je upravo negacija takve, svojevrsno jedinstvo u razlici. Ona ustaje protiv jedinstva kao izraza podaničkog otuđenja političkog subjektiviteta naroda; protiv Cara kao Suverena i carevine kao tamnice naroda. S druge strane ona istovremeno ustaje protiv razlike kao do tad prirodnog oblika opstojnosti naroda; gotovo proizvoljno koristi najpogodniji građevni materijal i proizvodi političku razliku nad razlikama. Iskonstruirana razlika među razlikama obrazuje jedinstveno političko tijelo, naciju, koja se subjektivira kroz instituciju države. Nacija se potvrđuje u državi, a čovjek uopće, pojedinac kao politički subjekt tek se kroz naciju, po prvi puta, afirmira u povijesti.

U konkretnoj pak povijesti nacionalna emancipacija bila je sve samo ne čist i neproblematičan proces kakvim bi se mogao učiniti ostajanjem u granicama političke teorije. Realna povijest kovala je nacije željezom i krvlju. Nacionalna ideologija svoje je ciljeve ostvarivala duhovnim nasiljem i redukcionizmom stravičnih razmjera. Koliko je zapravo teško svu zbiljsku kompleksnost ugurati u egzaktno određenu, vještačku političku formu? Takvo što bar nije teško spoznati. Dovoljno se osvrnuti na stoljeća za nama. Naše je vrijeme, uz ostalo, donijelo izglednost konačnog zaokruženja nacionalističkih projekata, konačnu stabilizaciju zajednice država kao stabilnih i neupitnih, priznatih jedinica, preduvjeta povijesnog života slobodnih građana. Povijest, ipak, rijetko staje, odbija da završi i opetovano se pokazuje u sasvim ironičnom svjetlu. Konačna stabilizacija opasna je iluzija; budućnost koja neće doći. Dinamični socijalni, tehnički, kulturni, spoznajni sadržaj politike, koji smo na trenutak ostavili po strani razmatranja, proizveo je okolnosti u kojima značenja nacije, države i političke zajednice moraju biti radikalno redefinirana. Štoviše: njihova pojava radikalno izmijenjena. Sadržajno prerastanje nacionalnih okvira nije samo presudno za naše vrijeme već predstavlja problem stariji od većine nacionalnih država samih. Iz propuštanja hvatanja u koštac sa tim temeljnim modernim političkim paradoksom proizašli su uostalom imperijalizam, svjetski ratovi i totalitarizam. Sasvim istiniti izrazi potpunog političkog podbačaja epohe za koju smo, na neki način, još uvijek vezani (1). Danas je prevaziđenost nacije jasnija nego ikad. Ona je upravo neupitna. Globalizacija je bila magična riječ prethodnog desetljeća, odgovor svih pitanja i prijepora. Zadnje je vrijeme nešto drugačije: ono se uglavnom muči oko objašnjavanja globalizacije - valjda onim što je sama trebala objasniti. Ako ništa njena se realnost drži neupitnom. Teško je naći nekoga tko tu realnost nije osvijestio na ovakav ili onakav način. Sadržajno prerastanje nacionalne države danas je neupitna činjenica.

Politički se pak ista neobično žilavo drži. Takvo što sasvim je razumljivo: u njenom je krilu izrasla moderna demokracija, politička sloboda na svom dosadašnjem povijesnom vrhuncu. Politički je iznimno teško zamijeniti državu. Ne postoji mogućnost neposredne transmisije tehničkih, ekonomskih idr realnosti u političku sferu. Država kao izraz političke realnosti postojat će dok se ne artikuliraju i nametnu alternativni politički oblici koji će samu političku slobodu uzdići iznad dosadašnje razine istovremeno pružajući konkretno razrješenje problema tehničke, ekonomske i društvene okoline. Europska integracija koja nam se odvija pred očima jedan je realan proces nalaženja takvih oblika. Taj proces je u sebi kontradiktoran. Njegov motor, ono što ga tjera osviještena je realnost historijske nadiđenosti i ograničenja nacionalnog lokalizma. No kao vizija koja svoje zaokruženje jasno vidi na vještačkim granicama fiksirane Europe sam pati od nove varijante istog problema. Naime: svjesnog reproduciranja proširenog lokalizma koji se u globalnoj perspektivi pokazuje jednako iracionalan. To jasno pod pretpostavkom uspjeha i dovršenja samog procesa. Do tada on se bori sa morem bližih i opipljivijih problema. Njihovo tehničko rješavanje proces donekle održava u pokretu, no sasvim je jasno kako suviše suhe, tehnokratske metode nošenja s njima nerijetko uzrokuju štetu veću od koristi. One bitno političkom projektu oduzimaju politički karakter, pretvaraju ga u svojevrstan tehnički poduhvat. Razvojem dotične kontradikcije mora se pojaviti pitanje: čemu uopće takav poduhvat? To je pitanje na koje je, jasno, nemoguće dati tehnički odgovor. To je trenutak u kojem prividno stabilan i funkcionalan sistem počinje da se urušava. Dalje: proces europske integracije u svojim početnim fazama može polučiti fantastične političke uspjehe nepolitičkim sredstvima, radom iza leđa politike. Takva praksa od europske integracije dugoročno čini praznu ljušturu, a ne alternativni model uzdizanja političke slobode na novu razinu uz likvidiranje racionalnog opravdanja nacionalnih država. Suprotno: svojom ispraznošću on njihov politički značaj neočekivano reafirmira. Problem koji se, dakle, javlja iznalaženje je političkog, demokratskog, oslonca europske integracije. Oslonca koji mora iz temelja ukinuti antipolitičku praksu pasivnog prihvaćanja tehnokratskih rješenja kao izraza općenite volje. S druge strane: oslonca koji ne može biti koncipiran utopijski kao izraz volje nekakvog fantomskog europskog naroda. Ako postoji stvar gora od tehnokratskog realizma to je svakako bespredmetan, bajalački utopizam. Spomenuta balkanizacija Europe čini se kao rješenje koje nam se nalazi pred nosom, te ga upravo zbog toga teško razabiremo. Slučaj bivše Jugoslavije kao primjer dugoročne integrativne smislenosti balkanizacije u tom nam je smislu od neke pomoći. On nam može pokazati kako je malo uistinu i dobro za Europu.

II

Francois Mitterrand, onodobni francuski predsjednik, početkom devedesetih imao je određenih problema sa razumijevanjem jugoslavenske krize. Nije mu, naime, bilo jasno kakvog smisla ima dezintegracija jedne države u vrijeme golemih koraka ka europskom ujedinjenju. Uz svu, naizgled očitu, smislenost takve primjedbe raspad Jugoslavije na kraju se pokazao kao najmanji problem u cijeloj priči. Pravom katastrofom pokazao se način njegova odvijanja. Sa povijesne distance, iz današnje perspektive čini se kako spomenuti raspad, čak i uz cijenu popratnih pojava, možemo vidjeti kao veliki dobitak, kao korak naprijed i pokazni primjer Europi samoj. Mitterandov prigovor danas je sasvim besmislen: europske države trebale bi krenuti jugoslavenskim putem kako bi svoju integraciju uistinu i mogle uzdići na višu razinu.

Kompleksnost nacionalnog pitanja u Jugoslaviji domaćem je čitatelju nepotrebno posebno pojašnjavati. Povijest uvijek kasni na granicu. Granica je krajnja, marginalna, uvijek daleko. Do nje se zadnje dolazi - bez obzira na brzinu kretanja. Ona sama, također, uvijek kasni u dolasku. Naše europsko integriranje aktualan je primjer. Naši narodi, kao što znamo, oduvijek dijele čari graničarskog života. Nije li stoga prirodno da teško bez granica žive? Da granicu vole, na njoj i za nju umiru? Nipošto. Krajnje je vrijeme da se iz literature i života, iz kolektivne svijesti iskorijeni patetična, romantičarska vizija Balkana kao mitskog i iracionalnog. Da se povijest; kultura, društvo i politika kod nas prestanu tretirati na egzotičan, izdvojen način. Niti se raspad Jugoslavije nalazi u posebnoj vezi sa ćudljivim balkanskim bićem, niti je nacionalno pitanje na Balkanu, u svom korijenu, išta kompleksnije negoli je drugdje. Govoriti o kašnjenju povijesti znači pretpostaviti kako ista ima upisan raspored. Povijest ne kasni, niti se kreće. Davno smo naučili kako se to u njoj djelovanjem pokreću ljudi. Efektivnim i odgovornom djelovanju čine povijest, autentično je proizvode. Pasivnom inertnošću i/ili političkom neodgovornošću stvaraju uvjete kaosa i destrukcije.

Jugoslavenska politika pedeset se godina koprcala pod razinom minimalne povijesne odgovornosti. Vlast je u svojoj suštini bila naopaka. Partija i Vođa poredak su gradili na trulim temeljima političkog ropstva i egzistencijalnog oportunizma. Pogrešno bi bilo tvrditi da su isti bili dogmatični. Oni su ipak gradili socijalizam sa ljudskim licem: u traženju pravog kursa sve postojeće podvrgli su kritici i stalnoj promjeni...uz iznimku onog najgoreg: samih sebe. Oporba takve vlasti bila je i gora (jer vlast je, kao što znamo, uvijek malo bolja negoli narod zaslužuje). Unutarnja i vanjska, republička i centralistička, unitaristička i nacionalistička, samoupravna i planska, liberalna i komunistička … oporba. Djelovala je sljubljena uz sistemom, oportunistički. Ili još i gore: bezumno radikalistički i na osnovi goroj od one režimske (ukoliko je takvo što uopće i moguće). Oni mudri biti su čudaci, obične budale. Ima li toga tko Đilasa nije tretirao ko crknuto pseto? A narod je Vođu ljubio. Ta čemu služe i Vođa i narod nego da se sljube? U jednoj zemlji bremenitoj problemima sve je bilo suštinski trulo, bolesno i pogrešno punih pedeset godina! Otkud onda čuđenje nad kataklizmom koju smo, uglavnom, preživjeli? Ako je išta iracionalnije od našeg raspada onda je to svakako bila sama zajednica. Raspad se pojavljuje kao istinit izraz jedne politički bolesne zajednice; izraz jedne duge vladavine političke nesposobnosti čija je najveća kazna bila postojano održanje iluzije o vlastitoj veličini.

Neki politolozi poput Jovića drže se teze o raspadu kao logičnoj posljedici svjesnog kretanja ka odumiranju države. Kao da su jugoslavenski vlastodršci bili u stanju išta napraviti kako spada. Da su oni radili na njenom odumiranju dotična bi nam država još uvijek bila pred očima. Jović je znanstvenik. On čisto nepristrano i analitički dokazuje kako je Jugoslavija imala šansu, kako je tu šansu uništila ideokratska, antidržavna vlast. Njegova ideokracija nekakva je vladavina ideologije. Ona bi, ukoliko je, uz svu svoju limitiranost ipak i nadasve trebala biti antikoruptivna i homogenizirajuća. Zdrava na bizaran, ekstremistički način. Kao Velika proleterska kulturna revolucija. Ona je nepravedna, bezumna i destruktivna, ali ipak zdrava i nekoruptivna. Vladavina ideologije, bez obzira na sadržaj, teško će proizvesti nešto dobro. No ukoliko je autentična može sa zdravim odstraniti i ono trulo. Njena je logika nezaustavljivo, razorno galopiranje koje se na koncu smiruje u samouništenju. Plamen ideologije kao sveprožimajući proždire i vlastite temelje. Što je jači kraće traje i za sobom ostavlja zgarište, čistinu. Revolucije, puštanja ideologija u pogon, kao što znamo jedu svoju djecu. A Maovi Crveni gardisti, po totalnom raščišćavanju, mogu se pretvoriti u generaciju racionalnih i poduzetnih crvenih tehnokrata. Tko se, stoga, usudi Jugoslaviju proglasiti ideokracijom? Kakvu li težinu može imati ideologija u koju nitko ne vjeruje? Odumiranje države, samoupravljanje i udruženi rad; ta radilo se o literarnoj razbibrizi Edvarda Kardelja. Teoretičara, velikog kompeksaša naše partijske elite. Potrebno se, doduše, složiti s gospodinom Bancem kako je samoupravljanje bilo korisno sredstvo prikrivanja političke neslobode. Nečemu je, za divno čudo, ipak i služilo. No upravo stoga ideologija je instrument, nipošto svrha. Realnost jugoslavenskog političkog života prije je orgija dvoličnosti i korupcije, oportunizma i ispraznih fraza, političkog umijeća kao tehnike zakulisnih igara i udvorničke kulture idolopoklonskog titoizma. Jedina konstanta tog režima uporno je odbijanje demokratizacije popraćeno vladavinom mediokritetskog populizma i trulog kompromiserstva na svim razinama. Takav poredak pokazao se nesposoban u svakom smislu. Čak se i pri uništavanju samoga sebe pokazao nespretnim, nesposobnim samoubojicom. Za ilustraciju toga dovoljno se prisjetiti bizarne Kadijevićeve sjednice za izglasavanje puča!? Jugoslavenski poredak teško je mogao riješiti išta, a kamoli nacionalno pitanje. Dapače: legitimacijski je htio parazitirati na infantilno koncipiranoj borbi protiv nacionalizma. Naš dični socijalistički sistem (sa ljudskim licem) postigao je nezamislivo. Nacionalizam devetnaestog vijeka učinio je emancipatornim na kraju dvadesetog. I to zbiljski, a ne fiktivno. Tuđman...kao emancipator. Čudno zvuči. U tome i je sva suština naše tragedije.

Taj nacionalizam devetnaestog vijeka osamdesetih se godina ukazao kao nositelj demokracije, političke slobode. Kao što je prethodno spomenuti, nerealni, sasvim apsurdni Milovan Đilas u svom ismijanom pismu vizionarski prorekao. Cijela stvar možda bi se po nacionalistima, komunistima i hibridnim varijantama istih koliko toliko mirno i odvila da nam je bila uskraćena svesrdna pomoć Armije kao čuvara i integrativnog faktora. Ovako je kao što znamo sve pošlo u ... bespuća povijesne zbiljnosti. Detalji su ovdje, jasno, nebitni. Bitan je rezultat i cijena. Cijena je barbarska destrukcija tehničkih i ekonomskih potencijala, društvenih i kulturnih veza i sadržaja, i svih ostalih sitnica (kao što su, na primjer, goli ljudski životi). To su, jasno, žrtve koje su nacije morale platiti kako bi došle do cilja. A cilj je sloboda. Dakle: osjećaj nacionalne samobitnosti i nužna odgovornost koja s tim dolazi. No: što konkretno može značiti odgovornost jedne sitne države (u velikom povezanom svijetu) čiji opstanak, doslovno, u potpunosti ovisi o što tješnjoj vezi s okolinom? Mala balkanska državica u svakom je smislu potpuna negacija nekakvog konzervativnog, autarkičnog ideala. Njen je opstanak nemoguć u izdvojenosti i toga je sama u potpunosti svjesna. Odgovornost i sloboda, nacionalna samobitnost sama za nju se prirodno i neizbježno pretapaju u autentični integralizam. Sumanuti hrvatski ognjištari, kojih nam kao što znamo još uvijek ne nedostaje, pokazali su se umjerenim eurooptimistima u trenucima najveće krize kroz koju Unija prolazi. Glasali su ZA. Kao da se lukavi Um s nama ponovo poigrao. A rezultat igre daje nam mnogo razloga za optimizam.

Rezultat raspada Jugoslavije stvaranje je državica u potpunosti ovisnih. Državica čiji građani kroz realizaciju nacionalizma dolaze na poziciju autentičnog naddržavnog integralizma. Kakva je pak situacija sa kulturnom razinom? Zar dugoročne posljedice kulturnog nasilja, čišćenja i fiksiranja identiteta ne predstavljaju nepovoljan faktor za prožimanje različitih naroda? Kako je moguće da jedan Hrvat-katolik predstavlja dobitak, a ne problem europske integracije? Moguće je. Raspad Jugoslavije nije samo fiksirao identitete, već ih je i radikalno protresao. Fiksiranje se u cijeloj priči pojavljuje kao reakcionaran odgovor na realnu kulturnu revoluciju koja se morala biti pojaviti kao izraz dubokih političkih turbulencija. Konzervativna, identitetsko fiksirajuća reakcija kratkoročno se pokazala iznimno uspješnom. Ljudi su se skrasili u svom redefiniranom, zatvorenom određenju. No redefiniranje samo, revolucija, ipak ostaje sadržano u fiksiranju i preko njega. Dugoročni efekt postepeno mora pokazati i suprotne tendencije. One ka otvaranju. Slabljenjem institucionalne, planske manipulacije kulturnim sadržajima vremenom dolazi do ponovnog otkrivanja trajno prisutnih preklapajućih identiteta. Za tim slijedi sve intenzivnije obogaćivanje, prerada i novi oblici njihove aktualizacije. Izglednim postaje trend masovnog produbljivanju kulturne mnogostrukosti i novih oblika identifikacije. Tada se od presudnog značaja pokazuje prethodno iskustvo krize identiteta i redefiniranja; obični ljudi su u mogućnosti temeljem vlastitog iskustva, a ne neke akademske rasprave, osjetite fragilnost, promjenjivost i iskorijenjenost kulturnih identiteta. Nekakav ustaški guslar u cijeloj se priči približava poziciji kulturnog relativizma koliko je uopće u njegovom slučaju moguće. Ovdje se, jasno, radi o pukoj spekulaciji, fantaziranju o dugoročnim, potencijalno pozitivnim, posljedicama kulturne katastrofe koja nas je zadesila od početka devedesetih. Njen smisao osvijestiti je kako političko i kulturno razdvajanje, čak i kada se javlja u tako barbarskom obliku, ne mora proizvesti zatvaranje i suprostavljanje uspostavljenih razlika. Kako je čak u stanju proizvesti sasvim suprotne tendencije. Kako svako novo kulturno diferenciranje, kao svojevrstan oblik kulturne revolucije, predstavlja potencijalan progresivan iskorak ka čvršćem povezivanju i većoj kulturnoj slobodi. Jer upravo je kroz permanentnu revoluciju kulturnog razdvajanja moguće proizvesti zbiljsko multikulturno jedinstvo. Nipošto kroz zastarjele koncepte višeg jedinstva nad razlikama. Na bazi razdvajanja proizvode se okolnosti autentičnog premrežavanja tisućama niti. Kako na europskoj, tako i posebno na našoj balkanskoj razini. Kulturna veza uspostavljena odozdo, bez prisile partijskih direktiva i uzornog, nametnutog modela.

Ako bi, s druge strane, na trenutak zamislili jugoslavensku priču u nekom paralelnom svemiru (bez raspada) došli bi, vjerujem, do rezultata mnogo nepoželjnijih od ovih koji su pred nama. Ante Marković kao uspješan premijer svojom bi dovršenom stabilizacijom, kako u ekonomskom tako i političkom smislu, Jugoslaviju učinio jakom i prosperitetnom državom. Povezanost i identitet naroda i narodnosti morao bi tada biti mnogo tješnji. Uspješna narodna privreda i postepena demokratizacija (odozgo prema dole) rodila bi nove oblike slobodnog patriotizma. Možda bi se ljudi napokon osjećali jugoslavenima, a republički nacionalizam bio zamisliv jedino uz napor jednak onome kojeg ulažemo kada razmišljamo ovakvu funkcionalnu Jugoslaviju. Na kulturnom planu cvale bi ruže, te bi se ubrzano kretali u smjeru fuzije posebnosti. Bili bismo najstariji novi član Europske unije i jedna od država koje osim za stolom pomalo odlučuju i iza kulisa. Imali bi svoju računicu i Europu mogli gledati instrumentalno. Požrtvovno bismo čuvali svoj regenerirani suverenitet. Teže bismo shvaćali male i marginalizirane jer bi sami bili nešto veći, značajniji i zaštićeni. Bili bismo prvi borac protiv prava naroda na samoopredjeljenje i prvi saveznik frankistoidnog Madrida u gušenju separatizama (zlu ne trebalo). Bili bismo jedna obična, sasvim prosječna i sretna europska zemlja koja zajedno s ostalima dugoročno radi mnogo toga u korist vlastite štete. Daleko bi bili od blaženstva koji nose one sitne i bespomoćne, nesretne, ali nadasve samobitne državice balkaniziranog Balkana. Naši bi narodi možda i birali takvu Jugoslaviju. Oni srećom nemaju taj izbor. Još su jednom prisiljeni da, barem potencijalno, budu zbiljska avangarda nove Europe. Ovisnošću natjerani da budu europejci.

Jedina balkanska državica koja još u potpunosti ne odgovara našem idealu svakako je Srbija. Ona mu nije daleka kao ona jaka, izmaštana Jugoslavija. Prije kao zarobljenik ostataka one realne, trule i depresivne. Srbija kao da još nije došla k sebi. Kao da se hrva sa utvarama pijemontizma i povijesnim kompleksima vlastitog patništva. Zdrava Srbija, Srbija liberalna i konzervativna, građanska i nacionalna, beogradska i šumadijska na izbore izlazi sa Čedom i Vukom. Traži preokret. I svoj postotak nikako da istjera na dvoznamenkastu brojku. Zna li Srbija šta znače one Kočine riječi "Čak su i od nas gori!" Zna li ona uopće tko je Koča Popović? Shvaća li da velika Srbija sa Desankom Maksimović prkosno svrće u tamnice (bodreći Zogovića i Đilasa podjednako); kako se ne kurva po dedinjskom dvoru i ne banči po palanačkim slavama. Shvaća li Srbija šta bi bio nacionalni preporod? Shvaća li da preporod nije spuštanje u blato, unižavanje i malograđanska patetika; svetosavlje s ostacima starog, bezbožnog, režima? Da kazniti Srbiju znači podati joj lik Malog Slobe i Grobara? Mučiti je znači njen duh trovati paranoidnim zavjerama i interesnim sferama; sukobima svjetova i civilizacija. Mitologizirati je, njenu sudbinu činiti tragičnom kako bi se perverzno moglo uživati u općem samosažaljenju. Sadašnja vlast možda je vlast tranzicije, srpska varijanta manipulativnog sanaderizma. Ona možda kao takva ima više, historijsko opravdanje. No grešno je zaboraviti kako Srbija može i bolje. Ona bolje i mora, i cijeli Balkan još čeka njen nacionalni preporod. Njen dolazak k sebi i krunsko nacionalno ostvarenje kroz prihvaćanje razlika i izgradnju mostova. Jer Srbija nije samo zadnja koju se čeka. Ona je i najveća od malih. A srpstvo je samo najmnogostrukije. Ono stoga mora da bude najraznovrsnije, da spozna tu razliku kao veličinu, a ne prokletstvo. Srpstvo je pozvano da kroz sebe promovira bogatstvo razlika, a ne jedninu. Jer srpsko je Nevesinje i Cetinje; srpsko je Kosovo i Krajina, srpski je i Dubrovnik. Srpstvo osloboditi od Srbije jedno je s oslobođenjem Srbiju od srpstva. Srpstvo Cetinja, Dubrovnika i Knina ubila je Srbija. Ono je nestalo u Beogradu. Srpstvo Kosova ubija Srbija. Jer Kosovo se brani u Beogradu, a ne na mitrovičkim ulicama i pograničnim barikadama. Vuk Drašković poderao je glas u govoru dugom dva desetljeća, a Srbija nikako da čuje. Pokret srpske obnove nikako da dođe i sve nas oslobodi Srbije koja ne voli nikoga, pa ni samu sebe.

Teško je smrtniku glumiti Vuka. Stoga ću stati sa posvetom tom velikom i neostvarenom državniku. Sa, čini se, uzaludnim zazivanjem srpskog nacionalizma. Jer ako ostale balkanske državice, čak i protiv vlastitih namjera, možemo smatrati primjerima jednog progresivnog, svjetsko-povijesnog fenomena, Srbija je onda njihova suprotnost. Ona je do današnjeg dana primjer kako nacionalni partikularizam i u naše vrijeme lako poprima neželjene oblike. Vukov ideal srpskog nacionalizma možemo smatrati mudrim, dalekovidnim, moralno i politički legitimnim. No on se time neće približiti realnosti. Realno iskustvo srpskog nacionalizma pokazalo nam je da moć i postojanost starih ugroza nipošto ne smijemo podcijeniti. To iskustvo ukazuje na moguće opasnosti nekog novog nacionalizma u Europi. Onog kojem se ovim tekstom nadamo. No pitanje nije ima li novi, zamišljeni nacionalizam utopijski ili distopijski karakter. Ne radi se o našim izmaštanim željama ili strahovima. U pitanju je postavljanje prema realnim političkim tendencijama koje se očito javljaju i čija sudbina nije ni poznata ni upisana. Realne tendencije ka dezintegraciji postojećih europskih država javljaju se kao pitanja dnevne politike. Praktično pitanje kako se prema njima postaviti na dnevnom je redu. Slučaj Jugoslavije ostaje u prošlosti i literaturi. On je specifičan i ne može nam dati odgovore na aktualna pitanja. Jugoslavensku problematiku potrebno je dakle ovdje uzeti kao pomoć pri što ilustrativnijem predočavanju koristi balkanizacije. Vizija male, samobitne države, koja kroz ostvarenje svoje nacionalne emancipacije prirodno teži integraciji lako je vidljiva u našem slučaju. Nacionalno oslobođenje naših naroda pokazalo nam se u funkciji europske integracije.

III

Kakva je dakle ta europska aktualnost prema kojoj smo usmjereni? I posebno: koliko je zapravo značajan taj famozni separatizam? On nipošto nije jedan od centralnih problema europske politike. Tu se ne radi o ničem dramatičnom i hitnom. Prije marginalnom, nevažnom i, uz to, teško shvatljivom. Mitterandovim nasljednicima još je i teže shvatiti tako besmislene zahtjeve kao samostalna Katalonija, Škotska ili Baskija. Ta zar ne bi trebali raditi na jačanju jedinstva i rješavanju realnih problema, a ne stvaranju novih? Neki, kao Red Ed Miliband, otkrivaju nam kako separatističke inicijative imaju dalekosežne posljedice jer nam oštećuju čak i dušu. Kako se ljudi uopće mogu povesti za kalkuliranjem zarade od naftnih platformi? Ili pak izbjegavanju odljeva novca sa pokrajinske na federalnu razinu? Pa europsko jedinstvo samo se gradi na suprotnim principima zajedničkog interesa i solidarnosti! Mi balkanci dolazimo u iskušenje da se poslužimo onom Kočinom kako su čak i od nas gori. Ta što danas može značiti jedna Škotska? To bezumlje nikome ne koristi. Cijela je stvar probuđenih nacionalizama pretjerano, ideologično nametanje partikularističkog diskursa i nedoučena, površna kalkulacija sitnih lokalnih interesa. Ako stvar sagledamo u cjelini, ako uvidimo naš zbiljski, dugoročni interes takve nas gluposti mogu samo nasmijati. Jer naš interes je u zajednici i zajedničkom rješavanju problema na opće dobro, a ne u bezumnom separatizmu.

Pitanje koje se stoga otvara prilično je jasno: koja je onda uopće uzrok tako teškog rješavanja čak i bazičnih problema na europskoj razini? To svakako nije marginalan i beznačajan pokrajinski separatizam. Bezumni partikularizam ničemu ne služi i sasvim je racionalno probleme rješavati sa stanovišta cjeline, na zajednički interes. Svaka se od država, kao što znamo, u potpunosti ponaša prema tom načelu. Posebni kulturni identitet potrebno je čuvati i poticati; no zar političko-kulturno jedinstvo nije pretpostavka našeg zajedničkog prosperiteta? Svima nam je poznato kako više ne postoji država sa iluzijama o strogoj izdvojenosti vlastitog identiteta. Svi smo velika sretna obitelj. S izuzetkom rijetkih situacija u kojima napadamo lijene, parazitske južnjake; fašistoidne, eksploatatorske arijevce; umišljene, komonveltovske otočane isl. Što nas uopće veže za državu kao posrednika; čemu je Unija još uvijek uopće zajednica država, a ne građana? Tu se valjda radi o nečem bitno drugačijem. Jer države su prirodne i povijesne cjeline, legitimne i ostvarene jedinice preko čijih se leđa ne mogu ostvarivati nekakvi magloviti, bespredmetni zajednički interesi. Čiji su to zajednički interesi? I pučkoškolcima je jasno kako politički identitet prethodi interesu. A identitet Unije obrazuje se posredstvom država. To je barem jasno kao dan. A Škotska... što je uopće Škotska? Miliband nas uči da je Škotska konstitutivna za britansku dušu. A dušu se, kao što znamo, ne dijeli. Možda bi, s obzirom na povijesno iskustvo, pomalo sarkastično bilo Kataloniju duhovno vezivati uz Madrid. No prošlost je stvar prošlosti. Riječima generala Gotovine: okrenimo se budućnosti. Budućnosti nedodirljivosti država i slavi Unije, jedinstva u kontroliranoj različitosti.

Temeljno je pitanje koje se stoga postavlja: koji nas to put vodi u bolju budućnost? Što je veća smetnja racionalnom europskom upravljanju i demokratiziranju Unije: veća ili manja država? Primjerice: Britanija ili Škotska? Ometa li obrazovanje novog političkog identiteta na višoj razini prisutnost starih ili stvaranje novih, užih i određenijih, koji u svom temelju postoje kroz Europu? Koči li razvoj europske politike postojanost nacionalnih, duboko ukorijenjenih, institucija koje joj prethode i iz kojih crpi svoj legitimitet. Ili bi je možda ometala unutarnja transformacija istih, proizvođenje novih institucija koje bi izvorno bile usmjerene ka onom zajedničkim? Čini se kako sama pitanja nude jasne i nedvosmislene odgovore. Ta još nas je Rousseau, u ponešto drugačijem smislu, naučio da veliki broj malih razlika čini harmoničnu i u sebi izmirenu cjelinu; da mali broj velikih cjelinu nužno razara.

Veće države, po logici stvari, uvijek će se lakše zavarati iluzijom samostalne održivosti. Izdvojenosti vlastitog interesa. U današnjem svijetu takva iluzija izgubila je svako zbiljsko opravdanje. Sasvim ju je opasno i nedopustivo tolerirati je u bilo kom obliku. Shvaćanje političke zajednice kao autarkične cjeline staro je koliko i samo mišljenje o politici. Grčki je polis uglavnom funkcionirao kao takva cjelina, te je njegova temeljna ideja bila samodostatnost. Imperijalno otvaranje svijeta u rimskoj epohi povijesni je izraz suprotne tendencije. Tendencije povezivanja i proizvođenja života koje prekoračuje granice lokalizma. Srednji je vijek povratak lokalnog, autarkičnog i zatvorenog na velika vrata. Feud se ipak pokazuje kao svojevrsna negacija polisa. Ukoliko polis predstavlja bogatu, autarkičnu zajednicu politike i slobode, feud je sasvim uska, siromašna, agrarna cjelina sile i služanjstva. Kapitalistička epoha označava konačno i, nadajmo se, i trajno otvaranje svijeta. Razbijanje granica lokalizma. Ako ćemo vjerovati Marxu država predstavlja prolazni oblik u kojem se zajednica slobodnih, privatnih vlasnika konstituira kao općenitost naspram lokalne, autarkične, feudalne, nepolitičke egzistencije. Država ne predstavlja ekonomsku zajednicu niti je njena briga proizvodnja života u neposrednom smislu. Ona je, kao instrument, u samom temelju svoje konstitucije osuđena na odumiranje. Marksistička teorija državu tretira kao nužan instrument građanskog društva; kao oblik njegovog konstituiranja. Njena praktična pojava teško bi se mogla smatrati konzistentnim odrazom tako shvaćene biti. Povijesno država brodi sasvim raznoliko jer - čudni su putovi gospodnji. Tako se ona, kao što znamo, u različitim povijesnim okolnostima pojavljuje čas kao u sebe ekonomski zatvorena cjelina, čas kao imperijalistički gorostas, čas biva ukinuta i pretvorena u ovakvu ili onakvu totalnu zajednicu. Ona se u dvadesetom stoljeću u zapadnoj Europi pojavljuje kao intervencionistička, kejnzijanska, država koja, do određene razine, vodi računa o održanju bitnih elemenata neke vrste autarkičnosti. Takva država u našem je vremenu osuđena na propast. Ekonomsko, znanstveno, tehničko i kulturno povezivanje; proizvođenje života na transnacionalnoj razini izvuklo je staroj državi (takozvanog) blagostanja tlo pod nogama.

Kada povijest ne bi bila stvar prakse, kada je ne bi proizvodili ljudi, već strukture svi problemi koji muče Europu tehnički bi mogli biti riješiti u jednom popodnevu. To na sreću nije slučaj. Politika je drugo ime za najneposredniji oblik praktičnog proizvođenja povijesti. Politička sloboda predstavlja izborene i neotuđive mogućnosti političke participacije. Slobodno političko djelovanje po svojoj prirodi prethodi svakoj instituciji i pravu. Ono osigurava njihovu mogućnost, njihov je stalan kontekst, te ih na koncu neposredno proizvodi. Djelovanje je samo istovremeno kontekstualizirano istim pravom i institucijama. S druge strane ono biva uvjetovano promjenjivim realitetom političke kulture i identiteta. Vezu između političkih institucija, prakse i identiteta pogrešno bi bilo smatrati čvrstom i nepromjenjivom. On se zapravo nalazi u konstantnom pokretu i promjeni. Upravo ta dinamika, ustaljenost i kontinuitet njihove interakcije i komunikacije u zadanim okvirima ono je što ih čini čvrstim i stabilnim. Ono je što ih veže jedno za drugo. Takvo odnošenje, to političko biće ne može nastati dekretom, iz ničega, preko noći. Kao živo povijesno-političko biće ono čini zaokruženi prostor politike u svom najopćenitijem smislu. Politički sustav u najširem smislu. Stabilnost i postojanost političkog sustava s jedne je strane stvar kontinuiteta, dok se s druge strane sastoji upravo u konstantnom prilagođavanju i promjeni. Otud i razlika između stabilnih i jakih političkih sustava i onih fragilnih, nestabilnih i disfunkcionalnih. Britanski sustav, u tom smislu, već stoljećima predstavlja fantastičan politički uzor cijelome svijetu. Politički sustavi različitih europskih država povijesno se mogu smatrati više ili manje uspješnima. Ono što je pak presudno shvatiti je da svaki od njih predstavlja posebnu političku cjelinu. Kako je svaki sustav posebno političko biće i kao takav duboko ukorijenjen.

Obrazovanje europskog političkog sustava, svojevrsnog oblika premošćivanja različitih državnih institucija, identiteta i praksi, pokazalo se kao izrazito zahtjevan zadatak. Svi relevantni akteri svjesni su dotičnog problema. Svi znaju koliko je golema njegova težina. Prevladavajući pristup nošenja sa istim uglavnom se sastoji u čekanje stvari da se riješe same od sebe. Propagandni rad na stvaranju europskog identiteta kao preduvjeta europske politike jedna je od popularnih djelatnosti. Široko prisutne u masivnim medijima, prigodničarskim govorima državnih čelnika i, posebno, eurobirokrata. Njome se ljudi tretiraju poput potpunih imbecila, pa je totalni neuspjeh takvih nastojanja sasvim izvjestan. Popularno je i promoviranje europskog parlamenta kao autentičnog i neposrednog izraza općenite volje i političke aktivnosti europljana. Što je jednako promociji megalomanskog debatnog kluba, u plavo obojene varijante Vrhovnog sovjeta sa dodatkom slobode govora. Naša sreća svakako leži u tome da mu nitko ne planira i prepustiti neke od ovlasti. U protivnom bi nas slučaju, vjerujem, snašao veliki raspad sistema uz moguće ratno stanje. Najefikasnije oruđe europskih elita svakako je iščekivanje spontanog prelijevanja golemih uspjeha integracije sa ostalih područja na političku razinu. Kako im na tim, ostalim, frontovima ide sjajno, te pri tome političke kontradikcije ne rade nikakve probleme, pred nama je, očito, sretna budućnost.

Balkanizacijske tendencije o kojima je bilo riječi potrebno je staviti u ocrtani kontekst. Njih je potrebno vidjeti kao most ka političkom integriranju Unije. Nipošto kao prijetnju njenoj stabilnosti. Ako nam Miliband ne laže i Škotska je uistinu konstitutivna za britansku dušu, onda bi valjda njen odlazak ponešto značio i za britanski politički sustav. Taj sustav bi se upravo zbog svoje superiornosti (kao sušta suprotnost onom jugoslavenskom) svakako znao na najbolji način nositi sa takvim promjenama. Možda bi cijela stvar za sobom otvorila nove mogućnosti rješavanja pitanja Sjeverne Irske. Možda bi i Wales pokazao želju za promjenom. Zar na koncu i buđenje engleskog nacionalizma ne bi dočekali; Englesku kao republiku? Bespredmetno je pretpostavljati kako bi neke moguće, no nadasve daleke, političke promjene mogle izgledati. Ono što je bitno naglasiti je njihovu poželjnost. Dezintegracija starih, stabilnih političkih cjelina otvaranje je područja novih mogućnosti. Nacionalna emancipacija je, uostalom, i sama po sebi oduvijek predstavljala slobodarsku vrijednost za koju vrijedi ginuti. Zar slobodna Katalonija nije i konačan poraz Francisca Franca?

Netko bi mogao izraziti skepsu zbog one sebične, kalkulativne motivacije malih nacionalizama. Njihov bi se uspjeh mogao vidjeti kao svojevrsna ugroza načela solidarnosti. Ukoliko je motivacija za osamostaljenje uvjetovana računom ekonomske koristi, i takva se praksa prihvaća i promovira teško da možemo očekivati išta drugo doli produbljenje otuđenja dijelova Unije. Posljedično produbljivanje onog famoznog jaza bogatih i siromašnih. Takvi prigovori ipak se čine promašeni. Više je razloga tome. Pretpostavka od koje polazimo kaže nam kako su ekonomija i društvo daleko prerasli i velike, a kamoli ne male države. Velike države sa svojim čvrstim političkim imperativima i većom razinom relativne neovisnosti, u većem posjedu moći i neovisnosti kojom raspolažu uvijek će moći vršiti veće nasilje nad interesima svojih građana, kao i ostalih država. Naročito u zajednici kakva je Europska unija. Kratkoročni i ograničeni probici s kojima oportunistički nacionalisti mogu računati sasvim su zanemarivi ukoliko sagledano širu perspektivu. Katalonija može odlaskom Madridu uskratiti novce no tu se ne radi o igri nulte sume; slabljenjem velikih država i jačanjem značaja integralnih, europskih institucija svi su dugoročno na dobitku. Balkanizacija svakim korakom proizvodi okolnosti u kojima pojedina politička jedinca sve više treba cjelinu. Ona osim toga i dalje, razumljivo, održava sve podebljane, konkretne veze sa ostatkom svoje bivše države. Jer upravo europsko jedinstvo omogućuje razdvajanje bez destruktivnih efekata istog. Brojnost spona koje odozdo prema gore veže cijelu strukturu ne smanjuje se nego povećava. Put do dobro uređene cjeline stoga ide kroz stvaranje većeg broja manjih veza. Što je po sebi ono magično rješenje koje ukida opasnost stvaranja nove superdržave, opasno uvećanje svih problema od kojih bježimo.

Osim toga balkanizacija omogućuje napredak u rješavanju naizgled nerješivih europskih pitanja kao što je famozni problem kulturne integracije manjina. Balkanizacijom se stvar postavlja na sasvim nove osnove. Praktičnom transformacijom političkog identiteta odozdo, kulturnim fragmentiranjem unutar samih država i novim povezivanjem identiteta koje trenutno postojeće državne granice razdvajaju stvaraju se uvjeti u kojima napadi na multikultularizam postaju mnogo teži. Sam multikulturalizam pojavljuje se na drugačiji način. Europske nacije vlastitom dekonstrukcijom same se pokazuju kao mozaici različitog. I to praktično, u samom društvenom životu, a ne teoriji. Pakistanci, Marokanci, Turci i Kinezi uvijek su na dobitku napretkom balkanizacije Europe. Štoviše: čini se izvjesnim kako bi uspješna balkanizacija morala pozitivno djelovati na perspektive daljnjeg Europskog širenja na jug i istok. Politički funkcionalnija Europa svakako ima veći potencijal za daljnje širenje; kao što i razvoj unutarnjeg multikulturalizma mora doprinijeti omekšavanju blokada i prepreka prema vanjskom svijetu. Mogućnosti o kojima govorimo puka su fantazija, slova na papiru. Radi se o ilustracijama. No ono što je realno, kao što smo rekli, sve je prisutnija volja naroda za političkom samobitnošću. Ukoliko se ta volja pojavljuje utoliko ona mora biti pozdravljena i podržana. Europske joj institucije prve moraju izaći u susret. Jer više balkanizacije više je Europe.

No kako se dakle europski predstavnici postavljaju prema balkanizaciji? Nedavno smo mogli vidjeti primjer Manuela Barrosoa. Europska unija za njega je zajednica država. Škotska kao nova država stoga bi, logično, iz Unije bila izbačena. Besmislenost takvog stava teško je previše naglasiti. Sa tehničkog stanovišta teško je naći dovoljno opravdan razlog. Očito se radi o strogoj političkoj poruci. Unija je zajednica država. Dezintegraciju istih ona neće poticati, ali ni tolerirati. Nepredvidive političke turbulencije izvan birokratske kontrole inače su nepoželjne. Politika da. Ali u razumnim, predviđenim okvirima. Kontrolirana politika Manuela Barrosa. Nekakva Škotska zadnje je što Barossou nedostaje. Europska komisija puna je problema. Ona mora biti integrativan faktor. Produbljivanjem funkcionalne integracije države mora povezati iza leđa. Što će uopće Uniji političko? Paraliziramo li ga efektivno njegov simbolički opstanak na državnoj razini nikome neće donijeti štete. A korist je politike, valjda, to da ne nosi štetu. Glavni akteri kompliciranog, real-političkog procesa usuglašavanja na najvišoj razini svakako su jake države. Komisija ih mora privoliti da, u vlastitom interesu, doprinose nastavku funkcionalnog produbljenja integracije. Barrosova perspektiva kristalno je jasan. Na kraju tog mukotrpnog i nadasve neizvjesnog puta stoji i dalje Unija kao zajednicu država; zajednica država kao praznih ljuštura. Kontinentalni div i globalna sila. Pristup Komisije prilično je jasan. To je sterilni, tehnokratski pristup bez osjećaja za političko. Tehnika ima da odradi posao. Evropljani ima da se dive, da pjevaju Odu radosti. Ta doći će taj europski identitet; kao što je, sjećamo se, došao i onaj jugoslavenski. I za to postoji tehnika. Kulturna ideološka nadopuna. Dosadni, beživotni, manipulativni sadržaji. Kulturni sadržaji izrazitog malograđanskog duha.

Za to vrijeme kriza političkog i, sada već slavni, demokratski deficit prelijevaju se na same države. Što više države savjesno djeluju kao instrumenti Komisije to se više otuđuju od vlastite supstance, od izvora demokratskog legitimiteta. Time stvara okolnosti nacionalne homogenizacije. Aktualni postaju nacionalni programi ponovnog osvajanja države, njenog učvršćenja. Tendencije po svojoj biti bili suverenističke i antieuropske, neizbježno dezintegrativne. Političko sljepilo tehnokratskih elita u potpunosti previđa krajnje posljedice vlastitog djelovanja. Previđa kako upravo utoliko ukoliko se države ponašaju racionalno, utoliko ukoliko sagledavaju svoj stvarni interes u okviru Europe i ne povode se za nacionalnim partikularizmima, utoliko vlastite građani više politički otuđuju od Europe. Jer raskorak se između starih oblika nacionalne legitimacije i nadnacionalnog političkog odlučivanja ne da retorički ili formalno prekoračiti. Građani čija se država ne ponaša kao država s pravom se mogu osjetiti ugroženi. Ono što vide kao tehnokratsko razvlaštenje politike i demokratski vakuum interpretiraju kao udar na njihov politički subjektivitet. Prisutnost takvog problema malo će tko negirati. O federalističkom rješavanju cijelog problema, na svu sreću, samo rijetki razmišljaju. Takvo je rješenje pogodno jedino za plašenje male djece. Nitko ne želi superdržavu. Većini je pomisao na nju strašna i nepoželjna. Rijetki su bolesnici koji je sanjaju, ali čak ni takvi svoje snove ne usude priznati. Primijenjeni federalizam bio bi sumanuti frontalan nasrtaj na državu unaprijed osuđen na propast. Kada bi se njegovi ciljevi i mogli ostvariti bili bi nepoželjni. Nije nam potrebna europska varijanta američke nacije. Danas je dopušteno nadati se kako je vrijeme velikih nacija za nama. Publius se borio protiv izdvojenog partikularizma američkih država. Za političko jedinstvo kao najbolje jamstvo održanja slobode i posebnosti, kao i ostvarenje zajedničkog interesa cjeline. Uspjeh američkog federalizma teško je precijeniti. No naša je situacija sasvim drugačija. Mi taj zajednički interes ne moramo omogućavati; on je prisutan i ostvaruje se na više razina. Naša je europska veza supstancijalna i već uspostavljena. Ona je socijalna, ekonomska, tehnička i znanstvena. Kao što su i naše posebnosti takve da se njihova fuzija, veliko taljenje ne može proizvesti bez nasilja. Ono uostalom nije ni poželjno. Američka revolucija prethodila je povezivanju kroz politiku. Ustav je povezao Ameriku, stvorio naciju. Ustav je prethodio njenom realnom jedinstvu. Neuspjeh europskog ustava pokazao je nešto sasvim suprotno. Naime: da Europi ne trebaju ni ustav, ni nacija da je ujedine. Današnja Europa bogata je uspostavljenim vezama za kojima političko kasni. Nama ne treba političko da nas veže, već politički trebamo potvrditi našu postojeću vezu. U tome nas uvelike ometa povijesna i teško raskidiva veza nacionalne države, demokracije i političkog identiteta. Unutarnje osipanje i cijepanje postojećih nacionalnih država; afirmacija demokracije na nižim razinama i proizvođenje novih političkih identiteta; stvaranje manjih, samobitnih političkih jedinica nužno i neizbježno osuđenih na priznavanje i participiranje u višem jedinstvu. Takva balkanizacija Europe u svakom bi smislu bila od velike pomoći pri rješavanju naznačenog problema.

(1) Po tom je pitanju vrlo zabavno slušati liberalne analitičare kako govore o stravičnim povijesnim posljedicama totalitarnih utopija. Posljedicama proizašlim iz čudno zavodljivih ideologija čija nam je neuvjerljivost danas sasvim izvjesna. Oni jasno ne postavljaju pitanje: koliko je duboko i stravično moralo biti političko sljepilo i neadekvatnost liberalnih, sasvim uvjerljivih, praksi i ideja, kada su se one toliko sumanute ljudima mogle učiniti kao manje zlo.

Komentari

drugarska kritika

čitajući dnevnik postavlja se pitanje, da li je ovo marksistička kritika nacionalizma, europske unije i eurointegracija. nadalje autor polazi od prilično slobodne usporedbe europske unije i bivše jugoslavije koje su dvije praktički neusporedive kategorije; neusporedive iz više razloga, posebito jer je posljednja jugoslavija jedna od neuspjelih pokušaja integracije balkanskih naroda povezanih bliskim kulturnim, povijesnim i jezičnim vezama, koje bi nasumično usporedio sa grupom skandinavskih zemalja. usporedba ne ide prvenstveno, jer je eu (ma što o njoj mislili ) demokratska tvorevina začeta i provedena po načelima parlamentarne demokracije, dok jugoslavija to nije ( što se često zaboravlja zbog antifašizma, nostalgije...)
kada se spomene termin "balkanizacija" europe, kao nešto što ima pejorativni smisao ( "ako ne budete dobri desit će vam se balkanska klaonica"), zaboravlja se da su ti isti koji sjede u eu mogli poprilično pomaknuti prst i nešto učiniti da do nje ne dođe, nego su čekali uncle sama, koji to rješava na klasični način.
inače, spominjanje balkanizacije europe mene direktno asocira na onu knjigu koju je tadić poklonio josipoviću, autora ljubomira micića koja veliča srpski barbarogenij prema kojem će srbi prije balkanizirati europu, nego obratno. o bože, zenitizam, kao da nije dovoljno garašanin, apis, crna ruka...klasika....

dio o pogubnosti nacija započinje klasičnim mitom o naciji i "romantičnom" nacionalizmu koji se pojavio u 19. stoljeću; što bi trebalo predmnijevati da je uzrok turbulentih povijesnih događaja i revolucija iz tog vremena buđenje nekakvog nacionalizma. već sam nekoliko puta ovde ponavljao, što mnogi ne znaju ili zaboravljaju, prva suverena nacija i pojam nacionalnog identiteta ( ne kao etnički koncept) pojavio se daleko prije, i to sredinom 16. stoljeća u tadašnjoj hasburškoj nizozemskoj, gdje su se stanovnici počeli prema njoj odnositi kao "domovini" koja se percipira kao kolektivni entitet izvana. potom englezi ( shakespeaere je za englesku naciju i kulturu imao sličan značaj koji beatlesi imaju u XX stoljeću).
zaboravlja se da problem ne leži u pukoj činjenici da su se englezi, francuzi i nijemci mlatili stoljećima samo jer su različite nacije, ili je problem u nečem drugom...
da nebi ispalo zanovijetanje, ima tu dobrih dijelova, no predugo i nažalost nedosljedno, jer je autor htio zahvatiti previše u jednom zahvatu, bazirajući to opet na prilično klimavim tezama...

Tko je glasao

Kočin stil

Koča, dnevnik vam je izvrsno napisan, unatoč duljini izazovan je za čitanje do zadnje rečenice.

agnusdei

Tko je glasao

ima izać !

ima izać! usklik, urlik, uobičajen u sredstvima javnog transporta, namijenjen vozaču, s ciljem da ga se upozori da postoji putnik čija je potreba da na slijedećoj stanici napusti prometalo -
ovo navodim samo radi stilske ravnoteže, zapravo ima za uć

koča,
evropa je bila ujedinjena
pod rimljanima, pod karlom velikim, pod napoleonom za kratko, umalo i za kratko pod hitlerom, ali definitivno i konačno pod amerikancima
unutrašnja volja, pa još po mogućstvu, demokratski izražena, nije bila moguća
dok povijest nije omogućila rješenje dva ključna problema
1. engleski - britanska je tradicionalna politika, stoljećima, dramatično onesposobljavala snage raspoložene za ujedinjenje, okupljajući koalicije koje su se suprotstavljale najjačem na kontinentu, (ne treba zaboraviti da je otpor najjačem, iako organiziran u britanskom geopolitičkom interesu, za europske saveznike britanije često značio mogućnost slobode i samostalnosti)
problem je velikom dijelom riješen kad je britanija de facto financijski izgubila svjetski rat i u velikom dijelu izgubila sposobnost vođenja politike nezavisne, odnosno suprotne politici amerike. Kao saveznik i pobjednik u II svjetskom ratu i kao okupacijska sila u srcu europe, u poraženoj njemačkoj, britanija je i diplomatsko politički izgubila mogućnost otpora američkoj politici ujedinjenja europe
2. njemačka - silom povijesti, demografije, tehnološkog razvoja, najjača europska država u 20.-om stoljeću, koja i kada neće, dominira, a kada hoće dominirati, izaziva nepovjerenje, prirodni otpor susjeda i onemogućuje ujedinjenje. Temeljito poražena i preuređena njemačka država (federalna, s jakom ulogom demokracije, ustavnog suda)
omogućila je suradnju, povjerenje, a NATO je osigurao sigurnost
ujedinjenje europe u 20-om stoljeću držim američkim projektom u tome da ga je američka globalna moć učinila mogućim
izvedba je europska

ono što se može usporediti
su srbija i njemačka

danas polako postaje dostupna razabiranju, prepoznavanju, definiranju
i unutar srpske kulture i civilizacije
činjenica, stav
da je glavna prepreka postojanju jugoslavije bio stav srpske elite, srpskog nacionalizma, uobličenog u konkretne ljude u vrhu srpske akademije, srpske vojske, tajnih službi, pravoslavne crkve
ideja o stvaranju velike srbije
suprotstavljena ideji jugoslavije
kako koča dobro govoriš
malo je velikih država preživjelo ujedinjenje europe bez velikih stresova
katalonija škotska korzika padanija
i malo će ih preživjeti
meki pristup nenasilni nerevolucionarni
pragmatički (u kojem ja pomalo prepoznajem američke nježne, i začudo, fine prste)
dugo je u europi guran kao regionalizam
višejezičnost graničnih regija svakako je bolja od etničkog čišćenja
(a sem toga ima i drugih dokaza, kako bi rekao nušić)
dobra je vijest da su srbi odustali od velike srbije
odnosno da oni koji su razmišljali na način bliži jugoslavenskom, pa time i hrvatskom crnogorskom, slovenskom, makedonskom, bošnjačkom
kao da konačno govore glasnije, ili ih se bolje čuje, otkako su utišali velikosrpski glasovi
nisu srbi jedini narod u europi, čija je elita bila zacrtala stvoriti veliku državu
jedini uistinu uspješni, jedini koji će doći u napast da odluče prije izostati iz ujedinjene europe nego se odreći svoje velike države
su britanci,
svi su ostali u istome brodu
ostaje nam još ukrcati tri putnika
ali o tome bi netko mogao napisati dnevnik
dok ameri rade u tišini (barem se nadam da rade...)

turci
rusi
židovi/izraelci

tri naroda koji čine važan dio identiteta europe, sami sebe definiraju u odnosu na europu

luka

Tko je glasao

Vrlo zanimljiv članak. Prepun

Vrlo zanimljiv članak. Prepun poticaja na razmišljanje i razmjenu mišljenja. Z početak jedna primjedba. Nije da su EU federalisti tihi i da ih nema. Evo, primjerice, dvojica među najutjecajnijim EU parlamentarcima, liberal Guy Verhofstadt i zeleni ljevičar Daniel Cohn-Bendit, jedni su od najžešćih zagovornika federativne EU (http://www.social-europe.eu/2012/10/there-is-no-alternative-to-a-federal...). Iako je jasno da ne podržavaš federalizaciju EU, nisi iznio svoje razloge za to (uz pretpostavku da to nije priklanjanje Barossovu konceptu zajednice država). Bi li mogao precizno navesti te razloge? Naime, ja također ne mislim da je federalizam poželjna opcija za EU, ali niti izgledna pa bi me zanimalo da li su nam mišljenja o tome zašto je to tako slična ili ne. I još jedna opaska na kraju: pojam balkanizacija doista znači dezintegraciju, rascjepkanost, fragmentaciju geopolitičkog područja, ali ima i svoj nastavak u tomu da ti rascjepkani dijelovi međusobno ne surađuju i da su u više manje trajnoj zavadi. Uzevši u obzir ovu drugu komponentu, ne vidim zbog čega bi to bilo dobro za EU, pogotovu u svjetlu tvoje opširne argumentacije o dostignutom stupnju kooperativne integracije u Europi.

nemesis

Tko je glasao

tri točke

o balkanizaciji - da, u pravu si da balkanizacija uistinu znači i stvarnu dezintegraciju...ali znaš...korištenjem tog termina cijela se stvar nekako krajnje zaoštrava, čini mi se perspektivu nekako okreće na glavu... a korisno je da bi i primjer jugoslavije bio unesen u cijelu priču... kao što i kažeš ta balkanizacija o kojoj se govori u tekstu nije balkanizacija dezintegracije... što se mene balkanizacija sa takvim značenjem može nestati sa završetkom teksta...bitno je da ostane nešto od samog značenja, bez obzira na njegovo imenovanje

o aktivnosti federalista - sigurno bolje pratiš štampu i aktivnost federalista od mene...jer je ja u biti ni ne pratim kako treba...više slučajno na ovo ili ono nabasam... i da, vjerujem da su federalisti aktivni i sve aktivniji...to je logično jer federalizam (kao ideja) je uostalom prethodio ovoj forms follow function uniji (ugljena i čelika)...ta stoga naročito federalizam mora da se pojavljuje kao rješenje alternativnog i do sad uspješnog modela integracije koji zapada u krizu. osobno očekujem da će ideje federalizma sve više i više jačati i stoga mislim da je jako bitno, i jako teško, stvoriti novu alternativu...kakva bi ona zapravo bila u cjelosti ne znam. čini mi se da bi ova integrativna balkanizacija mogla biti korisna kao jedna od njenih osobina...

o problemima federalizma (konkretno): dakle...ah...to traži više prostora... no dobro... federalizam je oblik pojavljivanja jedinstvenog suvereniteta (o tome piše sjajni f neumann, kod nas prevedeno u demokratska i autoritarna država)...razlika između unitarizma i federalizma nije u tome da jedan čuva a drugi dijeli suverenost...federalizam pretpostavlja državu... jedan od najslavnijih spisa političke teorije u povijesti, američki federalistički spisi, nastao je kao argumentacija ZA američku naciju, a protiv političke posebnosti država...pošto je u to vrijeme u biti vladajuć bio diskurs državnog partikularizma federalistički oblik državotvornog lobiranja pokazao se kao fantastično uspješan...na sreću jer se stvarno radilo o smislenom političkom rješenju (tada, u tim okolnostima i tamo).... iako su i u tom slučaju strukturalne i identitetske razlike između sjevera i juga ostale neizmirene i kulminirale u onom groznom građanskom ratu....
treba li nabrajati sve razloge zbog kojih je naša situacija drugačija? politički zaokruženi nacionalni identiteti u europi su toliko ukorijenjeni i jaki da svaki pokušaj njihovig ukidanja u višem jedisntvu mora biti nasilan...uz to to ukidanje čini se nepotrebno jer na početku 21stoljeća valjda ne trebamo više neke vještačke meganacionalne identitete da bi zajedno radili na vlastitom interesu.... danas bi mogli znati da su i identiteti i politički sistemi dinamični, promjenjivi i da nam ne treba neka izvanjska ideologija da nas veže...u tom smislu nam ne treba europa kao superdržava (što vjerujem upravo je realizacija federalističke ideje) već kao oblik kroz koji lakše možemo rješiti probleme koji su pred nama. nerealnost federalizma sastoji se u tome da je staromodno državotvoran, da ne shvaća da u trenutnim okolnostima vjerovati u mogućnost nekakvog europskog naroda može biti samo kontraproduktivno i ne doprinosti demokraciji -- jer demokracija samu sebe izjeda kada se otvori neka mogućnost supstancijalnih manjina isl.... federalizmom bi se htjela ukinuti suprotnost između velikih i malih no upravo se povećava jer se i jedni i drugi u kontekstu federalističke demokracije moraju osjećati ugroženi....cijeli problem jasno nestaje ako pretpostavimo da razlike preko noći nestanu i europski narod bude realan...no to je čisti utopizam.... već sam odužio pa neću dalje --- uglavnom moj prigovor federalizmu ide u takvom smjeru

koča

Tko je glasao

obrnuto je no je logično jer

obrnuto je

no je logično jer federalizam (kao ideja) je uostalom prethodio ovoj forms follow function uniji (ugljena i čelika)

posto kreces od krive predpostavke ni drugi dio komenatra nije vjerodostojan..

a bogami svasta si nabrobio... da zvuci... no sadrzaja bas i nema...

Europäische Gemeinschaft für Kohle und Stahl
Wechseln zu: Navigation, Suche
Flagge der EGKS, 1986–2002
25 Jahre EGKS: deutsche Briefmarke von 1976

Die Europäische Gemeinschaft für Kohle und Stahl (EGKS, oft auch Montanunion genannt) war ein europäischer Wirtschaftsverband und ein Vorläufer der EG. Er gab allen Mitgliedstaaten Zugang zu Kohle und Stahl, ohne Zoll zahlen zu müssen. Eine besondere Neuheit war die Gründung einer Hohen Behörde, die im Bereich der Montanindustrie, also der Kohle- und Stahlproduktion, gemeinsame Regelungen für alle Mitgliedstaaten treffen konnte. Die EGKS war damit die erste supranationale Organisation überhaupt; anfangs wurde ihr supranationaler Charakter (dt. Fassung: „überstaatlicher“ Charakter) ausdrücklich im Vertrag erwähnt, Art. 9 Abs. 5, 6 EGKS-V in der ausschließlich authentischen französischen Fassung vom 18. April 1951.

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

@nemesis, cemu minus? ovo je

@nemesis, cemu minus? ovo je samo navodenje cinenica, ispravak krivog navoda.. dapace citiranje..

s cime se od navedenog ne slazes?

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

Zaspamala si ovu diskusiju

Zaspamala si ovu diskusiju skupa sa uberspamerom i @Bigulicom. Možda je to vama zabavno, ali mene smeta kad se potencijalna rasprava o jednoj tako zanimljivo i pametno prezentiranoj temi uguši i prije no što je počela, hrpom potpuno suvišnih i imbecilnih komentara.

nemesis

Tko je glasao

ok.. vratimo se raspravi.. ja

ok.. vratimo se raspravi.. ja sam za.. vec sam mislial da i ti negiras cinjenice..
samo te molim da nakon mnogih nepotrebnih komentara krenemo polako i ispocetka...

od prve cinjenice.. koja je u samoj postavci dnevnika kriva.. a ond anastavimo sa temom federalizacije ili ne... a ta pocetna cinjenica je da je ujedinjenje europe pocelo na ekonomskoj razini koje je kasnije dobilo odredeni politicki oblik...
koji se sada dovodi u pitanje..

sam dnevnik radi spam od rasprave.. jer postavlja tu tezu naopako.. na taj nacin je nemoguce raspravljati na temu za ili protiv federalizacije.. kad se izbjegava osnovni problem.. ekonomska "kriza" kao razlog ujedinjenja i razjedinjenja.. federacija kao metoda rjesavanje te krize, kako i zasto... a onda mozemo o Politickom nacinu rjesavanja i drustvenom dogovoru unutar unije, organizaciji unije... onom koji ce dati kompromisni ili konsenzusni odgovor na "krizu"

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

Ponovno sam pročitala @kočin

Ponovno sam pročitala @kočin tekst i nisam našla mjesto gdje bi on posebno tematizirao nastanak europskih integracija, a pogotovu ne tako kako mu ti imputiraš tj. da bi negirao motivacijsku važnost ekonomske suradnje u povezivanju europskih nacionalnih država . Ali ako si mislila na ovu njegovu rečenicu:

Slobodno političko djelovanje po svojoj prirodi prethodi svakoj instituciji i pravu. Ono osigurava njihovu mogućnost, njihov je stalan kontekst, te ih na koncu neposredno proizvodi.

onda si potpuno pogrešno razumjela njezin sadržaj. Tu autor ukazuje na političko kao uvjet mogućnosti slobode djelovanja ljudi pa tako i kreiranja formi međusobnog povezivanja različitih zajednica. Osnivači Europske zajednice za ugljen i čelik smatrali su da političko ujedinjavanje može uspjeti jedino na temeljima ekonomske suradnje država u cilju sprečavanja rata kao metode rješavanja sukoba. To je politička ideja par excellence. Ekonomija (s naglaskom na industriju čelika i ugljena, glavnih sirovina za vođenje ratova na europskom tlu) je poslužila kao medij kreiranja supranacionalnog političkog tijela sui generis (to znači da se nije radilo ni o federaciji ni o konfederaciji).

nemesis

Tko je glasao

naravno da se nije tada

naravno da se nije tada radilo o federaciji ili konfederaciji, tada... no to je temeljna postavka iz koje se kasnije razvila EU..
ekonomoski i geostrateski uvjeti 90tih naravno da nisu bili isti kao u vrijeme nastanka te zajednice za celik i zeljezo..
no u periodu od nastanka te prve ekonomske suradnje do 90tih ona se razvijala i dalje i sirila.. uz povecanje aktivnosti i osnivanje raznih drugih vidova suradnji.. na sve to treba dodati i promjene u svjetskoj ekonomiji zbog globalizacije..

ja ne osporavam vrijednost politickog.. samo hocu naglasiti da cisto politicko gledanje, dakle bez osvrta na ekonomiju i ekonomsku organizaciju drzava, ali i europske unije nije dobro i ne moze voditi dobrom zakljucku... vecina politickih odluka je vezana upravo na ekonomiju.. politicka organizacija EUA se kroji tako da pronalazi kompromisna rjesenja u ekonomskom smislu (ili zakon jaceg u dosta slucajeva) medu drzavama, pa uzimajuci u obzir demokratske standarde i ljudska prava daje svemu zajedno politicko rjesenje..

autor se uporno vezuje na nacije i drzave... a one nisu bitne same po sebi, niti su uzrok ujedinjenju kao ni sukobu.. vec je temelj ekonomska karakteristika te drzave izunutra, ali i njen utjecaj na one izvana..

naprosto je rasprava o EU i njenim problemima ignorirajuci ekonomiju skoro pa i nemoguca... jer je to upravo ono sto ju je stvorilo, zbog cega ima probleme, kao i ono sto ju moze izvuci ili do kraja potopiti... a ne nacije ili drzave, demokracija ili slicno..

ono sto tebe interesira, a mislim da je i meni vrlo interesantno je sve veca popularnost federalizma medu vodecim politicarima "stare" EU...

po meni ta "pojacana aktivnost" federalizma je rezultat ekonomske nemoci unije koncipirane kao sto je ona danas... da li ce to vuci gomilu nacionalnih problema, nacionalizama, separatistickih ideja, realizacije istih ili ne... naravno da hoce.. no ipak nije tu razlog.. razlog je u ekonomskoj nemoci europi u odnosu na globalno gospodarstvo...

po meni je primarna tema Europske unije ..dogovor o nivou socijalne drzave.. konsezusni dogovor.. na nivou citave europe.. Ako se u tome ujednace i dovedu taj dio na mjeru dovoljno socijalnu po starim europskim shvacanjima uz dovoljno nacionalnih proizvoda po drzavama clanicama koje bi to trebale hraniti... Europa ima sansu opstati kao Unija.. jer taj dogovor bi bio prvo polaziste za ostale politicke dogovore i funkcioniranje citave zajednice drzava..

Federacija, a pogotovo ove zadnje jako gurane ideje i akcije kao od te dvojice koje si navela mogu samo dovesti do unitaristicke drzave koje ce se zasigurno uskoro raspasti .. ili pretvoriti u potpunu diktaturu i kontrolu gradana kako bi sprijecila gradanske nemire

na zalost.. kontrola gradanstva i zadiranje u ljudske i ostale slobode na koje smo navikli u europi.. izgleda pomalo gube na znacaju.. u silnoj ali i nasilnoj zelji vodecih europljana u sacuvanju danasnje zajednice... nisam sigurna da smo tj oni, EU na pravom putu.. makar se takvo ponasanje za SAD jos uvijek pokazuje kao podnosljivo i odrzivo..

Za EU nije bas pametno kopirati SAD tekovine.. Europa mora naci svoj put, neovisan od EUa... a to mi se cini danas ... pod vodstvom i idejama koje se mogu procitati od EUpoliticara skoro pa i uzaludna misija..

Dakle moja primjedba na dnevnik je sto probleme integracije i dezintegracije vezuje iskljucivo na nacionalnoj i drzavno politickoj osnovi... a tako se ne moze nista suvislog zakljuciti...

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

Neću komentirati dijelove

Neću komentirati dijelove tvog komentara iz kojih je jasno da slabo poznaješ europske integracije, nego ću reći da se slažem da je ekonomska kriza ono što daje dodatnu težinu problemima u kojima se našao politički sustav EU. Kako sam ja shvatila, dnevnik tematizira upravo taj politički sustav pa se stoga niti posebno ne bavi ekonomskim problemima. No, to ne znači da ih ne uvažava ili ne priznaje. Složila bih se također da je jedan od ključnih problema EU rastakanje socijalne države i da će zajednička budućnost europskih naroda ovisiti hoće li se i na kojim osnovama ona restaurirati. Imam dojam da se ti ovdje zalažeš za ideju koju i inače pronosiš kroz svoje komentare na situaciju u Hrvatskoj, a to su mjere rezanja javne potrošnje i porezno i svako drugo rasterećenje gospodarstva. Da ne otvaramo ovu off topic raspravu ponovno, rekla bih samo da ja ekonomski problem EU ne vidim kao njezinu "nemoć u odnosu na globalno gospodarstvo", nego kao refleks na krizu kapitalizma općenito, a pogotovu na disfunkcionalni financijski sustav. Razmjeri te krize su, međutim, takvi da je iluzorno očekivati revival kapitalističkog rasta u skladu s cikličkom teorijom. Ovo nije jedna od cikličkih kriza kapitalizma i za njezino rješavanje se mora kreirati globalni politički dogovor. EU po svojoj konstituciji ima potencijal unutar sebe postići takav politički dogovor. Zato je dnevnik više nego dobrodošao poticaj diskusiji o toj temi.

nemesis

Tko je glasao

ni ne spominejm rast.. kao

ni ne spominejm rast.. kao bilo kakav oblik rjesenja krize..
kao ni postojeci krizu kao jednu od poznatih ciklickih kriza..
utoliko ti kritika ne stoji...

a ekonomska kriza jest osnovni uzrok politickih problema.. utoliko je neodvojiva rasprava o politickom bez ekonomskog aspekta.. i to je ono sto tvrdim..

EU jest nemocna ovakva kakva je opstati u globalnom gospodarstvu. to je fakt, ne zahtjeva raspravu.. samo zahtjeva dogovor o promjeni unutar EU i prilagodbi globalnom
da li EU ima snage postici taj dogovor..

nije vise vrijeme odnosno proslo je svrseno vrijeme raspravljati o kapitalizmu ili socijalizmu.. sve je to postalo isto.. odnosno na istom principu ekonomije funkcioniraju drzave zvale se ovako ili onako.. postoje mnoge vrste ili podsustavi tih drustvenih uredenja.. i globalno gledano je odavno postalo nebitno koji je sustav unutar neke zajednice.. razlike nisu dakle u drustvenom uredenju po poznatim definicijama niti ce se tu naci odgovor za krizu.. jer niti jedan od danas nazivanih sustava ne odgovara prvobitnoj definiciji deklariranog drustvenog uredenja.. sasvim jednaka situacija je i sa strankama.. ni one ne odgovaraju svojoj provobitno zamisljenoj definiciji.. i na koncu, globalno gledano nema neke razlike medu njima.. sustinske razlike.. jedina uociljiva politicka razlika je izmedu radikalnih, ekstremnih stranaka i svih ostalih.. pri tome su ekstremi lijevi ili desni jednaki u sustini..

mozes pricati o politickom koliko god hoces.. no ako ne uzmes u obzir da je taj drustveni dogovor posljedica ekonomija i organizacije drzave ili zajednice drzava nista nisi rekla..

politika nije u ovom slucaju pokretac nego samo jedan segment kojim se trazi ekonomski odrzivo rjesenje, konsenzusno rjesenje... politika je samo refleks a ne pokretac.. i ekonomije i organizacije drzave, administartivno i socijalno

nacije i drzave nisu bitne same po sebi.. niti ces tako naci razlog krize, kao ni rjesenje.. a autor dnevnika upravo to pokusava..

EU je postao administrativni deindustrijalizirani mastodont koji ne upravlja sa svojim djelovima bez obzira na masivnost.. EU je zbog toga u krizi identiteta i vrlo je upitno da li ce i u kojoj mjeri zadrzati ono sto je europska tradicija.. socijalna drzava.. To je ono oko cega se treba dogovoriti a ta rasprava bez ekonomije naprosto nema smisla.. Bez ekonomije svake clanice EUa.. I pretjeranost u zahtjevima kao i odustajanje od socijalne drzave jednako vode EU ka kolapsu... Ne dogovor znaci raspad Europske unije... kako u politickom tako i u ekonomskom smislu..

Ja naprosto sumnjam da su danasnji politicari unije sposobni pobijediti ideje i razlike medu drzavama te shvatiti svoje tj. mogucnosti svojih drzava... pa konsenzusno postici odrzivo i ujednaceno rjesenje za svih..

vjerujem da ce pokusati sa federalizacijom, barem u okviru monetarne unije.. a to je po mom misljenju jako pogresan odabir za europu.. jer problem koji imaju svi nije politicki vec industrijski i socijalni... samo su im polazista neujednacena..

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

eh da ne

eh da ne zaboravim..

federalizacija... je jako povezana sa unijom za ugljen i zeljezo.. pogledaj malo biografije.. ljude.. mozes i onog kojeg si navela i o kojem smo puno komentirali.. bas je onako zgodno za citati..

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

pogledaj

pogledaj graf
http://de.wikipedia.org/wiki/Vertrag_von_Lissabon
a mozes i procitati o stvarnim razlozima osnivanja
http://www.zeit.de/1953/19/cocktail-montan-union

a sad idemo na pocetak.. biomasu, vjetar, sunce
http://www.wbgu.de/presse-termine/presseerklaerungen/2011-02-04-presseer...
i gle cuda opet ista organizacija, opet isti problemi, opet slicna rjesenja, pa se sve sad moze povezati sa zelenima koji kao nisu vise radikalna ljevica ali su federalisti...

i tako dalje i tako bolje... a sve opet isto...

odavno promisljeno sa scenarijem koji ide bas kako netko zeli..
interesantno je vidjeti za sto su dozvoljene intervencije 1991.., odnosno predvidene drzavne subvencije.. i u sto se pretvara prvobitna unija za ugljen i zeljezo... neces doci daleko od zelenih i federalista..
Forschungs- und Entwicklungsbeihilfen,
Umweltschutzbeihilfen,
Schließungsbeihilfen (soziale Beihilfen) und
regionale Beihilfen (gilt für Griechenland, Portugal und die neuen Bundesländer).
Beihilfen können Beteiligungen, Kapitalausstattung, Bürgschaften, zinsverbilligte Kredite oder auch Steuerstundungen sein.

mozes i ovo procitati, onako usput..
http://www.eike-klima-energie.eu/climategate-anzeige/postnormale-wissens...

a onda mozemo razgovarati o socijalnoj drzavi, porezima, privredi i odnosu drzava i regija unutar europe, te svih zajedno u globalnoj ekonomiji...

a ne kako smo krenuli sa nacijama i drzavama kao osnovicom za integracije ili dezintegracije europske unije... jer nacionalni identiteti i sva ljudska i demokratska prava ako ne zadiru u ekonomiju nikad nikom nisu u europi bila upitna... sloboda je uvijek tu dok ima dovoljno love... ali kad nema.... strahovi puka se moraju pojacavati a i politicari moraju nesto raditi dok se "stvari" desavaju
http://www.bundesregierung.de/Content/DE/Lexikon/EUGlossar/E/2005-11-21-...

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

ispravak zadnjeg linka.. onak

ispravak zadnjeg linka.. onak samo za usput pogledati
http://www.eike-klima-energie.eu/climategate-anzeige/postnormale-wissens...

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

**ispravak... neovisan od

**ispravak... neovisan od SADa

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

legendarni trol

Tvoje mijesanje u SVAKU raspravu i stancanje komentara o stvarima koje ne razumijes uz kopipejstanja clanka iz wikipedije je uslo u legendu. Kakva politicka i ekonomska razina? Bi li ECSC mogao postojati bez politike?
Sto mislis kako je nastao ESCS? Tako da su se dobili direktor rudnika iz Lyona i Ruhra i rekli jedan drugome: Ma, idemo mi ukinut te carine?
Da si uspjela procitat clanak iz wikipedije do kraja (Hauptziel des Vertrages war in der Argumentation Schumans die Sicherung des innereuropäischen Friedens durch die „Vergemeinschaftung“, also die gegenseitige Kontrolle, der kriegswichtigen Güter Kohle und Stahl, sowie die Sicherstellung dieser für den Wiederaufbau nach dem Zweiten Weltkrieg entscheidenden Produktionsfaktoren.) mozda bi uspjela i stogod shvatit. Al je eto i wikipedija preteska.

Tko je glasao

mucek, jako si sladak...

mucek, jako si sladak... pogotovo kad glumis velikog i pametnog decka..

no da ti citirano pobija ono sto sam napisala ne bih rekla.. dapace.. zahvaljujem na potvrdi i dodatnom objasnjenju.. makar iz nehata..

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

Jesi li jednom procitala svoj

Jesi li jednom procitala svoj komentar prije nego sto si kliknula na posalji? Jel gugl translejt opet nesto krivo preveo? Jesi li opet nesto krivo razumjela? Moras li ljudima unistit bas svaku raspravu?

Tko je glasao

imas kaj suvislo za reci o

imas kaj suvislo za reci o temi?
ili bus i dalje suval svasta o meni... a ak je dosta, jel moze malo o mome autu?

no svejedno si sladak u tim nastojanjima..

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

Nemesis, Daniel Cohn-Bendit,

Nemesis,

Daniel Cohn-Bendit, kaj je to onaj liberalni ljevičar koji je u svojoj knjizi opisival seksualne igre sa djevojčicom u dječjem vrtiću.

Tko je glasao

je @skviki to je taj... evo i

je @skviki to je taj... evo i pise to za djecji vrtic .. nije bio problem naci

A respected Green MEP and leading figure of the Sixties protest movement has admitted to The Observer that he wrote an article claiming he had sexual contact with very young children.

Daniel Cohn-Bendit, MEP for the French Greens, wrote about how flirtatious encounters in the early Seventies with children in his care as young as five had taken on 'erotic characteristics' and soon developed into more intimate contact from which he did not walk away.
http://www.guardian.co.uk/world/2001/jan/28/kateconnolly.theobserver

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

Sudeći po ovome -

Sudeći po ovome - http://www.wsws.org/en/articles/2012/10/cohn-o12.html - ne radi se o liberalnom ljevičaru. A za curice ne znam...

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

nije skviki pogrijesio sa

nije skviki pogrijesio sa "ljevim" epitetom... bez veze komentirate.. radi se o proslosti i lijevom ekstremizmu.. danasnjeg europskog politicara sasvim drugacije deklaracije

I kept my contacts with my leftist friends in Germany and almost three weeks after the student Benno Ohnesorg was shot in Berlin, I declared on June 13, 1967: "After this first victim in Germany you should not think that the potential for violence is smaller in other countries." In February 1968, I met Rudi Dutschke at the Vietnam-congress in Berlin. After the attempted assassination of Rudi Dutschke, the SDS-chairman Karl Dietrich Wolff accepted my invitation to speak in Nanterre. That was the upbeat of the May- riots in Paris 1968. After the riots, the French government expelled me from France. After 1968, I was active in Frankfurt - among other things also in the "Kinderladen"-Movement. I worked in a bookshop, took part in the establishment of a group called "Revolutionärer Kampf" (revolutionary fight) and together with Joschka Fischer I was a member of the Frankfurt Sponti-scene which was exercising the social revolution by means of squatting, street fighting, ad agitation in companies such as Hoechst and Opel.
http://www.cohn-bendit.eu/en/dany/bio

on Joshka su i danas frendovi... i po pitanju federacije se slazu...

cak i meni najimpresivniji europski politicar 20stoljeca.. jedini koji se protivio reganu i margareth tatcher.. ex-kanzler Helmuth Schmidt ( http://www.spiegel.de/wikipedia/Helmut_Schmidt.html ) kaze da je federacija jedna vrlo logicna varijanta razvoja.. EU..
http://www.youtube.com/watch?v=RO6xV25Z_r8
http://www.youtube.com/watch?v=54ejHLhq9t0

i jedan jako interesantan intervew u rujnu ove godine... u emisiji sa temom: Zasto jos vjerovati u Europu?

Ganze Sendung
Bundespräsident Joachim Gauck und Altkanzler Helmut Schmidt diskutieren mit Maybrit Illner über die Zukunft Europas und die Stabilität der Demokratie in den Zeiten von Wirtschafts- und Finanzkrise (27.09.2012)

http://www.zdf.de/maybrit-illner/Warum-noch-an-Europa-glauben-24456544.html

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

"Ljevičar"

I ovi što danas drmaju svijetom bili su mahom pripadnici hippie pokreta, a i Barroso je nekad bio žestoki ljevičar. Dakle, nekad možda ljevičar, a danas sasvim drugačije deklaracije, kako si i sama rekla...

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

danas je uglavnom dobro

danas je uglavnom dobro placeni guzicar...

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

Ma, daj, @Bigulice! Pa ovi su

Ma, daj, @Bigulice! Pa ovi su rigidniji od svojevremenih partijskih ideoloških komisija. Mogu razumjeti da se na soc-realistički diskurs pale mladci koji nisu živjeli u ta doba, ali nekritičko prihvaćanje diskursa o "eksproprijaciji vladajuće elite" i tsl. od nekog tko je to sve doživljavao/doživljavala na vlastitoj koži je ipak tragični pokazatelj da iz povijesti ništa ili gotovo ništa nije naučeno.

nemesis

Tko je glasao

Nisam dovoljno upućena, ali

Nisam dovoljno upućena, ali npr. ovo "lajkam" - http://www.wsws.org/en/articles/2012/12/22/psgm-d22.html - zalažu se za internacionalizaciju radničke borbe i bliski su stavu da se kapitalizam ne može popravljati, već se treba mijenjati, što sve potpisujem.

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

Ma kad pročitam da se neko

Ma kad pročitam da se neko zalaže za radničku borbu (a sam se nikad nije vruč napil vode), dojde mi na povračanje.

Ti koji nazivaju radnike primitivnima i nepismenima, nemaju ni malo prava uzimat riječ radnik u usta.

Ja sam bil po snjegu i kiši na prvim linijama kad su se branila radnička prava.

Radil sam i 18 sati na dan (kad je bilo potrebno), a bogme sam i ne mali broj svađa imal sa šefom i to zbog radnih kolega.
Zato nisam ni mogel napredovat usprkos višoj školi u Njemačkoj.

Tko je glasao

kaj sad.. kad je

kaj sad.. kad je "internacionalizacija radnicke borbe" u pitanju onda vise "background" nije bitan?

Principi izgleda prestaju biti bitni ili ih nije bilo ako se radi o toj internacionalizaciji??

ps
ovo cisto da udijelis jos pokoji minus... kao ona dva gore jer sam te upozorila na ovecu gresku i potpuno bezrazlozno potjcenjivanje kolege sa pollitika.com... mora da je i ta "mijena" neka principijelna, kad servis vise nije "in"

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

Koji background - PSGa ili

Koji background - PSGa ili Daniel Cohn-Bendita? Malo si se zgubila...

Nisam potcijenila kolegu s pollitike, osim što sam osporila "lijevost" Daniel Cohn-Bendita, pri čemu i ostajem.

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

potrazi sindikate za zeljezo

potrazi sindikate za zeljezo i ugljen, njihovu vezu sa federalnom eu itd itd itd...

ne da je lijevo.. vec je covjek radikal u godinama... koji jos uvijek rado koketira sa sasvim ekstremnim grupama za danasnje doba.. no nakon bader mainhofa nije ni cudo... mozes valjda sve... ako si krenuo od odgoja djece od mladih dana sa maovom slikom i inetrnacionalizacijom... ono kaj se vec tebi svida

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

To što Daniel Cohn-Bendita

To što Daniel Cohn-Bendita smatraš ljevičarem, dovoljno govori o tebi... ja ga recimo ne smatram ljevičarem, tako da je i ostatak tvog komentara posve bespredmetan.

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

a kaj da ti velim.... stvarno

a kaj da ti velim....

stvarno sam valjda cudna... ne kuzim valjda da je naziv federalist novi za komunist.... i tak neke stvari..

sam eto.. ljudi su tak napisali... i jos neke stvari...

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

Razgovaraš sama sa sobom

Kako ne podržavam njegov "ljevizam", tako ne podržavam niti njegov federalizam, naprotiv, s obzirom na njegove polazne postavke protivim se njegovoj ideji federalizma.

A ti si nastavi tumačiti njega bez mene...

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

lol.. a kaj je onda znacil

lol..

a kaj je onda znacil ovaj tvoj komentar gore: http://pollitika.com/balkanizacija-europe#comment-404193

pa nije ni davno ni daleko da bi ga bilo lako zaboraviti ili preskociti.. no mozda nisi ti to pisala?

kao sto je valjda i @nemesis krivo shvatila sto pises pa ti se referirala gore na misljenje
http://pollitika.com/balkanizacija-europe#comment-404189

fascinira me u posljednje vrijeme ovo komentiranje "naprednih i svjesnih" snaga drustva, nacin koji stalno "zaboravlja" izreceno.. i to nedavno izreceno..
i odmah nakon negacije izrecenog slijedi pokusaj diskreditacije sugovornika nekim kao vrijedanjem...

inace, zid je u pitanju.. sa zidovima se razgovaram.. onima koji su ostali zbetonirani i ne mrdaju od ideologije pa ju brane na sve mile bozje nacine... lakse je tako nego poceti misliti, valjda ....... a tko zna sto bi se dogodilo da slucajno tracak logike dode u svijest... srusile bi se kule od karata, brizljivo godinama slagane... a u biti bezvrijedne konstrukcije

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

E luno luno...

gubiš koncentraciju :P

U oba sam se komentara odredila protiv dotičnog, dakle "Daniel Cohn-Bendit’s imperialist “For Europe” manifesto" - http://www.wsws.org/en/articles/2012/10/cohn-o12.html, potom je nemesis popljuvala stranku koja ovo mišljenje zastupa, da bih ja navela zašto mišljenje njemačkih ljevičara držim bliskim mojima (i) zbog ovog članka - "Germany: PSG holds meetings in defence of Greek workers" - http://www.wsws.org/en/articles/2012/12/22/psgm-d22.html ...

Sve ti se zmešalo, nikad mi Cohn-Bendit nije bio simpa, uzalud mi to utrpavaš...

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

aha... nije on nego ono

aha... nije on nego ono internenacionalno...

lol

daj me nemoj.,.. nismo deca..

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

Pokušat ću što kraće i

Pokušat ću što kraće i konkretnije odgovoriti na sva tri komentara…dakle pisati različito od onoga kako se tekst percipira…
Počet ću od kraja, sjenke:
1 ispričavam se na jeziku; čitatelj je njegov jedini sudac, a teškoća najveći grijeh
2 tekst nema nikakve veze sa bilo čime akademskim…on je c/p utoliko ukoliko nije pisan za pollitiku, već ISKLJUČIVO za to da udovolji autorovoj želji da kaže nešto o jednom aktualnom problemu, a tek naknadno je plasiran ovdje jer je to najjednostavniji način da dođe do čitatelja… dakle istina: izvorno nije pisan za polemiku, ali je iskrena polemika sa samim sobom (što se očito ne razabire zbog teškog jezika zbog kojeg sam se već ispričao)
3 konačno i neupitno nije ništa a najmanje nešto kao ovakav tekst. Neupitno je (ja to znam i , opet, prihvaćam da se teško razabire zbog toga što sam stilski loš pisac) da ne postoji nikakva intencija posramljivanja itsl… suprotno: jako mi je žao što takav dojam odbija čitatelj…
4 sadržajne kritike ne prihvaćam, no o njima ne mogu jer želim biti kratak

Za lunoprofa:
Žao mi je što, valjda opet zbog teškog jezika, ne uzimaš u obzir da te tekst ciljano bavi jednim vrlo ograničenim aspektom cijelog problema, da svjesno apstrahira od mnoštva mnogo važnijih pitanja. Ne samo socio ekonomskih kako kažeš već i strogo političkih. Unija nije jedino i prije svega politička integracija…od toga se i polazi u tekstu, o tome se govori konstantno. Oni sadržaji politike, ekonosmku, tehnički itd, ono funkcionalno nepolitičko koje je odmaklo daleko ispred i za kojim političko kaska…pa ja vjerujem da upravo o tome govorim. Samo se tim sadržajima ne bavim već ih ovdje pretpostavljam, da bi se mogao fokusirati na problem o kojem pišem… toliko o tome
Još ću samo kratko o tom regijama i socijalnim pravima…regija je geografska, administrativna, nipošto politička kategorija…ako regija poprima poseban politički identitet, posebno shvaćanje svog interesa ona više nije naprosto regija… ekonomske tehnološke itd karakteristike nekog područja same po sebi ništa ne znače…da znače na kraju bi se završilo na cijepanju svakog grada na kvartove od kojih svaki ima drugačiju ekonomsku strukturu isl… što se socijalnih prava tiče poanta definitivno je da se o njima govori na europskoj razini, da se određeni socijalni zahtjevi postavljaju na razini europe, a ne zatvaraju u lokalne okvire… no o tom socijalnom aspektu ovaj tekst ne govori ništa…a ono što govori ide u tom smjeru…. Možda griješim al jednostavno ne vidim u čemu je problem…

Za indiana:
Hm…zanimljiv prigovor…ponovo mi je žao što se dobija takav dojam…čak sam i začuđen time. No da kažem svoje:
1 čudna mi je ta formulacija upitan kontekst…ta pobogu sam navodiš hrpu slučajeva koji direktno proturječe tvojoj tezi…tu vjeruj mi ništa nije upitno… zahvalan sam na pažljivom čitanju teksta, i poštujem tvoju savjesnost u cijeloj stvari…al te ne razumijem…
2 istina je da ne vjerujem u nekakav apstraktan subjekt, nekakvog apstraktnog pojedinca, čovjeka…ne mislim da je to grijeh…vjerujem da je taj koncept daleko od konkretnog, opipljivog i samorazumljivog..trebalo je tisuće godina da se do takve ideje uopće dođe… govoriti o potrebama i očekivanjima pojedinca jednako je apstraktno kao govoriti o potrebama i očekivanjima nacije… naciju držim vještačkom, kao i tog apstraktnog pojedinca…interes jednog i drugog može se i ne mora poklapati sa konkretnim interesom ovog ili onog čovjeka kao opipljivog, praktičnog, posebnog i historijskog….ni nacija ni pojedinac mi se po sebi ne sviđaju… čak ni onda kada se njihovi općeniti interesi igrom slučaja i poklope sa interesom konkretnog čovjeka (iako je taj konkretan čovjek uvjek nekako podijeljen, ovakav i onakav, jer on zbog toga uostalom i nije onaj čovjek uopće…on je buržuj ili proleter npr isl.) ne sviđaju mi se ali tada ih se UVJETNO može trpjeti… štoviše MORA jer se inače upada u neki utopizam isl… što još da ti kažem… ne, nije istina da čovjeka želim utopiti, potčiniti nekim višim svrhama…. Intencija je upravo suprotna… no eto valjda je taj teški jezik i loše pisanje velika prepreka u cijeloj priči….

koča

Tko je glasao

pises o "nekom" problemu i

pises o "nekom" problemu i njegovom "uzroku"...

u komentaru nabrajas cudo aspekata, ali o nikakvog uzrok/posljedica, argument... a u samom dnevniku, nigdje nista .. osim politickog u smislu granica i nacije.. kao osnovnog uzroka, razloga i slicnog..

a to mi se cini nema veze sa nicim... niti objasnjava pocetnu tezu "balkanizacije Europe".. niti integraciju niti dezintegraciju.. niti danasnje probleme s kojima se Europa suocava.. ni uzroke ni posljedice... ni pratece..

puno teksta uzalud.. eto..

ps
inace je obicaj komentirati komentare ispod komentara na koji se odnose, a ne ovako kako si krenuo..

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

sapienti sat!

….ni nacija ni pojedinac mi se po sebi ne sviđaju…...ovo je savršeno dovoljno...žalibože truda i riječi kojima lamentiraš nad teškim stilom kojeg koristiš...
I nisam imao neki drugi dojam iz cijelog teksta, osim da te nervira individualnost...

Tko je glasao

Nerazumijevanje uzroka i posljedica

Kao da smo našim iskustvom spoznajno povlašteni.

Na kojem konceptu i s kojim ciljem je kreirana hrvatska država!!??

Poznato je kako se iz povijesnog iskustva ništa ne da naučiti.

A jel, pa onda da pozovemo Brzezinskog i Kisingera da glume Maria Montia!!??

Usporedba jugoslavenske višenacionalne države i Europske unije; sloma jedne i izazova pred kojima se druga nalazi proizvoljna je i prilično beskorisna. No to i dalje ne znači kako Europu njeni specifični i historijski problemi ne mogu odvesti u kaos mnogo veći i pogubniji od onog našeg.

Višenacionalnost ex Juge nije bio uzrok raspada već samo hrana stvarnom uzroku. A uzrok je vanjski projekt u konceptu NWO-a. Dakle, polazna teza je pogrešna stoga i zaključak fula! EU kao projekt nije težnja naroda već projekt elita iz obrasca 1:99 te stoga nije za usporedbu s bazom organizma bivše Yu.

Pred nama su otvorena pitanja odnosa funkcionalne integracije i partikularnih nacionalnih institucija; države kao supstancijalne kolijevke moderne demokracije i naddržavnih političkih aranžmana; neophodnog političkog identiteta i razmrvljenosti kulturno/političkih posebnosti

Ovo je običan intelektualno-akademski antipolitički komplot bez konačnog sadržaja...
Dapaće, mislim da cilja na posramljenost čitatelja zbog njegove neakademske izvrsnosti - podrugljivo pljuckanje svjetine.

Europsko bratstvo i jedinstvo, mir i sloboda malograđanske su fraze i isprazni koncepti koji po sebi ne vrijede ništa više negoli su vrijedile njihove jugoslavenske varijante. Vrijednosti je politički nemoguće afirmirati ako se ne pojavljuju kao izraz učinkovitih, povijesno adekvatnih rješenja. Političko umijeće sastoji se u pronalasku rješenja, njihovoj afirmaciji i primjeni.

S ovime se slažem, s time da fali opservacija odnosa cilja postojanja takvog projekta iz čega bi bilo razvidno zašto je tome tako!

Ovim tekstom uglavnom si postavljamo znatno skromnije, negativne zadatke u uvjerenju kako je potrebno raditi na čišćenju terena.

Kao novi na ovom portalu kolega@koća naući da se obraćaš nama čitateljima u prvom licu jednine a ne množine, može!?

Zaključno!

Tekst je koncipiran kako se s njim nebi moglo u cjelosti polemizirati zbog njegove duljine, zapravo mi lići na dio c/p traktata iz nekog diplomskog rada. Pročitala sam ga dvaput (pisan je teškim jezikom) i u konačnici nisam razumjela pravu poantu mnogih nedoumica navedenih u istom. Mišljenja sam da autor i nije želio potaknuti polemiku već da čitateljstvo baci u nockdawn impresijom o velikim mislima pobrojanim kao dogmama tj koje su konačne i neupitne.
Zato minus...

Tko je glasao

opce ne kuzim kako si mogao

opce ne kuzim kako si mogao tvrdnju:
EU je politicka tvorevina.

postaviti kao pocetnu za nastajanje Europske Unije kad ona to ni u snu nije.... i jos ju vise puta ponavljas.. kao neku mantru, kao osnovicu same ideje..

EU je svakako jedna ekonomska cjelina koja je zaokruzena politickim, a ne obrnuto... Veze izmedu drzava nisu nastale zato sto je to politicki vec kao posljedica funkcioniranja na ekonomskom nivou. Politika ih je samo uoblicila u jednu cjelinu i sad trazi formu u kojoj bi mogla i politicki funkcionirati..

Na zalost je tu jedan veliki problem, koji ponovo negiras.. kazes drzava ce odumrijeti i nacionalno je ono sto ju drzi ili je drzalo.. nebitno... E pa nije. Drzava sa svojom organizacijom, sa svojom "socijalnom" politikom je ta koja je stvorila ovakvo ili onakvo drustvo. To sto zoves nacionalni sukobi, nacionalizmi ili separatizmi.... naravno da su u politickom dijelu objasnjenji tako kako ti izlazes, no to je samo jedno vrlo povrsno gledanje... Na koncu se opet sve svodi na ekonomiju i ogradu, koju ovom prilikom mozemo nazvati drzava i uvrijezenu socijalnu politiku za tu ogradu ili ogradicu (regiju).. Sve u svemu se svodi na tradicionalna socijalna prava unutar ogradica koja ovise i o ekonomiji unutar ogradica. Zbog toga dolazi do zahtjeva za napr. otcjepljenjem najbogatije spanjolske oblasti od siromasne centralne vlasti koja nije vise kadra osigurati socijalne pogodnosti koje se uzimaju zdravo za gotovo i od kojih gradani ne zele odustati.. Taj isti sukob oko zadrzavanja socijalne drzave je posljedica sukoba unutar EUa... izmedu sjevera i juga.. a ne politicki...kako postavljas tezu..

Citav problem Europe je socijalna drzava odnosno gradani koji imaju svoju predodzbu i tradiciju socijalne drzave unutar svake granice razlicitu i detaljnije regija, koje naravno nisu iste kao drzavni torovi jer ovise i o ekonomskoj moci regija u odnosu na centralnu drzavu.

Nema Europa problem sa nacijama, ni sa drzavama... vec iskljucivo sa redefiniranjem SOCIJALNE EUROPSKE DRZAVE koja je nuzna da bi ekonomija koja je do sada prvo uzrokovala a zatim ujedinila mnoge drzave u cjelinu uopce mogla funkcionirati na globalnom trzistu...

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

povijesna zgrčka raznoška bez doskoka...

...u svom holističom pristupu ovog ogleda, u kojem se čitajući spotičemo o sve moguće političke entitete i pojmove, povijesna razdoblja, subjekte i objekte, mandarne i povijesti i ideologija i uređenja i politika, države, regije, narode, kolektivne svijesti....prvi puta čitajući mi pada u oči nedostatak pojedinca iliti individualca u razmatranju teme koja bi trebala proisticati iz njegove volje...
...sva sila tih pojmova, a bez subjekta kojeg su ili nisu ti svi pojmovi zadovoljili, da li će zadovoljiti...i jesu li ili nisu ispunili, ili će ispuniti potrebe i očekivanja pojedinca, osnovnog elementa svih tih entiteta ili tih procesa...
...e, a kad se gdje i spomene pojedinac, čovijek, ondak u upitnom kontekstu:
Nacija se potvrđuje u državi, a čovjek uopće, pojedinac kao politički subjekt tek se kroz naciju, po prvi puta, afirmira u povijesti.
.
Naše je vrijeme, uz ostalo, donijelo izglednost konačnog zaokruženja nacionalističkih projekata, konačnu stabilizaciju zajednice država kao stabilnih i neupitnih, priznatih jedinica, preduvjeta povijesnog života slobodnih građana.
.
Davno smo naučili kako se to u njoj djelovanjem pokreću ljudi.
.
Ljudi su se skrasili u svom redefiniranom, zatvorenom određenju
.
Nekakav ustaški guslar u cijeloj se priči približava poziciji kulturnog relativizma koliko je uopće u njegovom slučaju moguće
.
Široko prisutne u masivnim medijima, prigodničarskim govorima državnih čelnika i, posebno, eurobirokrata. Njome se ljudi tretiraju poput potpunih imbecila, pa je totalni neuspjeh takvih nastojanja sasvim izvjestan.

,,,,,,,,,,,,,,
“History is a pack of lies about events that never happened told by people who weren’t there.” — George Santayana.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci