pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Priča se o nasljeđu kvazisocijalizma i komunizma, njegovoj latentnoj zaposlenosti, socijalističkim crnim rupama koje je ostavilo, na to se naslanja bolna priča o tranziciji, a uz sve to, što dijelimo sa zemljama iz okruženja, nas je zapao i rat sa svim nevoljama koji nakon njega idu.
Pišu se magisteriji, dizertacije, ukrštavaju se stranačka koplja oko toga koja stranka ima bolji program, što učiniti bolje, kako napraviti ovo društvo, ovaj gospodarski sustav, konkurentnijim. Predlaže se da se ugledamo na keltske tigrove, države koje su, ali pa baš po svemu, slične nama, a zaboravlja da gospodarstvo nije sustav koji funkcionira na copy-paste principu... Daklem, gdje smo zapravo mi što se tiče našeg strelovitog gospodarskog i inog razvoja?

2000. godine donesen je, konačno, Zakon o poticanju ulaganja (NN 73/00). Smatram da se donošenjem ovog zakona zakasnilo ne pet, nego deset godina. Loša stvar je ta što je za funkcioniranje ovog zakona bilo potrebno da budu provedeni Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, , Zakon o privatizaciji i Zakon o postupku preuzimanja dioničkih društava. Kolike i kakve iteracije, o posljedicama da ne govorimo, su ovi zakoni imali i sami dobro znadete, no oni sami nisu predmet ovog članka.
Zakon o poticanju ulaganja je zakončić od 13 članaka napisan jednostavno i u samoj svojoj suštini je on izuzetno učinkovit (nije zabirokratiziran). On uređuje poticanje ulaganja domaćih i stranih pravnih ili fizičkih osoba, a cilj mu je vrlo jednostavan: poticanje gospodarskog rasta, a indirektni benifiti se očituju u dolasku novih tehnologija (ušteda energije, zaštita okoliša, jačanje informatičke djelatnosti, isl.) i novih know-how metoda. Sve to kroz sustav poticajnih mjera, poreznih i carinskih povlastica. Bitno je još reći da ovaj zakon izjednačuje stranog i domaćeg ulagača te mu jamči pravo vlasništva u skladu s Ustavom.
Usprkos svim ovim pozitivnim stranama, želja o gospodarskom razvoju nije ispunjena. Vjerovali ili ne, iz godine u godinu ulagaču, i to ne samo stranom, je sve teže i teže investirati. Začudo, problem ne leži u državi i njenim mehanizmima (isključimo li nedorečenost hrvatskih zakona i milijune pravilnika koji te zakone prate i, zapravo, diktiraju primjenu, sporosti sustava), makro nivou, već je problem u mikro nivou, odnosno lokalnoj samoupravi i upravi koja je, kao prvo, nesposobna, a kao drugo, korumpirana do te mjere da su sjedilice s Banskih dvora i Markovog trga bebice za njih. Primjerice, znam jednu firmu koja je ostvarila tri greenfield investicije, od kojih je ona prva iz 2001. godine prošla gotovo bezbolno, dok je posljednja iz 2005. bila čistokrvno mučenje na hrvatski način. Ova treća je ujedno bila i posljednja. Srbija je, naime, krajem prošle godine donijela svoj Zakon o poticanju ulaganja. On nije ni ne znam kako bolji ni lošiji od hrvatskog, ali se ga može dobiti na bilo kojem jeziku koji želite, pri čemu to nisu fotokopije honorarne prevoditeljice u spiralnpm uvezu, već je Zakon samo uvod u knjigu s tvrdim koricama i otiskom u boji koji pruža sve informacije o tome što, gdje i kako ulagati.
Beh, valjda nikad nisu čuli za Internet pa štampaju knjige... What a waste...

HNB i mediji obično govore o statistikama ostvarenih ulaganjima. Zanima me je li tko napravio analizu o ulaganjima od kojih su strani investitori odustali jer im jednostavno „hrvatski model“ nije bio u potpunosti jasan.
Kad smo već kod statistika, pregledajmo malo ta ulaganja...
Prema HNB-ovoj "Statistici inozemnih izravnih ulaganja", od 1993. do 2. kvartala 2006. ukupno je investirano 12.5 milijardi EUR-a, da ne bi bilo zabune, stranog novca. Puno? To je, u prosjeku, malo manje od 1 milijarde na godinu, a budemo li optimisti možemo reći da će u cijeloj 2006. ulaganja biti oko 2.2 milijarde EUR-a (na ime Plive, ako ničeg drugog). U Srbiju je u 2006. godini uloženo nešto više od 3 milijarde EUR-a.
Nadalje, u ukupnoj masi uloženog, Austrija, Njemačka, SAD i Francuska, uložile su preko milijarde EUR-a, dok je Italija uložila 971 milijun.
Gledamo li strukturu u što je uloženo, dolazimo do porazne spoznaje; gotovo 60% ukupnih stranih ulaganja završilo je u sektorima koji nisu primarno proizvodni već spadaju u tercijarni, uslužni sektor; financijsko posredovanje (banke!), pošta i telekomunikacije, proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda. Još poraznije? Ovo, 90%, zasigurno nisu bila ulaganja u nove proizvodne pogone, razvoj novih proizvoda (navodno, banka ima „proizvod“), već kupovina postojećih, stabilnih tvrtki, hrvatskih perjanica. Šećer na kraju, Zakon o poticanju ulaganja dozvoljava vrlo jednostavan transfer dobiti u inozemstvo.

Bacimo sad pogled na jednu malo drugačiju analizu; „Identification of key sectors for potential investement in Croatia“, napravljenu od strane RBA, Deloitte te Emerging markets group. Analiza potječe s kraja 2005. ali se apsolutne brojke i kontekst u kojem je Hrvatska promatrana nisu baš puno promijenili.
U analizi je korištena top-down metodologija koja započinje sa širom makroekonomskim analizom, čiji se dijelovi zatim razbijaju prema bazičnima. Makroekonomski podaci se koriste za identificiranje najvažnijih ekonomskih aktivnosti te se njihovim agregiranjem dolazi do predviđanja trendova, prednosti i mana sustava.
Korišteni podaci su: BDV (struktura i trendovi), podaci o zaposlenosti i nezaposlenosti, podaci o direktnim stranim ulaganjima, uvoz i izvoz, podaci o bruto plaćama, prihodi i broj zaposlenih. Da ne zaboravimo, kontekst u kojem je Hrvatska promatrana obuhvaća Bugarsku, Češku, Mađarsku, Poljsku, Rumunjsku, Slovačku i Sloveniju.

Sami podaci nisu ništa novo, ali nikad nisam naišao na ovako strukturirane podatke koji su govorili sami za sebe, bez dubokoumnih objašnjenja, pa tako kažu:
- BDV i struktura zaposlenih: poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo imaj visok udio u BDV u odnosu na kontekst promatranja,
- Preprodaja i prodaja imaju podjednak udio u BDV, ali je broj zaposlenih u tom sektoru najveći (!),
- Hoteli i restorani, zbog turističke orjentacije, bitniji se nego u ostatku konteksta,
- Udio transportnog i telekomunikacijskog sektora u BDV je jedan od najvećih, kao i broj zaposlenih,
- Financijski sektor je i s gledišta sudjelovanja u BDV te zaposlenosti prosječan,
- Promet nekretninama i poslovnim aktivnostima, relativno je nizak,
- PROIZVODNI sektor ima najveći utjecaj na BDV, ali i najmanju zaposlenost,
- Proizvodni sektor ima ispodprosječnu zaposlenost, kao i nizak udio visoko profitnih grana proizvodnje u BDV(!),
- Proizvodnja hrane, pića i duhana ima iznadprosječan udio u BDV.

Proizvodnost: nakon Slovenije, Hrvatska ima najveću proizvodnost u proizvodnim sektorima, u odnosu na kontekst promatranja.

Konkurentnost: zbog vrlo visoke cijene koštanja rada, Hrvatska će vrlo teško privući direktna strana ulaganja u radno intenzivnim sektorima.

Greenfield i joint venture ulaganja:
- manje od 28% direktnih stranih ulaganja su greenfield ili joint venture,
- gotovo polovina greenfield ulaganja odnosi se na gradnju trgovačkih ili poslovnih centara,
- slaba ulaganja u visoko profitni proizvodni sektor.

Iz toga se vidi da smo rasprodali sve što smo rasprodati mogli, izgradili najveće i najljepše trgovačke centre, isl. Stručnost radne snage nam je vrlo niska. I skupa. A budućnost je?

Na kraju, zadatak; postoji godišnjak konkurentnosti svjetskih gospodarstava koji se služi sljedećim pokazateljima prilikom rangiranja:
- ekonomsko stanje,
- efikasnost vlade,
- efikasnost businessa (poslovanja),
- infrastruktura.
Probajte napraviti profil konkurentnosti naše države, dajte ga svom saborskom zastupniku i zatražite od njega gospodarski program koji može poboljšati ove pokazatelje.