Neovisni, ali ne i neutralni

Trenutno smo obuzeti razmišljanjima o financijskoj krizi i gospodarskoj recesiji i/ili depresiji, odnosno o njihovim razarajućim efektima na ekonomiju cijelog Svijeta i, ono što je nama važnije, njihovim posljedicama na samu Hrvatsku. Naglo usporavanje privrednih aktivnosti, rastuća nezaposlenost, sasvim izvjesna dužnička kriza i druge aveti prijete nesagledivim posljedicama. Panično se traže hitna rješenja da bi se izbjegla katastrofa.

Ali, pri rješavanju ove krize, čije trajanje nitko sa sigurnošću ne može procjeniti ali za koju se svi slažu da neće biti kratka, ne smiju se izgubiti iz vida neki drugi problemi, koji bi u Hrvatskoj mogli imati teške posljedice još dugo nakon njenog prolaska, ako ih se ignorira i ne poduzme ništa za njihovo rješavanje.

Razlog za ozbiljnu zabrinutost je temeljni strukturni problem Hrvatske, a to je opadanje udjela proizvodnje i izvoza u BDP-u, te rast potrošnje i uvoza koji nemaju utemeljenje u proizvodnji, nego u posudjivanju novca izvana. Svi znamo da, iako ni blizu nivoa BDP-a primjerenom kao ravnopravnoj članici EU, Hrvatska troši 3-5 milijardi EUR godišnje više nego što zaradi.

Jedna od najmarkantnijih manifestacija strukturnog problema Hrvatskog gospodarstva je to da je ukupna zaposlenost radno sposobnog stanovništva u Hrvatskoj ( a posebno u proizvodnoj sferi) na tako niskom nivou koji nikako ne može osigurati zadovoljavajući duštveni i socijalni standard. Poznat je famozni omjer zaposlenih i umirovljenika of 1.4, ali tome treba dodati i studente, djake, domaćice, nezaposlene, itd., a i sve one koji su zaposleni u tzv. društvenoj nadgradnji, da bi se shvatilo koliki teret počiva na plećima onih relativno malobrojnih koji stvaraju novu vrijednost u Hrvatskoj. To bi još moglo biti i OK, kada bi to stvaranje dohotka bilo osnovano na visokoj tehnologiji i natprosječnoj produktivnosti, ali svi znamo da to u Hrvatskoj nije tako.

Od kraja rata (što se može uzeti kao realni početak hrvatskog ekonomskog razvoja) naovamo, u Hrvatskoj je puno bolje išlo s trošenjem novca na krupnu infrastrukturu i druge neproduktivne stvari, nego s ulaganjima u radna mjesta i proizvodnju. Time je došlo do postepenog razvoja ekonomije kojom dominira trgovina (utemeljena na ogromnom uvozu svega od najosnovnijih prehrambenih artikala do proizvoda najviše tehnologije), gradjevinarstvo (potaknuto krupnim javnim investicijama i privatnom potražnjom utemeljenoj na lako dostupnim kreditima), te usluge (uglavnom sezonski jadranski turizam). Istovremeno, industrijska robna proizvodnja i primarna poljoprivredna proizvodnja su stagnirale i tehnološki i produktivno zaostale za konkurencijom.

Shvaćanje da je zapostavljanje poljoprivredne i industrijske proizvodnje u samom temelju hrvatskih gospodarskih problema sve više dopire do javnosti kroz izjave uglednih ekonomista (Kulić, Jurčić...). Odašiljaju se poruke da je neophodan oštar zaokret prema tim sektorima.

Ali, kako je uopće došlo do razvoja strukture kakvu imamo u Hrvatskoj? Prvi i najvažniji razlog je voluntaristička razvojna politika koja je vodjena od osamostaljenja države, bez jasne i održive strategije, i koju bi bez rezerve podržavale sve važne političke opcije i zajednički radile na njenom ostvarenju. Drugo, od početka precjenjena i kontinuirano prejaka kuna, što je težak kamen oko vrata svima koji se suočavaju sa stranom konkurencijom, bilo na domaćem tržištu ili u izvozu. I treće, fiskalna politika koja ne samo da ne stvara povoljnije ozračje za razvoj proizvodnje, nego upravo favorizira potrošnju i uvoz.

Ovdje želim nešto reći o potrebi za radikalnim izmjenama u fiskalnoj politici kao neophodnom dijelu razrješenja hrvatskog ekonomskog gordijskog čvora.

Zaokret je potreban jer fiskalna politika ima presudni značaj kao regulator ponašanja u gospodarskoj sferi – od gradjana pojedinaca, pa do najvećih korporacija. A došli smo do zaključka da je to „ponašanje“ u prethodnom razdoblju dovelo da pogrešnog razvoja, jer je racionalnim odlukama novac ulagan tamo gdje se više isplatilo – u trgovinu (stvarnu i političku), u nekretnine i u čistu potrošnju, umjesto u proizvodnju. Dakle, kao presudan regulator, pogrešna fiskalna politika je tome znatno „kumovala“, pa ju zato treba mijenjati.

Osim funkcije regulatora, zadatak fiskalne politike je osigurati ravnotežu u prihodima i rashodima države, u budućnosti ne samo bez daljnjeg posudjivanja novca nego i potrebe smanjenja javnog duga. Drugim riječima, jedan od glavnih problema i nakon krize biti će sposobnost države da osigura fiskalne prihode dovoljne za održanje nivoa javne potrošnje koja proizlazi iz socijalnih i drugih potreba društva, bez daljnjeg zaduživanja i bez socijalnih tenzija koje bi se mogle pojaviti zbog restrikcija u javnoj potrošnji. Do sada se je državni proračun krpao kreditima, ali s tom praksom će trebati prestati i ograničiti se na potrošnju onoga što je i zaradjeno.

Ravnoteža javnih financija, bez pomoći novca sa strane, preuvjet je zdravog i ekonomski održivog razvoja. Nije EU bez razloga strogo ograničila dozvoljeni proračunski deficit svojih članica i nije bez razloga upravo to najveći kamen spoticanja u ekonomskoj polici EU. Pristupom u EU, Hrvatska će se naći pred istim zahtjevima kao i ostale države članice.

Ako se fiskalna politika promatra samo kao jednostavni mehanizan za održanje ravnoteže državnih prihoda i rashoda, rješenja uključuju dvije dijametralno suprotne mjere: (1) smanjenje javne potrošnje i (2) povećanje poreznog opterećenja. I jedna i druga mjera imaju jasna ograničenja.

Javna potrošnja se može racionalizirati, ali je veliko pitanje može li se značajnije smanjiti, s obzirom na rastuće obveze države prema sve brojnijim umirovljenicima, prema sve skupljem zdravstvu, djacima, studentima itd. Tome treba pribrojiti i velike kreditne obveze koje će trebati redovito servisirati još mnogo godina u budućnost. Kresanje javne potrošnje može biti jako bolno za široke društvene grupe i kao takvo može dovesti do nezadovoljstva, što ga čini jasno nepopularnim kod političara. Kočnice za značajnije promjene ponašanja i inercija sistema su izuzetno jaki, tako da se ne može očekivati neki radikalni obrat u tome slislu, osim u uvjetima prisilne administracije MMF-a. Prema tome, smanjenje javne potrošnje je samo po sebi nedovoljno i ne može se smatrati "deus ex machina" zahvatom u fiskalnoj politici.

S druge strane, povećanje ukupnog poreznog opterećenja (iako najjednostavnije) je sasvim sigurno loše rješenje, jer se može poistovjetiti sa piljenjem grane na kojoj svi sjedimo.

No, postoji i treće rješenje, koje je teško, ali i jedino koje osigurava dugoročnu održivost. Rješenje se sastoji u tome da se fiskalna politika hrvatske države „presloži“ tako da učini neprofitabilnim sve ono neproduktivno, kamo su svi do sad hrlili ulagati „slobodan“ novac, a da ulaganje u proizvodnju i rad učini daleko isplativijim nego što je to sada.

Osnovni mehanizam pri tome se sastoji u radikalnom rasterećenju radne i proizvodne sfere od fiskalnih (poreznih) tereta i, pod pretpostavkom ukupno nepromijenjenih fiskalnih prihoda, prebacivanje fiskalnog tereta na neproduktivne vrijednosti i nepoželjnu potrošnju.

A zašto je to važno? Ako se poveća profitabilnost ulaganja u rad i samog rada, doći će do povećanog otvaranja radnih mjesta i povećanja ukupnog radnog učinka stanovništva, čiji je nizak nivo, kao što sam napisao u početku, jedan od manifestacija strukturnog problema hrvatskog gospodarstva.

Jednostavno, da bi se u Hrvatskoj osigurali uvjeti za kakvo-takvo blagostanje u budućnosti, treba povećati ukupni broj odradjenih dana u produktivnim djelatnostima u iznosu koji odgovara učinku nekoliko stotina tisuća zaposlenih u punom radnom vremenu. Za jedno uistinu radikalno poboljšanje, ta brojka je vjerojatno oko pola milijuna. Tek tada bi Hrvatska bila na nivou razvijenih zemalja po stupnju zaposlenosti stanovništva, što je osnov blagostanja i prosperiteta.

Uzgred, i samo indirektno povezano s fiskalnom politikom, kada se govori o povećanom zapošljavanju treba uzeti u obzir i raspoloživost radne snage. Zna se da je demografska vitalnost populacije u Hrvatskoj slaba, ljudi se umirovljuju još u punom naponu snage, prosječna starost mladih pri prvom zaposlenju raste, itd. Osim toga, zbog prisustva „sive“ ekonomije, jedan ne beznačajan postotak radnika je zapravo „neraspoloživ“ u smislu aktivnog učestvovanja u fiskalnom ciklusu.

U tome smislu, da bi pola milijuna ljudi ušlo iz pasiviteta u produktivnu sferu, biti će neophodno provesti neke nepopularne „administrativne“ mjere, kao što su kasnije starosno umirovljenje, striktno ograničenje prijevremenih mirovina na ozbiljno hendikepirane i bolesne osobe (uključivo reviziju svih postojećih prijevremenih mirovina), produljenje radnog tjedna za nekoliko sati, rigoroznije ograničenje trajanja javno financiranog školovanja, itd. Sve se to može smatrati zadiranjem u postignuta radnička i gradjanska prava, i nesumnjivo će izazvati jak otpor - sjetimo se samo Sarkozyjevih pokušaja da ograniči umirovljenička prava nekim kategorijama državnih službenika, ili da promjeni uvjete zapošljavanja i otpuštanja radnika. Poticajima, efikasnijim provodjenjem Zakona o radu, te pojačanim inspekcijskim nadzorom „sivu“ proizvodnu sferu trebati će smanjiti na najmanju moguću mjeru. Osim toga, čini se neizbježnim programirano otvaranje Hrvatske prema brojnijem useljavanju vitalnih grupa voljnih za naseljavanje u Hrvatskoj, iz bližih (BiH, Srbija, Kosovo, Istočna Europa) i daljih (Kina, Indija) zemalja.

No, većina od tih mjera podrazumjeva da radih mjesta ima u izobilju, što u stvarnosti nije slučaj. Ovih dana svjedočimo naglom porastu nezaposlenosti u cijelom razvijenom Svijetu, pa i u Hrvatskoj, gdje je nezaposlenost već otprije relativno visoka. No, nakon prolaska krize ponovno će započeti novi razvojni ciklus u Svijetu. To će se dogoditi u djelomično izmjenjenim globalnim okolnostima, ali taj razvojni ciklus neće mimoići niti Hrvatsku. Zato već sada, iako izgleda deplasirano, treba razmišljati o tome kako osigurati dovoljno raspoložive produktivne i kvalificirane radne snage.

Da bi se ostvarilo povećano zapošljavanje kao osnova blagostanja države i naroda u budućnosti, treba osigurati povoljnu poslovnu klimu i pojačati poticaje koji će natjerati već zaposlene pojedince da rade više a one izvan sfere rada da se u nju uključe. U tome fiskalni (porezni) sistem igra jednu od odlučujućih uloga. Nažalost, na temelju fragmentiranih i nekonzistentnih prijedloga i poteza hrvatskih političara u ovome smislu, ne izgleda da postoji svijest o pravom značaju i potencijalu fiskalne politike kao sredstva za poticaj pozitivnih kretanja u razvoj društva. Ne izgleda da postoji svijest o potrebi radikalnih rezova, što po mom mišljenju bitno ograničava mogućnosti za pozitivni zaokret.

Jasno je da se takva značajna promjena ne može provesti preko noći, niti izvan šireg društvenog koncensusa, koji treba uključivati sve značajnije stranke i sindikate. Fiskalna reforma treba biti postepena, ali s jasno formuliranom strategijom. Pri tome ne treba zaboraviti da je fiskalna politika najodgovornija za preraspodjelu bogatstva u društvu i kao takva najodgovornija za ostvarenje odgovarajućeg nivoa tzv. socijalne pravde, koja je osnov kohezione snage društva, o čemu isto treba voditi računa.

U uvjetima kada ne postoje fundamentalne ideološke razlike u političkom mainstreamu (velika većina političkih opcija i gradjana jesu za kapitalističke društvene odnose, samo se radi o razlikama u precepciji kao te odnose urediti), te prisustva krize kao katalizatora svijesti o potrebi za promjenama, ne bi trebalo biti nedostižnim postizanje zajedničke platforme za odgovarajući model, koji bi optimalizirao društvenu efikasnost i osigurao „socijalnu pravdu“ primjerenu modernom europskom društvu. To bi se moglo postići osnivanjem nestranačke stručne komisije koja bi javno iznijela konzistentan i kompletan prijedlog za promjene, uz obvezu političkih struktura da prijedlog i usvoje bez politikantsko-strančarskih zadiranja u njegovu suštinu.

Ovdje nisam ništa napisao kakve bi to promjene trebale biti, osim potrebe da se rastereti radna sfera. Zbog visokog stupnja javne zaduženosti, Hrvatska si ne može priuštiti nikakve značajnije promjene u tome smislu koje ne bi bile 100% kompenzirane povećanim zahvatom na „drugoj strani“.

O stvarnim efektima rasterećenja radne sfere i o načinima da se to kompenzira iz drugih izvora, pokušati ću nešto suvislo napisati jednom drugom prilikom.