U Jasenovcu, na otvaranju Muzeja, predsjednici Republike, Vlade i Sabora poslali su poruku da se zločini i žrtve ne zaboravljaju.
I vukovarske žrtve komemorirane su na najvišem mogućem nivou: tri predsjednika slušali su Bozanićevu propovijed na mjestu najvećeg stradanja u Domovinskom ratu.
Na Dan sjećanja, na Vukovarskoj ulici u Splitu, u cijelom donjem dijelu ulice, od zgrade Općine do križanja sa Dubrovačkom nije bilo mjesta za svijeće uz rub pločnika, sve je bilo popunjeno.
U rujnu, Predsjednik Republike bio je i u dalekoj Ukrajini, na obilježavanju 65-godišnjice tamošnjeg velikog stradanja Židova.
Sve su žrtve vrijedne ovih sjećanja i naših malih gesta, ali najviši državni dužnosnici morali su se lani pojaviti na jednom mjestu koje im zbog veličine stradanja i zemljopisne blizine ne ostavlja alibi.
Kod Macelja, 60 km od Zagreba, 22. listopada 2005. pokopani su posmrtni ostaci 1163 vojnika i civila, ubijanih po završetku rata, 1945.
Toliko ih je ekshumirano i identificirano, ali ukupan broj ubijenih samo na tom malom području procjenjuje se na 12.000, što je ravno ukupnom broju poginulih vojnika i civila na hrvatskoj strani u Domovinskom ratu.
Sjećanje na ove žrtve prepušteno je marginalnim desničarskim medijima i udrugama.
Predsjednik Mesić toga je dana bio u Antofagasti (Čile), gdje je svečano otvorio Hrvatsku aveniju.
Arhiva na web stranici Sanaderove vlade nudi dva članka sa datumom 21.10.2005.: „Predsjednik Vlade o opskrbi plinom“ i izvještaj o osnivanju agencije za podršku informatičkim tehnologijama.
Bez želje za „igranjem partizana i ustaša“, za podsjetnik obnašateljima tri najvažnije dužnosti u državi, riječi kardinala Bozanića:
„Jedinstveni smo u osudi svih zala koje su počinili fašizam i nacizam, ali kad su u pitanju zločini komunističkog vremena tu se onda vole primjenjivati neki drugi kriteriji".

Komentari
Svaku žrtvu treba spomenuti
Svaku žrtvu treba spomenuti i obilježiti i svaki zločin treba procesuirati
Svaka žrtva jest prije
Svaka žrtva jest prije svega žrtva. Suglasan sam da se dostojno obilježe sva mjesta stradanja, ali nisam za to da imena žrtava ostanu bez ikakvog drugog, bližeg obilježja kako je to napravljeno u Jasenovcu.
Svako obilježje šalje i određene poruke nama živima, a posebno generacijama koje dolaze. Da ne bi bilo zabune, jesam za to da se zabilježi i obilježi stradanje svake civilne žrtve nakon II svj. rata. Jesam i za to da se obilježi stradanje i pripadnika neprijateljske vojske koji su pobijeni izvan borbe i bez sudske presude.
Ono protiv čega jesam je da se neprijateljska vojska proglašava borcima za Hrvatsku, a pogotovo ne u kontekstu nedavne borbe za samostalnu državu.
Bio sam zapanjen lakoćom s kojom je HSP-ov saborski zastupnik Rožić za vrijeme gostovanja u Kontraplanu Dubravka Merlića izjavio da je ustaški pokret za njega narodnooslobodilački. Na ponovljeno pitanje zapanjenog Merlića, dvaput je ponovio isto. To je strašno.
Nešto oko Bozanića i Crkve. Neka me netko ispravi, ali nisam imao prilike od njega ili drugog službenog predstavnika Crkve čuti da je eksplicite ustaše i domobrane naveo kao pripadnike neprijateljske vojske, odnosno suradnike fašističke Njemačke u II svj. ratu. Nikad nisam imao prilike čuti da su samokritički govorili o sudjelovanju službene Crkve u poslijeratnom spašavanju fašističkih ratnih zločinaca od ruke pravde.
Kad bih to barem jednom mogao čuti, riječi kardinala Bozanića bih doživljavao kao puno ozbiljnije i iskrenije.