pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Sada je dio homogenog zadnjeg razdoblja, kada je nakon 1971.g. uklonjena Holjevčeva era, uključujući i zadnji čovjek iz toga razdoblja. nakon toga je homogeno, potpuno iste snage, isti krug, isto mnijenje, ista gradogradnja i najmanje 80 % istih osoba koje u tome nešto znače. Od tih najmanje 80 % osoba i prakse koje imaju ikakva uticaja, najmanje je 95 % iz razdoblja prije Holjevca.

Mjenjala su se politička imena, ali do danas baš sva bez ostatka iz pojedinih frakcija Saveza komunista, uključujući Bandića, koji je zajedno sa Ljuštinom, Kojićem, jelušićem, Ljubičićem, Maričićem, takoše profesionalni dio Saveza komunista. To je, logično, najslabiji dio duge prakse pratije, nakon eliminacija boljih. No, ti političari nisu ključni dio gradogradnje.

Ključni su, redom dipl.ing.arh. - Marina Matulović Dropulić, rođena Zagrepčanka, mr.sc. Slavko Dakić, gore spomenuti "humani urbanisti", udarni profesori i akademici arhitekti i građevinari, najznačajnije tvrtke i razna druga elita.

I ta "stručna", gospodarska, politička, medijska pa i najveći dio intelektualne elite jest izravno ili iz druge ruke ponaj dio partije koji je eliminirao a nerijetko likvidrao bolje članove partije, kompletnu ekipu iz doba Holjevca kad je Zagreb povratio ugled na evropsku razinu, te iz razdoblja nakon ulaska partizana, kada je eliminirano ili stegnuto ili likvidirano večina toga, a to je bilo ono što je pred II svjestki rat dovelo Zagreb na evropski vrh.

Pojednostvaljeno - imamo i dalje pravi sukob vrhunske evropske osnove i tradicije u Zagrebu i boljševističke, koja je od sedmadesetih prešla u maoizam. karikirano. U proteklom razdoblju su na vlasti bile dvije ideološki bliske stranke SDP i HNS, slične prehodnoj Dropulićkinoj vladavini. U dokazivanju da su nešto novo, HNS je forsirao predodžbu da su oni liberalna građanska suvremena stranka a SDp da su narodni socijaldemokrati, sa natruhama zlatnog razdoblaj socijalizma i sa smislom za novo vrijeme, privatno poduzetništvo itd. U biti, karikirano, HNS je bio dosljedno, sve više i iznad ikakve mjere maositički, kao neka vrsta kulturne revolucije, kao nastavk sedmadesetih i kao je Dropulićka turbo dizajnirana, pa je to logično dovelo do toga da ih ni članovi ne podržavaju. SDP nije kamenjarska stranka, iako istaknuti članovi jesu - tako je kamenjarska i cijela elita, jer su pretežno sinovi i kćeri kamenjara. SDP, u kojem nije samo Bandić nego su tu i vječni Dakić, Ljuština i cijele legije interesa, uključujući akademike i profesore (Kincl, Jure Radić ...), su tu komunisti u onom smislu kao se je razvio sedmadesetih, dakle pratija, udba, nije strana ni općenarodna demagogija niti pljačka i nered velikh razmjeraa itd., sve ono što traje desetljećima.

Na intelektualnoj razini, karikirano, je još jasnija i još za dulje beznadežnija situacija (prethodno, prva autorica koja to dokumentirano i stručno prikazuje je Darija Radović Mahečić). Od 1944.g. su sustvano eliminirane osnovne snage, raznolike a pretežno one koje su kreirale grad, građanske. Snage koje se dominirale desetljećima i sada, i u najboljem obliku vuku genetu iz komunizma, a tome je grad nešto strano, nešto što se osvaja i ovladava i vodi, puno ozbiljnije nego kamenjari koji se prilagođavaju gradu. Karikirano, zato se je Vesna Pusić pokazala puno opasnija po grad nego klasična komesarka marina Dropulić i partijsko-udbaški aktivist Bandić, a usput je slučja štake bio paralelno sa slučajem Horvatinčić, za čiju promociju je također takav HNS bio ključan. Ali sve to skupa je iz istih redova.

Za pobliže razumijevanje slijedeće. II svjetski rat i poraće su jedva preživjeli i ponešto radili, kao profesori, urbanisti, projekatnti velika imena - Strižić (pobjegao vani, veliko svjestko ime), Turina (stadion i jedva išta drugo - veliko evropsko ime, dugo godina voddio najprestižnije ljetne seminare), Kauzlarić, Galić, Ibler. Najbolji urbanist u povijesti grada Antolić, vodio urbanizam tridesetih, protjeran u Skoplje i u Afriku, iako nije bio ni na kakvoj listi. Itd. Kovačević je indirektno ubijen, neki direktno, neki umrtvljeni ... Oni koji su ih eliminirali su dominirali a poslije i sada njihovi izravni učenici, čak djeca. Još bolnije su čistke nakon 1971.gč. jer se zna da to nema nikave veze sa nacionalizmom. Tu vlada omerta - zakon šutnje, iz razumljivih razloga.

Odgvori mogu biti i slijedeći. Kako to da se ništa nije radilo u Donjem gradi toliko dugo i kako da ni danas nitko nema suvilsih koncepcija, pored tolike tradicije? Tko je onda rješavao i izgradio toliko toga što vrijedi, kad sada imamo Kincla koji kasapi stadion i druge? Ili najbolje, kako to da nitko ni o čemu nema pojma u jednom takvom gradu s takvim vrijednostima, koji je i ne tako davnih šezdesetih u raznom bio svjetski poznat a u gradogradnji je Beč učio od Zagreba? Zašto praktički nitko ne zna tko su Milovan Kovačević, Vlado Antolić, Bernardo Bernardi, Zdenko Strižić, Vladimir Turina, Rajko Kušević, možda i Kelemen i Vlado Kristl i razni a ta imena su jako poznata u Evropi i Zagreb po njima?

Ne baš slučajno, sustavni su razlozi za to. Zato će biti sve zanimljivije, jer prošlost nije prošlost nego će se tek sada to otvarati logikom nužde. Donji grad je odlična situacija, bizarni Horvatinčić zapravo prislijava desetljeća muljanja na otvaranje. Zatim će se slično dešavati sa jako puno toga.

P.S. Osnova Zagreba je još uvijek iz tridesetih godina, i bila je predmet jednog od najuglednijih evropskih natječaja i pažnje, sve skupa pripremano više godina. Iste snage i njohovi učenici su došli do izražaja za Holjevca i ponešto kasnije. Ostali pretežni dio nije smislio ništa, parazitira na toj osnovi i radi u biti smeće.