pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Makar je prošla relativno zapaženo zbog etničke dimenzije i senzacionalističkog karaktera, vijest o odbacivanju optužbi protiv Gorana Pavića za ratni zločin zbog zastare mediji uglavnom nisu popratili javnom raspravom jer nije tajna da što manje javnost zna i razumije kad su ratni zločini u pitanju, to bolje jer se onda njome lakše manipulira. No kako stručnjaci medije i javnost već duže uvjeravaju da ratni zločin ne zastarijeva, HTV je ipak bio prisiljen napraviti mali iskorak u medijskom prostoru pa je (ma koliko nespretno) pokušao odgovoriti na pitanje kako je moguće da se odbace optužbe na temelju zastare za nešto za što nas već duže uvjeravaju da nema zastare. Drugi mediji nisu se uhvatili u koštac s ovim pitanjem pod starom devizom "javnost je preglupa da shvati složene stvari" koja je ništa drugo nego pokriće za nesposobnost da se složeni problemi adekvatno i jasno objasne.

Zastara je vremenski period nakon kojeg se ne može pokrenuti pravni postupak za određeni događaj. Kad su ratni zločinci u pitanju, načelno vlada stav da se njih progoni dok ne umru, kao što je domaća javnost vidjela na primjeru Andrije Artukovića i kao što su na televiziji nebrojeno puta rekli razni suci, profesori i pravnici. Razlog odbacivanja zastare u slučaju ratnih zločina je jednostavan: dopuštanje zastare omogućilo bi nekažnjivost za kaznena djela protiv cijelog ljudskog društva koja su toliko ozbiljna da se nekažnjivost mora sprečavati svim sredstvima.

Međunarodno pravo je nažalost ili na sreću (ovisno iz koje perspektive gledate) utemeljeno na principu jednakosti i suverenosti država pa se niti jednu državu ne može obvezati na nešto na što nije pristala (osim ako se radi o običajnom pravilu).

Hrvatska je, za razliku od SAD-a u kojem je Pavić uhićen, (kao sljednica SFRJ) potpisnica Konvencije o neprimjenjivanju zastarnih rokova na ratne zločine i zločine protiv čovječnosti (Convention on the Non-Applicability of Statutory Limitations to War Crimes and Crimes Against Humanity). Konvencija je na snagu stupila brzo nakon potpisivanja, već 1970. jer je postavila iznenađujuće nisku razinu potrebnih ratifikacija za stupanje na snagu (svega 10!). No nakon brzog stupanja na snagu (između onih država koje su je potpisale, naravno) do danas ju je ratificiralo svega 45 država što je u ukupnom broju država na svijetu prilično malen broj. Ova konvencija tako vrijedi isključivo između stranaka potpisinica jer nije postigla dovoljan broj ratifikacija da bi ju se smatralo običajnim pravom koje bi obvezivalo sve, pa i SAD koja nije potpisnica. Da bi nešto postalo običajnim pravilom potrebno je dokazati praksu država u skladu s tim pravilom (a takvih je možda oko 50-tak) i svijest da se radi o obveznom pravilu (tzv. opinio iuris ;-)). Kako u međunarodnom pravu obveze izviru ili iz potpisanih ugovora ili iz običajnog prava, a niti jedno ni drugo nije zadovoljeno u slučaju SAD-a, u SAD ne vrijedi pravilo da "nema zastare za ratne zločine". Dakle, nezastarijevanje ratnih zločina nije univerzalno prihvaćeno pravilo makar je to bez sumnje smjer razvoja.

U Kanadi tako, čiji je Pavić državljanin i u koju se vratio, vrijedi jedan drugi međunarodni dokument koji se bavi zastarom ratnih zločina, a to je Statut (stalnog) međunarodnog kaznenog suda (koji ne treba miješati sa Tribunalom za bivšu Jugoslaviju). Kanada (za razliku od SAD-a) članica je Statuta koji eksplicitno u članku 29. otklanja zastaru ratnih zločina.

Non-applicability of statute of limitations
The crimes within the jurisdiction of the Court shall not be subject to any statute of limitations./
/Ne primjenjivanje zastare
Zločini u nadležnosti Suda neće biti podvrgnuti bilo kakvoj zastari

No makar je kanadsko pravo dakle identično hrvatskom u pogledu zastare, Kanada i Hrvatska nemaju sporazum o izručivanju. No čak i kad sporazum postoji, problemi nisu riješeni, kao što se vidjelo na slučaju SAD-a.

Hrvatska je naime preuzela gomilu propisa bivše SFRJ jer se nije imalo vremena ni sposobnosti za zaključivanje novih. Među njima je i ugovor o izručivanju s SAD-om iz 1902. Hrvatski mediji naravno nisu prenijeli izjavu Pavićeve odvjetnice iz Chicaga Linde Babich (diplomirala 1997.) koja je rekla da je obrana otkrila da taj ugovor sprečava izručenje ako je istekao zastarni rok kakav postoji u SAD-u za slične optužbe. Kako ugovor ne pokriva ratne zločine (1902. međunarodno kazneno pravo još nije uopće ni poznavalo kažnjavanje pojedinaca za ratne zločine, to se prvi puta dogodilo u Nurenbergu), optužbe protiv Pavića morale su se promatrati kao "slične optužbe" u SAD-u, što su "obična" djela paleži, napada i otmice, a ne ratni zločini paleži, napada i otmica. Za njih je protekla zastara. Argument neprimjenjivosti tog ugovora uopće, koji ističe Ljiljana Vodopija Čengić iz Ministarstva pravosuđa, ne čini se pretjerano uvjerljiv jer se radi o jedinom ugovoru koji Hrvatska sa SAD-om ima. Tvrdnje pak novinara Devića da američko pravo ne poznaje kazneno djelo ratnog zločina nisu potpuno točne jer je Amerika stvorila međunarodno kazneno pravo i ratne zločine nakon WWII zajedno s Britanijom, no danas tom istom pravu okreće leđa zbog geopolitičkih interesa.

Ti interesi tvore širi kontekst i ove priče. Mediji su propustili spomenuti da je u postupku sudjelovao i sam SAD. Naime, Babicheva je osporavala nadležnost podnijevši podnesak koji negira nadležnost federalnog suda da uopće odlučuje o Pavićevoj ekstradiciji, no vlada SAD-a je učinila suprotno i implicitno potvrđujući nadležnost zatražila, uključivši se u postupak, da se odbace optužbe kao takve zbog zastare, što je potvrdio Greg Palmore, glasnogovornik US Department of Homeland Security. Za razliku od hrvatske vlade koja očito ne zna okupiti stručnjake u ovakvim pitanjima niti ima diplomaciju koja bi bila u stanju destimulirati SAD da se uključi u postupak, makar ga ne poštuje vlada SAD-a barem zna međunarodno pravo i koristi ga sebi u korist, što se ne može reći za hrvatske vlasti.

Mandatar Ivo Sanader izjavio je, komentirajući što će Hrvatska učiniti nakon što je SAD zbog zastare odbacio optužbe, da pravni stručnjaci u Ministarstvu vanjskih poslova kao i pravosuđa moraju reći što sada treba činiti. Ako je očito da "pravni stručnjaci" do sada nisu znali što će se dogoditi, kako se može očekivati da će znati "što sada treba činiti"? Sanader je potvrdio da je sigurno da "neće na tome ostati, nego ćemo inzistirati da se Pavića dovede u Hrvatsku". A kako točno? Znači li to sklapanje ugovora o izručivanju s Kanadom ili čekanje da Pavić opet nesmotreno otputuje u neku državu s kojom Hrvatska ima ugovor, pod uvjetom da se ne radi o ugovoru sklopljenom prije WWII? Znači li to smanjivanje suđenja u odsutnosti, na koje se izravno poziva u slučaju Radić ili Kadijević (Sanader očekuje da se Radića procesuira u odsutnosti), koje već duže vrijeme predstavlja jedan od temeljnih argumenata za odbijanje izručenja zbog niskog standarda "fair trial" (vidi Pravda in absentia)? Prema izvještaju Amnesty Internationala iz 2007. "Most war crimes trials before local courts were of Croatian Serb defendants, who were often not present," dok istovremeno "widespread immunity continue(s) for crimes allegedly committed by Croatian army and police officers." (izvor). Znači li to kraj besmislenih propagandnih govora u UN-u i umjesto toga prikupljanje dokaza koji će uspješno uvjeravati strane sudove da su optužbe utemeljene?

Makar se proteklih godina hrvatsko pravosuđe aktiviralo u traženju izručenja raznih osumnjičenika (od kapetana Dragana preko Milana Španovića do Gorana Pavića i Josipa Budimčića), vrlo mali broj zahtjeva je uspješan. Niti jedan medij dakako neće postaviti pitanje zašto je vlada tako neefikasna u dokidanju nekažnjivosti za ratne zločine i zašto je uspješnost zahtjeva tako niska. Osim zastarjelih ugovora problem su naime i zastarjeli umovi u državnoj administraciji koji nisu u stanju napraviti istraživanje preko interneta prije podnošenja zahtjeva i procjenu uspješnosti ili, ne daj bože, kakvu strategiju. Umjesto toga zahtjevi se podnose gotovo arbitrarno prvenstveno zbog unutarpolitičkih razloga kako bi se javnost tobože uvjerila da vlada nešto i čini, pa makar rezultati bili mizerni, a istovremeno se poduzimaju koraci (suđenje u odsutnosti) koji direktno oslabljuju prihvaćanje zahtjeva za izručenjem.

Ovakav amaterizam i kontradiktornost bez strategije i rezultata nisu samo svojevrsna amnestija osobama odgovornim za najteža djela nego i pljuska žrtvama čiji se opravdani gnjev zbog nepravde pacificira povremenim pokušajima sprečavanja nekažnjivosti za koje se zna ili se moglo znati da su, tako izvedeni, osuđeni na propast.

Jedini koji tom amaterizmu mogu nazdraviti su članovi obitelji Gorana Pavića koji borbu Ive Sanadera protiv nekažnjivosti i sve vas pozdravljaju s ove slike iz razvijene i bogate zemlje Kanade.