Neovisni, ali ne i neutralni

Još u subotu 16. prosinca 2006.VJESNIK je objavio vijest:

BRUXELLES (Od Vjesnikovih izvjestitelja) - »Hrvatska će biti sljedeća članica Europske unije, i to je zaključak svih u Europskoj pučkoj stranci. Inzistiramo na bržem tijeku pregovora i želimo da Hrvatska postane članica EU-a prije izbora za Europski parlament 2009.«, kazao je u petak u Bruxelles su Wilfried Martens, predsjednik Europske pučke stranke, nakon gotovo jednosatnog razgovora s hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom. Glavna tema razgovora Sanadera i Martensa bila je kako kroz mehanizam Europske pučke stranke pomoći Hrvatskoj i Europskoj komisiji da pregovori idu »tempom koji bi bio poželjan«, kako je novinarima kazao hrvatski premijer.
»Želja nam je da dođe do završetka pregovora u roku koji bi bio primjeren svim stranama, a to je da možemo 2009. postati članica EU parlamentu. »EPP je najjača grupacija u Europskom parlamentu i grupacija u kojoj je i HDZ, i to je naša baza i temelj, ali radit ćemo sa svima drugima, jer nam treba konsenzus svih«, rekao je Sanader. Rekao je da je s Wilfriedom Martensom razmotrio i situaciju u hrvatskom susjedstvu, te ga obavijestio o primjeni ZERP-a.

Ova stara vijest je znakovita i u današnje vrijeme, bila je jedna u nizu sličnih, a u kojima je prisutna nerealna fiksacija naše vlasti na Europsku pučku stranku (EPP) i njenog predsjednika Wilfrieda Martensa, koji su mnogo toga Hrvatskoj obećavali tražeći od nje razne ustupke, mada od te "neviđene bliskosti" se Hrvatskoj ništa konkretnog nije vraćalo. Zato poraz (glede blokade pregovora s EU) kojeg je hrvatska diplomacija ovih dana doživjela na vanjskopolitičkom, a HDZ-politika na unutarnjem planu, ima i svoje naličje: Ustvari trebalo bi to predstaviti i kao poraz politike Europske pučke stranke, pa i samog Wilfrieda Martensa jer su u ovaj „bućkuriš od politike“do grla uvaljani. Štoviše, moglo bi se čak reći da je u ovom porazu naš premijer ustvari bio statist jedne neuspješne politike „najveće Europske političke grupacije" - budući da je dozvolio (prema mnogim detaljima) da ga kao slijepca vodaju i zavode jednom neuspješnom nadnacionalnom politikom (Europskih pučana), koji se pritom uopće nisu obazirali na hrvatske nacionalne interese.

Pa, koji su onda to interesi bili u pozadini kontinuiranih neuspjeha hrvatske vanjske politike (od odustajanja od ZERP-a do sadašnjeg zastoja u približavanju EU)? Previše bi naivno bilo misliti da su svi ti promašaji tek posljedica djetinjastih shvaćanja naših „nacionalnih velikana“ kako će probleme riješiti samim lobiranjem stranačkih veličina ili stranaka po EU kuloarima. Vjerojatno nam je presudilo seljačko neshvaćanje da se tu ipak radilo o stranačkim vođama i strankama koji samo nama izgledaju „veliki“ i „svemoćni“, mada po svojoj biti oni su samo važan ali ne i prsudan dio ukupne europske politike. I koji naravno uvijek gledaju svoja posla!

Još 11.prosinca 2008. je gosp. Sanader, nakon završetka sastanka EPP-a summita poručio svojoj presretnoj stranci i nesretnoj naciji:

"Veliko mi je zadovoljstvo što je EPP jednoglasno prihvatio izjavu u kojoj se podržava hrvatski put prema završetku pregovora 2009. godine. Spomenuto je također da je Hrvatska učinila veliki napredak, ponavljaju se riječi Europske komisije iz izvješća o napretku i, ono što je posebno važno, naglašava se da se bilateralni problemi ne trebaju stavljati na pregovarački stol s Hrvatskom"

No, i pored jednoglasne podrške „najjače europske političke stranke“ (na EPP summitu od 11.12.2009. g. kojoj je ponosno nazočio i naš premijer i otišao uvjeren da je postigao sve što treba, umjesto da se po Bledu i Otočecu nateže s tim „bezveznjacima“ iz susjedstva), mlađahno slovensko vodstvo je već 19.prosinca. 2009. godine efektnim „smečom“ (da se izrazim odbojkaškim jezikom) poentiralo u ovom već previše dugotrajnom diplomatskom meču s Hrvatskom. A na hrvatskoj mreži nije bilo nikoga da blokira silinu udarca, nije bilo ni Sanadera, ni Jandrokovića, pa čak ni tog istog sveprisutnog, „tajanstvenog“ Wilfrieda Martensa, tog „hrvatskog političara broj 1“, te „navodne vječne hrvatske uzdanice“, koja se već duže vrijeme mota po hrvatskim "budžacima".

Istina je da je pojedinačno EPP (Europska pučka stranka) najjača grupacija u EU parlamentu, ali ne tako i toliko koliko se to nama podvaljuje da bi se neuku hrvatsku raju impresioniralo. Oni sami nemaju nutarnju koheziju ni okolo mnogih drugih stvari, a kamoli „hrvatskog pitanja“. Nikada neće oni zapostavljati vlastite nacionalne i europske obveze koje proističu iz svojih nacionalnih i europarlamentarnih činjenica, gdje EPP tvori klub (284 zastupnika) - a k tome su od zadnjih izbora 2004. u „velikoj koaliciji“ sa Socijaldemokratskom strankom Europe (PES-om tj. drugom najsnažnijom EU frakcijom). Kad znamo da Hannes Swoboda (glasnogovornik za Hrvatsku) dolazi iz socijaldemokratske grupacije (PES s 215 zastupnika), a povjerenik EU za integracije Ollie Rhen iz liberalne grupacije (ALDE s 103 zastupnika) možemo uvidjeti koliko je rizično bilo stavljati sva hrvatska jaja u Martensovu košaru!

Nevjerojatno je kako se tim europskim i hrvatskim "pučanima" moglo dogoditi (pored toliko značajnih i beznaćajnih, velikih i malih političara i politikanata), da nitko nije osjetio kako su se u Sloveniji stvari drastično promijenile. Nasuprot toj EPP navodno „svemoćnoj Europskoj političkoj stranci“ današnja slovenska vlast (Tuerk, Pahor, i Katarina Kresal) pripadaju socijaldemokratskoj i liberalnoj orijentaciji (koji zajedno u EU Parlamentu i u EU komisiji ustvari dominiraju i nad tim „pučanima“). Na takva lažna očekivanja HDZ-ovske stranačke, političke i ideološke isključivosti sam već upozorio u mom postu od 28/06/2008 S ponistre se vidi Šolta, piva klapa ispod volta... , jer tvrdnje o nekakvoj presudnoj premoći EPP-a kao navodno „najjače europske politike“ mogu zavoditi samo one podložne efektu „wishful thinking“-a, ali je to daleko od političkog realizma.

Kad se u Google tražilicu ukucaju dva imena: „Sanader“ i „Martens“, dobije se cijeli niz linkova, iz koji se slikovito može iščitati da je gosp. Wilfried Martens sveprisutan, ne samo na vanjskopolitičkom, nego i na prostoru unutarnje hrvatske politike (što je više nego čudno, a pomalo i neprihvatljivo), od čuvenog HDZ sabora u Vukovaru 2006, preko famozne TV podrške (eurokonzervativaca Sanaderu uoči posljednjih izbora), pa sve do „tajnih“ intervencija u međusobne odnose HDZ frakcija u Bosni i Hercegovini. O ovome posljednjem je pisalo više medija i u BiH i u Hrvatskoj, ali da citiramo barem onu iz „24 sata“ od 05. 02. 2008:

Posrednik iz Evropske pučke stranke (EPP) Wilfried Martens u tajnosti je u ponedjeljak u Zagrebu dogovorio susret predsjednika dva HDZ-a u BiH Dragana Čovića i Bože Ljubića u vezi sa ponovnim ujedinjenjem. U međuvremenu su članovi te dvije stranke od dojučerašnjih kolega postali najljući politički protivnici, koji poduzimaju sve da se međusobno eliminišu iz vlasti žrtvujući čak i slabašnu poziciju Hrvata. Toga je svjesno i vodstvo dva HDZ-a u BiH, koji su u nekoliko navrata sa predsjednikom sestrinske stranke Ivom Sanaderom i čelnikom EPP-a Wilfriedom Martensom javno obećali da će početi proces ujedinjenja.

U istom tom novinskom izvješću o ovim „tajnim akcijama“ gosp. Wildfrieda Martensa stoji nešto za njega (kao velikog europskog demokrata) vrlo neugodno, kao i njegovog “velikog intimusa“ Gosp. Sanadera – to je nešto nama ovdje vrlo dobro znano, a zna i hrvatska i europske javnost, ali preko toga prelaze kao preko lanjskog snijega. Tamo doslovce piše:

Ključna je uloga Ive Sanadera, koji je sa ujedinjenim hadezeovcima u 11. izbornoj jedinici odnio svih pet, a neki procjenjuju, i devet mandata u Saboru zbog prelijevanja glasova iz BiH u jednu od deset izbornih jedinica u Hrvatskoj.

Koliko se sjećam i mi smo nekako ovdje statistički dokazivali da su HDZ, odnosno Gosp. Sanader neopravdano „omrčili“ najmanje petnaestak mandata - i da je unatoč svemu jedva sastavio vlast zahvaljujući najviše drugom EPP - igraču (tj. HSS-u i Josipu Friščiću), za što se opet sam gosp. Wilfried Martens osobno postarao, o čemu je svojevremeno izvijestio Novi list (od 8.travnja.2006) pod znakovitim naslovom: “Duh Kominterne u Europskoj pučkoj stranci”:

Šef EPP-a Martens dao je naputak HSS-u da uđe u koaliciju s HDZ-om. Takav naredbodavni ton neke međunarodne stranačke organizacije nije se čuo još od komunističkih vremena. Želeći ojačati Sanadera, Martens je otkrio njegovu slabost. Hrvatska javnost i vodstvo HSS-a ostali su zapanjeni kad je predsjednik Europske pučke stranke (EPP) Wilfried Martens proteklog tjedna, kad je došao u Vukovar na poziv premijera Sanadera, zatražio od HSS-a da nakon idućih državnih izbora uđe u koaliciju s HDZ-om. Bude li HSS više »surađivao« s HDZ-om, unaprijedit će mu ...

Kad se sjetimo kasnijih događaja, HSS je to poslušno proveo, mada ne znam što mu je gosp. Martens obećao unaprijediti (jer Novi list mogu čitati samo pretplatnici), ali je očito da ono što bi HSS-u i Hrvatskoj trebalo biti najvažnije - da se unaprijedi (poljoprivreda i selo) - rezultati su porazni. Hrvatske vlasti bi se konačno trebale osvijestiti, i umjesto nerealnog lobiranja (i mnoštva novca koji u to upucavaju), da se zabave oko osobnog demokratskog (ne)legitimiteta kod vlastitog naroda, da konačno zaustave najezde lažnih glasača izvan Hrvatske koji nimalo ne pomažu, nego naprotiv truju unutarnje hrvatske odnose; da sa svim susjedima konačno počnu voditi proaktivnu i konstruktivnu bilateralnu politiku; da se konačno riješi i ovaj glupi i kontraproduktivni spor umjesto da se u njega uvlače čitavi u osnovi prijateljski narodi. Nitko nam naše probleme neće riješiti bolje od nas samih, niti će itko štititi naše vlastite interese bolje od nas samih.

Na kraju treba otvoreno reći: Taj tajni i javni, ali permanentni angažman gosp. Martensa u hrvatskim vanjskim i unutarnjim poslovima dovodi u pitanje temeljnu autohtonost i samostalnost hrvatske nacionalne politike, te otvara mnoga druga pitanja:

• Najprije, nije li sada vrijeme da se ponovno priupitamo da li je onih gore spomenutih HDZ-ovih 15-tak mandata "viška" (postignutih „desantima“ na hrvatska birališta) dovelo u Hrvatskoj na vlast stranku (HDZ) koja ustvari nema demokratski legitimitet unutar Hrvatske, što bi trebala biti abeceda svake vjerodostojne demokracije koja se uvijek svodi na to da samo njeni građani odlučuju o njihovim najvitalnijim interesima (a to su nam Slovenci zvučnim šamaranjem upravo zorno pokazali). A treba se sjetiti da je u svim tim „mućkanjima“ (javno i tajno) sudjelovao sveprisutni gosp. Wilfried Martens osobno.

• Zatim, nije li ponovni angažman „tajnog agenta“ Martensa čak i u susjednoj državi (uoči izbora u BiH, ali i vrlo skorih lokalnih i predsjedničkih izbora u Hrvatskoj) uvod i poziv u ponovne političke prekogranične „desante“ dvostrukih glasača (koje je sam ondašnji predsjednik Sabora Vladimir Šeks u jednoj TV emisiji procijenio na skoro 400.000 mada objašnjavajuči ih Ustavom, mada je istovremeno propustio okarakterizirati kršenjem zakona o boravištu i prebivalištu - dakle kršenjem Ustava). Brojka od 400.000 prekobrojnih glasča (koji jesu hrvatski državljani ali nisu hrvatski građani jer žive u tuđoj državi) bitno mijenjaju volju hrvatskih građana, pak čini nevjerodostojnom na takav način izabranu hrvatsku vlast, ali ju i štiti od odgovornosti pred njenim vlastitim građanima kroz ilegalno stvorenu parlamentarnu većinu.

• I konačno, nije li vrijeme da taj „hrvatski političar broj 1“ gosp. Wilfried Martens (stvarni hrvatski premijer i ministar vanjskih poslova koji već dugo vremena vuče sve bitne konce hrvatske unutarnje i vanjske politike s poražavajućim rezultatima) dođe „svojoj naciji“ u Hrvatski Sabor i podnese izvješće o svim svojim stvarnim (ne)uspjesima (o stvarima koje mu ne bi ni u snu pale na pamet da čini u vlastitoj zemlji).

Pomalo se stvari ipak razjašnjavaju! No, nikada nije lako priznati poraz igre u kojoj su sve karte bile stavljene na jedan i to slabašan adut, sada http://www.vecernji.hr/newsroom/news/croatia/3206536/index.do;jsessionid... "> očajni Sanader zakazuje (ili prihvaća) sastanak s „mrskim mulcima iz susjedstva“ svjestan da konačno doista samo s njima mora sjesti (mada ih je punih pet godina „uspješno“ izbjegavao) - i pritom naivno „uvjetuje“ da na tom sastanku obvezno mora prisustvovati i netko iz EU (da bar malo sačuva obraz).

Naše nam odnose nitko neće riješavati osim nas samih. Neobično mlake reakcije unutar EU politike dokazuju da se nitko od njih ne namjerava miješati u rješavanje bilateralnih sporova – jer je slovenski "veto" za njih gotova i nimalo neobična činjenica. O nekakvim navodnim europskim presedanima (koje su Slovenci navodno počinili) pričaju još samo "išamarani i povrijeđeni" (Sanader, Jandroković i možda pojedinci iz EPP-a – mada naš „tajni agent“ zasada šuti). Nova je Godina pred vatima a budući češki predsjedatelji već najavljuje da im ni na kraj pameti nije da oni budu ti koji će presuđivati! Dakle, stvari su jasne, "posvađeni" dečki iz sisjedstva to sami moraju riješiti, ma kako to gorko zvučalo. A vremena za Hrvatsku ima sve manje, dok su Slovenci več tamo i mogu čekati!

Nacionalni interesi svugdje u svijetu nadilaze daleko pojedinačne i grupne interese - tako mora biti i u Hrvatskoj. Prepuštati ih nekakvim šupljim, sebičnim i gramzivim „lobističkim“ mulcima sa Zapada je nedopustivo i štetno. Konačno je došlo vrijeme "buđenja" u kojem će se i u Hrvatskoj početi voditi vlastitu unutarnju i vanjsku politiku, a ostaviti se neproduktivnog diletantizma pojedinaca i krugova europske „pučke“ politike (koja je ipak samo dio vrlo širokog političkog spektra, kako u Europi tako i u Hrvatskoj, pa sami ništa ne mogu riješiti i da to žele).

Ako smo spremni progutati knedlu i suočiti se s realnošću, možda iz svega ovoga zaista nešto korisno i naučimo (to i sam Pahor govori). Zato ova priču ne treba uopće shvatiti kao još jednu raspravu o Slovencima, nego isključivo kao priču o nama samima, i našem odnosu prema krucijalnim pitanjima od interesa za sve nas. Ovaj slučaj samo zorno pokazuje da - kad su u pitanju nacionalni interesi - nema mjesta proizvoljnim procjenama o tome tko su veliki a tko mali, bolji ili lošiji, nema mjesta iluzijama da se (glupom) vanjskom politikom mogu prekrivati promašaji na unutarnjem političkom i gospodarskom planu! Jer kad i ako uđemo u EU opet ćemo ostati sami sa sobom i brinuti svoje vlastite brige.

Sjetimo se ovom prilikom pokojnog Stjepana Radića i njegove glasovite rečenice o "guskama koje lete u maglu". EU da - ali ne na ovakav snishodljiv način u kojem nam sve neki drugi serviraju, jer ti drugi uvijek imaju svoje interese, koje će pretpostaviti našima - pa se ozbiljno treba priupitati koliko su oni već do sada realizirali takvih svojih zamagljenih interesa na račun Hrvatske a u otuđenoj hrvatskoj politici.