pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Pišući prije sedam mjeseci tekst o Zoranu Milanoviću kao mogućoj novoj političkoj zvijezdi, a kroz analizu njegovih oratorskih (govorničkih) kvaliteta te skeniranja odmjerenosti forme njegovih javnih nastupa, ne mali broj od današnjih 40.000 čitatelja mog bloga Siva eminencija PR-a bio je iznenađen, ponajprije naslovom (Zoran Milanović – buduća politička zvijezda?) te mojom drskošću da kraj tada živućeg Račana i premijerskog kandidata Čačića, istaknem Zorana Milanovića kao jedinog mogućeg pravog Sanaderovog konkuretna.

Tada napisano, protekom vremena i profiliranjem Milanovića, dobivalo je svoju potvrdu. Priča o mogućem Sanaderovom rivalu, svoj epilog doživjela je protekle subote Milanovićevim izborom na mjesto lidera najjače opozicijske stranke. I tada, među pukim promatračima, ali čak i među vodećim političarima bilo je iznenađenih. No, što je autor ovog bloga primijetio još prije 7 mjeseci (a što nisu drugi) i kako je došao do zaključka o Milanoviću kao lideru, a da nije Nostradamus himself.

Proučavajući, što zbog profesionalne deformacije, a što zbog prirođene mi znatiželje, hrvatsku političku scenu u proteklih 5 godina, uočio sam niz pojavnih oblika koji karakteriziraju naše političare, kako se oni manifestiraju na političkoj sceni te kako iste percipiraju građani.
Naime, pojavom Sanadera i HDZ-ovom personaliziranom kampanjom 2003. godine, nametnuti su novi standardi koje SDP sa svojim tadašnjim liderom Račanom jednostavno nije mogao pratiti. Vjerujem da bi i malome djetetu bilo jasno o čemu govorim kada bi objasnio na način da u isti kadar stavi visokog, markantnog, dobro stiliziranog i odličnog govornika Sanadera i niskog, neugledno obučenog i usporenog Račana. Do pojave Milanovića, Sanader nije imao dostojnu konkurenciju u oporbenim redovima (bez obzira na Čačićevu pojavnost i njegovo znanje iz sfere gospodarstva, on naprosto nije govornik Sanaderovog ranga). Nadalje, birači u sivilu i jednoobraznosti naših političara prepoznaju one koji svojim načinom komuniciranja (i pritom je manje bitno što se kaže, a puno više kako se kaže) i svojom pojavom komuniciraju odlučnost, jer u općoj letargiji iskomunicirana odlučnost je ono što donosi prevagu u glasovima birača i to iz vrlo prozaičnog razloga. U očima prosječnog birača odlučnost se percipira kao sposobnost, a svi na čelu države želimo imati sposobnog vođu. Osim toga, Zoran Milanović je svježa i mlada pojava na našoj učmaloj političkoj sceni na kojoj se nova lica pojavljuju na kapaljku, a javnost naprosto žudi za novim facama, jer one, barem podsvjesno u ljudima bude nade za promjenama, promjenama na bolje. I upravo su ta tri detalja (pojavnost, svježe lice/mladost i govornička vještina) prije sedam mjeseci bila ključna prilikom moje konstatacije da je jedini mogući pravi Sanaderov konkurent upravo Zoran Milanović.

Ali, ... za ravnopravni okršaj sa Sanaderom, još uvijek mu (kao što sam izdvojio i prije sedam mjeseci) nedostaje jednostavnost vokabulara (kako bi bio razumljiv prosječnom hrvatskom biraču) i kvalitetan izbor outfita/odjeće (kako bi zaokružio svoju pojavnost prilikom javnih nastupa) te izbor kvalitetnog PR konzultanta (kako bi nadoknadio hendikep nedostatka iskustva javnih nastupa u odnosu na Sanadera). Ako pogodi pravu mjeru u spomenuta tri segmenta, njegove šanse i šanse SDP-a vrtoglavo će rasti.