pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Toliko se već buke diglo, toliko priče i svađe da se više skoro i ne zna kako je sve počelo. Argumenti su se tako zaoštrili* da polako počinju zaobilaziti činjenice. A onda i činjenice: neke su nam drage, a one druge su ... nevažne.
Zato je najbolje prvo s činjenicama na sunce. Evo osnovnih; ako hoćete znati više potražite ostatak na blogu kod Tončija Tadića ili kod Dragutina Lesara te u moru dnevnika na pollitika.com.

Hrvatski Sabor je 3. listopada 2003. donio odluku o proširenju jurisdikcije RH na Jadransko more. Istovremeno, odlučeno je da se odluka počne primjenjivati s odgodom od 12 mjeseci, 3.listopada 2004. (Zanimljivo je da se odluci protivio tadašnji vođa oporbe, dr. Ivo Sanader, nazvavši je (tu odluku) čudnovatim kljunašem. HDZ je glasao protiv.)

Hrvatski Sabor u svom novom sazivu, s HDZ-ovom većinom, izglasao je 3. lipnja 2004. dopunu odluke o ZERP-u na način da se ona ne odnosi na države članice EU. (Ovaj bizaran akt je gotovo nevjerojatan: po njemu talijanski i slovenski ribari smiju ribariti u međunarodnim vodama, ali hrvatski ne; turski tanker će u slučaju havarije biti tužen, talijanski će proći besplatno jer to bi valjda bila dobrodošla, EU havarija. Zašto smo to učinili? Čini se da je to bio znak pažnje prema Talijanima i Slovencima u zamjenu za brzo stjecanje statusa kandidata za pristup EU.)

Dan kasnije, državni tajnik u MVP, Hidajet Biščević potpisuje bilješku, sada već čuveni Usuglašeni zapisnik s Trilateralnog susreta Italije, Slovenije i Hrvatske održanog u Bruxellesu 4. lipnja 2004. Supotpisnici: Roberto Antonione, Andrej Logar i Michael Leigh, u ime Europske komisije. Što je Biščević potpisao? Točno ono što je dan ranije usvojio Sabor, ovaj put u formi jamstva Sanaderove vlade: primjena ZERP-a za članice EU se suspendira i započet će tek nakon potpisivanja Ugovora o partnerstvu između Hrvatske i EU. (Zgodno je uočiti da se EU poziva na taj dokument već 17. lipnja 2004. u dokumentu koji se odnosi na Screening za poglavlje „Ribarstvo“ u sklopu pregovora između RH i EU.)

U međuvremenu, 2005. i 2006. Slovenija i Italija su proglasile svoje Zaštitne zone.

U daljnjem međuvremenu, u studenom 2006. Olli Rehn nas prilikom jednog posjeta podsjeća na Trostrani sporazum. I u javnosti i u parlamentu raste frustracija oko ZERP-a. Konačno, Hrvatski Sabor donosi odluku prema kojoj će se ZERP od 1. siječnja 2008. početi primjenjivati na sve države, pa i na članice EU.

Bez puno okolišanja, evo sad par pitanja i prijedloga odgovora. A vi recite.

Jesmo li imali pravo na ZERP? Bez sumnje, da. Na blogu Tončija Tadića naći ćete argumente i međunarodne akte koji to potvrđuju.

Jesmo li mogli/smjeli samostalno i jednostrano proglasiti ZERP? Da. Uostalom to su učinile sve zemlje EU osim, navodno, Grčke. I domovina Ollija Rehna također. Nisu pitali ni Ruse, ni Norvežane, nikoga. Sjetili se i proglasili.

Jesmo li se svojevoljno tog prava odrekli i potpisali dokument kojim obećajemo da ZERP na neke zemlje nećemo primjenjivati? Da. Takav dokument postoji. Uzalud svim osporavateljima svi fiškalski pokušaji dokazivanja da Trilateralni sporazum nema „težinu“, da je to samo „Zapisnik“, da to nije obvezujuće. To naprosto nije tako. Tako države ne mogu funkcionirati. Tako ni ljudi ne mogu funkcionirati. Čak i da smo samo riječ dali, bez potpisa, moralno bismo bili u istoj poziciji. Praviti se blesav i lukavo tvrditi da taj dokument i nije nešto, a potpis da je „samo“ Biščevićev mogu samo sitni lupeži i barabe. Nije li naše uvjerenje da smo upravo, i to vrlo mukotrpno, izašli iz takvog državno-pravnog okruženja i takvog mentaliteta.

Jesu li Talijani i Slovenci izigrali Trilateralni sporazum jednostrano proglasivši svoje ZERP-ove? Nisu. Na žalost, Trilateralni sporazum sadrži samo obvezu hrvatske strane.

Jesmo li se morali odreći prava na ZERP? Naravno da nismo. Mi smo ZERP utržili za nešto drugo. Jesmo li ga prodali povoljno ili smo ga trejdali budzašto to možda zna dr. Ivo Sanader, a možda niti on nije siguran. Pitanje je još uvijek otvoreno.

Jesmo li pametno postupili? Nikako! Pametni ljudi prije važnih poteza vijećaju i ramotre sve dobre i loše strane. Jesu li premijer Sanader i HDZ vijećali s nama građanima i drugim političkim strankama prije nego će trejdati pravo na ZERP? Nešto se ne sjećam da jesu. Zato je sad više nego cinično pozivat se na (ili tražiti) nacionalni konsenzus.

Jesu li Talijani i Slovenci bili u pravu kad su zahtijevali naše odustajanje od primjene ZERP-a?Naravno da nisu. To je bio jadan, ucjenjivački i prljavi potez, osobito nečastan jer dolazi od susjeda. I kakva je to kuća, ta EU, kad nam prije nego započne s nama razgovarati o pristupu prvo zavrne ruku, uhvati nas u kravatu i prisili da se odreknemo nečeg na što prirodno pravo imaju svi. Vrlo, vrlo loša kuća. A priznaju nam to implicitno i naši dragi susjedi Talijani i Slovenci. Jer oni jesu proglasili svoje pojaseve zato što je to korisno i dobro, a legitimno. Jedino im se učinilo da bi se Hrvate usput moglo malo i nagazit, kad se već pruža tako lijepa prilika. (Do sada sam uvijek bio alergičan na one glupave fore o Slovencima i sve to, ali ovo im ne može služiti na čast.)
Tim prije je dr. Ivo Sanader trebao pitati nas građane jesmo li spremni platiti baš sve cijene koje nam Europćani odrede za početak pristupnih pregovora i dalje, u toku pregovora. Možda nam je EU sudbina, možda nam je i interes i najviši prioritet, ali mi možda ne volimo da nas tretiraju kao ološ. Možda bismo radije pričekali još koju godinu (uostalom, bez namjere da ikoga potcjenjujemo, ako već nismo bili kadri ući u EU prije Rumunjske i Bugarske, očito je da čekamo dugo pa bismo možda mogli još malo duže, ali s mrvicu više ponosa i čuvanja svojih interesa).

Je li Sabor mogao proglasiti 1. Siječnja 2008. kao datum početka aktiviranja ZERP-a? Očito da jest. S posljedicom da smo svi mi a i EU napustili svaku nadu kako ta kuća ima veze s pameću i dignitetom. Sabor (HDZ, preciznije) je bio savršeno svjestan da je to neodgovorno, štetno, blentavo i da Vlada RH objektivno nema mogućnosti provesti takvu odluku jer se ranije pismeno obvezala upravo da to neće učiniti.
Za ljubitelje teorije zavjera jedino racionalno objašnjenje je da je Sanader bio siguran kako će izgubiti izbore te je SDP-u već u prvom tjednu mandata nove vlade htio ostaviti paklenu naranču.
Ali, briga me što su oni mislili. Znam samo ovo: kad bi toliko nekompetentno i neodgovorno kao političari svoj posao radili liječnici, profesori, komunalci ... nastao bi krš gori nego što možemo zamisliti.

Što sad da mi radimo? Ništa. Možemo se molit Bogu da se u Jadranu ne skrši ni jedan tanker i da Talijani ne izlove sve što se miče. U međuvremenu još se možemo nadati da će nas život obeštetit nekako s neke druge strane. Valjda negdje nešto dobro čeka i nas. Kad već imamo političare koji misle da smo mi maloumni, Vladu koja ne preza ni pred čime samo da bi kakav kratkoročni ciljčić ostvarila, premijera koji šuti kao trapist kad treba jasno reći što je trejdao i zašto, Sabor kojim upravlja iskusni i u svim sistemima prekaljeni kormilar Luka Bebić. Kad sve to nabrojite, postane vam očito da negdje neki komadić sreće stoposto sigurno čeka i na nas – pa ne može baš sve ići u minus.
U međuvremenu, Rupel kaže da će biti sankcija, a Sanader odvraća da ćemo se mi, kao stalna članica Vijeća sigurnosti znati postaviti ... još jedino fali Slaven Letica da uzjaše konja pa na Svetu Geru ... Čini se da bi bilo vrijeme za stat na loptu.

*
U stvari je ovo komentar na Whateverov dnevnik (Zmago Jelinčič kod Stnakovića). Zapravo više na seriju zanimljivih i polemičnih komentara nego na sam dnevnik. Zato ovdje gotovo da i nema novih stavova. Više je ovo prilog raspravi.
Tekst je izvorno objavljen na euklid.blog.hr