pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Priča se razvija dalje nakon prvog teksta.
Dražen Ciglenečki u današnjem komentaru u Novom listu pod naslovom Ubitačan tandem Milanović – Jurčić kaže:
Sasvim je bespredmetno inzistiranje da je Ivo Sanader trebao čestitati Zoranu Milanoviću izbor za predsjednika SDP-a. U pravu je premijer kad govori kako su te dvije stranke politički protivnici te bi stoga čisto licemjerje bilo da je on uputio Milanoviću nekakvu čestitku. Malo tu, doduše, Sanader pretjeruje tvrdeći da slične poruke nisu u skladu s demokratskom praksom, jer bi to značilo da nije ni njegov stranački kolega Vladimir Šeks koji je jučer čestitao novoizabranom vođi socijaldemokrata.
No, to su ipak efemernosti. Ključna je činjenica da je HDZ u subotu dobio protivnika kojeg je najmanje želio. Nema sumnje, Zoran Milanović i Ljubo Jurčić u stanju su na izborima razmontirati Sanadera već ionako načetog brojnim aferama što ih je proizveo zajedno sa svojim ljudima. Samo zadnji skandal u nizu, reket što ga je provodio vozač ministra Kalmeta, tolika je prijetnja HDZ-u da je njegova sanacija trenutačno premijeru i veća briga nego SDP.
Ali, vrlo skoro Sanader će se morati ozbiljno pozabaviti i smišljenjem strategije za potencijalno ubitačan SDP-ov tandem u kojem je jedan zadužen za naslovnice političkih tjednika, ali i još važnijih ženskih magazina, a drugi za privlačenja birača pričama o boljem životu i financijskom »deranju« bogataša. Sanader se tek sa sjetom može prisjećati kako je to lijepo bilo kad su njega nazivali novim licem na političkoj sceni. Nije to bilo tako davno, međutim, danas je Sanader već na rubu da ga se proglasi potrošenim čovjekom koji je napravio neke dobre stvari za Hrvatsku, ali zrelim da upravljanje državom prepusti najnovijim licima. Pola godine prije parlamentarnih izbora čini se da njihov ishod ovisi isključivo o Milanoviću i Jurčiću, može i obrnutim redoslijedom. Ako unatoč svemu Sanader ipak izađe kao pobjednik zaslužio je da ga HDZ izabere za doživotnog predsjednika.
Njegov kolega Dražen Herljević u tekstu Bandićev debakl, Linićev povratak piše kako je konvencija SDP-a razbila je famu o snazi i utjecaju Milana Bandića i »njegove« zagrebačke organizacije. S druge strane, Linić je jedini pripadnik stare garde kojem je još porastao utjecaj u stranci.
Osim pobjede Zorana Milanovića, izvanredna izborna konvencija SDP-a rezultirala je još jednom političkom činjenicom: definitivno je razbijena fama o snazi i utjecaju Milana Bandića i »njegove« zagrebačke organizacije, bez koje je, navodno, bio nemoguć bilo kakav rasplet u postračanovskom SDP-u. Kao što je poznato, Bandić, ne samo da nije uspio ući u drugi krug izbora za predsjednika stranke, već ni njegovi glasovi iz prvog kruga nisu odigrali praktički nikakvu ulogu u »pripetavanju« Milanovića i Željke Antunović, u kojem je novi predsjednik pobijedio s tek neznatno manjom prednošću u odnosu na onu koju je stekao već nakon prvog kruga glasovanja. Bandić se, dakle, nije pokazao kao igrač o kojem ovisi daljnja sudbina stranke, iako je to bio jedan od glavnih argumenata onih koji su promovirali i podupirali njegovu kandidaturu. Praktički smo godinama bili svjedoci kampanje i očito pogrešne percepcije da se bez Bandića u SDP-u ništa bitno ne može dogoditi i da će baš on presudno utjecati na izbor Račanova nasljednika kada za to dođe vrijeme.Hrvatska nije ZagrebDoduše, sličnu sudbinu zagrebački je gradonačelnik doživio i prije tri godine, kada je u srazu sa Željkom Antunović izgubio bitku za mjesto zamjenika predsjednika stranke, pa ipak su i on i ljudi oko njega gajili nerealne ambicije i stvarali pogrešnu sliku o vlastitoj ulozi u stranci. Podsjetimo, Bandić je tada u drugom krugu dobio isti broj glasova kao i u prvom, što znači da nije uspio pridobiti niti jednog SDP-ovca izvan svog miljea, naprotiv svi su glasali protiv njega. Sada, pak, njegovi glasovi iz prvog kruga, čak da su svi i otišli Željki Antunović (a nisu), u konačnici nisu bili presudni za ishod izborne konvencije, što je vjerojatno i gore od lošeg izbornog rezultata zagrebačkog gradonačelnika.
To znači dvije stvari: prvo, Bandićeva se izvorna politička moć svodi samo na Zagreb (doduše, to smo i dosad znali) i drugo, njegov je posredni politički utjecaj na SDP-ovce diljem Hrvatske, bez obzira radilo se o »trgovanju«, lobiranju ili samo ugledu, praktički nikakav, što doduše odudara od percepcije koju su oko njega stvarali mediji. To naravno ne znači da je on neuspješan političar – na koncu SDP-u već desetak godina donosi pobjede u Zagrebu – ali se pokazuje da na procese u vodećoj opozicijskoj stranci ipak nema bitnijeg utjecaja. Slikovito rečeno, njegov utjecaj u SDP-u, pa posredno i u Hrvatskoj, seže dokle seže i pogled s vrha zagrebačke katedrale, što – za u svakom pogledu centraliziranu Hrvatsku – uopće nije loše.
Konačno se u nečem tako bitnom, kao što je izbor predsjednika vodeće opozicijske, a sutra možda i vladajuće stranke, pokazalo da Hrvatska nije samo Zagreb. Pretpostavljamo da će novi predsjednik SDP-a Zoran Milanović, ne samo zbog toga što je dobio podršku iz Rijeke, Dalmacije, Slavonije i drugih regija, pa vjerojatno i iz samog Zagreba, voditi računa i o tome, tim više ako SDP pobijedi na parlamentarnim izborima u studenom ove godine i dobije priliku sastaviti Vladu.»SDP-ov Šeks«Uostalom, protiv Bandića je najglasnije istupao njegov riječki kolega Vojko Obersnel, pa ako je Milanović antipod zagrebačkom gradonačelniku, onda se može reći da je i riječki SDP dobio predsjednika po svom guštu. Uloga Slavka Linića tu svakako nije bila beznačajna. Iako ga u nekim medijima već nazivaju tvorcem »projekta Milanović« ili čak i »SDP-ovim Šeksom«, bivši potpredsjednik Vlade i gradonačelnik Rijeke prvi je javno stao iza »projekta Jurčić«, a po redoslijedu kandidata koji su iskreno ili iznuđeno prihvaćali SDP-ovog kandidata za premijera, moglo se zaključiti koga (ne)će Linić zapravo podržati.
Premda je u svom dvorištu izgubio jednu bitku (slučaj fiktivne kandidature Zlatka Komadine), Linić je jedini pripadnik stare garde SDP-ovaca kojem je nakon izvanredne izborne konvencije još porastao utjecaj u stranci. Gotovo bi se moglo reći da nikad i nije bio važniji faktor u SDP-u. Doduše, za tu važnost ima i formalno pokriće u funkciji šefa Izbornog stožera stranke, no Linić ne bi bio Linić kada bi se zadovoljio samo formalnostima. Nema nikakve sumnje da je na djelu njegov veliki »come back«.