Tagovi

Zaigrani Tom Sawyer Hrvatske televizije

In memoriam Joško Martinovi? 1963 - 2010

Upravo sam ?ula groznu vijest da nema više Joška Martinovi?a. Sjajnog i kreativnog novinara, dragog prijatelja i iznad svega dobrog ?ovjeka. Mobiteli su simultano zasvjetlucali a ja sam po prirodi nekako sumnji?ava prema koincidencijama. Zatreperilo mi je u pleksusu, pouzdan znak da njihovo treperenje ne nosi dobre vijesti. I eto, istina je – nema više Joška.

Dok ?itam rije?i utjehe najbolje prijateljice, još me uvijek drži nevjerica. Dok mi k?er pla?e u telefonsku slušalicu šokirana jer sam joj valjda genetski prenijela iskrenu naklonost prema toj krasnoj obitelji pa ona bezuvjetno kako to gotovo samo mladost zna, prijateljski voli njihovog sina na isti zdravo razumski na?in na koji ja volim njegove roditelje. Onako kako se vole samo one pojave u našem životu koje u nama uvijek bude osmijeh i dobro raspoloženje, onako zdravo razumski kako ?ovjek voli sunce i kišu, rane tratin?ice i prvi snijeg, tako je ?ovjek morao voljeti i Joška Martinovi?a. Tu nije bilo pomo?i, njegov je vedar duh bio zarazan, njegove plave o?i uvijek iskreno nasmiješene o ?emu je svjedo?io koloplet sitnih bora smjehuljica.

Vidim ga pred svojim o?ima, neuništivo živog i uvijek veselog, kako u bež samtericama, puloveru boje trule višnje i košulji ?iji se uredno ispeglan okovratnik decentno nazirao ispod izreza pulovera kora?a onim svojim specifi?nim, pomalo gegavim hodom hodnikom naše gimnazije u Križani?evoj. Takav je bio i Joško, ništa u njemu nije bilo razmetljivo i sve je u njegovoj pojavi bilo nekako uredno i odmjereno, a istovremeno i veselo. S onom svojom gustom kosom boje žita, isticao se me?u drugim školskim glavama što su poput mrava miljele hodnicima. Kao da nikad nije žurio, ali znam da ne može biti tako – vjerojatno je to dojam koji je stvarao, onako vedar i nasmijan, naizgled neužurban – izgledao je kako zamišljam da bi izgledao Tom Sawyer da ga je Mark Twain kojim slu?ajem nastavio pratiti u njegovim odraslim avanturama. ?ovjeku je nekako bilo milo oko srca kad bi vidio tu njegovu žutu glavu i osmijeh koji bi mu se neizbježno razvla?io licem kad bi susreo nekog od nas, svojih prijatelja. A mi bi smo se ve? nadaleko osmjehivali na samu njegovu nasmiješenu glavu ispod te žute kose.

Sjetim se onda kako smo se sreli krajem osamdesetih u Londonu. Za našu generaciju taj grad bio je svojevrsna meka, i svako od nas je još u gimnaziji maštao o tome kako ?emo jednog dana hodati istim ulicama kojima su hodali The Clash, Sex Pistolsi, Rolling Stonesi itd. Ulicama Sherlocka Holmesa i Agathe Christie, Britanskog muzeja i Nacionalne galerije. Kako to ve? biva, samo su se neki od nas na kraju tamo i zaputili. I tako jednog lijepog ljetnog dana, na koga ja nabasam usred poslijepodnevne vreve Earl's Courta? Na jedinog i neponovljivog, žutokosog Joška kako se polako prebacuje s noge na nogu, s rukama u džepovima, onako ravan i uspravan s istom dokonom neužurbanoš?u kao nekad na hodnicima škole i kasnije Filozofskog fakulteta. I jednako se tako svima vedro osmjehuje kao da mu je to jedini posao – osmjehivati se svijetu.

Razdragani smo naravno taj sretan susret proslavili obiljem Guinessa kako tome i dolikuje, ja sam njemu pripovijedala o svojim Londonskim pustolovinama a on je meni prepri?avao gdje su ostali, tko je s kime, tko se spandžao a tko prekinuo, tko je operirao nos i koga je murja u Zagrebu ulovila s travom. Bila su to za nas bezazlena vremena. Joško se zaposlio kao ?uvar u jednoj omanjoj galeriji koja je me?utim posjedovala neke vrijedne slike i mi bismo ponekad uz pi?e kovali nebulozne planove o vrhunski vještoj kra?i, koji su kako je razina alkohola u krvi rasla, bivali sve smjeliji i sve lu?i. Sje?am se kako su nas zapanjeno gledali moji engleski prijatelji, Wilf i J.P. dok smo derali po Stoli?naji koju smo pili onako muški 'au naturel', ?istu, gustu i uljastu od stajanju u zamrziva?u. 'Ovi Hrvati su ludi isto k'o i Rusi!' bio je njihov komentar dok su te velike pivopije oprezno cuclale svoj prst votke s Coca-Colom. Mi bismo se na to samo znakovito smijuckali doto?ivši svoje ?aše, kao da smo im barem u tome, uistinu nadmo?ni. Bio je to prizor, Joško u tamnoplavoj stražarskoj uniformi sa pravom šapkom, dok mu se obrazi rumene a o?i cakle, zapli?e jezikom i objašnjava njima dvojici Coca-Colnjakovi?a o Fraserovoj 'Zlatnoj grani' za koju nijedan od njih nije ni ?uo. Ali on to ?ini tako vedro i ustrajno s ozbiljnom nakanom da otkloni takav 'propust' u njihovom obrazovanju. E moj Joško, kako nam je tada sve bilo i bitno i lako.

Premotavam film unaprijed, evo ga s njegovom dragom Jagodom na terasi ispred Kvazara, kako nam je predstavlja, ozbiljno i važno, ozbiljno zaljubljen i tako ponosan. I smješka se dok ju promatra – tu svoju novu curu, za koju tada još ni ne zna da ?e biti njegova budu?a žena. Onako visoka, krasna brineta srne?ih o?iju, pomalo plaha – ipak smo mi njegova 'skvadra'.

Prolazi nekoliko godina, ja sam i dalje u Londonu, vi?amo se tu i tamo, kad sam u Zagrebu na praznicima. Atmosfera je nekako turobna, ni ne slutimo da ?e uskoro biti rata ali osje?amo svi da se nešto valja. Joško je ponosan, slavimo u njegovom stanu jer je postao tata! Mama Jagoda je dobro a Martinovi?ima je stigao mali Vanja. Ponovo premotavam, Martinovi?i u posjetu s malenim, jure za njim po mom stanu dok on radoznaloš?u malog dje?aka nalazi najskrovitija mjesta i baš najneprikladnije kuteve. Onda opet unaprijed, slavimo ro?endan moje k?eri, u stanu je nemogu?a gužva, nema dovoljno stolica, muzika, smijeh, galama, svi prijatelji su ovdje. Gledamo se preko stola i smijemo jer nam je teško povjerovati da smo eto sada, odrasli ljudi s vlastitom djecom. Ali njegova je zaigranost sa životom uvijek prisutna. U njegovom radu, u šašavim temama kojima prilazi s pozornoš?u i ljubavlju jednog posve?enog amatera, koji uvijek nalazi blago koje godinama spava skriveno i od drugih nezamije?eno.

Onda fast forward, i eto nas – povremeno bismo naletjeli jedno na drugo na Utrinskom placu u subotnjem obrednom kupovanju špeceraja. 'Pa gdje si? Šta ima?, obe?anja da ?emo se svakako na?i na kavi jedan dan, kako to ve? biva…Tako mi jedne takve subote i rekao da je bolestan ali bolest je bila nespojiva s njegovom vedrinom i onom žutom, strše?om kosom i teško mi je to sjelo. Svi naši slu?ajni susreti nakon toga, bili su obojani tim neizgovorivim. U prolazu, usput, uz uvijek ista obe?anja za tu nepopijenu kavu.

Vani kiši. Pišem ovo dok mislim na Joška, na njegovu Jagodu i na Vanju. Mislim i na svoju k?er kojoj je Vanja dragi prijatelj i kako joj je teško jer je njemu jako teško. I kako je nemogu?e neki puta podnijeti da ne možemo ništa izmijeniti ma koliko to željeli i što god u?inili. Sjetim se svih tih teških lekcija i koliko je ?iste, nepatvorene vedrine uvijek bilo u svemu što je Joško radio jer je to bio najzna?ajniji dio njega kojeg ništa nije moglo sakriti. I ovako tužna, osje?am kako se ipak smiješim kad ga se sjetim jer je naprosto nemogu?e misliti na Joška i oduprijeti se osmjehu.

Kakav je to nevjerojatan dar koji mi ostavlja! I meni, i svima onima koji su ga poznavali ostavlja taj duh neiskorjenjive vedrine i dje?je znatiželje, spoja zaigranosti i vještog oka koje prepoznaje ?udesnost i jedinstvenost stvari pored kojih mi drugi prolazimo u neznanju. On je vidio stvari na druk?iji na?in od ve?ine nas, vjerojatno je baš to pravi na?in kako svijet i treba promatrati da bi ?ovjek bio veseo i smiješio se svijetu svakog dana a mnogi smo zaboravili kako.

Eh prijatelju, nedostajat ?eš mi. Nisi me dokraja podu?io svojoj vještini vedrine, ne vidim ?udesa na sve strane poput tebe. Samo ponekad, ponegdje. Premalo. Svrni ponekad pogled odozgor kad vidiš da brljam i pošalji mi neki znak. Podsjeti me da se više smijem i pošalji šalabahter kako.

Komentari

Nausikaya, ovaj dnevnik je

Nausikaya, ovaj dnevnik je vrlo lijep, vrlo osoban, poetican, emocionalan.
Ovo mi je prva vijest da je Josko Martinovic umro, posto nisam par dana gledala HTV vijesti.
Dok sam zivjela u Hrvatskoj redovno sam gledala Globalno sijelo, jer mi je to bila izvrsna, zanimljiva i originalna emisija (iako mi naziv nije bas jasan, jer nije ni globalno ni sijelo). J.Martinovic mi se svidjao kao autor i voditelj zbog svoje prirodnosti, spontanosti i nasmijanosti, a sto je prava rijetkost kod hrv. TV voditelja i novinara.
O njemu nisam ama bas nista znala, ali gledajuci njegovo lice cesto sam pomisljala da "nesto nije u redu s njim" (kao da nece jos dugo zivjeti). To sam vise puta rekla i svojoj kolegici prije 5 godina.
I eto, vise ga nema. Prerano je otisao. I velika je steta!

Tko je glasao

Prirodan, spontan,

Prirodan, spontan, nasmijan...uhvatila si bit Joškove osobnosti u ovih nekoliko riječi.

I pun neiscrpne ljubavi prema životu i ljudima - on je uvijek znao prepoznati one male ljudske osobenosti koje svakog od nas ponaosob izdvajaju iz mnoštva. A samo rijetki u sebi nose taj dar.

Uz njega je svatko imao iskreno 'dopuštenje' da bude svoj i kao takav prepoznat, izdvojen i prihvaćen od srca. Svijet je bio sretan što ga ima.

Tko je glasao

Prirodan..... Kao osoba koja

Prirodan.....
Kao osoba koja si ga osobno poznavala imas puno pravo pisati o njemu na takav nacin. Samo je steta sto ga se pohvaljuje sada kad ga vise nema, umjesto da mu se odalo neko priznanje dok je bio ziv. Tipicna nasa posla.
Ali to je valjda i sudbina "kvalitetnih" ljudskih bica, da im se priznanje odaje posthumno.
Jos jednom, moja pohvala tekstu.

Tko je glasao

Ovo je najljepši epitaf

Ovo je najljepši epitaf koji sam u životu pročitala. Hvala ti nausikaya na ovom nesvakidašnjem pogledu na čovjeka! Nakon što sam ovo pročitala, imam osjećaj da sam ga i osobno poznavala i osjećam gubitak kao i njegovi prijatelji.
Daj nam Bože više takvih ljudi kao što si ti, koji vide ono dobro i lijepo u nama.

Tko je glasao

dobar čovjek tako si ovo od

dobar čovjek
tako si ovo od srca napisala
dobra ženo

luka

Tko je glasao

Čitava moja obitelj je

Čitava moja obitelj je voljela gledati njegovu emisiju.
Lakše se podnosila ružna stvarnost.
A on je briljantno bio naivac uštogljene televizije.
Bio je sve ono što TV ne želi biti- nešto ležerno i DOBRO
u tmurnim TV dojavama i mračnim gadostima.
A inače uzimamo dobre ljude "zdravo za gotovo".
Ne pitamo se i ne razglabamo o uzrocima i motivima
te dobrote kao što to radimo zloćama.
Tek u ovakvim, lijepim epitafima se sjetimo reći
zašto je to on bio dobar.
Ipak, vidim da je imao pravih prijatelja koji su
znali s njim podijeliti dobrotu.
Hvala Nausikaya!

Bert

Tko je glasao

Počivao u mir. Joško

Počivao u mir.

Joško Martinović je bio jedan od malobrojnih svjetlih dokaza da je na HTV-u bilo i časnih, poštenih i stručnih osoba koje su znale raditi svoj posao.

"Što vrijedi galopirati ako se krećemo u pogrešnom pravcu!"

Tko je glasao

Tužno. Čini se da uvijek

Tužno. Čini se da uvijek odlaze oni najbolji.

My Soul

Tko je glasao

Upoznao sam ga na mojoj

Upoznao sam ga na mojoj 1-oj, a njegovoj 4-oj godini faksa. Tada se nerazdvojno družio s Markom. Moji prvi zagrebački tulumi povezani povezani su s Markom i Joškom. Sve nas je, a osobito Joška, pogodila Markova iznenadna smrt. Tad sam prvi i zadnji put vidio Joška da plače. Preetpostavljam da je nakon Markove smrti otišao u London gdje su se odvijale epizode koje opisuješ.

Bio je strašno senzibilan, i čini mi se, da se u vedrom svijetu "Globalnog sijela" osjećao zaštićenim od ludila koje vlada u "vanjskom" svijetu.

Počivao u miru, dobričina Joško!

Sve što ste oduvijek željeli znati o swingingu politike, medija i tajnih službi.

Tko je glasao

prelijepi tekst.

prelijepi tekst.

CC

Tko je glasao

Draga Nausikaya, Lijepo si

Draga Nausikaya,

Lijepo si to napisala...

I meni, a vjerojatno još i mnogima, sinoć je zatreperilo u grudima zbog lošeg predosjećaja kad su počeli telefoni zvoniti - znate ono, kad u čudna doba zovu ljudi s kojima se rijetko čujemo...

Jole je bio važan lik u mom životu, posebno u srednješkolsko vrijeme koje i dan danas pamtim kao najljepsi i najvažniji period za mene. Imam puno sjećanja koja su kompatibilna i komplementarna tvojima.

Ovoga tmurnog dana znam da se ugasilo još jedno rijetko blistavo svijetlo na tamnom nebu naše generacije...

Tko je glasao

draga bebice, vidim da si ga

draga bebice, vidim da si ga znala još iz onih gimnazijskih vremena kad smo ga zvali Jole. Nema više našeg Joleta

Tko je glasao

Nausikaya, hvala na

Nausikaya, hvala na prekrasnom članku o jednoj divnoj osobi. (Rasplakao me je, priznajem). Moji putevi s Joškom su ukrstili na krovnoj terasi jednog malog hotela uz Aja Sofiju, bio sam tamo s prijateljicom a on sa suprugom. Jutarnja izmaglica se polako uzdizala dok smo mi prebirali po stolu za doručak a Aja se ponosito uzdizala iza nas. Vrlo jednostavan i vedar čovjek, šaljivđija rekao bih, pomalo nesvakidašnjeg izgleda.
S obzirom da je bio pomalo nekonvencionalan voditelj na sumornoj Hrvatskoj televiziji, vedar, radoznao, ponekad i simpatično 'uvrnut', izuzetno mi je drago da sam ga imao priliku i upoznati.

Laka mu zemlja!

Tko je glasao

Imao sam čast upoznati ga

Imao sam čast upoznati ga na nekom festivalu dokumentarnog filma. Stvarno je bio zarazno vedra osoba. Velika šteta i tuga. Mogu samo iskazati moje najdublje suosjećanje njegovoj familiji i prijateljima.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci