pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Hrvatska nominalno javna televizijska stanica otvorila je svoju najgledaniju emisiju svjedočenjem zaštićenog svjedoka u predmetu Tužitelj protiv Ademija i Norca. U ovom prvom s haškog tribunala prenesenom slučaju prenesene su i neka od praktičnih rješenja koje vladaju u složenim postupcima za ratne zločine kao što su zaštitne mjere za svjedoke (tzv. "zaštićeni/osjetljivi svjedoci", makar ih je HRT titulirao "ugroženim", TM by Tončica Čeljuska). Dok se sa svjedocima pokajnicima već susrela u mafijaškim suđenjima, javnost nije imala priliku detaljno pratiti suđenje u kojem dokaze čine iskazi osoba kojima se javno ne zna identitet. Dnevnikov headline news doduše nije se bavio pitanjem kako je moguće da je kazneni postupak po zakonu javan (kako bi omogućio demokratsku kontrolu i transparentnost pravde), a da se presuda može temeljiti na tajnim podacima, kao što je identitet svjedoka, no od domaćih medija ne treba očekivati previše kad izvještavaju o složenim temama. Umjesto inteligentnog pitanja dobili smo mini tabloidnu bombicu stavljanjem naglaska na izjavu svjedoka kojom se on zahvaljuje Norcu na granatama jer da je pješadija ušla nitko ne bi ostao živ.

Postupci protiv etničkih Hrvata u Hrvatskoj redovito privlače daleko predanije i detaljnije izvještavanje od postupka nad drugim etničkim skupinama za ratne zločine, neovisno o tome gdje se suđenje odvija. Ova medijska (samo)nametnuta cenzura koja javnost odbija informirati o drugim postupcima jedan je od razloga razočaranja presudom u slučaju Ovčara koji uopće nije praćen. Osim početka i kraja, izvještaji o pojedinim dijelovima glavne rasprave nisu dobili ni poslijeponoćni termin na lokalnoj televiziji. Niti jedan hrvatski medij ne preuzima informativnu emisiju "Tribunal" agencije Sense (u BiH ove se emisije redovno emitiraju na RTRS-u). S druge strane, pojedini svjedočki iskazi protiv etničkih Hrvata na suđenjima u Hrvatskoj prva su vijest u najgledanijoj emisiji centralnog medija, a ni drugi mediji ne zaostaju u coverageu svakodnevnih razvoja u postupku. Ovaj disparitet pokazuje nekonzistentan pristup medija koji otvara pitanja o nezavisnosti i općenitom profesionalnom standardu istih no to nije tema ovog dnevnika.

Ono što je od medijske aljkavosti interesantnije su one informacije koje je javnost konačno dobila ili dobiva. Tako je većini medijskih konzumenata tek krajem 2007. vjerojatno prvi put omogućen uvid u ozbiljan i težak sudski postupak. Svakom je jasno da od haških predmeta u svijetu trenutno nema većih i kompleksnijih i hrvatsko sudstvo postupkom Norac i Ademi polaže neobično bitan test sposobnosti.

U složenim postupcima treba imati dobre dokaze koji se pomoći utvrđivanju krivnje "van razumne sumnje", a uz autentične dokumente ne postoji bolji izvor dokaza od svjedočkog iskaza. Svjedok iskaz daje najčešće uživo što omogućuje obrani da ga unakrsno ispita i ugrozi njegovu vjerodostojnost te onemogući sucu da se pri odlučivanju osloni na tog svjedoka kao "uverljivi argument". Neki svjedoci su ipak utemeljeno zabrinuti za svoju sigurnost zbog davanja iskaza koji je nepovoljan za optuženog za ratne zločine jer u ovakvim postupcima na optuženičkim klupama sjede nerijetko moćni ljudi, makar ugroženost može dolaziti i iz drugih izvora. Zbog toga na zahtjev tužiteljstva suci mogu odobriti pojedine zaštitne mjere svjedocima jer je svaki sud dužan osigurati provođenje pravde i zaštititi žrtve i svjedoke. Svjedok br. 8 svjedočio je uz tri mjere: pseudonim, distorzija slike i distorzija glasa. Za javnost identitet ovog svjedoka je enigma.

Tajnost za javnost naravno ne bi trebala značiti da obrana ne zna identitet svjedoka. Osim u iznimnim slučajevima, obrana ima pravo znati identitet svakog svjedoka kako bi ga mogla istražiti jer samo tako ga može efikasno ispitati i napasti case protiv optuženog. Pravo na obranu je temelj svakog postupka i bez njegove pune implementacije nema pravednog postupka.

Zaštita identiteta naravno nikad ne može biti potpuna pa je tako HTV objavio da je "svjedok živio u selu Čitluk" što uz dodatne detalje iz priloga ipak omogućuje određeni stupanj njegove identifikacije pa on nije u potpunosti "tajan". Svjedočio je o sravnjivanju sa zemljom 60 kuća sela granatama i zapaljivim mecima makar su u njemu boravili većinom stariji ljudi, a u njemu nije bilo vojske već "seoskih straža" starijih muškaraca. Kao što je tek nedavno dio hrvatske javnosti saznao nakon presude vukovarskoj trojci, status žrtava (borac ili civil) određuje prirodu kaznenog djela (ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti), a to može imati utjecaj na kaznu. Ako tužitelj pledira zločine protiv čovječnosti on mora dokazati van razumne sumnje civilni status žrtava. Civile je uvijek, osim kad neposredno sudjeluju u bobama, zabranjeno napadati, dok vojnici uživaju zaštitu od napada samo u iznimnim prilikama (ranjen, zarobljen, bolestan, položio oružje, itd). Nezakoniti napad na vojnika je ratni zločin ("war crime", "ratni zločin protiv zarobljenika/ranjenika/itd"), napad na civilno stanovništvo je zločin protiv čovječnosti ("crime against humanity", "ratni zločin protiv civilnog stanovništva").

Potvrda da u selu nije bilo vojske bitna je za svaki lokalitet zločina koji su u optužnici jer je osim statusa žrtava zapravo potrebno utvrditi je li naselje uopće bilo legalna vojna meta. Vojni napadi na civile su nelegalni, vojni napadi na vojne mete nisu. Zato su se izjavi svjedoka suprotstavili Norčevi branitelji tvrdnjom da je u selu bila "vojna jedinica s lakom artiljerijom" te "kuhinja za vojsku". Dokazi za to nisu poznati, a razumno je tvrditi da vojna kuhinja nije suviše bitna vojna meta koja bi opravdala uništenje 60 kuća jer u napadima treba voditi računa o proporcionalnosti. "Vojska s lakom artiljerijom" je vjerojatno eufemizam za naoružane seljane no jednako je vjerojatno da se u selu nalazila neka jedinica. Pitanje je hoće li javnost biti izvještena o razrješenju ovog pitanja.

Na masovnost zločina upućuje UNCIVPOL-ovo izvješće koje je pročitano nezaštićenim glasom predsjedavajućeg suca Mrčele i koje navodi da u selima nakon akcije nije ostao nitko živ. To je prilično jak indikator da se radilo o "širokim i sistematskim" postupcima, što je (uz napad na "civilno stanovništvo") obilježje zločina protiv čovječnosti koje treba dokazati. U 16 sela UN je pronašao 19 tijela koje HV nije pokupio i predao od kojih je petoro spaljeno (među njima je starica od 90 godina). Vrijeme smrti navodno je fiksirano u period prije nego se vojska povukla, a izrijekom se spominju sumnjivi MUP-ovi policajci koji su bili čisti za razliku od HV-a pa su izgledali kao da su pristigli nedavno. UN-ov izvještaj zaključuje da su počinjeni zločini protiv čovječnosti, upravo oni zločini koje pledira optužnica protiv generala.

Naravno, ocjena prirode zločina nije posao UN-ove civilne policije i njihova tvrdnja da se radi o zločinima protiv čovječnosti je irelevantna jer nisu stručnjaci da bi tu ocjenu mogli donijeti niti je njihov izvještaj stručna pravna ekspertiza. No podaci koje su prikupili zbog vjerodostojnosti institucije koja iza izvješća stoji imaju visoku dokaznu vrijednost, ali nisu bez rupa jer se čini da nemaju decidirani podatak (nego spekulaciju) o tome tko su počinitelji, a samo njihovom identifikacijom može se znati prema kome vodi zapovjedni lanac da bi sud utvrdio zapovjednu odgovornost. Postupak se ne vodi protiv neposrednih počinitelja nego onih koji su im bili navodno nadređeni jer su za njihove zločine znali, a nisu ih spriječili ili poduzeli mjere da ih se kazni. Također, vrijeme smrti se može utvrditi samo približno, a javnosti nije poznato tko je u izvještaju i kakvim metodama utvrđivao vrijeme smrti žrtava. Njihova smrt baš u doba dok je HV bio na terenu treba biti "van razumne sumnje".

Čini se da je intrigantnost zaštićenog svjedočenja dobar medijski sound-bite na temelju kojeg bi posebno obrazovani novinar napravio daleko više od onoga što je HRT ponudio svojim konzumentima (no u usporedbi s 44 sekundi informacija NoveTV o istom pitanju koje nam je prezentirala spikerica problematične dikcije HTV je napravio daleko više). No čak i limitirani doseg ovakvih priloga otkriva javnosti daleko više nego što je do sad navikla vidjeti i znati kad se radi o složenim postupcima za ratne zločine. Zbog odgovornosti koju duguju društvu, medijske kuće moraju osigurati kvalitetne i posebno trenirane reportere koji će biti u stanju prenijeti tu složenost javnosti jer povećana informiranosti vodi boljem razumijevanju presude, kakva god ona bila. Osnovna poruka mora biti da suđenja nisu ples prema očekivanjima publike nego definirani i složeni proces koji mora dosegnuti određene standarde, a kada pristajemo na poštivanje standarda pristajemo i na prihvaćanje njihovog rezultata - presudu.