Neovisni, ali ne i neutralni

╠ U spisih što ih evo razpravljamo, kaže se da se tu radi o promicanju i unapređivanju našega poljskoga gospodarstva kroz slaganje većjih posedah iz sakupljenih malih komadah. Ja ne mogu to uvidjeti, nego mi se čini da ta osnova ide za posve drugom, onoj u svemu protivnom sverhom, na koliko uvađa većnje pravde - dangubljenje i trošenje, i nesegurnost vlasničtva koje podleže tuđoj samovolji. Tko može verovati da se ovdje zbilja ide za slaganjem poseda, kad ste ukinuv zadruge razorili srednje i ovećje posede, i dok se svaki komad tla može na sloge, da na brazde deliti. To znamenuje: danas dopuštati vlasnikom da komadaju svoje zemljište kako sami hoće, a sutra će drugi one komade od njih uzimati kako se drugim svidi...
..Ja sam se drugom prigodom izjavio proti cepkanju zemljišta, i razložio sam da je za današnje stanje naše Domovine najbolji srednji posed, koji zadruge zastupaju. Cepkanje uvedoše vaši stari i vi, vi ga i danas deržite. Gde tako biva, tu javna vlast, govorila što joj drago, ne diže - nego tare i poljodelstvo, i gospodarstvo uobče. Reči kojim se protive čini, nevrede kod razumnih ljudih posve ništa. ╣

╠╣ Ante Starčević ╠╣
(Iz govora u Hrvatskom saboru 18.11.1890.)

1. Zar nemam pametnijih stvari u životu

Da, stvarno, postavlja se "standardno" hrvatsko pitanje, koje glasi: Zar nemam pametnijih stvari u životu za činiti od zamaranja samoga sebe (pa i drugih) s "mrtvacima", konkretno, s "mrtvacem" Antom Starčevićem? Konačno, i kako netko reče, što će nam "mrtvi idoli", kada smo danas suočeni s itekako živom i "gorućom" stvarnosti, i svakodnevnicom. I dobro je, i točno je time uočio da nas vraćanje na tamo "neke priče" iz 19. stoljeća samo skreću s puta nalaženja odgovora na ono što nam je s razlogom pred nosom. A rekao bih, i na ono što nas itekako lupa i "po nosu, i po glavi".

Međutim, i neovisno o tomu što svaka nova generacija, i pojedinci u toj generaciji na svojem životnom putu čine sve što mogu kako bi i sebi, i vlastitoj obitelji osigurali kvalitetan i sretan život, oni ipak postoje u sklopu nečega što se općim imenom naziva zajednica. No, što je to zajednica? U suvremenom svijetu pojam zajednica u formalno-pravnom smislu definiran je institucijom koju nazivamo država, odnosno u našem "primjeru" riječ je o Hrvatskoj državi. Da li to znači da Hrvatska država upravlja s nama, svakim pojedinačno? Dakako, i to itekako! I ako netko u to ne vjeruje, neka se samo "podsjeti" na to što bi značilo da "Hrvatska država" donese odluku o plivajućem tečaju kune, primjerice. I ako netko u to ne vjeruje, neka se onda samo "podsjeti" na to što bi značilo da "Hrvatska država" smanji prihode u državni proračun za 20% u ovoj godini, primjerice, na ime otplate "međunarodnih dugova" koji nas se "ne tiču", i ako netko u to ne vjeruje, neka se onda samo "podsjeti" na to što bi značio da "Hrvatska država" ukine zakonodavstvo s kojim štiti kriminal i pretvorbenu pljačku po trgovačkim društvima itd. itd. itd.

Stoga se s razlogom postavlja pitanje: Tko upravlja Hrvatskom državom?

Odgovor na takvo pitanje je vrlo jednostavan. Hrvatskom državom upravljaju fizičke osobe koje su na demokratskim izborima dobile povjerenje građana da to čine. Kao što je poznato, na izborima se pojavljuju brojni pojedinci udruženi u političke stranke, no, isto tako pojavljuju se udruženi i kroz ad hoc skupine pod nazivom nezavisnih lista. No, s obzirom na očevidnu važnost "upravljanja državom", građani svoje izborno povjerenje u pravilu, pa i s razlogom daju političkim strankama, zato što su one trajnije i zbog toga "prepoznatljivije". Osim toga, politički život se i sam po sebi ne može temeljiti na "nezavisnoj listi". (Naravno, na stranu sada pitanje "političke infrastrukture", i brojna druga itekako važna "tehnička" pitanja zbog kojih su nezavisne liste po definiciji inferiornije spram političkih stranaka). Naime, pogledajmo malo kako glasi definicija politike.

U stvarnosti, i u dnevnom govoru politika je borba za vlast, i stoga oni koji su izabrani - jesu "na vlasti", ili - politika je obnašanje javnih funkcija u korist građana, ili … itd. itd. itd. No, valja uočiti da politika prije svega predstavlja cjelinu materijalizacije znanja, iskustva, umijeća, i osobnih obilježja pojedinca, koji su preko "nečega" povezani s drugim pojedincima, članovima iste zajednice, u učinkovitu cjelinu pod nazivom konkretnoga društva. Prema tome, iz motrišta takve definicije politike, razvidno je središnje pitanje definiranja toga "nečega", a preko "čega" je pojedinac povezan s drugim pojedincima u zajednicu pod konkretnim nazivom hrvatsko društvo, odnosno u institucionalnom smislu (konkretne) Hrvatske države.

Naime, i upravo iz ishodišta postojeće "goruće" stvarnosti i svakodnevnice, koja nas itekako lupa i "po nosu, i po glavi", suočeni smo s činjenicama da se u Hrvatskoj nakon dva desetljeća slobode, nezavisnosti i suverenosti "na svomu", nalazimo pred gospodarskim slomom, i da se nalazimo u položaju klasične europske neokolonije. Tako možemo do "besvijesti" razgovarati i o Hegelu, i o Goetheu, i o Heineu - i o "Heinekenu", i o Krleži, i o Dostojevskom, i o Titu, i o Paveliću, i o Tuđmanu, i o Sanaderu, i o Milanoviću, i o Bandiću, i o Kosorici, i o Severini, i o Mamiću … i o "arhanđelu" Kaćunku, i o "svetom Petru", i o financijskoj krizi, i o gospodarskoj recesiji, i o PDV-u, i o tajkunima, i o kriminalu, i o Zagorcu, i o Gotovini itd. itd. itd. Međutim, spomenute činjenice i spomenute definicije jesu g o l e činjenice, i gole definicije iz motrišta stvarne hrvatske stvarnosti - svučene do gola ! Vrijednost rada zajednice pod nazivom hrvatsko društvo, koje je u institucionalnom tj. formalno-pravnom smislu definirano Hrvatskom državom - danas je n u l a, dapače, on je čak i "ispod nule". Mi se u Hrvatskoj danas čak ne možemo ni prehraniti, mi u vrijeme zime nemamo za platiti čak ni energente, i još mnogo, mnogo toga . ako ne dobijemo međunarodni kredit odnosno ako ne posudimo novac za goli život !

Dakako, izvorišta takvog stanja nisu nastala od "jučer", ona nisu nastala od prije dvije ili tri godine, dapače, ona itekako postoje i prenose se s "generaciju na generaciju", s "koljena na koljeno". Naime, i tehnički je nemoguće da jedna generacija "uništi" samu sebe, pogotovo u samo dvadesetak godina, osim ako ona ne postoji kao mnoštvo "anarhično" povezanih pojedinaca, koje u jednu cjelinu povezuje institucija pod nazivom Hrvatska država, u smislu institucionalnoga formalno-pravnoga "povezivanja" (jer "nešto drugo" ne postoji).
Kao što je poznato, u takvom primjeru svi smo mi državljani odnosne Hrvatske države. No, državljanin nije ništa drugo nego li podanik u smislu obveznika pridržavati se pravila koje propisuje Država - kao Vlast nad svoji podanikom, odnosno državljaninom.
Prema tome, više je nego li očevidno da iskorak iz postojećeg stanja nije ostvariv na takvim uporištima, čak i ne ulazeći ovoga trenutka u pitanje koruptivne vlasti (jer "institucije rade svoj posao"), ili u pitanje nelegalne vlasti (tako su 2007. godine u 5 od 10 izbornih jedinica u Hrvatskoj održani nelegalni izbori, čime su oni postali i nelegitimni), ili u pitanje nesposobne vlasti (jer je uvijek riječ o fizičkim osobama na vlasti), i tomu "slično".

Uvijek onda kada vlast nad državljaninom čini "poveznicu" pojedinačnih članova društva u "skladnu i učinkovitu cjelinu" pod nazivom hrvatsko društvo (ili pod nekim drugim nazivom, tako svejedno), tada se uporišta takve "zajednice" temelje na ničemu, odnosno, onda se ona temelje na fizičkom nasilju (diktaturi, bilo otvorenoj ili prikrivenoj). Niti jedno konkretno društvo ne može opstojati kao društvo na nasilju. Društvo na nasilju ne postoji. Stoga temeljno pitanje pred kojim se moramo suočiti jeste u činjenici da danas hrvatsko društvo ne postoji!

Upravo u tom i takvom smislu ovdje sam objavio dva članka o Anti Starčeviću. Naglašavam, riječ je o člancima koji su postavljeni problemski, i koji predstavljaju slobodno promišljanje o Anti Starčeviću. U tom smislu su tako oblikovani i nastavni komentari. Naime, držim kako reafirmacija hrvatske društvene i političke misli Ante Starčevića, nije ostvariva na skolastički način, i zasebno - društvena i politička misao ne može se "poznanstveniti", ili znanstveno reinterpretirati jer to nije znanost. U prvom slučaju je riječ o skolastizmu - a to je proizvodnja "idola"! U drugom primjeru je riječ o znanstvenim predavanjima o Anti Starčeviću, što je veličanje "mrtvaca". A ako je ikomu u Hrvatskoj danas potreban Ante Starčević - tada je Ante Starčević potreban ž i v i m a! Držim da sam razvidno predočavao, ili barem nastojao predočiti što uspješnije Antu Starčevića upravo na potonji način. I da podsjetim na to.

Prvi članak objavljen 21.02.2006., bio je pod nazivom ANTE STARČEVIĆ - ususret svibanjskim zagrebačkim izborima. U pet podnaslova koji glase: Politička misao (1), Zaključci (2), Dosta teorije - hoćemo činjenje (3), Zablude (4), Društvena i politička misao Ante Starčevića (5), predočeno je moje osobno suočavanje s lažima, i s prikrivanjem istine da imamo naše - hrvatsko uporište postojanja hrvatske društvene, i hrvatske političke misli. Poruka upravo tog prvog članka u tomu je da ne nastajemo ab ovo, i da nije "ništa" nije nastalo "od nas" - ili "po nama", posebice i osobito ovo što "imamo" danas u Hrvatskoj. I kao što je poznato, članak je završen rečenicom, pisanom naglašeno velikim slovima: ANTE STARČEVIĆ JE TRAŽIO SLOBODU, MORAL I ETIKU, PRAVO, SADRŽAJ VLASTI, I TEK ONDA - VLAST U IME NARODA. Time sam u biti "oduzeo" Antu Starčevića od njegovih brojnih "prisvajatelja", zato što upravo takav Ante Starčević ne pripada ni "pravašima", ni "ljevici", ni "desnici", ni "centru". Završno sam najavio u narednom članku objaviti sadržaj takvih Starčevićevih određenja, kako iz ishodišta tumačenja Pave Barišića, ali u mojoj "doživljajnosti" svehrvatskih uporišta društvene i političke misli.

No, prije objave takvog članka odlučio sam Antu Starčevića prethodno "locirati" u tadašnji realitet vremena, i prostora u kojemu je živio, i djelovao. To sam učinio u članku od 05.03.2009., pod nazivom Naša baština ANTE STARČEVIĆA, sa sadržajima u pet podnaslova: Pitanje bez odgovora (1), Tko je Ante Starčević (2), Stvaranje u vremenu (3), Prvi Hrvatski Građanin (4), Baština Ante Starčevića (5). Uočljivo je kako je Ante Starčević živio u nama danas legendarnom dobu "evaluacije" Deklaracije nezavisnosti u prvi demokratski ustav na svijetu (SAD), u legendarnom dobu izravnih utjecaja francuske buržoaske revolucije iz 1789. godine na njegovo promišljanje (sa završetkom desetak godina kasnije), i u legendarnom dobu ukidanja feudalizma u Europi i stvaranja prvih suvremenih nacija. To je zato legendarno doba jer nacije po definiciji ne mogu nastati prije definiranja nacionalne društvene i nacionalne političke misli. Stoga se čak i mnogo stoljeća kasnije, s razlogom postojeće "nove" generacije pozivaju na utemeljitelje, ili "očeve" vlastite nacije. To čine kako iz ishodišta simbola vlastitog nacionalnog identiteta, ali to nerijetko čine i onda kada je nacija "zastala" u društvenom razvitku zbog bilo kojih razloga, primjerice, zbog očevidnog postojanja gospodarske krize, ili još teže i gore društvene krize. Upravo zato pripadnici nacije koji nemaju takva uporišta, moraju takva uporišta stvarati "ab ovo". No, to je nerijetko nemoguće zato što društvena kriza, ili duboki društveni poremećaji traže hitna, i urgentna rješenja, koja su povratno neostvariva - jer ne postoje društvena uporišta.

Razvidno je kako sam u tom drugom članku gotovo napadno "gomilao" činjenice iz temeljnog perioda nastanka modernih SAD (odnosno, anglosaksonske države), i da sam "preskakao" Francusku, odnosno vrijednost francuske buržoaske revolucije (Europa). Učinio sam to zato što je čitav postojeći (zaostali) hrvatski obrazovni sustav, koji je i mene osobno deformirao (!), ishodišno bio i ostao europocentričan. S time da se u Hrvatskoj, kao zaostaloj "zajednici" u društvenom razvitku, nerijetko čak i ono najbolje što postoji u Europi, primjenjuje sa zaostatkom od dvadeset, trideset pa i "pedeset" godina (tzv. "nepokretnost sustava"). Nasuprot čak i današnjem stanju u Europi, domovina demokracije je i nadalje SAD, i uzor demokracije je i nadalje SAD, i izvorište toga je izravno u tzv. "founderima", donosno "očevima" Američke nacije.
I stoga mi se s uočljivim razlogom pred "očima" faktički odvijao "čitavi film" epohe koja je utjecala na stvaranje OCA DOMOVINE - dr. ANTU STARČEVIĆA - stvaratelja hrvatske društvene i hrvatske političke misli. I s uočljivim razlogom je, zato, Ante Starčević bio četiri puta ubijan od strane vlasnika Hrvatske države, jer njima, opetovano - s razlogom, nije bila potrebna nikakva "misao". A u njoj im je još najmanje od svega bila potrebna "bilo čija" hrvatska politička misao. Dapače!

2. Četiri umorstva Ante Starčevića

Društvena i politička misao Ante Starčevića materijalizirana je kroz tada u 1861. godini osnovanu Stranku prava. Ne ulazeći na ovom mjestu u izvedenicu pod nazivom pravaši, i u pravašku ideologiju, kao i u sve one političke stranke koje svoja programska politička uporišta nalaze u Anti Starčeviću - jer me to s razlogom više ne zanima - opće je poznato da Starčević političko ostvarivanje svoje svehrvatske društvene i političke misli nije tražio u politički pragmatski određenim društvenim skupinama, kao npr. seljaštvo, poduzetnici, radnici, obrtnici, građani itd. - već "među svima". Tako valja uočiti sljedeće. Hrvatska društvena i hrvatska politička misao Ante Starčevića definirana je u jedinstvu narodnoga i nacionalnoga, i zato je ona svehrvatska. Dakako, već tijekom njegova života, a pogotovo kasnije, zbog svima poznatih "hrvatskih razloga" pojavili su se "klasični" "hrvatski političari" koji su upravo takvu društvenu i političku svehrvatsku misao Ante Starčevića nastojali "materijalizirati" kroz vlastite "političke programe". U prijevodu to znači - pozivamo se na Antu Starčevića zbog Sebe, i kroz Sebe. Za razliku od mnoštva takvih i sličnih, Stjepan Radić bio je najznačajniji, i do danas, najistaknutiji hrvatskih političar koji je to nastao, i postao kao izvorni predstavnik i korifej Starčevićeve svehrvatske društvene i političke misli.

Stjepan Radić čini iskorak u odnosu prema izvornom Anti Starčeviću, i to na način da pragmatski traži uporišta za materijalizaciju njegove liberalne i republikanske društvene i političke misli. To nalazi u seljaštvu, kao političkom uporištu borbe ZA hrvatsku Republiku! Premda je s bratom Antunom 1904. osnovao HPSS (Hrvatska pučka seljačka stranka), ona je u takvom stvarnom smislu bila sve prije nego li "pučka", ili "seljačka". Tako 1920. godine Stjepan Radić mijenja njezin naziv u "nešto jasniji", odnosno u HRSS (Hrvatska republikanska seljačka stranka). I kada je od strane Beograda naređeno, i kada je u Beogradu u lipnju 1928. godine izvršeno smrtno razbojstvo na Stjepana Radića, to zasigurno nije učinjeno zbog Radićeva "projugoslavenstva", ili "prosrpstva", a pogotovo to nije učinjeno zbog izdaje temeljne hrvatske društvene i političke misli koju je postavio Ante Starčević, i stoga s razlogom još za života proizvan Otac Domovine. Dapače! Svaka reafirmacija Ante Starčevića, a pogotovo u političkom smislu, predstavlja izravan sukob s bilo čijim otvorenim, ali i s bilo čijim prikrivenim nasiljem protiv hrvatskog naroda, i protiv hrvatskih građana iz ishodišta jedinstva hrvatske društvene i hrvatske političke misli, koje je u Hrvatskoj definirao i postavio Otac Domovine.

Drugo umorstvo Ante Starčevića učinili su njegovi "sljedbenici". Naravno, riječ je o ustaškom pokretu na čelu s Antom Pavelićem. Kao što je objavljeno u članku Ustaški pokret po svojim načelima nije bio fašistički?, Ante Pavelić na načelima "klasičnog pravaštva" stvara "nezavisnu", ali de facto narodnu (etničku) državu, brišući "spužvom" sve ono što sadržava pojam "građanski", ili "republikanski". U biti time Pavelić u tadašnjoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj nastaloj na uporištima nacifašističke Europe, de facto "kastrira" Starčevićevu jedinstvenu svehrvatsku društvenu i političku misao u jedinstvu narodnoga i nacionalnoga. Nije neobično da je tadašnja, premda u ratu rođena i u ratu sahranjena, i stoga stvarna kvislinška Nezavisna država Hrvatska, bila de facto "kastrirana Hrvatska država". Tako je, po Anti Paveliću, narod jednako je društvo, a s obzirom na to da narod ne postoji bez vlastite države - stvorena je Nezavisna Hrvatska država, čiji sam čelnik JA. Ne ulazeći u nastavna bespotrebna razmatranja, poznato je da onda kada je tomu "Ja" osobno "zagustilo", osobno je uredno spakirao svoje "kofere", i pravodobno je zbrisao, ostavljajući za sobom ono što je kastrirano JA i moglo ostaviti. A moglo je ostaviti, i ostavilo iza sebe put "kastriranog hrvatstva" prekrivenog leševima, a među tolikima i tolikima, i onih ljudi koji su izgubili živote na "pravdi Boga" - kako to netko reče, ni krivi ni dužni - nevino pobijeni.

Treće ubojstvo Ante Starčevića počinjeno je "u ime naroda", ali ovaj puta to nije učinjeno "u ime hrvatskog naroda", već u ime "jugoslavenskih naroda i narodnosti". Smrtni neprijatelj svakoj diktaturi i svakom političkom i duhovnom nasilju je hrvatska društvena i hrvatska politička misao Oca Domovine - Ante Starčevića, ali i obratno. Kao odličan znalac radova Starčevića i Radića, kao vrhunski marksista, i nedvojbeno kao lucidan politički pragmatičar, potpuno svjestan da "zapis" Ante Starčevića postoji, ako ništa drugo onda "skriven" u genetskom i duhovnom biću hrvatskog naroda, Josip Broz nije primjenjivao instrumente boljševičke i komunističke odmazde i terora. Dapače, priznavao je političku veličinu i ulogu Stjepana Radića, kao najvećeg hrvatskog domoljuba u pravednoj borbi hrvatskog naroda protiv Kraljevine Jugoslavije kao "tamnice", ali svih jugoslavenskih naroda i narodnosti. Dapače, u II. svjetskom ratu jedna od partizanskih ratnih briga nosila je ime Stjepana Radića. S obzirom na to da je Josip Broz Tito bio "sin" svih "jugoslavenskih naroda i narodnosti", nije bilo razloga zasebno "podsjećati" na Antu Starčevića, to tim više što su se na njega pozivali upravo hrvatski nacionalisti, ali i hrvatski šovinisti, ali i "svi suradnici s okupatorom". Osim toga, pogotovo Josipu Brozu "otac" nije mogao biti Ante Starčević, jer je on imao očeve u Marxu-Engelsu-Lenjinu, a jedno vrijeme i u Staljinu. Ante Starčević je iz društvenog i narodnog pamćenja, i sjećanja, kao sve "starine" - tonuo u "postupni zaborav" . To je trajalo sve do 1990. godine, to traje sve do danas.

Upravo posljednje, četvrto ubojstvo Ante Starčevića učinjeno je od strane klasičnog političkog ideologa, ali u jednoj osobi istodobno i pragmatskog hrvatskog političara dr. Franje Tuđmana. Za razliku od brojnih drugih, Franjo Tuđman bio je vrstan znalac misli (nauka) dr. Ante Starčevića, kao i Stjepana Radića. Tako je uzeo od Starčevića "sve", osim Starčevića, tako je uzeo od Radića sve, osim Radića. Franjo Tuđman je u biti kroz "sebe" spojio "u jedno" Starčevića i Radića, i postao je novi "otac domovine" - ali u deminutivu. Zbog toga su posljedice "potuđmanjenja" Ante Starčevića, a faktički takvog novog umorstva Ante Starčevića, morale biti stravične. Tako je u samo dvadeset godina, s kratkim prekidom od četiri godine, od Republike i Domovine, u izričaju Starčevića i Radića, nastala je Domovina d.d. i karikatura od naziva "Domovina".
S druge strane, kao osnivač, čelnik i ideolog Hrvatske demokratske zajednice spojio "u jedno" pravaštvo Starčevića, i seljaštvo Radića, s prihvatom značajnog broja nekadašnjih članova SKH, koji su se uključili u takav "specifičan" narodni i nacionalni "pokret" zajedno s "pozitivnim hrvatskim snagama" u stvaranju "nezavisne, suverene, demokratske Republike Hrvatske". Rezultat toga morao je biti "galimatijas" svega i svašta - što znači da je to ništa. Da bi "ništa" moglo funkcionirati, to je moguće samo preko vlasti nad drugima, i period od 1990. godine do danas je neupitan period vlasti HDZ nad drugima ostvaren na poznatim načelima partijske podobnosti i poslušnosti Vođi.

Uvijek kada je društvena i politička misao okrenuta na glavu, i onda kada je njezin reprezentant Država, neovisno o nazivu, primjerice, Hrvatska država, tada društvo ne postoji, već postoji mnoštvo anarhično povezanih pojedinaca koji žive i rade u nametnutom partijskom "demokratskom" državnom sustavu. Riječ je o klasičnoj partijskoj "demokratskoj" diktaturi, u kojoj se ne vlasti smjenjuju "jedni te isti". Iskoraka iz tog začaranoga kruga nema, jer on i nije moguć. Naime, ne postoje uporišta hrvatske društvene i hrvatske političke misli. Posljedice toga su stravične, i nije samo riječ samo o pogubnom moralnom kolapsu, eroziji svih ljudskih vrednota, dostojanstva, eksplozije kriminala i korupcije s uvođenjem - ne više desetine, već i dvadesetine i tridesetine "provizije". Riječ je o faktičkom likvidiranju bilo kakve mogućnosti društvenog razvitka - jer društvo ne postoji. Dvadeset godina nakon Domovinskog rata, i Republika Hrvatska, kao država, i hrvatsko društvo kao društvo, u neusporedivo težem su danas položaju nego u posljednjim godinama postojanja komunističkog društveno političkog sustava!

3. Pet određenja Ante Starčevića

3.1. Sloboda

Prema Pave Barišiću, dr. Ante Starčević je slobodu definirao u najširem značenju. Po Starčeviću sloboda znači pravo na slobodu koja je čovjeku dana rođenjem, stoga svaki čovjek po svojem "biću" raspolaže naravnom, ili prirodno "danom" odnosno "zadanom" slobodom. Čovjek (a čovjek je i žena, i muškarac) raspolaže svojom slobodom u granicama koju određuju njegove osobne tj. individualne snage (mogućnosti). Osim takve individualne slobode, postoji i ona sloboda koju ne određuje nitko pojedinačno svojim osobnim mogućnostima.
Riječ je o slobodi koju određuju moralne norme, i to zato što čovjek nije samo prirodno (naravno) biće – već je i društveno biće. U izvornom Starčevićevu izričaju to znači, citiram: "Čovjek je i po naravi i od nužde društveno živinče".
Treća vrsta slobode jesu građanske slobode. Građanske slobode ograničene su općom voljom, koja se uspostavlja ugovornim odricanjem (dijela) vlastite slobode zbog osiguravanja slobode za sve članove društva (sloboda svih građana).

Za Antu Starčevića najviši stupanj slobode je sloboda kao autonomija.
Naime, i sukladno republikanskom tumačenju slobode, a čiji je dr. Ante Starčević bio i ostao najistaknutiji predstavnik u Hrvatskoj, čovjek postaje vladar nad samim sobom tek svojevoljnim pokoravanjem zakonu kojega je sam sebi propisao. Svatko tko se nije dovinuo do tog stupnja samosvijesti, samoodređenja ili samozakonodavstva (osobne) autonomije, premda po izgledu jeste čovjek - u stvarnom smislu riječi nije čovjek. To je sužanj, ili rob!
Stoga s razlogom Starčević kaže, citiram: »Ne možemo, držimo, napominjati, da bi ovaj Sabor, određen vlašću Boga i naroda, proglasio i posvetio ona sveta načela koji su u naroda i za prijestolja najčvršći temelji: načela slobode osobe, slobode duševnosti, slobode udruživanja, slobode misli i riječi, bilo žive ili zabilježene.«

Upravo na ovom malom izvatku izvornih misli dr. Ante Starčevića moguće je utvrditi zbog čega Ante Starčević jeste Otac Domovine. Istodobno se itekako može uočiti zbog čega je bilo, i još uvijek je u interesu tolikih i tolikih predstavnika "hrvatskog naroda", i "hrvatskog građanstva" da se dr. Ante Starčevića "smjesti" u svijet "mrtvaca". Naime, Ante Starčević ne zastupa samo "načela", već zahtijeva od svakoga da se uzdigne do predočenog stupnja samosvijesti. U suprotnom, po dr. Ante Starčeviću, svatko od nas postaje sužanj ili rob !

Takva liberalna i republikanska određenja glede slobode, koja očevidno korespondiraju s određenjima Madisona i Hamiltona i drugih kreatora Američke povelje, odnosno prvoga demokratskog (liberalnog) ustava na svijetu, a koja je tada, polja stoljeća kasnije dosljedno zastupao dr. Ante Starčević u Hrvatskoj, tiču se prije svega činjenice da smo svi obvezatni bespogovorno služiti Ustavu. Ustav je temeljna i izvorna od svakog građanina prihvaćena deklaracija (Objava) koja pojedince "povezuje" u "zajednicu" iz ishodišta osiguravanja i zaštite svačije pojedinačne najveće vrijednosti koju je "ostvario" rođenjem: SLOBODA. Stoga, i držim - s razlogom, dr. Pave Barišić tvrdi kako je dr. Ante Starčević definirao slobodu kao temeljnu antropološku odrednicu!

Naime, u slobodi se po Anti Starčeviću očituje duhovna narav duše, dok se prema klasičnoj metafizičkoj tvrdnji u slobodi očituje um. Prema tome, čovjek je po sebi sloboda, a razum to provodi. No, onda kada - i ako razum ne provodi takvo temeljno ljudsko (antropološko) određenje odnosno antropološku zadanost, tada je čovjek nezadovoljan iz sebe, tj. duše! Makar ovime razvidno ulazimo u područje spekulacije, u političkoj stvarnosti nezadovoljstvo koje se pojavljuje "iz sebe" - moraju se prije ili kasnije materijalizirati, ponekad u "eksploziji" nezadovoljstva i građanskog "iracionalnog" bijesa. Držim da takvo prikriveno stanje upravo danas postoji u Hrvatskoj, i da se ono nastavno sve više kumulira. Međutim, točno je i da ono ne mora dovesti do "eksplozije" onda kada se "samoregulira" unutarnjim prikrivanjem, i potiskivanjem prividnog bespomoćja. No, tada kao posljedica mora nastati nastavak postojeće i očevidne hrvatske samodestrukcije, koje smo svi danas očevici, talaci, a brojni i nesvjesni suučesnici.

Starčević je slobodu definirao kao temeljeno, štoviše izvorno ljudsko obilježje. Tako Starčević odbacuje svaku nepravednu i (ili) nezakonitu vladavinu sile, ako ona nije utemeljena na pravu. Pravaško je načelo da pokoravanje može biti »iz nužde i za vremena«, prema tome, ono nije iskaz slobode volje. Starčević ne priznaje silu i samovolju za zakon uvijek onda kada je čovjek (samo)svjestan da je u pravu. Iz ishodišta sva tri prava (naravno pravo, moralno pravo i građanskog pravo izvedeno iz Ustava) naglašava da je »za povratiti snagu« zakona i slobodu protiv sile: »uzboj sredstvo posvećeno«. Izvorne su riječi dr. Ante Starčevića, citiram:
»... Mi ispovijedamo da je protiv nezakonite sile uzboj ne samo Bogom prosvijećeno sredstvo, već i sredstvo koje proistječe iz duševnosti naroda«.
Pa ako se nositelji vlasti tomu odupru uporabom file (fizičkog nasilja nad građaninom), tada svaki građanin ima pravo uporabiti silu za obranu svojih temeljnih (naravnih) prava, jer za to ima (naravni) legitimitet, i legalitet. U jednom širem smislu ustavotvorac nije Parlament (Sabor) - već građanin tj. svaki čovjek pojedinačno. Premda je riječ o tzv. "pravaškom načelu" koje je definirao dr. Ante Starčević za tadašnju Stranku prava, jer stvaranje "nečega" pod nazivom "Hrvatski ustav" u to vrijeme bi graničilo sa "utopijom", očevidno je za poznavatelje riječ o materijalizaciji jednoga središnjih liberalnih republikanskih načela u politički program Stranke prave, tada po Starčeviću "svehrvatske političke stranke" čije je uporište u "pravaštvu".

Tako "Bog i Hrvati", poznata "starohrvatska" politička parola (sintagma) derivirana od Starčevića, nije izvedena iz Starčevićeve "sklonosti" prema katoličanstvu, ili, iz ishodišta njegovih vjerskih uporišta. Dapače, upravo je Starčević bio jedan od najvećih i najžešćih protivnika tada pretežito klerikalne Hrvatske katoličke crkve. Ustav zabranjuje određivanje bilo kojemu građaninu “vrstu Boga“ (odnosno religiju), odnosno svatko tko zlouporabi ovlasti Ustava – za to mora odgovarati. Time Starčević zastupa temeljna određenja sekularne (građanske) Hrvatske države, ali i temeljna određenja zaštite i obrane prirodnih prava čovjeka od bilo kojeg oblika nasilja nad njim. U suvremenom smislu takva određenja Ante Starčevića su i danas, jednako kao i nekada, izravno konfrontirana razumljivim interesima današnje Hrvatske biskupske konferencije da se Hrvatska "kristijanizira", u tumačenu da sve "nedaće" koje su "snašle" hrvatski narod proistječu od komunjara, bezvjernika, ateista itd. itd. itd. Iz ishodišta dr. Ante Starčevića riječ je o klerikalnim lažima. Dvadeset godina uništenja hrvatskog društva i Hrvatske države nisu nastale od "ateista", "komunista", "bezvjernih", i brojnih drugih, već od onih koji preko političke i duhovne vlasti provode nasilje nad svakim pojedinačnim građaninom, s razvidnim posljedicama na hrvatsko društvo - koje je danas - ništa, jer ne postoji. Postoji samo bankrotirana Hrvatska država, koja opstoji jednako kao i nekada na "stranoj pomoći", s time da je cijena takve "pomoći" svaki dan sve veća, i sve pogubnija.

3.2. Moral i etika

U određivanju sadržaja naravnih odnosno prirodnih prava ljudi, Ante Starčević ne polazi samo iz motrišta univerzalnih ljudskih prava, koje su ranije definirali najistaknutiji umovi Zapadne civilizacije, počam od najvećih imena grčkog polisa sve do engleskih, francuskih i američkih današnjih uzora. Kao teoretičar s uporištem u vrhunskom obrazovanju, ali i širokog obuhvata (filozofija, teologija, pravo, povijest), kao vizionar ali istodobno i praktičar, i uz sve to i kao najistaknutiji borac za "republikansku" Hrvatsku, Starčević definira prirodna prava iz ishodišta stanovite reafirmacije izvornih hrvatskih običaja i ćudorednih vrijednosti, kao što su to: čestitosti, pravičnosti, poštenje, radinosti, štedljivost. Među njima posebice ističe: krepost postupanja, štednju i slogu. Na istoj razini važnosti jesu i: pravica i nepodmitljivost.
Stoga je Starčević (s razlogom) držao da se valja "okaniti svih sanjarija i metafizičke politike", te na temelju svoje povijesti, svoje narodnosti, svojega javnog domaćeg i međunarodnog prava graditi vlastitu politiku (postupanje). (prema P.B.).

Bit života sadržana je u sretnom i lijepom življenju u moralnim zakonima. Starčević je držao da je prava znanost života utemeljena u Sokratovu naučavanju o čovjeku, zapravo o uređivanju njegovih čina. Time se bavi etika, za koju starohrvatski naziv glasi: ćudoređe. Nije zato neobično da središnje područje misli i djelovanja dr. Ante Starčevića jeste sloboda čovjeka, ali iz ishodišta kreposti i moralnih dužnosti, dakle svega onoga što spada u tradicionalno područje etike (ćudoređa). Etika je u Starčevićem djelima nauk o ljudskoj kreposti, i ona čini temelj normi i mjerila za nauk o politici.
Stoga je Starčevićev politički nauk utemeljen na klasičnom jedinstvu etike i politike, i njihova međuodnosa (P.B.).

Da, tako je govorio Otac Domovine - Ante Starčević !

3.3. Pravo

Sloboda bez prava ne znači ništa, i to zato što se sloboda temelji na izvornom, tj. prirodnom pravu svakog čovjeka da ima, i da koristi slobodu. Zato je dr. Ante Starčević toliko usmjeren na pitanje definiranja i ostvarivanja prava.
»Sloboda bez zakona ne može biti«
Zapravo, takvo određenje suprotno je percepciji brojnih o dr. Ante Starčeviću kao “pravašu“, iz ishodišta da je "pravaštvo" istoznačnica obrane i zaštite izvornih "hrvatskih pravica", i "legimiteta" koji proistječe iz "poštivanja" i postupanja po zakonu. Naime, za Antu Starčevića pravni formalizam, i, uopće, smisao prava ne postoji izvan njegove temeljne funkcije – zaštite slobode.
Stoga Starčević, nimalo slučajno, zakone prikazuje i tumači kao sredstvo pomoću kojega se na »Zemlju prosijava svjetlo pravednosti«. A to, i takvo pravedno svjetlo, ima dvostruku zadaću. Jedna je kazniti zločinca i uništiti opačine. Druga je (možebitno) čak još i važnija, a ona glasi: Ne dopustiti jačemu da oduzima pravo slabijemu. Upravo u toj ideji sažeta je jezgra Starčevićeve misli (prema P.B.). Riječ je o tomu da time pravo postaje poredak slobode, zato što je njegova uloga i zadaća zaštiti slabijega od tlačenja jačega, bilo da je riječ o narodima, ili je riječ o pojedincima. (P.B.).

Prema tome, poziv na temeljna odnosno naravna prava čovjeka, služe - s jedne strane kao pred-državna obrana prava pojedinaca, a s druge strane - riječ je o zaštitnim pravima koje mora jamčiti država inače ona nije pravna država (ona ne postoji). Premda se mnogo puta isticalo, i štoviše - dr. Antu Starčevića se tumačilo i predočavalo u smislu "sinonima" Hrvatske državnosti, iz predočenoga je razvidno da je to činjeno smišljeno i namjerno iskrivljeno, pa čak i lažno!!! Tako u odnosu prema (hrvatskoj) državi dr. Ante Starčević s razlogom daje primat pravu i pravednosti iz motrišta zadaće koje one imaju spram zaštite i osiguravanja slobode čovjeka! (A o čemu je bilo riječi na prvom, i na drugom mjestu po važnosti!).

Tako Pave Barišić ističe da je dr. Ante Starčević svojim zalaganjem za demokratska prava i slobodu stekao u narodu veliki ugled kao mislitelj i branitelj prava puka. Barišić ističe kako je Starčević u svojoj argumentaciji o ljudskim pravima pred očima imao prije svega način na koji je donesena američka i (kasnija, moja o.) francuska Deklaracija osnovnih prava čovjeka i građanina. Po svojem sadržaju i ustroju Starčevićeve predstavke i adresa na Kralja mogu se označiti kao svojevrsna hrvatska deklaracija o ljudskim pravima i slobodama. (P.B.).

3.4. Sadržaj države

Država (odnosno državna vlast) potvrđuje demokratski legitimitet stalnom provjerom prvotnoga ugovora (tj. Ustava), iz motrišta koliko se priznaju i poštuju temeljna prava slobodnih osoba koje su stupile u državnu zajednicu. Ante Starčević, kao republikanac, podsjeća na polazište Francuske revolucije, a to je da suverenitet proistječe od naroda, i da su svi ljudi pred zakonom jednaki. Prema tome, Starčević "svoju" koncepciju pravedno uređenoga društva i države temelji na prosvjetiteljskim i liberalnim načelima slobode čovjeka iz ishodišta naravnih (njegovih) ljudskih prava.

Starčević određuje instituciju države božanskim atributima zato što je njezina zadaća najviša: ona mora omogućiti dobar i ćudoredan život svih građana. Zašto čovjek ulazi u državu, zar možebitno zato da kao Hrvat ima "svoju" Hrvatsku državu? Starčević na postavljeno pitanje odgovara na slijedeći način:
»Čovjek stupljuje u državu za to da uzmogne bivstvovati, živjeti, a u njoj ostaje za da uzžive u obilju svoga dobra«

No, sadržaj države Starčević ne određuje na njezinoj temeljnoj funkciji zaštite temeljnog (naravnog) ljudskog prava – slobode. Države, odnosno država, zasniva se (i) na temeljima kao što su to jedinstvo povjesnice, vjerozakona, narodnosti i slično. Od iznimne je važnosti osobito naglasiti da pritom Starčević osobito ističe slijedeće:

»Uz samostalnost i neodvisnost naroda u rešavanju domaćih i izvanjskih pitanja, može biti različnih mnenjah, stranakah. No, kad se radi o suverenstvu naroda, to nemože biti nego braniteljah i izdajicah naroda ...«

Drugim riječima, i to znači dr. Ante Starčević povezuje narod s pojmom političke zajednice, i stoga državu stavlja u takvu njegovu f u n k c i j u. Razvidno je država institucionaliziran oblik naroda, odnosno predstavlja njegovu pravnu formalizaciju (pravnu osobnost). Naime, narod jeste politička zajednica - i to ostvaruje preko države. Upravo takvo postavljanje odnosa prema državi znači bitnu razliku i razdjelnicu društvene i političke misli dr. Ante Starčevića u odnosu prema svim hrvatskim političarima prije, i nakon njega.

Demokratski ustroj, i očuvanje države ostvarivo je samo na supstanci slobode, što se otvara na načelima zakonita i pravedna uređenja odnosa u političkoj zajednici (narodu). Pa ako ne postoji takva "supstancija", takvu je državu nemoguće sačuvati od propasti jer se ona rastvara u nemoralu njezinih državljana. Držim, kako nije potrebna "filozofija" da se razumiju i shvate ove misli Ante Starčevića, i da se uočiti zbog čega se danas s razlogom osjećamo na "koljenim", u predvečerje prijama Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. Naravno tomu nije krivnja na "kapitalistima", a još manja je krivnja na onima koji iz inozemstva "eksploatiraju" nas Hrvate.

Polazište u definiranju pojma moderne države čini nauk Ante Starčevića da u zakonitoj državi ne treba državljanin odstupati od svojih osobnih prava, niti ih ustupati najvišoj vlasti. Pravedna je država ona koja daje svakom pojedincu mogućnost i sigurnost u korištenju njegovih prava. Prema načelima naravnoga prava, svrha je države opće dobro, a države koje odstupaju od smjera što im ga je očitovala vječna mudrost kroz razum, opću volju i narav stvari, napušta Božja providnost. (P.B.) Riječ je o klasičnim postulatima liberalizma.

3.5. Hrvatska država

Konačna je svrha države kao političke zajednice života naroda ostvarenje slobode, sreće i blagostanja njezinih građana. Pave Barišić kaže kako Starčević osobito ističe da nije važno kolika je, i kakva je koja država, te koliko je u njoj »duša«, nego da je svaka od njih slobodna i sretna, i da koja nepravedno ne trpi!

I završit ću ovaj kratak prilog o državi, sljedećim citatom jedne od rijetkih hrvatskih znanstvenica koja se bavi proučavanjem Ante Starčevića, dr. sc. Jasne Turkalj, a iz njezinog objavljenog rada pod nazivom Starčevićeva misao o nužnosti samostalne hrvatske države.
"U objašnjavanju svojega shvaćanja države, Starčević ističe da se država sastoji od pojedinaca, obitelji, općina i drugih dijelova koji su svi sjedinjeni pod jednom "skupnom, najvišjom oblastju". Svom tom "sglobu deržavna tela" mora biti osigurano sudjelovanje u svim državnim poslovima, jer ako prava svih tih "udah" nisu tako garantirana da ih se bez straha i zapreke može koristiti u cilju napretka "onda takova herpa ljudi nije deržava, nego je nevoljničtvo", koje se prije ili kasnije mora raspasti."

Na kraju ovih promišljanja o Starčeviću, koja sam predočio u dosadašnja, s ovime, tri objavljena članka na pollitika. com., podsjetio bih nepoznatog i strpljivog čitatelja na uvodni zaključak iz prvog objavljeno članka ANTE STARČEVIĆ - ususret svibanjskim zagrebačkim izborima. On glasi:

Nemoguća je bilo kakva promjena hrvatske stvarnosti, nemoguće je spriječiti sve što će ona, takva kakva je danas, proizvesti i u budućnosti, bez reafirmacije hrvatske društvene i hrvatske političke misli dr. Ante Starčevića. Tek nakon toga pripadnici matičnog hrvatskog naroda, i svi hrvatski građani bez obzira na njihovu narodnosnu pripadnost (etnos), mogu biti sigurni u izvjesnu duhovnu, i materijalnu bogatu stvarnosti i sutrašnjicu u vlastitoj Hrvatskoj državi.

Anti Starčeviću pripada mjesto najuglednijeg Hrvata u čitavoj hrvatskoj povijesti, najuglednijeg građana u čitavoj hrvatskoj povijesti, i s razlogom je zaslužio naziv najveće osobne i intimne prisnosti i štovanja koje se može, i koje se smije nekomu dati: OTAC DOMOVINE. Takav naziv dr. Anti Starčeviću nije dodijelio Hrvatski sabor, takav častan naziv pripao je dr. Anti Starčeviću od ljudi u čijoj službi nije nikada u prošlosti bio Hrvatski sabor, jednako kao i danas ! Zato je takav naslov trajan, i zato mu ga nitko ne može oduzeti unatoč prešućivanju, preziru, omalovažavanju, iskrivljavanju, izokretanju, i nerijetko paklenoj zlouporabi temeljnih misaonih određenja, političkih načela i javnog djelovanja dr. Ante Starčevića za dobrobit hrvatskog naroda, i hrvatskog građanina - svakoga nas pojedinačno, bez obzira na vrijeme u kojem živimo, i bez obzira na to kojoj generaciji pripadali, prošloj, sadašnjoj ili budućoj …

Zbog čega stanoviti dipl. oecc. Zdravko Gracin zamara sa Starčevićem?
I zauvijek će moj odgovor glasiti svima koji postavljaju takvo pitanje:
Zato što smo bez Ante Starčevića - ništa!

--------------------- ╠╣---------------------

╠ REČI, KOJIM SE PROTIVE ČINI, NEVREDE KOD RAZUMNIH LJUDI POSVE NIŠTA. ╣

S pozivom na ove riječi Ante Starčevića
objavljujem

na političkoj doktrini i na izbornom programu
ZAGREBAČKI TREĆI PUT

Nezavisne liste udruge građana Zagrebački treći put

kandidaturu za Gradonačelnika grada Zagreba

i nositelj liste Zagrebački treći put
za zastupnike Gradske skupštine grada Zagreba
i za članove vijeća gradskih četvrti grada Zagreba

Zdravko Gracin, dipl. oecc.
građanin grada Zagreba

hrvatski intelektualac
mondragonzagi@gmail.com

(Napomena, nastupni članak s potrebnim pojašnjenjima bit će objavljen u petak, 13.03.2009. godine)