Neovisni, ali ne i neutralni

Stranka je dobrovoljna udruga pojedinaca okupljenih oko zajedničkih političkih ciljeva. Stranka ima svoja pravila, načela, ustroj i politiku. Ako je netko kandidat stranke, stranka će stajati iza njega. Tako je SDP godinama stajao iza Milana Bandića i Bandić je uredno koristio stranačku potporu. Zato je, među ostalima, i Josipović lojalno glasao za svog stranačkog kolegu i njegove projekte, jer je to bila i stranačka politika.

Kada se jednom utvrdi stranačka politika, onda više nema hoćemo-nećemo, nećemo-nedamo, onda svi članovi stranke moraju podržati takvu politiku. Tko to ne želi ili ne može, ne mora biti član stranke. Dakle, demokracija i pluralizam u stranci vrijede samo do trenutka određivanja stranačke politike, pravila i kandidata, a poslije se primjenjuje dogovoreno i oko toga više nema zbora, bar ne u javnosti.

Ako je netko u ovom slučaju nedosljedan (da ne kažem "izdajnik"), onda je to Milan Bandić i društvo okupljeno oko njega, koje je iskoristilo svoje stranačke pozicije za rad protiv svoje stranke i stranačkog kandidata. Štoviše, mjesecima je korištena stranačka infrastrukturu za pripremu takve nož u leđa strategije. Bandić i njegovo društvo su isto tako mogli istaknuti svog kandidata unutar stranke, ali je jasno da na unutarstranačkim izborima za predsjedničkog kandidata Bandić ne bi prošao, kao što uostalom nije prošao ni Jurčić koji je po mojem mišljenju zapravo umiveni Bandić.

Jurčić se teško izblamirao kada se nakon poraza na stranačkim izborima za predsjedničkog kandidata počeo nuditi uokolo baš svima i to pod parolom ja sam stručnjak, profesionalac i domoljub, pa pomažem kao stručnjak profesionalac i domoljub. Ovo me neodoljivo podsjeća na istup Slavena Letice koji je, dok je bio Tuđmanov savjetnik, izjavio kako bi on mogao biti savjetnik i Slobodanu Miloševiću, budući da je on "profesionalac" koji samo nudi svoje usluge. Time je Slaven Letica pokazao ne samo da ne razlikuje pojam profesionalca od pojma plaćenika, već da ima i vrlo upitne moralne, ali i domoljubne kriterije. S druge strane Ljubo Jurčić po mojem sudu nije pokazao neko posebno profesionalno znanje, ali je zato pokazao neupitan žar za smještanjem svoje pozadine u fotelju, ma kakva ta fotelja bila i ma gdje se nalazila.

Moralno dno dna je činjenica da svi ti ljudi i dalje ne izlaze iz stranke, već čekaju da ih stranka izbaci kako bi ispali nekakve žrtve (što je valjda moguće samo u očima zadnjih naivaca). Čak je i Bandić "zamrznuo" svoje članstvo - dakle nije skupio moralnu snagu da istupi iz stranke. Kako statut SDP-a predviđa automatski prestanak članstva u slučaju stranački neautorizirane kandidature, tako se svojim potezom Bandić zapravo sam isključio.

Šlag na tortu dodao je Ljuština svojom izjavom u Otvorenom, u stilu - kakve su to trice i kučine - nešto je kao zakonito, a nije moralno; kako nešto zakonito može biti nemoralno? Meni je drago da je Ljuština i riječima potvrdio ono što izvire iz njegovog ponašanja - da ne zna što je moral. Međutim i njegovo ponašanje nikako nije "zakonito" po pravilima stranke koje je član. Postoje mnogi "zakoni", pa tako dobrovoljno prihvaćanje članstva u stranci tvori ugovorni odnos ("zakon") između stranke i člana, ali koga briga za takve trice i kučine.

Moje je mišljenje da je neistupanje Bandićeve sljedbe iz SDP-a unaprijed smišljena taktika dvosmjernog djelovanja protiv stranke. Jer ako Bandić prođe kao predsjednik, ti bi "članovi" SDP-a mogli u stranci početi postavljati pitanja o izboru predsjedničkog kandidata - jer su oni, eto, bili u pravu, a ostatak stranke nije. S druge strane, u slučaju izbornog neuspjeha koji im se dogodio, mogu i dalje pokušati mutiti vodu u stranci i glumiti žrtve kada ih se stranka konačno, i potpuno opravdano, riješi.

Sve ovo ne potire činjenicu da je višegodišnja podrška SDP-a Milanu Bandiću bila potpuno promašena stranačka politika. Međutim, stranke imaju pravo na greške i promašaje. Štoviše, takve greške i promašaji, te način na koji se nose sa greškama i promašajima u mnogočemu ih određuje pred biračkim tijelom.

Na prošlim parlamentarnim izborima SDP se iz petnih žila upinjao dokazati kako "svi oni nisu isti", ali ako je nešto služilo kao snažan faktor izjednačavanja SDP-a i HDZ-a, onda je to upravo bio Milan Bandić.

Zoran Milanović odao se pretjeranom trijumfalizmu nakon pobjede SDP-ovog predsjedničkog kandidata Ive Josipovića. Već sama slika društva koje se na pozornici okupilo iza Ive Josipovića meni je uporno ponavljala: just more of the same.

Na kraju, Zoranu Milanoviću i SDP-u šaljem ovu poruku: 10. siječnja izašao sam na izbore, iako to inicijalno nisam namjeravao, jer sam na kraju smatrao da su ovi izbori jednostavno previše važni da bi se ostalo kod kuće, budući da smo doslovno došli u situaciju ili mi ili oni, koju je tako ispravno opisao Damir Kajin. Izlaskom na izbore nisam pružio podršku SDP-u, već njihovom predsjedničkom kandidatu Ivi Josipoviću, dakle od njega očekujem autonomiju i izbjegavanje okruživanja brdom stranačkih poltrona. A ako mi SDP nastavi nuditi iste ljude, iste navade, iste prazne fraze - na narednim izborima morat će računati na nekog drugog naivčinu.