Zaigrani Tom Sawyer Hrvatske televizije

• Dnevnik nausikaya - Čet, 03/06/2010 - 00:47
• Glasujte
  61 Up Down
• Komentari 14 dodaj komentar

In memoriam Joško Martinović 1963 - 2010

Upravo sam čula groznu vijest da nema više Joška Martinovića. Sjajnog i kreativnog novinara, dragog prijatelja i iznad svega dobrog čovjeka. Mobiteli su simultano zasvjetlucali a ja sam po prirodi nekako sumnjičava prema koincidencijama. Zatreperilo mi je u pleksusu, pouzdan znak da njihovo treperenje ne nosi dobre vijesti. I eto, istina je – nema više Joška.

Dok čitam riječi utjehe najbolje prijateljice, još me uvijek drži nevjerica. Dok mi kćer plače u telefonsku slušalicu šokirana jer sam joj valjda genetski prenijela iskrenu naklonost prema toj krasnoj obitelji pa ona bezuvjetno kako to gotovo samo mladost zna, prijateljski voli njihovog sina na isti zdravo razumski način na koji ja volim njegove roditelje. Onako kako se vole samo one pojave u našem životu koje u nama uvijek bude osmijeh i dobro raspoloženje, onako zdravo razumski kako čovjek voli sunce i kišu, rane tratinčice i prvi snijeg, tako je čovjek morao voljeti i Joška Martinovića. Tu nije bilo pomoći, njegov je vedar duh bio zarazan, njegove plave oči uvijek iskreno nasmiješene o čemu je svjedočio koloplet sitnih bora smjehuljica.

Vidim ga pred svojim očima, neuništivo živog i uvijek veselog, kako u bež samtericama, puloveru boje trule višnje i košulji čiji se uredno ispeglan okovratnik decentno nazirao ispod izreza pulovera korača onim svojim specifičnim, pomalo gegavim hodom hodnikom naše gimnazije u Križanićevoj. Takav je bio i Joško, ništa u njemu nije bilo razmetljivo i sve je u njegovoj pojavi bilo nekako uredno i odmjereno, a istovremeno i veselo. S onom svojom gustom kosom boje žita, isticao se među drugim školskim glavama što su poput mrava miljele hodnicima. Kao da nikad nije žurio, ali znam da ne može biti tako – vjerojatno je to dojam koji je stvarao, onako vedar i nasmijan, naizgled neužurban – izgledao je kako zamišljam da bi izgledao Tom Sawyer da ga je Mark Twain kojim slučajem nastavio pratiti u njegovim odraslim avanturama. Čovjeku je nekako bilo milo oko srca kad bi vidio tu njegovu žutu glavu i osmijeh koji bi mu se neizbježno razvlačio licem kad bi susreo nekog od nas, svojih prijatelja. A mi bi smo se već nadaleko osmjehivali na samu njegovu nasmiješenu glavu ispod te žute kose.

Sjetim se onda kako smo se sreli krajem osamdesetih u Londonu. Za našu generaciju taj grad bio je svojevrsna meka, i svako od nas je još u gimnaziji maštao o tome kako ćemo jednog dana hodati istim ulicama kojima su hodali The Clash, Sex Pistolsi, Rolling Stonesi itd. Ulicama Sherlocka Holmesa i Agathe Christie, Britanskog muzeja i Nacionalne galerije. Kako to već biva, samo su se neki od nas na kraju tamo i zaputili. I tako jednog lijepog ljetnog dana, na koga ja nabasam usred poslijepodnevne vreve Earl's Courta? Na jedinog i neponovljivog, žutokosog Joška kako se polako prebacuje s noge na nogu, s rukama u džepovima, onako ravan i uspravan s istom dokonom neužurbanošću kao nekad na hodnicima škole i kasnije Filozofskog fakulteta. I jednako se tako svima vedro osmjehuje kao da mu je to jedini posao – osmjehivati se svijetu.

Razdragani smo naravno taj sretan susret proslavili obiljem Guinessa kako tome i dolikuje, ja sam njemu pripovijedala o svojim Londonskim pustolovinama a on je meni prepričavao gdje su ostali, tko je s kime, tko se spandžao a tko prekinuo, tko je operirao nos i koga je murja u Zagrebu ulovila s travom. Bila su to za nas bezazlena vremena. Joško se zaposlio kao čuvar u jednoj omanjoj galeriji koja je međutim posjedovala neke vrijedne slike i mi bismo ponekad uz piće kovali nebulozne planove o vrhunski vještoj krađi, koji su kako je razina alkohola u krvi rasla, bivali sve smjeliji i sve luđi. Sjećam se kako su nas zapanjeno gledali moji engleski prijatelji, Wilf i J.P. dok smo derali po Stoličnaji koju smo pili onako muški 'au naturel', čistu, gustu i uljastu od stajanju u zamrzivaču. 'Ovi Hrvati su ludi isto k'o i Rusi!' bio je njihov komentar dok su te velike pivopije oprezno cuclale svoj prst votke s Coca-Colom. Mi bismo se na to samo znakovito smijuckali dotočivši svoje čaše, kao da smo im barem u tome, uistinu nadmoćni. Bio je to prizor, Joško u tamnoplavoj stražarskoj uniformi sa pravom šapkom, dok mu se obrazi rumene a oči cakle, zapliće jezikom i objašnjava njima dvojici Coca-Colnjakovića o Fraserovoj 'Zlatnoj grani' za koju nijedan od njih nije ni čuo. Ali on to čini tako vedro i ustrajno s ozbiljnom nakanom da otkloni takav 'propust' u njihovom obrazovanju. E moj Joško, kako nam je tada sve bilo i bitno i lako.

Premotavam film unaprijed, evo ga s njegovom dragom Jagodom na terasi ispred Kvazara, kako nam je predstavlja, ozbiljno i važno, ozbiljno zaljubljen i tako ponosan. I smješka se dok ju promatra – tu svoju novu curu, za koju tada još ni ne zna da će biti njegova buduća žena. Onako visoka, krasna brineta srnećih očiju, pomalo plaha – ipak smo mi njegova 'skvadra'.

Prolazi nekoliko godina, ja sam i dalje u Londonu, viđamo se tu i tamo, kad sam u Zagrebu na praznicima. Atmosfera je nekako turobna, ni ne slutimo da će uskoro biti rata ali osjećamo svi da se nešto valja. Joško je ponosan, slavimo u njegovom stanu jer je postao tata! Mama Jagoda je dobro a Martinovićima je stigao mali Vanja. Ponovo premotavam, Martinovići u posjetu s malenim, jure za njim po mom stanu dok on radoznalošću malog dječaka nalazi najskrovitija mjesta i baš najneprikladnije kuteve. Onda opet unaprijed, slavimo rođendan moje kćeri, u stanu je nemoguća gužva, nema dovoljno stolica, muzika, smijeh, galama, svi prijatelji su ovdje. Gledamo se preko stola i smijemo jer nam je teško povjerovati da smo eto sada, odrasli ljudi s vlastitom djecom. Ali njegova je zaigranost sa životom uvijek prisutna. U njegovom radu, u šašavim temama kojima prilazi s pozornošću i ljubavlju jednog posvećenog amatera, koji uvijek nalazi blago koje godinama spava skriveno i od drugih nezamijećeno.

Onda fast forward, i eto nas – povremeno bismo naletjeli jedno na drugo na Utrinskom placu u subotnjem obrednom kupovanju špeceraja. 'Pa gdje si? Šta ima?, obećanja da ćemo se svakako naći na kavi jedan dan, kako to već biva…Tako mi jedne takve subote i rekao da je bolestan ali bolest je bila nespojiva s njegovom vedrinom i onom žutom, stršećom kosom i teško mi je to sjelo. Svi naši slučajni susreti nakon toga, bili su obojani tim neizgovorivim. U prolazu, usput, uz uvijek ista obećanja za tu nepopijenu kavu.

Vani kiši. Pišem ovo dok mislim na Joška, na njegovu Jagodu i na Vanju. Mislim i na svoju kćer kojoj je Vanja dragi prijatelj i kako joj je teško jer je njemu jako teško. I kako je nemoguće neki puta podnijeti da ne možemo ništa izmijeniti ma koliko to željeli i što god učinili. Sjetim se svih tih teških lekcija i koliko je čiste, nepatvorene vedrine uvijek bilo u svemu što je Joško radio jer je to bio najznačajniji dio njega kojeg ništa nije moglo sakriti. I ovako tužna, osjećam kako se ipak smiješim kad ga se sjetim jer je naprosto nemoguće misliti na Joška i oduprijeti se osmjehu.

Kakav je to nevjerojatan dar koji mi ostavlja! I meni, i svima onima koji su ga poznavali ostavlja taj duh neiskorjenjive vedrine i dječje znatiželje, spoja zaigranosti i vještog oka koje prepoznaje čudesnost i jedinstvenost stvari pored kojih mi drugi prolazimo u neznanju. On je vidio stvari na drukčiji način od većine nas, vjerojatno je baš to pravi način kako svijet i treba promatrati da bi čovjek bio veseo i smiješio se svijetu svakog dana a mnogi smo zaboravili kako.

Eh prijatelju, nedostajat ćeš mi. Nisi me dokraja podučio svojoj vještini vedrine, ne vidim čudesa na sve strane poput tebe. Samo ponekad, ponegdje. Premalo. Svrni ponekad pogled odozgor kad vidiš da brljam i pošalji mi neki znak. Podsjeti me da se više smijem i pošalji šalabahter kako.

• Dnevnik nausikaya - Čet, 03/06/2010 - 00:47
  
• Komentari 14
• 4227 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar