Bijah prisutan jednom "ćaskanju" ljudi koji nešto znače (ili bi mogli značiti) u gradu Dubrovniku. Dakle, visoko su obrazovani, rade u javnim institucijama (i to značajnim), mladi su i "perspektivni" (alias: "intelektualci"). Da to nisam čuo vlastitim ušima, teško da bih povjerovao da netko uopće može tako nešto misliti – nekada bismo takve stvari pričali kao viceve (tipa: "ćevabdžinice u Kneževom dvoru"). Naime, komentirajući uređenje vrta jednog dvorca u neposrednoj blizini stare gradske jezgre, ogovaralo se konzervatore (tj. konkrentno jednu osobu kojoj ipak ne bih spominjao ime) da cjepidlače i da ne dozvoljavaju da se oštećeni kameni stupovi maknu i stave "novi" (možda betonski?!), pa da je glupo da se automobili ne mogu parkirati ispred samog dvorca (ispred dvorca je inače renesansni vrt), pa da su stare kamene ploče "neravne i otučene" i da se tu trebaju staviti "lijepe, nove" pločice... Ukratko, nevjerojatno da itko može zaista tako razmišljati!
Ali to otvara cijeli niz drugih, stvarnih problema. Odnosno, čega je to posljedica? Je li to posljedica općeg stanja u društvu, stanja u Gradu Dubrovniku gdje se ruši i gradi bez ikakvog reda i logike, obrazovnog sustava koji može proizvesti ovakve likove s, blago rečeno, čudovišnim stavovima ili, što je najvjerojatnije, svega toga pomalo? Ima li u aktualnim zahtjevima studenata neka točka koja bi eliminirala mogućnost da visokoobrazovani kadrovi ovako razmišljaju?
Na aktualnu gradsku vlast ne treba trošiti riječi – tu se čak može ponoviti ono što sami kažu: da njihova djela govore više od riječi. Međutim, možda se netko sjeća izjave dr. Andra Vlahušića iz prošle predizborne kampanje kada je izjavio da je potreba za stanovima za mlade opravdanje da se uništava zelenilo. Izjavio je točno ovako: "Sadit ćemo čemprese u pitarima ako netko hoće zelenilo!". To je kratka, ali dovoljno jasna izjava iz koje se vidi golemo nerazumijevanje trenutka i prostora oko nas.
Naime, svaki čempres, stara platana, onaj okrhnuti kamen odozgo je RESURS – i to vrlo bitan resurs koji nas čini različitima od drugih destinacija. I, vjerovali ili ne, upravo TO privlači turiste. Također, to čini i život u Dubrovniku drukčijim nego u drugim gradovima. Onaj tko ŽIVI u Gradu shvaća vrijednost onoga što se nemilice uništava.
Opet ponavljam (mislim da sam već to iznosio u jednom komentaru): Dubrovnik ne može biti grad od 100.000 stanovnika – gospodarska baza nije dovoljna ni za sadašnji broj (zato su prosječna primanja i niža od državnog prosjeka). Mislim da sam napokon čuo nekog političara (stvarno treba provjeriti tu informaciju) da je rekao da treba postaviti pitanje koliko turista Dubrovnik uopće može primiti!? Da ne treba ganjati broj kreveta koji će biti popunjeni 1,5 mjesec nego treba "ganjati" kvalitetu ponude, razvijati PROIZVODNJU za turizam (mnogi nemaju pojma što je to)... Ukratko, učiniti da se u Gradu živi 12 mjeseci u godini. I da ne bude "životni san" svake mlade Dubrovkinje ili Dubrovčanina da bude sobarica ili konobar...
A najvažniji zadatak svake lokalne vlasti je učiniti vlastitim građanima život ugodnim – na taj način se i gosti osjećaju ugodno. I tada se tek može reći da "imamo privilegiju živjeti u Dubrovniku" – sada mogu samo konstatirati da vlast (i politika općenito) polako odnosi pobjedu nad građanima Grada!
Neovisni, ali ne i neutralni