Tagovi

Živjeti svoj život (3)- Bečko silvestrovanje jednog polihistora!

Ruđer
Josip Ruđer Bošković (1711. –1787.) bio je jedan od najslavnijih Dubrovčana i Hrvata u hrvatskoj povijesti. Plebejac po porijeklu, otac se doselio iz sela Orahov dol u Dubrovačkom zaleđu, bavio se uspješno trgovinom, bogato se oženio iz poznate obitelji Bettera, te su postali uvažena dubrovačka obitelj, koji su djecu odgojili kao izuzetne intelektualce. Ruđerova braća Baro (1699. - 1770.) bio je poznati hrvatski pjesnik latinist, Petar (1706. - 1727.) bio je hrvatski književnik i prevoditelj, dok sestra Anica (1714. - 1804.) uz Mariju Betteru-Dimitrović, Lukreciju Bogašinović, Juliju Bunić, Nadu Bunić i Katarinu Zrinsku spada u prva velika ženska imena hrvatske književnosti (odnosno, predstavljaju začetak tzv. ženskog pisma). No Ruđer je sve njih daleko nadmašio; ne samo njih u obitelji, nego sve Hrvate tog vremena, ali i najveće europske učenjake tog doba. Završio je svećeničke „skule“ u Rimu, tadašnjem centru svijeta, postao član isusovačkog reda, svećenik – isusovac, ali je i njih nadrastao postavši jedan od najvećih polihistora svog vremena (tj. matematičar, astronom, geodet, fizičar, filozof, pjesnik i diplomat) i kao takav uvažavan diljem Europe. Ono što je manje poznato, u svojim dubokim razmišljanjima dosizao dalje od atoma, radi čega se stalno kretao na granici između pravovjerja i hereze, da bi zapravo tek u skorije vrijeme dobivao prava priznanja i proglašavan začetnikom kvantne fizike. Za ovu prigodu za nas je najzanimljiviji njegov diplomatski rad, iz kojeg se može mnogo toga i danas naučiti.

Dubrovnik je bio mala, minijaturna republika, koja se na razne načine dovijala da opstane, i u tome je uspijevala najviše zahvaljujući svojoj čuvenoj diplomaciji, a za njih su diplomati bili svi oni koji su mogli pomoći. Republika nije oklijevala da traži takve usluge i od Boškovića, i od svih njenih podanika koji su se proslavili u svijetu svojim znanjima i vrlinama, a ovi su bespogovorno izvršavali sve postavljene zadatke ne pitajući za razloge, često i na vlastiti račun. Ruđer je usputno činio razne domoljubne usluga rodnom Gradu tako uspješno da je postao čuvenim diplomatom širom Europe (jednako štovan kako u naučnim krugovima tako i na francuskom, engleskom ili bečkom dvoru).

S velikim zadovoljstvom sam u više navrata iščitavao monografiju „Ruđer Bošković“ Ivana Supeka (izdanje JAZU 1989 godine), a za svrhu ovog posta sam kopirao jedno poglavlje, ono o njegovom boravku u Beču 1757/8, kamo ga je odveo jedan diplomatski zadatak povjeren od pape Benedikta XIV, koji ga je primio u bolesničkoj postelji, da bi mu povjerio smirivanje svađa između slobodne Republike Luke (pod papinskom zaštitom) i Toskane (koja je bila u sastavu austrijskog carstva) zbog sporenja radi posjeda okolo rijeke Serrezze. Ondašnji uvjeti putovanja su bili neugodni, neizvjesni i dugotrajni, tako da je ova mala diplomatska misija trajala skoro cijelu godinu dana (počela je u proljeće 1757, a završila tek u rano proljeće, 1768. kad je snijeg okopnio i kad su se prilike na putovima poboljšale.

Ruđer Boškovic bio je lijepo primljen na bečkom dvoru. On se sam začudio kako je već bio poznat u Austriji koja je nosila krunu nekoć najmoćnijeg rimsko-germanskog carstva, a bila još uvijek među prvim europskim velesilama. Bio je ljubazno primljen od carice i cara (posve u sjeni snažne supruge-vladarice), a kretao se u najvišem tamošnjem društvu, gdje je bilo i znanstvenika. Međutim njegovo se posredovanje za oštećenu Republiku Luku otezalo, najviše zbog kancelara grofa Kaunitza koji je štitio interese Velikog Toskanskog Vojvodstva i, naravno, tamošnjeg kneza Habsburgovca..

Odsjeo je kod bečkih isusovaca koji su ga jako uvažavali – ni u dokolici nije mirovao (ostvario je novu konstrukciju mikrometra - tada još nije znao da će imati vremena i za mnogo veći znanstveni rad)..

U pismu bratu tuži se na česte društvene priredbe i ručkove. „Stoput bih radije bio u miru uz svoj radni stol“ Naziva taj život pri dvoru ciganskim, ali zaključuje rezignirano: „Tko je na plesu mora plesati“.

Tim druženjima i društvenim obvezama, upoznao je mnogo važnih ljudi (od znanosti do politike i vladanja) a njegovu misiju je omeo i odgodio i prusko-austrijski rat radi Šleske.

Njegove su najintimnije misli sadržane u korespondenciji s bratom Barom i rodbinom ili prijateljima u rodnom mjestu. Kao da se nije nikad uspio udomiti u svijetu razdrtom s toliko suprotnih sila i ideologija, punom zavisti, taštine i mržnje. Razočaran u sve te državnike, Ruđer ce bratu napisati: „Koliko je lude čeljadi među onima koji se cijene prvi u politici!. Sad nešto malo poznam svijet“. To njegovo raspoloženje prema vladajućoj kasti s godinama će se još pogoršati, kad bude više upoznao glavne europske dvorove

No, Ruđer se ipak zanosio Bečom, poput mnogo drugih Hrvata, čija je stara kraljevina ušla u austrijsko carstvo pa on bratu piše o mogućnostima a i potrebama europskog ujedinjavanja koji se još kroz generacije pamtilo kao svijest o „Pax Romana“:

“Kad se jednom budu europski narodi sjetiti svoje zajedničke dužnosti za bratski napredak, tad bi moglo nastupiti veliko doba za grad Wien; ta nije li on plemenito jako srce našeg dijela Zemlje i stoga prirodna metropola, zaista naš materinji grad.“ Tu je progovorio veliki Europljanin koji je želio i predviđao europsku zajednicu, a što bi, da se ostvarilo, spriječilo Napoleonovu pustolovinu i oba svjetska rata, tako razornih za nasu civilizaciju. Njemu se već tad ukazivalo kakav bi golem napredak postigli Ujedinjeni Narodi Europe — politički program nikad aktualniji negoli danas za sve narode starog kontinenta, razdrtog blokovskom podjelom i ideološkim ili vjerskim dogmatizmom!

Ruđer se divio Mariji Tereziji koja je bila okrunjena za rimsko-germansku caricu i ugarsko-hrvatsku kraljicu; a ona mu je također iskazivala štovanje kao znanstveniku. Kako se njegova diplomatska misija u Beču odugovlačila, morao je ustrajno obilaziti moćnike. On spominje kako mu je za jedne posjete sam car (caričin muž) s poštovanjem htio pridržati ogrtač. Ugodan dojam mu je ostavio prijestolonasljednik Josip, koji je kasnije kao Car Josip II (mada liberal i prosvjetitelj) s bezobzirnim zakonima protiv Jezuita rušio i dobra učilišta pod redovničkim upravama, među njima i „prvu hrvatsku javnu gimnaziju i poslije visoku školu u Lepoglavi, koja ce biti pretvorena u zatvor, tj. školu druge vrste.

Njegova diplomatska misija bila je u jesen povoljno dovršena. U znak zahvalnosti Republika Luka ga je uvrstila među svoje plemiće, što je on odbio kao neprilično jednom isusovcu. Kad se spremao napustiti Beč navalila je oštra zima, pa su ga svi, uključujući i dvor nagovorili da ostane, što je morao učiniti, ali će to vrijeme iskoristiti da dovrši svoje najveće djelo „Teoriju prirodne filozofije“, koju je lukavo posvetio kardinalu i bečkom nadbiskupu de Migazzi (koji mu je dosta pomagao i olakšao tiskanje). U posveti je nastojao opravdati zašto je istraživanje prirode dostojno svećenika:

Promatranje prirode divno upućuje duh na promatranje nebeskih stvari pa se duh uzdiže k božanskom Tvorcu tako velikog svemira diveći se Njegovoj modi, mudrosti i providnosti koje odasvud izbijaju i očituju se svugdje.

I tako je naš „pater Rogerio“ diskretno zabrazdio u panteizam (nagoviješten još od Nikole Modruškog - Kotoranina u 15. stoljeću ). Takav nazor je mogao učiniti objavu Boga i Sveto pismo suvišnima, pa je u daljnjem tekstu posvete poniznijim naglascima nastojao raspršiti takve sumnju. Kad su putovi postali prohodni, Ruđer se kočijom uputio iz Beča - ali sa svojim dovršenim kapitalnim djelom u rukama. Bečko je izdanje (1758.) razgrabljeno , pa će se tiskati novo u Veneciji (1763.). Zanimanje je od početka bilo veliko (osobito u Italiji i njemačkim zemljama, s vremenom i u Engleskoj i Francuskoj) pa su i isusovačka učilišta najprije prigrlila novu fiziku svojeg brata, ali su se uskoro javili i otpori, dapače sumnjičenja zbog hereze. Kad je jedan Ruđerov kolega u javnim predavanjima pristao uz Newtona i Boškovića, bio je ukoren i kažnjen, njega je natjeralo da ode u Pariz, odakle ojađeno piše bratu:

„Ma je vrlo čudna jedna stvar: ondje u Rimu tko nije peripatetik jest heretik; ovdje pak govoriti da neka materijalna stvar ima neko djelovanje, neku silu, neku sposobnost da se mjesno giba. znači davati pristup nevjernicima i približavati se materijalizmu. Ja govorim da je najveća šteta vjeri htjeti je vezati uz takve stvari u fizici za koje i velik dio katolika smatra da su pogrešne; jer tada mladež uvjerena u protivno ne govori vjera je istinita, već govori da je kriva.

I tu je bio u pravu jer se kasnije sama crkva ne samo morala korigirati nego i ispričavati onima koje je progonila. Ovo znanstveno iskustvo Boškovićevo je ona poznata prokleta dilema: treba moljakati, klanjati se, prisizati kako bi se palile svijeće u dogmatskim tminama. Tako isto je i za kasnije Staljinove diktature fizičar Vladimir Fock morao dokazivati da kvantna teorija opravdava dijalektički materijalizam, a Bošković i Fock su kao znanstvenici samo nastojali od dogmatika spašavati nove spoznaje. Znanstvenici se teško mogu izvući od društvenih utjecaja. pa su prečesto podlijegali grubim političkim pritiscima, inkvizicijskoj cenzuri i podmuklom koristoljublju.

No Boškovićevo diplomatsko, odnosno političko iskustvo zadivljuje načinom na kojeg ga je on vodio – pri čemu su domoljublje i opći interes uvijek stavljani iznad osobnoga, svoje političko djelovanje pojačavao je karizmom vlastitog produktivnog karaktera vrhunskog i marljivog intelektualca i znanstvenika, domoljubnog građanina svog malog Dubrovnika koji se istovremeno uzmogao izdignuti do velikog i uvjerenog europejca i građanina svijeta, pri čemu su mu osobni uspjesi samo pojačavali njegovu vlastitu vjerodostojnost, pred kojom su se klanjale i okrunjene glave pokušavajući pridržavati ogrtač jednom običnom plebejcu.

Ova prekrasna božićna priča previše dovoljno govori sama za sebe da bih ju dalje i detaljnije obrazlagao! Ali ako nekome treba malo više detalja o Boškovićevom bečkom izletu neka ovdje skine presliku cijelog poglavlje iz gore spomenute Supekove knjige. Onima koji se žele malo bolje obavijestiti o samom Boškoviću neka pokušaju pronaći cijelu knjigu. Mi Hrvati se imamo mnogo čime podičiti u svojoj prošlosti toliko vrijednoj da današnje prevladavajuće prizemno ponašanje može samo iritirati, ne samo nas u Hrvatskoj nego i mnoge okolo nas. Dubrovnik, kada je bio jedini preživjeli ostatak kontinuiteta hrvatske državnosti bio je zatureni komadić zemlje na Balkanu, ali je uvijek u cijelom svom trajanju živio europski i svjetski život posve ravnopravno, a imao je pojedince (ne samo Boškovića) s kojima su uzdizao u sam vrhunac europskih i svjetskih vrijednosti.

Volio bih, želio bih da se današnja Hrvatska barem malo približi tom uzoru. Neka ovo bude i moja Božićno - novogodišnja želja svima nama!

Komentari

Nažalost je Ruđer

Nažalost je Ruđer Bošković ipak prilično malo bitan za suvremenu znanost... možda je jednostavno rođen prerano. Praktično je živio istodobno s Leonhardom Eulerom, koji je dominirao tim razdobljem...

Dubrovnik jest bio svojevrstan ostatak hrvatske državnosti (iako nije bio unutar hrvatskog kraljevstva), ali se oni time nimalo nisu ponosili, štoviše propisali su da se na službenim sjednicama mora govoriti na talijanskom...

I tadašnji Rim nije baš bio centar svijeta. Cijeli mediteranski svijet je bio u opadanju od negdje 17. stoljeća, a u jakom uzletu je bila sjeverna Europa, zbog trgovine s prekoocenskim kolonijama (naročito Velika Britanija, Nizozemska).

Tko je glasao

Nemam baš namjeru se

Nemam baš namjeru se sporiti o tome da li su Euler ili Bosković bili bolji ili gori jedan od drugoga (mislim da su prije po svome djelu i životu bili neusporedivi). U ovom postu sam samo slijedio Supekova shvaćanja (koji za mene jest stvarni autoritet i u politici i u fizici), a u njima stoji da su Boskovićeve spoznaje u dijelu kvantne fizije bile toliko iznad ili ispred vremena, da su ih tek Heisenberg i Niels Bohr revalorizirali, smatrajući Boškovića začetnikom kvantne teorije, i da mu se njegovo djelo još uvijek i danas valorizira.

No mene nije interesirala znanstvena strana (u kojoj baš i nisam verziran) nego naoko potpuno sporedna dimenzija Boškovićeva lika i djela - a to je politika i diplomacija, naročito ideja ujedinjenje Europe što je još još tada, u Boškovićevo vrijeme, postojalo (a što je čak i Napoleon pokušavao ostvariti mada na pogrešan način).

Glede centra, težišta svijeta, zasigurno si u pravu kad tvrdiš da se trgovinom i manufakturama sjever i zapad Europe gospodarski izdvojio (kao posljedica protestantskoih shvaćanja - prema Weberu), no tradicija političke moći i ujecaja Rima i Vatikana (kao nasljednika starog Rimskog carstva) opstala je do danas (naime papinska politička moć je i danas velika - posebice papa Ivan Pavao Drugi koji je to na djelu dokazivao). Ideja jedinstva Europe ima svoju dugi i nikad zgaslu tradiciju.

Posljednji rimski car (a samo jedan uvijek je mogao biti u Europi), bio je jedno kratko vrijeme Karlo (koji je takvu titulu nosio na kraju I svjetskog rata), nasljednik Franje Josipa. Tu titulu su carevi ozbiljno nosili, i nju se objektvno svugdje priznavalo i poštivalo u Europi prije I svjetskog rata. Postojale su teorije da je Austrija namjerno razrušena baš radi takvog koninuiteta, no ujedinjena Europe se temelji na istim tradicijama no na modernijim temeljima.

Eh da, postoji još jedna ali znakovita razlika: Euler je do zadnjeg dana ostao uvjereni, dapače fanatični vjernik (protestantizma) podržavan od državnoh i vjerskog sustava. Bošković je toliko zabrazdio u svom znanstvenom radikalizmu da je završio skoro kao nevjernik, heretik i prognanik. To nikako ne znači da je prednost biti nevjernik (Prelog smatra da se kvantima ponovno susreću Bog i nauka), nego je jednostavno on bio čovjek ispred svog vremena (kao i Tesla), dok je Euler bio i ostao značajna osoba i izvanredni produkt svoga vremena.

Tko je glasao

Posljednji rimski car (a

Posljednji rimski car (a samo jedan uvijek je mogao biti u Europi), bio je jedno kratko vrijeme Karlo (koji je takvu titulu nosio na kraju I svjetskog rata), nasljednik Franje Josipa. Tu titulu su carevi ozbiljno nosili, i nju se objektvno svugdje priznavalo i poštivalo u Europi prije I svjetskog rata. Postojale su teorije da je Austrija namjerno razrušena baš radi takvog koninuiteta, no ujedinjena Europe se temelji na istim tradicijama no na modernijim temeljima.

Ispravak netočnog navoda: posljednji car Svetog Rimskog carstva njemačkog naroda bio je Franjo II. , sve do 1806., koji je od 1804. ujedno i car novostvorene Austrijske carevine. Drugim riječima, Sveto Rimsko carstvo trajalo je do 1806., kada se raspalo zbog francuskog osvajanja njemačkih zemalja i nedostatka političke volje za njegovo očuvanje. Tako da ni Franc Jozef a ni Karlo nisu bili rimski carevi, niti ima ikakvog uporišta teorija o "namjernom razrušivanju Austrije" i vezi toga sa Svetim rimskim carstvom.

Tko je glasao

Doista, imaš pravo, mislio

Doista, imaš pravo, mislio sam po logici stvari da se to nastavilo s habsburgovcima (a vremenski više i nije toliko daleko). Znam da je Napoleon se po pravu oružja također uzurpatorski proglasio carem (jer je osvojio cijelu Europu i pokorio sve careve i kraljeve), a to su mu mnogi zamjerali, mada se i sam s svim time rugao (kao i sa svim onim svojim brojnim kraljevima, vojvodama, grofovima koji se nisu ustvari uklapali u postrevolucionarno vrijeme).

No, ovo drugo, zaista je postojala teorija o namjernom rušenju austrijskog imperija od strane Wilsona i međunarodne masonske organizacije (kojoj je navodno i sam Wilson i mnogi američki predsjednici pripadali . mislim da su o tome pisali Mužić ili Nenezić ) ali su to samo spekulacije koje su za ovaj post sporedne. U mom postu sam se bavio samo jednom dimenzijom Boškovićvom a to je politika i diplomacija (a ne same povijesne mijene niti znansteveni učinci).

BTW i mi samo smo dosta doprinosili rušenju Austrije na našu veliku žalost, jer kad smo ih već rušili trebali smo nastaviti sami a ne se gurati pod mnogo goru skorojevićku dinastiju.

Tko je glasao

BTW i mi samo smo dosta

BTW i mi samo smo dosta doprinosili rušenju Austrije na našu veliku žalost, jer kad smo ih već rušili trebali smo nastaviti sami a ne se gurati pod mnogo goru skorojevićku dinastiju.

O tom je vrlo instruktivno raspravljati s povijesne distance od 90 godina. Kao što smo već raspravljali na ovim stranicama, veliko je pitanje kakav je izbor postojao u toj sezoni jesen/zima 1918.
Možda je moglo i drukčije, ali lako je sad filozofirati. Jedno je sigurno , a to je da se Država SHS u onom obliku (a kamoli neka samostalna Hrvatska) ne bi mogla održati jako dugo.

Tko je glasao

Promatranje prirode divno

Promatranje prirode divno upućuje duh na promatranje nebeskih stvari pa se duh uzdiže k božanskom Tvorcu tako velikog svemira diveći se Njegovoj modi, mudrosti i providnosti koje odasvud izbijaju i očituju se svugdje.
I tako je naš „pater Rogerio“ diskretno zabrazdio u panteizam

Morat ću te malo ispraviti.
Navedeni citat, naime, ni na koji način ne "miriši" na panteizam, nego na nauk koji je u Katoličkoj Crkvi poznat kao "naravna spoznaja Božje opstojnosti", a svoje podrijetlo vuče još od sv. Pavla (usp. osobito Rim 1,20). Bez nekog ulaženja u pojedinosti, bit tog nauka sadržana je u stavu da je Božju opstojnost i njegova "nevidljiva svojstva" moguće upoznati promatranjem prirode, koja je (vidljivo) djelo Božje.
Panteizam je, kao što zasigurno znaš, nešto sasvim drugo: ne vjerovanje da je Bog stvorio prirodu, i da ga se može upoznati preko te iste prirode, već vjerovanje da Bog JEST priroda, i da nema Boga izvan/iznad te iste.

Tko je glasao

Nije ovdje riječ o ckvenim

Nije ovdje riječ o ckvenim stavovima, nego o slijedu Boškovićevog razmiškjanja u njegovo vrijeme, i Supekovom opisivanju njegovog i općeg znanstvenog sazrijevanja (koje ni Crkvu nije mimoišlo).

Pogotovo se o obdašnjim stavovima Crkve ne može suditi iz današnje perspektive (koja se se i sama mijenjala i danas ima savim drugačija tumačenja nego u vrijeme Bruna, Galileija ili kasnije). Uostalom tek relativno nedavno se Papa Ivan Pavao II korigirao glede Bruna, a papa Benedikt je pred par tjedana našao za shodno da hvali vjeru Galilejevu.

Riječ je ovdje bila o čovjeku znanstveniku (iz crkvenih krugova) i njegovom putu ka spoznajama u vremenima kad je crkvene stavove još uvijek formalno ili neformalno prosuđivala inkvizicija. Treba se sjetiti da su npr. u Hrvatskim krajevima prestali spaljivati vještice tek te iste 1758 godine (ali ne zakonom o zabrani nego baš pragmatičnom odlukom Marije Terezije da ona osobno svaku presudu mora potpisati), a posljednji inkvizitor u našim krajevima je imenovan (Antun Cebalo), u Zadru 1790 godine.

Današnja Crkva je svakako drugačija od one u prošlim stoljećima, mada treba priznati da je "inkvizicija" formalno trajala do polovine 19. vijeka, a u Rimu nikada nije ni ukinuta nego se transformirala u Kongregaciju za nauk vjere. Ona vremena i današnji crkveni nauk ne treba miješati, jer vjera postoji bez obzira na razvoj nauke i prilagođava se znanstvenim spoznajama, mada i danas ima njih (unutar ili izvan crkve) koji bi olako presuđivali ljudima i znanosti u ime vjere bilo koje vrste. Razvoj znanosti je samo malo pomjerio svoje granice ali ni danas ne može dati odgovoe na tajnu postojanja, i pitanje ji da li će ikada, pa za vjeroavnje ima još golemi prostor postojanja.

Tko je glasao

Ako nekoga zanima

Ako nekoga zanima Boškovićeva "prirodna filozofija", spomenimo da je dvojezično (latinsko-hrvatsko) izdanje "Teorije prirodne filozofije" izdano u Zagrebu (Sveučilišna naklada Liber) 1974.. Briljantno djelo hrabre (ali ne i "nesputane"!) spekulacije o osnovama prirode, na osnovu savršenog poznavanja eksperimentalnih spoznaja njegovog vremena. Iako su detalji netočni, osnovne zamisli su izvanredno vidovite - živio je jednostavno prerano, da bi njegove spekulativne sposobnosti došle do punog izražaja kao izvor eksperimentalno provjerljivih hipoteza. Njegov način spekulacije došao je do pune plodotvornosti 150 godina kasnije, u herojsko doba nove fizike (stvaranje teorije relativnosti i kvantne mehanike).

Zoran Oštrić

Tko je glasao

Sklon sam i sam

Sklon sam i sam idealiziranju raznih povijesnih situacija, pojava, ljudi i sl. a ovjdeje toga puno, tako da prakticki kritiziram sam sebe.
Naime (samo taksativno jer nemam vremena), uvijek se idealizira Dubrovacka diplomacija i sl. i recimo Dubrovacka sloboda.
Potznato je puno slucajeva slobodnih gradova i poznate su njihove sudbine.
U principu poznato je da su se samo dvije opcije nudile. Ili pogaziti takve gradove do temelja ili zaobici ih i od njih uzimati namet.
Takvi gradovi bili su prakticki neosovojivi kada i bi se njihovi zitelji ujedinili oko slobodarskih principa.
Tako nesto nespojivo je sa danasnjim poimanjem i prakticiranjem drzave i sl. i tko god to prakticira idealizira i budalesa, ali je dobro poznavati te principe i eventualno inspirirati se njima.

Meni je prekrasna inspiracija "Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata" Ivane Brlic Mažuranić.

Tko je glasao

Idealiziranje ima smisla,

Idealiziranje ima smisla, vodi i daje smisao življenju. Pitanje je što je predmet idealiziranja, da li čovjek kao takav (i njegovo ponašanje u određenim situacijama), da li društveni sustavi i ideologije (koje su na papiru jedno a u praksi drugo), ili pak državne tvorevine kao takove (jer ih oligarhije često otuđuju).

Ja sam čvrsto uvjeren da se čovjek u osnovi nije previše promijenio u posljednjih par tisuća godina, ali su se mijenjale okolnosti. Mi često zalutamo proglašavajući npr. robovlasnički poredak kao uzor nečovječnosti, ili feudalizam nesklada i nereda, ili kapitalizam kao sustav izrabljivanja, ili komunizam kao cartsvo nesloboda, ili ovo današnje vrijeme kao uzor vrlina i napretka. U realnosti svako vrijeme nosi svoje vrline. ali i opterećenja i devijacije. Uostalom, i sadašnji nered će opet platiti najniži i najnemoćniji jer ih nitko neće zaštititi.

Kroz povijest smo se etički razlikovali jedino u odnosima jedan prema drugome, pogotovo u odnosima moćnog prema nemoćnome. Tada te umjetne podjele (koje moraju biti kao sistematizirane karegorije - Engels ih je forsirao) su neophodne radi pojednostavljivanja tumačenja vremenskih epoha, i nikada nisu do kraja istinite, i gube svoj knjiški smisao (to od rodovskih zajednica, preko robovlasništva, feudalizma, kapitalizma i socijalizma pa natrag).

U jednoj drugoj monografiji o jednom drugom velikom dubrovačkom pučaninu (akademika Krasića o Stjepanu Gradiću) koji je bio također priznati erudit i šef Vatikanske knjižnice (što je onda bila vrlo visoka dužnost) dobio je od svoje male državice s brdovitog Balkana nalog da pođe potražiti nekog svećenika koji je ukrao neku vrijednu sliku iz crkve koju je vodio i pobjegao u Italiju. Stjepo Gradić je bespogovorno sve ostavio, i pored niza svojih odgovornih i znanstveničkih dužnosti o svom trošku neko se vrijeme bavio prozaičnim detektivskim radom, sve dok sliku nije pronašao i vratio svom rodnom gradu.

Svakako iskustvo Dubrovnika (kao nekakve male državice) se doista ne može preslikavati na suvremenu situaciju, ali ponašanje pojedinaca prema društvu i društva prema pojedincu, a naročito čovjeka prema čovjeku mogu uvijek - i poželjno je. Čovjek ne postoji bez društva, društvo ne postoji bez zajednice, a u svemu je temeljno pitanje da li i koliko si spreman za zajednicu dati, a koliko od nje uzeti. Nesrazmjeri između davanja i uzimanja su mjera društvene nepravde. I primjer o postojanju ili nepostojanju takvih viđenih i etabliranih građana nekog društva koji su spremni sve ostaviti, da bi koristili svojoj zajednici. To je uvijek aktualno - i danas i prije.

Primjer Boškovića u ovom postu vodi samo u tom pravcu i mislim da je dosta jasno izloženo - hvalio sam čovjeka. ali ne i državu koja svakako nije uvijek uzor pravednosti.

A glede poreza (ili dača, davanja, danaka), pa oni su se uvijek plaćali, i to na razne načine - a danas ponajviše. To da li su harače uzimali Turci ili Austrijanci ili Hrvati je posve beznačajno pitanje - važno je jedino u što se ti porezi troše!

Zato su razvoj ili zastoj u razvoju objektivna mjera pravde ili nepravde u trošenju zajedničkog novca - i onda i danas.

Tko je glasao

@frederik: Čovjek ne

@frederik:
Čovjek ne postoji bez društva, društvo ne postoji bez zajednice, a u svemu je temeljno pitanje da li i koliko si spreman za zajednicu dati, a koliko od nje uzeti.

Važno je za razumijevanje ove teme teorijsko razlikovanje između zajednice (njemački: gemeinschaft, engleski: community) i društva (njem: gesellschaft, engle: society). Evo nalazim na engleskoj wikipediji kratko razjašnjenje oba pojma. Zajednica je svijet osobnih odnosa (grubo, porodica ili "prošrena porodica"), društvo je svijet ne-personalnih institucija. Potonje pak zahtijeva potpunu drugačiju vrstu lojalnosti i postavlja problem legitimiteta. Povijesno, prelazak od zajednice na društvo događa se u počecima civilizacije, kad se nad "patrijarhalnim" vladarima izdiže kralj (car), koji pretendira da je njegova moć od Boga, dakle izvor joj je izvan zajednice. Nemam sad vremena to potonje razrađivati, ali razlikovanje je važno i za razumijevanje Marxa - "razotuđenje" kao povratak od "apstraktnih" institutucija "konkretnoj" zajednici odnosnoj "istinskom bitku" čovjeka (Marx, kao i Hegel, razlikuje "zbiljsku" i "prividnu" zajednicu). "Povijest je za Marxa proces raspadanja organskog jedinstva čovjeka, prirode i zajednice, kao što mu je s druge strane ponovna uspostava organskog jedinstva ovih momenata realno utopijski cilj svjetskopovijesnog razvitka." (Davor Rodin: Marxova misao zajednice, Beograd, 1974., str. 31)

Slično imamo u fašizmu: nacija kao velika obitelj, vođa kao Otac. Vidite opasnost "realne utopije" da društvo svedemo natrag na zajednicu (odnosno, da državne institucije tako reformiramo): opasnost totalitarizma. (Demokratski pokušaj, na osnovu anarhističkih koncepcija, su sustav sovjeta odnosno savjeta, u Jugoslaviji u "samoupravnom socijalizmu"; kao što znamo - nije funkcioniralo.)

Nije također nimalo slučajno što je Franjo Tuđman svoju stranku nazvao "zajednica", a i govorio je o naciji kao obitelji. Figura oca.

"Deset zapovijedi" formuliralo je patrijarhalno pleme stočara iz pustinje, s ruba civilizacije, koje poznaje samo "zajednicu": Abraham je imao 320 muškaraca kadrih da nose oružje koji slušaju njegova naređenja, i oni nisu naprosto u njegovoj službi, nego su njegova obitelj - on im je svima "otac". Zato govore o odnosu prema ocu i majci, ali ne i prema nadređenima i podređenima. Treba se mnogo uvijati, da se iz njih izvedu neka pravila za društvo, a ne samo zajednicu. Jahve je "Otac", a i vrhovni poglavar Crkve također.

Konfucije, koji približno u isto vrijeme živi u civilizaciji tj. državi, unosi i taj odnos u kompaktan sustav (pa njegov sustav mišljenja živi i danas - Mao Ce Tunga neki označavaju kao lijevog konfucijanca, koji samo izvanjski koristi marksističku terminologoju).

Sačuvani su neki didaktički spisi iz Egipta i Mezopotamije, gdje je razvijena civilizacija postojala znatno ranije, gdje se jasno upute i za život u društvu daju (odnos nadređenih i podređenih, siromašnih i bogatih); pisci Starog Zavjeta nesumnjivo su te spise čitali i koristili ih, ali i reducirali svojim primitivnijim shvaćanjima - stočarsko zajedništvo ostaje im ideal (proroci su protivnici kraljeva). Bilo bi korisno kad bismo se vratili uzvišenijim shvaćanjima starih civilizacija (koje su svuda srušili divljaci - i spalili njihove spise, pa smo tek nakon 2000 godina ponovo došlo do nekin od njih - pa su trebala stoljeća da se malo produhove - a onda su došli novi divljaci i ponovo spaljivali spise...). Npr., iz Pouke Ptah-Hotepa, Egipat, oko 2450. p.n.e. dajem samo kratke izvatke.

Znanje nema granica i ukupnu istinu nitko još nije dosegao. Riječ istine rijeđa je i od smaragda, a katkad se nađe čak i na ustima robinje.
Ljutit govor, bilo da ga je izgovorio netko moćan ili netko malen, ne treba ponavljati jer on izaziva gnušanje duha.

Ako si vođa koji upravlja sudbinom mnogih ljudi, tada teži k vrlini kako ne bi bio nepravedan. (...) Onaj tko prekrši zakon, zaslužuje kaznu, a zločin je grijeh čak i u očima zločinca.

Onaj tko živi od nasilja, ostat će bez kruha. (…) Na silu se ništa ne može postići. Samo su božji nalozi djelotvorni. Nastoj živjeti u miru i božji planovi će se ispuniti.

Pohlepa je skup svih zala, izvor svega mrskog.

Bog određuje pozicije i onaj tko se gura, neće uspjeti.

Karakter je istinski u našem posjedu a ne naše imanje. Dobar karakter dugo se pamti.

Poštovanje istine obogaćuje nas, a sjećanje na našu pravednost sačuvat će usta mnogih ljudi.

Tko dijeli dobro, taj je s bogom. Ono što on želi, dolazi mu poput tišine nakon oluje. (…) Dobrota uvećava ljubav. (...) Izvijesti svoga gospodara o onom što će mu biti od koristi, ali pruži pomoć i običnim ljudima.« Ljubav je povezana i s poslušnošću: treba voljeti nadređenoga, pravilno postupati, pa će »ljubav teći dalje - u srca onih koji tebe vole. Gle, to je priroda ka koja je poslušnost.«

Zoran Oštrić

Tko je glasao

Lijepo, i dobro si na ovo

Lijepo, i dobro si na ovo uputio (ustvari u povijesti i filozotiji nema pojma koji se nije raspravljao i definirao na ovaj ili onaj način). Ja sam u ovom odgovoru obalidalekoj malo relativizirao uobičajeno kategoriziranje pojmova, jer svako vrijeme donosi svoja nova iskustva, pa ih je potrebno i kritički sagledavati (jer nisu ništa unaprijed zadano već samo odražavaju povijest ljudskog duha). Ne u sazrijevanju jer ne znam kamo idemo kad u prošlosti možemo naći boljih primjera od sadašnjosti (osim tehničkog ne znam kojeg sazrijevanja smo uopće svjedoci).

Zajednica u smislu zajedništva, ptreciznije - topline ljudskog odnosa po meni treba biti u podlozi manje više hladnih (alijeniranih) društvenih odnosa. U svakodnevnom življenju se inače gubi onaj fini smisao postojanja koji je uvijek i danas većinom zanosio ljude. Toplina zajedništva je elementarna, ona postoji i u životinjskim zajednicama (samo promatrati National Gteograpgic).

Ako oštro razlikujemo pojmove "društva" i "zajednice" imamo hladne društvene odnose uz malo zajedništva, a to mi se jednostavno ne sviđa. Na jutro Badnjeg dana sam pošao na Stradun u potrazi za duh zajedništva - i našao sam jednu svečanu ali hladnu atmosferu. Dugo smo raspravljali da li je to rezultat ohladnjele emocionalne kohezije ili jednostavnije - zato što se naša (uža) emocionalno povezana zajednica prorijedila (jer smo predugo živjeli).

A zajedništvo ne mora biti ni patrijqarhalnog tipa i ni samo najužih prijateljskih ili obiteljskih odnosa. Crkva npr. u svojim javnim nastupima ne njeguje toplinu ljudskog odnosa - ona često jednosmjerno komunicira sa vjernicima - od ornatima, svilom i zlatovezom ukrašenih oltara prema siromašnom puku kojeg ustvari želi impresionirati. Crkva bi htjela eksploatirati taj duh zajedništva, ali najlicemjerniji je onaj završetak mise kad nepoznati ljudi pružaju ruke jedni drugima i odlaze svoji putem kao da se nikaqda nisu ni susreli. U vrijeme ovog rata i ratnog okruženja više puta sam išao na misu (što inače ne prakticiram mada protiv Crkve nemam ništa) najviše radi uživanja u osjećaju topline zajedništva koja se u kriznim vremenima bila probudila da bi potom opet zgasnula. Kranjčević je tu dimenziju jako naglašavao, nekidan mi je u lokalnim besplatnim novinama objavljen malo prerađeni post "Eli, eli, lama azavtani" pri čemu je citiranje Kranjčevića izazvalo neke neobične reakcije, kao da se posve zaboravio osnovni humani smisao postojanja te institucije, pa se nakon sto godina. Kranjčević doživljava kao stetogrđe

Ovo što govoriš da toplinu ljudskih odnosa znaju neki posve otuđiti ipak spada u devijacije širih razmjera. Iz povijesti (događaja i spoznaja) se može dosta naučiti -često su neke tako jednostavne stvari i danas (ili baš danas) frapantno svježe u svojim porukama. Jednom sam ovdje dao moj prijevod Konfucijevog Velikog nauka baš kao kritiku postojećeg stanja.

Društvo zaista može postojati bez topline ljudskih odnosa koji su bitne oznake zajednice ili zajedništva (de se ne gubimo u pojmovnim kategroriziranjima).

Tko je glasao

@frederik: Ako oštro

@frederik:
Ako oštro razlikujemo pojmove "društva" i "zajednice" imamo hladne društvene odnose uz malo zajedništva, a to mi se jednostavno ne sviđa.

Nisi jedini kojem se to ne sviđa. :) Međutim, moramo metodski razlikovati ta dva svijeta: ne možeš imati "toplinu ljudskih odnosa" kao prevladavajuće načelo u ministarstvu uprave, vojsci ili poduzeću; iako drastična granica gdje jedno prestaje a drugo počinje ne postoji - sam Ferdinand Tönnies, koji je uveo ovu terminološku distinkciju, kaže da su to "normalni tipovi", tj. kao čisti oblici logičke konstrukcije koji ipak oslikavaju stvarnost (metodologija uobičajena u društvenim znanostima) makar reducirano, jer u praksi uvijek može biti određene mješavine (svuda može biti toplih ljudskih odnosa - a s druge strane, brak je recimo jedna institucija, kao takva - hladna).

A zajedništvo ne mora biti ni patrijqarhalnog tipa i ni samo najužih prijateljskih ili obiteljskih odnosa.

Svakako ne. Novi tipovi zajedništva nešto su što se tek razvija, na podlozi društvenih institucija liberalne i socijalne demokracije; dakle, tek odnedavno. Novi tipovi odnosa između spolova, roditelja i djece itd., gdje, opet, ultrapatrijarhalna načela Starog Zavjeta (žena je imovina, uopće nije subjekt nego samo objekt zakona) ne funkcioniraju. To je jedan od ključnih zadataka politike (u izvornom smislu riječi: briga za polis, tj. zajednicu/državu - u grčkim okvirima, to su bili gradovi sa par tisuća slobodnih muškaraca, dovoljno mali da nema tog raskola) za 21. stoljeće: nakon lutanja u ekstreme 20. stoljeća, koje je međutim ostvarilo također čudesan napredak, graditi nove tipove zajedništva. Ne nove tehnologije, čak ne, na prvom mjestu, nove institucije.

Zoran Oštrić

Tko je glasao

Volio bih, želio bih da se

Volio bih, želio bih da se današnja Hrvatska barem malo približi tom uzoru. Neka to bude i moja Božićno - novogodišnja želja svima nama!
@frederik, ma ne more ti bit lipša želja, al čini mi se kako je nama suđeno ne samo da ne budemo svoji na svome, već ni da budemo na svome svoji....

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Novi dnevnici

  1. Kanibalizam od petarbosni4 komentara 14
  2. Grad graditelj čeka se branitelj od 2573 komentara 0
  3. U sjeni ŠAJBERICE - dnevnik za starije drugove i gospodu od Ljubo Ruben Weiss komentara 11
  4. Elemenati totalitarizma u poreznom sustavu kraljevine? od rodjen komentara 0
  5. Za Dan sjećanja HRT dovela A. Rašetu uživo u emisiju, a danas "Bujica" V. Šešelja od ppetra komentara 17
  6. SAD kao generator svjetskog rasizma-fašizma od sjenka komentara 49
  7. Politika prokletih & Sjeta u očima anđela od Laganini komentara 40
  8. Jedino obećanje koje je ispunila vlada Zorana Milanovića od katkapital komentara 6
  9. Podrška, „stvaralaštvo“, doktrina, deklaracija … od Feniks komentara 15
  10. Jesu li tvrdnje g. Josepha Stiglitza (JS) stručne i istinite? od rodjen komentara 4
  11. Život bez stresa i politike od live123 komentara 1
  12. političarski ili trgovački izbori za predsjednika RH? od aluzija komentara 1
  13. pudlice i ostali psi od drvosjek komentara 59
  14. Lalovac "u ništa" od marival komentara 28
  15. Urbane rane moje varoši od Ljubo Ruben Weiss komentara 12
  16. Sramotne reakcije hrvatskih političara na Šešeljeve provokacije od vkrsnik komentara 28
  17. Hanžeković kao delegat sotone u Hrvatskoj od sjenka komentara 11
  18. Obama i Putin jesu li trgovci? od aluzija komentara 0
  19. Uputa za borbu protiv sredstava manipulacije čitatelja od rodjen komentara 7
  20. Hanibal ante portas & Velikosrpska fašistička propaganda od Laganini komentara 74
  21. Nije šija, nego vrat, nije Bešker, nego Feniks od MKn komentara 71
  22. Istina nalazi put i kroz njihove laži jer viri baš iz samih tih laži - Dan sjećanja 2014. od ppetra komentara 41
  23. Pismo investitora petogodišnjem unuku od rodjen komentara 2
  24. Ima se – platilo se! od Feniks komentara 24
  25. referendumsko internetsko upravljanje od aluzija komentara 2

Preporučeni dnevnici

Najkomentiraniji dnevnici

Tko je online

  • Laganini
  • leddevet
  • Ljubo Ruben Weiss
  • zaphod

Trenutno online

  • Registriranih korisnika: 4
  • Gostiju: 27

Novi korisnici

  • Gigaset
  • punktuar
  • Zlatno doba kap...
  • BlackLily
  • Ness