pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

sigurno svi sustavi imaju mane i vrline, ali ja bih ostavio ovoga bar zato da imamo nekakav kontinuitet, ipak smo odradili nekoliko izbora tako. A krojenje granica izbornih jedinica ne znam kakav veliki utjecaj ima, glasao u ovoj ili onoj jedinici?

Hrvatska je dosad prošla razne metode biranja zastupnika za Sabor. Počeli smo prvim višestranačkim izborima 1990. direktnim biranjem kroz 2 kruga, po (vrlo sličnoj) gornjoj Zarquonovoj metodi.

Događaj naroda koji je je HDZ donio 58% mandata uz 42% glasova, ostavio je SKH-u 30% mandata s 35% glasova a KNS-u samo 6 posto mandata s 15% glasova. SKH ubrzo napušta Skupštinu i time doprinosi jednoumlju, makar ono dobiva apologiju u drugom događanju naroda - ratu na prostoru RH pa i kasnije BiH. Ipak, pošto su izbori provedeni po zakonodavstvu SRH (3 vijeća, dvostruka prava glasa itd itd) dolazi do prve rekonstrukcije izbornog zakonodavstva i prihvaćanja nekih europskih smjernica za odražavanje volje birača u mandatima zastupnika.

Tako je uvedena i državna lista. Na izborima 1992. se provode izbori kroz dva izborna principa, u čijim se rezultatima izvrsno čita manjak političkog promišljanja u hrvatskom puku. Pogotovo se to potencira naglim uvođenjem čistog većinskog sustava u izboru za jednog zastupnika (po britanskom modelu), što ukida volju 70% glasača i izrazito pogoduje većinskoj stranci.
Naime dok se u izboru zastupnika prilično očitava biračka volja (HDZ 43%-31m; HSLS 17%-12m; HSP 7%-5m; HNS 6%-4m; SDP 5%-3m itd), na izborima za po jednog zastupnika HDZ odnosi čak 54 mandata naspram 6 mandata koji odlazi svim ostalim strankama zajedno, a 4 od njih su regionalni IDS (3) i RDS (1). Samo je jedan nezavisni kandidat ušao u Sabor, što demantira sam cilj ovakvog odabira.

Ovaj način izbora, osim što naizgled stvaraju potenciju da kvalitetni ljudi iz lokalne zajednice direktno uđu u Sabor, u ipak neosvještenom biračkom tijelu kakva je Hrvatska još i danas vodi prema bipolarizaciji političke scene do te mjere da čak marginaliziraju i regionalne stranke.

U Britaniji postoji obveza MPa o boravku u svojem constituency-u, osim toga je pritisak na lokalnog MP-a puno jači nego se to može očekivati u današnjoj (a kamoli tadašnjoj) RH. Dok se ne pojača otvorenost političke misli i involviranost ljudi u političku aktivu smatram povrat ove opcije pragmatički kontraproduktivnim a filozofski idealističkim. Dok se ne smatra normalnim da otvorena pisma svojem zastupniku, tj onom zastupniku iz moje, male, izborne jedinice (makar ne bio onaj za kojeg sam glasovao) nisu napad već poziv, želja za promjenom, izraz težnji građana, i dok se takva komunikacija i odgovor na nju ne uvedu kao praksa, nismo spremni za taj smjer.

O našem trenutnom izbornom sustavu imam samo loše za reći. Sustav koji se svojim "izbornim jedinicama" predstavlja kao zaštitničar lokalnih (regionalnih) interesa, u zbilji guši sve manje medijski istaknute stranke i vodi u dvo(jedno)stranačje. Uz privid odgovornosti svojim izbornim jedinicama (o čemu ja to pričam? tko je uopće moj zastupnik?) dolazi do visokog izbornog praga i D'Honta koji dodatno guši sve mogućnosti nezavisne ideje. Vidi se to izrazito na primjeru Tončija Tadića, koji sa 3,7% glasova u X i.j. ne ulazi u Sabor, a da je taj rezultat postigao na sveukupnoj državoj listi (a vjerujem da bi, možda nešto niži), ušao bi ne samo on već još i još pokoji kandidat (možda bi se i Rožić pridružio).

Za kratki uvod u razne sustave izbora, preporučam wikipediu, a posebnu su mi zanimljivi sustavi s poluproporcionalnim metodama. U elektronskom glasovanju vrlo jednostavno ostvarljivim.

Jedan prijedlog koji je ostvarljiv i današnjom, klasičnom izbornom metodom (biračka mjesta, glasačke kutije) - biraju se "komisije" koje pak biraju zastupnike: u malim izbornim jedinicama se biraju osobe (koje mogu nositi stranačku podršku, tj pripadnost), i dobivaju udjele glasača (npr s ulaznim pragom od 3-5%). Nakon toga između sebe biraju zastupnika Sabora (po udjelima, princip d.d. uprave) koji u Saboru glasa samostalno i javno (znači njegov glas je u svakom trenutku poznat i "komisiji" i izbornom tijelu tj biračima u jedinici). U bilo kojem trenu "komisija" može izglasati nepovjerenje svom zastupniku, i glasovima po udjelima promijeniti zastupnika u Saboru. Također javno i samostalno, vidljivo biračima u jedinici.
To je jedan princip kako (jeftino) održavati volju birača, i natjerati zastupnike na odgovornost i osluškivanje svojeg biračkog tijela.

No, pravo je pitanje (i nadam se da će se u skoroj budućnosti razriješiti) je ZAŠTO ja potrebujem "svog" zastupnika? Što mu daje to pravo, i da li ja (i vi) uopće imam kontrolu nad vlasti? U skorašnjem svijetu potpune informatizacije, takvo što će biti ukinuto. Umjesto da igram Simse ili WoW ili neki drugi MMPORG ja ću zasigurno gurati slajdere lijevo-desno, time kontrolirajući poreze i javnu potrošnju. A u tom je bit takitak.