pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

I bez ovoga impresivnog bujanja i rasta svega i svačega iz plodne zemlje, nakon niza desetljeća istog Zagreb je bio zreo za nešto više bavljenja. Bar o kontaktnim djelovima razne materije, gdje u svim mašinskim i drugim kontaktima već nakon godinu dana treba nešto podmazati, zamjeniti kakvi dihtung, isprati kakvo grlo da može nastaviti pjesmu, promjeniti položaj da stvar može nastaviti i s neke druge strane.

A i dalje svega toga nema, izrazitije nego o sličnim ali jednostavnijim i dosadnijim gradovima (Split, Rijeka, Varaždin, Ljubljana ...), a i nego živopisnijim (Osijek, Beograd ...). Poneka navijačka uzbuđenja kiruški precizno potroše i onako malo akumulirane energije za to i nakon toga je dugo prazna priča za sve drugo.

Uprkos takvoj (ne)popularnosti bavljenja, ipak evo malo grebanja po površini.

Hitne sitne intervencije

Osim novaca i raznih procesa koji odavno bujaju i prirodno teže duhu nekadašnjih močvara, za hitne sitne intervencije je zrelo jako puno toga, sve međusobno povezano. Najbolji znak da široka materija nezgodno kuha su krajnje nelogične pojave koncentracije svega na stote stvari, kao sada kada sređivanja kreću od zatvaranja omladinskog multidiciplinarnog kluba Močvara i napada na benignog čistog umjetnika Vilija Matulu. Ako nije primjećeno da hajka na Danila Kiša cca 1982.g. znači ratne i druge pohode, da su drame oko vlasti Marine MD i GUP-ova jasni znakovi totalitarnih klizanja, nitko ne može reći da ne vidi kako kuha puno toga više od selektivnih točki i likova.

1. Sve oko voda je hitno prvenstveno radi spašavanja pitke vode i eskalacije širokih priča i troškova vezanih uz vode. Sanirani Jakuševec koji kao vulkan radi i kuha, ispuštanjem veoma zagađenih voda ugrožava najveće i praktički jedino preostalo nalazište pitke vode, dok je ostala već popapala ili papa maca. Sustavi vodoopskrbe i odvodnje se razvijaju, kao i ostali sustavi, kao jako sporedna stvar stalno žurne šire zbrke, tako da su svi kontaktni djelovi sa svim već zapaljivi. I bez da se išta poduzima, Jakuševec može bilo kada proraditi kao PUTO a bezbroj kontaktnih djelova kao na Vrbanima III, i ubrizgati razređivače u sustav pitke vode, koji sustav se i bez kontakta sa razređivačima ponaša kao spužva.

2. Hitna je provedba složenog projekta Sava, na dugom potezu. Sadašnji vodotok Save je formiran iznimno velikim radovima početkon 20. stoljeća. Nakon velike polave 1963.g. su podignuti nasipi s obje strane, kao privremeno rješenje na koje se iduća napredna desetljeća navikavaju kao na logično pa i kultno rješenje, dođeš do rijeke i pred tobom dugi i visoki zid, kao berlinski nekad, više nego logično a i prilično slavno. Konačno rješenje je već dugo regulacija vodotoka nizom manjih brana, ujedno prijelaza i hidrocentrala te regulatora voda (jezera, podzemnih pitkih voda, poplava, navodnjavanja, uticaja ne eko-sustav ..). Na poziciji nasipa su logične velike ceste, koje bi postale kičma prometa i duljeg globalnog prometnog rješenja, čime otpadaju razni skupi i nepotrebni mostovi te razne nebuloze o megaprojektima za mega hapanja novaca kao tangenta sjever, razni podzemni tuneli i slične vizije impresivnih likova, koji su zadnjih desetljeća već pojeli novce reda veličine 3 slična evropska grada samo za proizvodnju velikih projekata koji ne funkcioniraju a non stop jedu ogromne novce (bolnica Blato, stadion, razne stanogradnje, PUTO i Jakuševec, pročistač ...). Naravno da se tako otvaraju jako velike druge mogućnosti i poboljšanja, sve praktički bez troška jer se troškovi mogu namirivati iz sigurne tražene vrijednosti zemljišta i tekućih priliva od praktički svega šta se napravi (a o spašenim novcima od nebuloza i iščeznuću metastaza koje takvo poslovanje širi po RH i puno šire da ne pričamo).

3. Iako izgleda da Zagreb nema problema sa strukom, jer je u njemu cca 70 % struke RH, ona više od primjerenog surađuje sa Gradom Zagrebom i svi na vlasti koriste „to će odlučiti struka“, u Zagrebu već dugo gori oko struke a sada je alarmantno, gore nego bilo gdje u RH. Gore nego u bilo kakvoj politici, tu nema nikave struke još od 1972.g., kada su pod krinkom borbe protiv nacionalizma razjureni svi do zadnjeg oni koji su pod Tripalom i Holjevcem šezdesetih opet brzo doveli Zagreb na čelo svega na širokom području od Beča do Vladivostoka, kao tridesetih. Tako nešto je bilo ne samo tada nedopustivo jer zbilja ugrožava sve, nego je to ostalo i do danas jer zbilja ugrožava sve - ama baš nitko značajan ni u čemu ne bi mogao u takvoj konkurenciji izdržati niti nekoliko mjeseci a sve impresivne bitke za bolju prošlost i estetske (slike sebe u slikama) bi brzo pale u vodu. Od 1972.g. do danas u Zagrebu nema niti je moguć i pokušaj zvanične šire javne rasprave o stvarnim globalnim i rješenjima po područjima, a o radu na nivou idejnih rješenja i primarnih obrada da i ne govorimo, sve stane samo na parolama koje zamažu oči, pri čemu je sva impresivna prozvodnja elaborata i planova te troškova u vezi s tim isključivo redovni servis zbrajanja i ispunjavanja pojedinačnih elitnih želja, novca za piće i ljubavnice, kvaziznanstvenih štancanja za razne titule i daljnje izvlačenje novaca i slično. Nedavna konferencija o razvitku koju su održali Jure Radić i Bandić je trik da se zajednička privatna tvrtka IGH d.d. i povezani biznisi osiguraju za iduće razdoblje novom rundom besmislenih projekata i troškova, za kakve su specijalizirani i kakve u Zagrebu provode dugo, te da se usput zgasi već prilično ostala velika ostala žeđ raznih sudionika (i Tito i Tuđman su ipak pripuštali žedne k stolu a Mesić to skoro isključivo tako radi).

4. Svi pokušaju demokratskih i političkih promjena pa i promjena u sustavu, kojeg nema takvog kako se zamišlja, su se pokazali praktički besmislenim, prvenstveno zbog toga što je glavnina uticajnih snaga za isto u bilo kojem vidu i sastavu, pa i uz poništavanje izbora (1990.g. potpuno, kasnije ...) i bilo kakve poznate radnje. Sve ekipe, sudionici i većina naprednog građanstva su uredno i stalno pokazali i ponavljaju da ih naprosto ne zanima i iritira značajan dio nužne zbilje grada, da to naprosto mora biti i pratiti ostalo, tako da su nakon dugih napredovanja potrošene sve zalihe ljudi i energije za snalaženja oko toga i nužna su bilo kakva rješenja tih nerješenih djelova, pri čemu treba uzeti u obzir da vlast rastom snaga i centara za izvanredna stanja, stegu i spašavanja ne zna šta radi, jer o tome se ne radi. Uobičajena napredna RH praksa da ništa ne smije biti ni minimalno sređeno i poznato radi svega nužnog za poznata sposobna i napredna ponašanja, u Zagrebu je odavno prešla granice. Specifično deseže stupanj da nitko stvarno ne kontrolira niti glavne zacrtane velike ulične i infrastrukturne koridore (pa na njima niču zgrade i svašta), ni jedan sustavni dio (pa su snalaženja i improvizacije dnevna histerija a na male slabosti i potpuna), šahtove i priključke odavno a o minimumu ukupnog funkcionalnog povezivanja i upravljanja da ne govorimo. Politički i upravni odnos sa državom i raznim djelovima je specifičan, ne samo u RH nego i općenito, niti 30 % uređen i funkcionira dogovorno, iz svima dragih i poznatih razloga, ali i u tom je nepokriveni nužni funkcionalni dio postao jak toliko da i bezazlenim nijansama izaziva drame (npr. za čuveni slučaj gradnje zapadno od Cvijetnog trga su jače od svih sredstava na raspolaganju bile male nijansice odnosa sa SPC, npr. nejasan odnos sa NK Dinamo je podloga za već jako klizanje i greške po kojima stadion u Maksimiru nikako ne može zadovoljiti UEFA kriterije i mora se rušiti, uobičajeni masovni servis stambenih potreba u nijansama tako moćan da više i nema nikog koga slobosti toga ne mogu dohvatiti ...). Niti u zakonu o Gradu Zagrebu niti u gradskim aktima nema nikakvog previđenog rješenja pa niti osigurača od jako štetnih postupanja, pa ni za veće nezgode, nema niti reda na relaciji RH-Grad Zagreb, sve je uređeno kardeljistički tako da je namjerno uz zakonske i profesionalne nadležnosti dodan kvazisustav. Po njemu nitko nije točno zadužen ni odgovoran ni za šta a u prilici je za sve i bilo šta, pa može svašta i ne mora ništa. Zato je važan samo gensek/car kojeg više nema (Tito), pa ostali genseci i kardelji moraju non stop spašavati stvar, čak i prilično dramatično, dok beskrajne izvršne strukture non stop vrše dramatične koordinacije, u kojima se ne piše ništa a ključne dvojbe među različitim shvaćaanjima onoga šta je netko htio reći rješavaju tučom i hvatanjem za vrat u kasnu večer. Tako nikad nikakvih uputa nema, zakoni profesionalne podjele služe za napeta osluškivanja disanja krvotoka duha i prijenose maoističkih smjernica i histerija dalje.

4a. Iako izgleda prilično apstraktno, u sustavu kojeg nema ali radi punom parom je zadnjih 10 godina bilo često jako dramatično i od malih slabosti, puno šire nego što bilo tko naknadno tumači i hoće. Turbo održiva i bio obnovljiva Marina MD je naglo počela padati baš kada je bila na vrhuncu, gradonačelnica i ministrica istovremeno, sama sebe kontrolira i sa sobom posluje (kao Čačić kasnije). Zatim je duga ilegalna vlast pod oznakom HDZ najednom i preko noći pala, čak tako da se je Marina MD morala dobrovoljno ispisati iz SK-a i učlaniti u HDZ, te od tada trpiti neviđenu disciplinu mašte na tom klizalištu napretka (koje neprimjereno poniženje sigurno ne može tek tako oprostiti). Kada se je za kohabitacije SD-HNS kuhao i pekao GUP usklađivanjem svih želja, ne samo partijskih nego i svih drugih, najednom se je počeo ljuljati do tada besprjekorno poslušan tip (sve je odmah nakon halo ili kakve sms i fax poruke baš tako rješio). To je pokrenulo veliki domino efekt, koji i dalje nije amortiziran i vrišti. Stvar se nepredviđeno nije uspjelo zgasiti ni sastankom svih snaga i štakama u uredu za takve akcije jako sposobne gradonačelnice. To nespjelo gašenje je pokrenulo neke bure, koje su Tomac i Vesna Pusić, uz asistenciju svih državnih glava, jedva uspjeli malo disciplinirati i bez rasprave donijeti GUP, dok se je Bandić od svega toga nenadanog doslovno borio za život. I danas, kada se cijeli orkestar svega i svačeg trudi odsvirati harmonično, još uvijek eho tih bura remeti harmoniju. U problemu pitke vode na Vrbanima III nije nitko ni od Grada Zagreba ni RH odgovoran ni za šta, iako po cca 50 zakona jesu i to jako ozbiljno, ne zato što se problem izbjegava nego zato što bilo kakvo pokazivanje slabosti odavno zbilja ugrožava takav poredak i grada i republike, sve i svu praksu, a najmanje što sigurno radi jest da dramatično lomi sve mozgove koji razmatraju stvar, kakvih pola gradskih i državnih snaga. Panika od minimalnih podataka, pregleda i uvažavanja podjela rada je odavno prejaka, a izvanredna stanja su primarna i sekundarna nužda.

4b. Tu je možda zrelo za minimalne intervencije ako ništa drugo bar zato što više od pola svih „elitnih“ hrvatskih potencijala (politike, struke, službi ...) ne radi ništa drugo nego dramatično krpa ogromne rupe i gasi ogromne požare nastale od toga šta sami rade, a i to bezuspješno. Tako niti angažiranih 95 % specijalaca zaštite kulturnih dobara, urbanizma, arhitekture, inženjerstva i raznog ne uspjeva zgasiti požar oko gradnje Cvijetni trg, koji je krenuo tako da je benigni lik nešto malo tražio dodatno, pri čemu puno šire snage strepe da se ne okrije da ovi nisu u akciji i specijalizirani za nešto oko toga znati i imati stav, nego da su vječnost i sve skupa baš u akciji da se nema pojma ni o čemu, da se ništa pametno ne radi nego obrnuto, da ni jedan javni papir o tome ne smije doći niti do bilo kakvih državnih službi a do bilo koga drugog još manje, da isperu i zadnje ostatke svijesti divizijama na koje imaju uticaj da slučajno ne bi pomislili nešto, da instant frazama o nadreligijskim nadležnostim i moćima dotuku sve, i bilo kakve pokušaje promišljanja unprijed učine raspadujućim smećem. Te impresivne snage očigledno to sve teže uspjevaju pa i kada nikakvog otpora nema, kada svi prihvaćaju sve a fotokopije fotokopija ... / copy paste svega i svačega za bilo šta i gdje (uopće nije važno) uspjevaju bolje nego gljive poslije kiše. Ni Bandić ni Horvatinčić ni Marina MD ni nitko više neće to moći izvući, IGH d.d. Jure Radić te Kincl & Filipović još manje, niti da jure ujedinjeno sa Tomcom, Vesnom Pusić/Košišom i bilo kim, a Bandićevi specijalisti reda (Ćokić, Kalinić ...) i strategije (Dakić, Laslo, Kuhta, Bedenko ...) mogu samo izazvati raspad a možda i dodati ključne kapi za počatak rata svih protiv svih, prvenstveno protiv samih sebe, kao što već razni istaknuti akteri takve prakse odlučno protestiraju protiv samih sebe. Primjena sile na krhkoj Močvari i još krhkijem glumcu Vili Matuli su klasični znakovi i objave rata, tako je uvijek bilo, koji je već jako puzao po široj praksi.

Geneza, razvoj i smjerovi

Za bilo šta nužno je malo proučiti strukturu i razvoj problema (kao u gašenju vatre, kirurgiji ...) te kuda stvar smjera, jer je stvar takvog karaktera da će lako izmaći i pažnji i bilo čemu, čak i ako se svi esteski slože i ujedine oko bavljenja slikom, a što je nemoguće obzirom na različitost ukusa, dioptrija, prostornog i estetskog zora, kuta gledanja i raznog.

Tridesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća su se u Zagrebu odigrale veoma specifične ozbiljne igre, koje će vjerojatno biti važne i dalje, vjerojatno vrlo brzo. U oba slučaja se je nakon nekih prethodnih jako loših razdoblja i okolnosti najednom pokazala mogućnost obrata, koji je u oba slučaja zbog napetosti i gladi širih snaga izveden na iznimnom svjetskom nivou, po raznim područjima i temeljito, sa jako velikim rezultatima. Jako su živnule industrije, evropski nivo planiranja i gradnji, bolnice i škole, razmjena sa svijetom do tip top odnosa, sustavni procesi u kojima svatko svakoga veže na rezultate i disciplinu u sustavu, jačanje liberalizacije i sudjelovanja svih djelova građanstva uz istovremeni rast nivoa harmonizacije, do redovne primjene prvorazrednih evropskih kriterija i provjera toga, smanjivanje ideologije i politike na minimalni nivo i servis ukupnog razvitka.

Takve šezdesete su bile jako začinjene velikim otvaranjem svom svijetu kroz impresivnu manifestaciju Muzički biennale Zagreb, Zagrebački velesajam, grandioznu industriju (npr. OKI, američki dar) i razno. Izgleda da je to bilo važni impuls za šira gibanja – 1966.g. Brijunski plenum i prijelaz vlasti sa policijske uprave na drukčije forme, uticaj na Praško proljeće i odjek gibanja po svijetu 1968.g., slična i nacionalna gibanja po SFRJ te uvođenje nove discipline 1972.g., pri čemu je kao kolateralna žrtva izvršena čistka većine stručnih i drugih snaga koje su nosile šezdesete. Čak su vršene ozbiljne reorganizacije poduzeća te šire poslovne i tehnološke da bi se to anuliralo, pa je npr. tvrtka koja je izradila i montirala cijela velika naselja i impresivne hale pripojena drugoj velikoj i zapravo sve likvidirano te vraćena praksa da se ne radi ništa tehnološki ozbiljno, da male tvrtke iz Slovenije po Zagrebu izvode i hale ali i montažne šahtove iako je Zagreb imao tehnološke i stručne potencijale daleko najbolje i najveće od Beča do Vladivostoka.

Brzo su kao oluja s neba stigli novci. Na putu prema Moskvi Nixon je posjetio SFRJ i Tita, a zajedno i Zagreb. U mali broj dana su desila čuda – potpisan detant, završen vjetnamski rat, nestalo je velikih demonstracija po svijetu a u Zagreb (i po SFRJ) je stigla oluja novca. Ubrzo su krenule oluje gradnji, investiranja, poslova po Rusiji i arapskim zemljama (radi toga su dani novci, da istok to gleda i sve više pati). Kardelj i Tito su uvodili nove trikove, ovaj put složenu zabavu, nešto kao sada EU.

Samo u Zagrebu i nigdje drugdje je krenulo bezazlena dogradnja sustava i razvila se tako da je i danas nema nigdje takve i da hara. Kada su raspravljali o beskrajnim kardeljističkim finesama oko samoupravljanja, netko je upitao da li je u redu da za stambenu izgradnju i stanove i dalje držati kupoprodajne ugovore kada su i poduzeće (OOUR, SOUR) koje gradi i prodaje i ono koje kupuje već samoupravni (ourizirani), pa to pravno i stvarno i nije kupoprodaja nego neki samoupravni posao, čak složeni samoupravni proces koji uključuje razno i razvija se. Odmah su svi rekli to moramo hitno ispraviti. I tako se rodila improvizacija udruživanja i samoupravnog poslovanja. Brzo su to širili na sve djelove toga, cijene i sve, da bi bilo u skladu i zadovoljilo zahtjeve nove etape, najprije da ne bi netko politički nastradao a brzo s voljom i poletno. Jer su svi sudionici počeli shvaćati da to nije nešto pro forma nego nešto neviđeno novo i odlično po njih.

Sve se dogovora, nitko nije ni teorijski kriv ni za šta obzirom da sve dogovara veliki sustav na nivou Zagreba, sve možeš dozidavati pa i cijene i bilo šta zaželiš stvarno i stručno i pravno, uzimaš zemljišta i novaca neograničeno i (što je najvažnije) najvažnije fantastično napreduje – 1. honorari i prihod rastu kao ludi i još svi za i sve više novca ima što ga trošiš, počinje duga bitka sa viškovima jer se sve mora prikazati bez dobiti; 2. sve manje i manje bilo kakvih problema sa bilo čim a sve više i više raznih dodatnih dobiti (stručne impresivno jer samo kopiraš nešto izvana i jaka si fora, u svjetskim okvirima postaješ faca, bitka za bolju prošlost i sadašnjost nije više potrebna jer si baš kao takav sa lošom prošlosti, ocijenama i rezultatima rada sve traženija i veća faca ...), 3. vizije, perspektive i s time povezani rizici sve bolje i bolje, sa sva manje toga i uporabom najednostavnijih gardova i fraza o svom visokom nivou i visokom značaju lika i djela onih koji odlučuju, zapravo jedni drugima, sve više i više se nepovratno napreduje (zato nije čudo što nedavno izašli svjetski ambiciozni leksikon, kojeg je radilo cca 90 % elite, kao najveće glorificira najprimitivnije direktore koji će se ikad pojaviti te što je o tom istom najistaknutija istraživačica sociologinja dolazila do zaključka o impresivnom napretku tehnomenadžerskih snaga, jer im je uz ostalo običaj bio da po Evropi kupe razna priznanja i nagrade a laž im je bila jedino što znaju).

Model, ljudi, praksa i sve što je tada sedamdesetih rođeno i buknulo se non stop drži i apsolutno dominira ne samo po Zagrebu nego i po RH i šire. Izravno iz toga se je izlegla većina biznisa i politike, premijera, ministara, glavnih biznismena profesora/akademika, gro pravosuđa i sprega u tome, svega. Od impresivne količine okretanja poslova po dubrovačkom području sada cca 85 % su izravni akteri iz ovoga, to im dođe kao usputni hobi uz kraće posjete i pokazivanje. I slično svuda. Privatizirali su inertni državni megainstitut (nezabilježeno u svijetu) IGH, kojeg su i onako koristili za te potrebe, te zajedno s njim osvježili stalno povezane sve velike građevinske tvrtke i postavili svoje ljude na čelo svih velikih državnih tvrtki za ceste i slično (HAC, HC ....). Nije nikakva zavjera nego jedini način poslovanja na koji su svi navikli, dogovori i usklađivanja tako da sve štima a nitko ni za šta nije posebno kriv niti odgovoran, pa je to odavno medij pravih guranja i napredovanja a Savez (komunista) i ostali punktovi naprednih snaga su nešto prateće tome. Beskrajnim zakonima i tumačenja se i dalje prakticira kardeljistički, to služi za iznurivanje i discipliniranje stoke i prakse sitnog zuba, da navalom ne ugrožava osnovno poslovanje koje se vrši pod širokim dogovorima, a dogovori i provedba se onda već rutinski pokriju odgovarajućim (samoupravnim) aktima, dovoljno je da sekretarice zovu i sve bude.

Nezgode promjena su ili spriječene ili su ojačale isto. Nakon izbora 1990.g. su se pojavile nezgode da su novoizabrani to shvatili doslovno pa je idući dan nakon konstituiranja izabrane vlasti usmeno odmah svrgnuta i vlast dana dotadašnjoj ekipi, zadnjoj po izborima, koja je brzo dodatno raspoređena i na 2/3 Vlade, INA-u, ZABA-u, Plivu i slično.

Kada su birači opet uporno glasali za drugo, došlo je do krize koja je rješena dogovorno, tako da sve izabrane stranke osim 1/4 HSLS-a nisu htjele vlast ili su izravno prešle ili radile za vlast, dodatno je još kupljeno 2 nedostajuća vjećnika i tako se je nastavilo. To je logično, tada su se mobilizirale sve snage, kakvih 1/3 Zagreba, i panično jurile i molile sve redom da ipak ne riskiraju toliko i ne stavljaju sve na potpuni hazard. Pojava HNS-a i SDP je odmah odgnala zabrinutosti, jer je oko gradnji Čačić, već jako vičan dogovorima (ima mijesta za sve, koja mlrd manje više), prethodno otklonio bojazni na državno razini i još značajno osnažio principe. A rješenja su se dogovarala još dogovornije, na TV-u Čačić i Račan kažu odabrali smo trase auto-puta, Linić se dogovori sam sa sobom a Fižulić više nego liberalno, što su bili više nego jasni znaci da dogovorna praksa opet trijumfira. Ad kohabitacije SDP-HNS u Zagrebu je došlo čak do obrnutog problema, i jedna i druga strana je htjela još više dogovora a HNS je nabijao strašan tempo da su oni puno brži, sposobniji i liberalniji za sve, što se je i pokazalo djelom točnim – od državne prakse preko GUP-a i svega oko gradnji oni su pomakli granice i moglo je razno ići i jednostavnije i raznovrsnije, i još odmah od njih samih, kao od vrhovnih autoriteta, dobiti ocijenu fantastično. Ne treba ti legija ishlapjelih „stručnjaka“, profesora i akademika, kad puno veći „stručnjaci“ i svjetske face iz njihovih redova kažu sve je više nego fantastično. To je uticalo i na peščeničko SDP Bandićevo jezgro i iskusne vukove, kao Dakić, akademik Kincl i naročito partner Jure Radić da i oni malo pojačaju, živnu i dignu se na viši nivo, religijski a potom i nadreligijski. Tako je nakon povjesno zanačajnih rukovođenja i objašnjenja Vesne Pusić oko GUP-a došlo logično do toga da opet jedan bravar (Bandićev) daje ključne smjernice o izgradnji Zagreba, da operativno time rukovode redari (štemeri) i da se sve stručne snage okupe opet homogeno i zajedno, kao u najboljim danima.

Iako je takav razvoj događaja eliksir za te impresivne dogovorne i samoupravne snage, kao što građanstvo primjećuje, i u tome ima blagih nijansi škripe i sličnog, pa je možda uputno razmišljati o nekim intervencijama da ne bi bilo škripe, ne značajnim nego možda bar malo podmazivanja istog da bi moglo potpuno ugodno i bez škripe. To tim više što iste snage osim Dubrovnika i cijele RH, po staroj dobroj tradiciji, opet moraju spašavati beskrajna područja istoka i Arabije, voziti sve u šesnaest, pa bi mehaničari takvog napretka možda mogli razmisliti o unaprjeđenju održavanja.

Obrnuto je ugodnije

Sve naznačeno je zapravo obrnuto. Tako kako jeste se je razvilo u širinu i dubinu kao osnova, kao većini jedina poznata, naviknuta i funkcionirajuća zbilja, ne učmala nego prilično svjetska, afirmirana u svijetu i u jakoj razmjeni sa svijetom. Pri tome ne treba nasjedati na određen disonatne površinske estetske pojave, slike koje previše privlače pažnju a ništa važno ne igraju niti znače. Još manje treba nasjedati tome da je netko nakon toliko toga zbilja oran i da nešto može dati za besplodne napore oko drugog, pogotovu sa snagama koje se deklariraju za drugo a zapravo su jako dugo isto, i nikad ničim nisu zbilja pokazali ništa oko drugog, čak niti volje za razumijevanjem same prirode stvari, samo nestrpljenje oko istog.

U tom smislu je opuštajuće i veselije bavljenje i istim i drugim.

Bavljenje istim je sve zabavnije, jer i onako ide kako vječno ide ali sa sve više i više humora i zabave.

Bavljenje drugim je sve više i više ugodna zabava i kreacija, minimalistička igra a ne neka napeta jurnjava. Jer udaranja pa uočenim točkama kao muha bez glave zbilja sve manje imaju smisla i potrebe a sve više je to neka fina običnost i igra, koja i onako stalno teče a sad sigurno i sve više. Sve su to uzduž i poprijeko naši slični ljudi, koji i u tako impresivnoj različitosti kao ura precizno rade isto i pokazuju isto, od kakvog štemera do akademika. Razlike su samo estetske, a tu moramo i možemo biti tolerantni, netko kopa nos a netko govori kroz nos, netko je skvarcan a netko nije, netko mazne i zamaže se od love zavoda ili fakulteta, netko od priključaka, netko od naselja, netko od instant elaborata ili projekata a netko od nečeg drugog ...

Zaštita kulturnih dobara i prirode je već odavna sva svoja čvršće od ičega, ni državne institucije vječnost nisu mogle do kakvog njihovog papira, ali i nepogrešiva u tome da uz sve naj kriterije rješi ama baš svaku stvar i sve kako dogovor zatraži (nije kao slični urbanisti tako pa najednom neočekivano počnu nešto oklijevati), dakle krajnje pouzdana. Urbanizam slično, samo skloni žutim minutama, koje po iskustvu sami brzo rješe. I sve drugo slično. Instituti, akademici i slične ekipe besprjekorno, vični najvećim svjetskim dometima.

Lojalnost napretku je iznad svega. I u najbiranijim društvima je opasna i naznaka kakve skepse oko bilo čega, i kada su svi harmonično za nešto u modi. Npr. u modi je pljuvati po Bandiću, i ako se i u harmoničnom pljuvanju slučajno dotakne nešto opće a da i asocira na to da je netko drugi vezan i nešto drugo u tome, a u 99 % tema jeste, to je visoki napon opasno po život. Jer, stvari su povezanije i zbilja važnije puno više i dulje nego što itko može zamisliti, do mjere da uzemljenja i osigurača nema, tako da je visoki napon pouzdano tu, ako ništa drugo jer je diranjem u nešto sveto dirnuto nešto više nego sveto, zbilja koja na tome počiva. A u okviru takvog napretka je uključeno i kreće se cca 3.000 svežih jakih religija sa još više svetih djelova, nadreligoiznih, svetostima svetosti, a koje su možda nastale iz kakvog incesta ili nekog drugog nezgodnog općenja. U svakom slučaju nivo je previsok i rizici oko toga ne služe ničem osim daveži.

Zato je objektivno vrijeme pažnje, malo pažnje na raznovrsne filmove u kojima akteri pokazuju sami sebe bolje nego itko te izbjegavanje vlastitih šokova iznenađenja i velikih greški. Tu se kreću impresivne divizije zamaskiranih sitnih benignih štakora i apstraktnih finih akademika, koji su naučili sve trikove za pametan i fini dojam, koji su samo upornošću maznuli po više od 30 miljuna EUR-a svaki, pri tome upropastili 10 x puta više i samo vrebaju dalje ne radeći ništa drugo. Isto tako i galerije lica koje se sustavno percipira kao krajnje kretene, koji su pak više od mogućeg i besplatno rješili bezbroj toga, koji uvijek najviše znaju i prema kojima logično idu rjeke toga, pa je pitanje kako uopće funkcioniraju.

Zagreb je specifična evropska scena o kojoj se šuti ili veoma izbirljivo priča.