Prva stvar koja mi je upala u oko prilikom predstavljanja prijedloga zakona o financiranju političkih stranaka je rečenica koja doslovce kaže “Zakon financiranju političkih stranaka ključni je zakon nacionalnog antikorupcijskog programa”. Molim vas da uočite frazu “ključni je zakon” što bi valjda trebalo značiti kako je politika prožeta korupcijom te kako joj je potrebno temeljito čišćenje, i dok bi još bilo OK da tako nešto napiše neki novinar, bloger ili anonimni komentar na večernjakovom portalu, sasvim je druga težina ako tako nešto direktno u mikrofon (i to namjerno) kaže aktualni nam premijer (op.a. Ivo Sanader) ili ministrica pravde gđa. Ana (go go) Lovrin. Ova cijela strka oko zakona me ugodno iznenadila jer ima svega nekoliko dana kako sam pisao o tome, a vidim da i google moj blog smatra jednim od najrelevantnijih mjesta na internetu, barem kada govorimo o financiranju političkih stranaka. Zanimljivo je da je novopečena ministrica u jednome času naručila istraživanje o percepciji korupcije u društvu, jer je daleko jednostavnije se boriti protiv dojma o tome da li korupcije ima ili nema umjesto da morate uprljati ruke hapseći kriminalce (ovo je netko drugi mudro primjetio, a ja samo bezobrazno kopiram).
Malo sam surfao uokolo proučavajući što to korupcija u stvari je, i google kaže kako riječ korupcija dolazi od latinske riječi corruptus i znači uništiti. Enciklopedija Britannica o korupciji ima malo više za reći i kaže kako je korupcija neprimjereno i najčešće nezakonito ponašanje usmjereno prema stjecanju koristi za sebe ili druge. Forme korupcije su mito, iznuda i zloupotreba informacija. Korupcija postoji u nezainteresiranim društvima i tamo gdje nedostaje zakonska regulativa (eto, mi čini se okidamo obje kategorije).
Cijela hajka na korupciju, osim gore navedenog prijedloga zakona, ima i političku dimenziju jer smo dobili po prstima zbog nedostatka volje za rat s korupcijom (Jon Stewart bi u ovoj prilici primjetio kako korupcija nije niti imenica, pa sretno nam bilo u našoj borbi) što bi moglo naštetiti našim interesima (ili barem interesima vladajuće stranke) na putu u europske integracije. Sve je nekako krenulo s riječkim liječnikom Ognjenom Šimićem, koji je po zasada dostupnim informacijama primio mito najmanje trinaest puta, iako bi se po veličini njegove kuće moglo zaključiti da je ipak ta brojka bitno veća. Istraživanje Transparency Internationala kaže kako je zdravstvo odmah uz sudstvo na samom vrhu ljestvice korumpiranih institucija, no iskreno, zdravstvo i sudstvo su ujedno i dva segmenta naše države s kojom mali čovjek ima i najviše kontakata; no vrh ljestvice je rezerviran za političke stranke, pa je valjda iz tog razloga predložen gore navedeni zakon. Zakon koji nam, činjenica je, jako nedostaje, no kada ga protjera glasačka mašinerija HDZa kroz Sabor biti će svejedno da li ga imamo ili nemamo iz jednostavnog razloga što on ne rješava temeljne probleme, a da ne spominjem kako je maksimalna donacija pravne osobe “ograničena” na milijun kuna, a znamo kako su se svi hvalili da su dosada svaku kampanju odradili za manje od 5-6 milijuna - 5 izdašnih donatora i glasače u stvari niti ne trebaš.
No da se vratimo na Ognjena koji je pokazni kunić, no njegov primjer (koliko god dobar bio) u stvari je samo zamazivanje očiju javnosti, očiju onih kojima se doktor u čekaonici čini dovoljno opipljivim pa ga stoga možete vizualizirati u zatvoru. No da prokazivanje nije najpametnija stvar na svijetu, govori i podatak o tome kako će oni koji su prijavili mito završiti na apsolutno istoj klupi kao i Ognjen, unatoč tome što su u času predavanja koverte spašavali nečiji život (kako je drIvo lijepo rekao, u korupciji se treba obračunati sa svima, pa i s onima koji su morali dati mito). Ali što se događa s ribom koja smrdi od glave i koja je (kako kaže profesor Josip Kregar) odavno postala nejestiva? Đurđica Klancir iz časopisa business.hr pokušala je zamisliti Ivicu Kirina kako hapsi sumnjivog donatora HDZa i nije u tome bila pretjerano uspješna. Hrvatskoj definitivno treba Elliot Ness i koliko sam ga god pokušao tražiti i koliko god to nemoguće zvučalo, najbliži tome mi je Matija Babić iz Index.hr-a. Naime, Index.hr koji se nekako izborio za svoje mjesto pod suncem objavljivanjem priče o tome da postoji vrlo privatni Severinin video uradak, u posljednjih nekoliko godina iskorišten je za plasiranje cijelog niza zanimljivih informacija, od kojih ova posljednja o Plivi još uvijek nije riješena - a uhićenjem Vlade Zeca (evo, napokon možemo napisati i da je zec dolijao) aktualizirana je još jedna priča i vladin stenogram na koji se osvrću i blogeri časopisa banka kroz tekst “Tijela otkrivanja“. Naime, na sjednici vlade iz 2004 godine bilo je govora o oprostu dijela poreznog dugovanja Kamen Ingradu i tamo se može iščitati dosta zanimljivih stavova, a možda dobiti i sliku tko je tko - čime možemo upotpuniti krug. Zakon o financiranju političkih stranaka kao ključni zakon u antikorupcijskom programu (još uvijek ne vjerujem da je premijer pri zdravoj pameti izrekao ovu rečenicu), preko vladinih stenograma, Veronskih opera, požeških kamenoloma do riječkih kirurga - ne znam, sve mi je to much addo about nothing.
