Zaboravljena povijest

• Dnevnik Hyeronimus - Ned, 16/11/2008 - 03:01
• Glasujte
  0 Up Down
• Komentari 34 dodaj komentar

Završio je točno 11. studenog u 11 sati, te kobne i sudbonosne 1918.: "la Grande Guerre". Prvi svjetski rat završio je potpisivanjem primirja s Njemačkom, glavnom silom koja je stajala iza rata (ali ne i jedinom), i njegovim stupanjem na snagu točno 11. 11.1918. u 11 sati. Tragično simbolički, samo dvije minute prije stupanja primirja na snagu (a poslije njegova potpisivanja), u 10.58, poginula je posljednja žrtva rata, kanadski vojnik, od njemačkog snajpera, George Lawrence Price.

Prvi svjetski rat se s pravom naziva "prakatastrofom 20. stoljeća": upravo je on obilježio i pokrenuo sve događaje koji su uslijedili nakon njega, i čije posljedice osjećamo još i danas. U tom ratu propala su četiri carstva: ono austro- ugarsko, njemačko, rusko i tursko. Hrvatska je gotovo 500 godina bila integralni dio Habsburške monarhije, i ta je povijest ostavila i pozitivne i negativne tragove, no činjenica je da je i to naša povijest: tim više čudi da 90. obljetnica završetka Prvog svjetskog rata nije ni na koji način značajnije obilježena ili barem spomenuta u Hrvatskoj.

Prvi je svjetski rat ostavio traga na svakoj hrvatskoj obitelji: i moji su pradjedovi prolili svoju črlenu krv za Cara i Kralja, ginući na poljima Galicije, Bukovine...ili na drugim bojištima. A što to znači danas? Ima li smisla pitati "za što su ginuli?" Ima li to uopće ikada smisla pitati? Povijesno naslijeđe Prvog svjetskog rata nemoguće je evaluirati u jednom jedinom dnevniku, isto je tako nemoguće evaluirati čitavo povijesno naslijeđe Habsburške monarhije u Hrvatskoj: nedvojbeno ima pozitivnih, a ima i negativnih stvari; s jedne strane za Hrvate je to bila "tamnica naroda", s druge strane, naslijeđe Austro- Ugarske danas utjelovljuje onaj kulturni prostor i ideale kojem težimo: (srednja) Europa. Ono što je neupitno jest da je Habsburška monarhija dio naše povijesti, i da je Prvi svjetski rat izvrnuo naglavačke cijeli svijet, ali i Hrvatsku. Koliko smo mi danas toga svjesni?

Moj će se članak bazirati na (barem) tri teze: prva je teza o "kultu rata", koji je djelomično doveo i do izbijanja ove "prakatastrofe 20.stoljeća", ali koji je doveo i do II. svjetskog rata, a prisutan je još i danas i bit će prisutan, jer je (nažalost) dio ljudske prirode. Druga je teza o našoj kolektivnoj povijesnoj memoriji, o "kratkom pamćenju" hrvatskog društva, što se sve može povezati uz Prvi svjetski rat. Treća je teza vezana uz ovu drugu: a to je, podložnost političkim manipulacijama radi falsificiranja prošlosti, jer "onaj tko nadzire prošlost, nadzire i budućnost, a onaj tko nadzire sadašnjost, nadzire i prošlost" (George Orwell).

Kako je počeo, i kada je završio?

Zaraćene strane: zeleno - Antanta, narančasto - Centralne sile

Za razliku od Drugog svjetskog rata, koji se kod nas puno češće spominje, o kojem se pišu novinski članci, bezbrojni komentari, oko kojeg se lome koplja i rađaju neprijateljstva, Prvi je svjetski rat kod nas većinom rat za povjesničare. Nitko se danas više neće svađati oko toga jesmo li se borili "za pravu stvar". Ali doista, za što su se borili naši preci i pradjedovi? Za Monarhiju koja je nedugo nakon toga propala? Danas u Hrvatskoj Prvi svjetski rat nije niti tema za političare, niti tema za novinare. Jedinu pozornost dobiva famozno udruživanje Države SHS s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom, koje je de iure finalizirano 1.prosinca 1918., čime je Hrvatska postala dio Jugoslavije iz koje će izaći tek 73 godine poslije. No, povijest nije počela 1.prosinca 1918., povijest je počela mnogo ranije, i nema dvojbe da je prvi svjetski rat u mnogome odredio i današnju hrvatsku sadašnjost i stvarnost.

Treba se naime zapitati, kada je Prvi svjetski rat doista završio? Da, primirje je potpisano 11. studenog prije 90 godina, ali Rat je završio tek 1945. - jer se ono kratko međuratno razdoblje ne može nazvati razdobljem mira, pa ga tako nazivaju i "drugim tridesetogodišnjim ratom" koji je trajao od 1914. do 1945. (onaj prvi, od 1618. do 1648. također je bio rat za hegemoniju nad europskim kontinentom, također je opustošio cijelu srednju Europu, a njegovim završetkom Westfalskim mirom 1648. promijenjena je politička slika Europe). Međutim, šire gledajući, tek raspadom komunizma i, simbolički, padom Berlinskog zida 9. studenog 1989. završilo je pravo ratno razdoblje, koje je ne samo obilježilo 20. stoljeće, nego ga u potpunosti čini. Tek nakon 1989. počelo je nešto što bismo mogli nazvati "novim stoljećem", iako je i to novo doba uvelike opterećeno onim starim. Zapravo, za cijelo 20. stoljeće i za značenje Prvog svjetskog rata koje je iznjedrilo to "stoljeće napretka" značajna su tri datuma: 9. studenog 1918. dogodila se u Njemačkoj "novembarska revolucija": car Wilhelm II. je abdicirao, Friedrich Ebert postao kancelarom Reicha ,a socijaldemokrat Philipp Scheidemann proglasio Njemačku republiku (no, gotovo istovremeno, Karl Liebknecht je također proglasio Njemačku Sovjetsku republiku). 9. studenog 1938. poznat je pod nazivom "Kristalna noć", noć u kojoj je antisemitizam u Njemačkoj poprimio zastrašujuće razmjere i u kojoj se prvi put otvoreno manifestirao, što je bila samo uvertira u II. svjetski rat (koji je po svemu nastavak Prvog). Naposljetku, 9. studenog 1989. pao je Berlinski zid, simbol podjele između dvije Njemačke, ali i između dva dijela Europe i cijelog svijeta, nakon čega se kao domino srušio cijeli komunistički blok, što je pak otvorilo put u veću demokratizaciju, ali i veću dominaciju neoliberalnog kapitalizma, koji upravo doživljava svoj veliki slom.

Oduševljenje u Njemačkoj nakon proglašenja rata

Općenito je poznato da se uzroci Prvog svjetskog rata kriju u stvaranju dva odvojena bloka sa svojim vlastitim interesima koji su se nastojali realizirati pod svaku cijenu. U godinama i desetljećima prije rata nastala su dva bloka, jedan koji su činili Austro- Ugarska, Njemačka i Italija, i drugi koji su činili Velika Britanija, Francuska i Rusija. U ta dva bloka rastao je nacionalizam, imperijalizam i militarizam: u atmosferi vrlo povišenih tenzija (koje su se dodatno povećavale zbog raznih prethodnih međunarodnih konflikata, npr meksičke revolucije, balkanskih ratova, špijunskih afera) bila je potrebna samo jedna jedina iskrica da taj plamen bukne. Iskrica je iskočila na jednom od najeksplozivnijih područja i danas: u Sarajevu, nakon čega je Austro- Ugarska objavila rat Srbiji, nadajući se da će doći do "ograničenog konflikta", no došlo je do domino- efekta, u rat su stupile sve veće sile, koje su željele konflikt okončati "do Božića".

Nažalost, rat se produžio i iza Božića, da bi na kraju trajao pet godina i odnio oko 40 milijuna žrtava: 19 milijuna mrtvih i 21 milijun ranjenih. U Austro- Ugarskoj je poginulo više od milijun i pol ljudi, a među njima su bili i Hrvati. Koliko je zapravo bilo vojnika među Hrvatima jasno pokazuje činjenica da je u nekim krajevima Hrvatske jedno od najčešćih prezimena prezime "Novak".

Vojnici u rovovima, s plinskim maskama: bojni otrovi prvi su put upotrijebljeni u I. svj. ratu

Ono što je bitno za naglasiti da je svaka zemlja željela riješiti svoje probleme kroz rat: rat se smatrao pozitivnim načinom za ostvarivanje vlastitih nacionalnih interesa; nije ni čudo da su Prvi svjetski rat nazvali "ratom koji bi trebao okončati sve ratove". No, to se nije dogodilo, jer još i prije nego što je bilo potpisano službeno primirje u Versaillesu mnogi su predviđali "maksimalno 20 godina primirja". Versajski je sustav kreirao mnoge nove države: Poljsku, Čehoslovačku, Jugoslaviju (krije li se tu gotovo paranoično optuživanje Velike Britanije i Francuske za sve probleme?), no također je na vrlo radikalan način "kaznio" sve zemlje gubitnice, i time stvorio novu nejednakost. Posebno se to može očitati u primjeru nama najbližih zemalja. Mađarske, kojoj je sporazumom u Trianonu izgubila dvije trećine svojeg vlastitog teritorija i stanovništva, ostavljajući preko tri milijuna etničkih Mađara izvan svojih granica (ovo je ključno za razumijevanje strukture modernog mađarskog nacionalizma, kao što je to omladinski pokret "64 županije"). I Austrije, kojoj je zabranjeno ujedinjavanje s Njemačkom u okviru tzv velikonjemačkog rješenja austrijskog etničkog i političkog pitanja, što se "riješilo" tek 11. ožujka 1938. kada su Hitlerove trupe umarširale u Austriju.

Kult rata doveo je do pokretanja cijele ratne mašinerije, a kult rata nastavio se i nakon potpisivanja primirja, pri čemu se mislilo da će rat opet riješiti sve probleme. Ključni krivac za II. svjetski rat je Njemačka, koja je svojom ratnom politikom mislila stvoriti svoj Lebensraum, no ključ za razumijevanje svega toga leži u Prvom svjetskom ratu i onome što mu je prethodilo.

Ima jedna biblijska izreka iz Knjige Propovjednika: "Postoji vrijeme rata, i vrijeme mira". Kada se vrijeme rata miješa sa vremenom mira, kada se kult tog rata i militaristička ideologija miješa sa mirnodopskim vremenom, nastaje razlog za zabrinutost. Treba se zapitati kada je oportuno pozivati na rat, identificirajući jasne neprijatelje, stvarajući okruženje u kojem je rat ne samo način rješenja problema, nego i dobar i poželjan. Pogled na Prvi svjetski rat i njegove žrtve i posljedice može nas učinkovito naučiti što zapravo rat jest, i da rat nikada nije poželjan, čak i kada je nametnut; i također da ne treba miješati vrijeme rata i vrijeme mira, jer je mirnodopsko vrijeme ono kojem treba težiti i za kojeg se treba boriti.

Dadoh zlato za željezo

Protekle godine održana je u Hrvatskom povijesnom muzeju izložba (koja mislim sad gostuje u Osijeku) "Dadoh zlato za željezo", koja kroz razne izloške priča priču o Prvom svjetskom ratu i položaju Hrvatske u tom ratu. NJezin naslov odnosi se na željezne prstene koji su se dijelili kao zahvala za darovano zlato i dragocjenosti za koje se kupovalo novo oružje i razne druge potrepštine na frontu. Simbolički, naslov se može odnositi i na vrlo specifičan položaj Hrvatske unutar te Austro- Ugarske i njezinu povijest nakon propasti Monarhije.

Kao što je poznato, 29. listopada 1918., kada je Monarhija već bila u agoniji i svaki se čas očekivao njezin samrtni hropac, Hrvatski je sabor donio odluku o raskidanju svih državnopravnih veza između Kraljevine Austrije i Ugarske s jedne strane, i Države Slovenaca, Hrvata i Srba s druge strane. Stvorena država bila je izraz želje ujedinjavanja svih južnoslavenskih naroda koji su bili u Austro- Ugarskoj, ali i principa panslavizma. Danas je vrlo teško suditi o tome kako je trebalo biti, jer je potrebno najprije razumjeti situaciju u kojoj su se nalazili svi južnoslavenski narodi u Austro- Ugarskoj, odnosno Hrvati, Slovenci i Srbi koji su živjeli s ove strane Drine. No, kakva je to država bila? To je bila država koju bismo današnjim političkim rječnikom nazvali "failed state" - "propalom državom". Bila je to država koja nije mogla kontrolirati svoj vlastiti teritorij. Italija je počela zauzimati područja koja su joj bila obećana, a Država SHS to nije mogla spriječiti jer nije imala svoje vojne snage, a također nije bila ni međunarodno priznata. Isto tako, država nije mogla kontrolirati ni stanje javnog reda i sigurnosti: probleme su radili razni dezerteri, "zeleni kadar" i pripadnici raznih vojski koji su se povlačili preko teritorija Države SHS. U takvoj situaciji nešto je trebalo napraviti. Kada su pak krajem studenog iz Države SHS počeli odlaziti Srijem i Vojvodina, Narodno je vijeće, pomalo brzopleto, donijelo odluku o hitnom ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom (što je pak bilo već prije zacrtano i planirano). Brzopleto, kažem, iz naše današnje perspektive, no teško je suditi kakva je situacija vladala tada. Država je bila u potpunom rasulu. Je li moglo biti drukčije, danas je vrlo teško reći i vjerojatno spada u domenu čistih spekulacija.

Vrijeme rata i vrijeme mira

Međuratno je razdoblje bilo prepuno raznih trzavica i tenzija, i ubrzo je dovelo do dolaska raznih profašističkih i fašističkih režima svugdje u Europi na vlast, počevši od Njemačke, pa Italije, Španjolske (građanski rat je bio izravan uvod u II. svjetski rat), Austrije, Mađarske, pa i Jugoslavije. Rat je ponovno izbio svom silinom već 1939., a posljedice tog krvoprolića dobro su nam znane. Hrvatska je uspjela djelomično riješiti svoje "političko pitanje" u samu predvečer rata, no ubrzo je i Jugoslavija morala kapitulirati pred njemačkim Wehrmachtom. Ustaški pokret stvoren kao radikalna nacionalistička opozicija jugoslavenskom režimu (koji je nastao nakon prvog svjetskog rata) uskoro je osnovao kvazidržavu, koja se vrlo brzo pokazala kao utemeljena na zločinačkoj ideologiji. Došao je kraj rata, druga Jugoslavija, hladni rat, dva odvojena europska bloka.....

Važno je razumjeti koliko su zapravo uzroci svih kasnijih povijesnih događaja sadržani u onome što je iznjedrio Prvi svjetski rat. Prvi je svjetski rat doveo do raspada Monarhije, ali i do toliko priželjkivane slobode za sve potlačene narode, pa tako i za Hrvate, Slovence i Srbe. Pod utjecajem zajedničkih interesa, jer problemi ponekad ujedinjuju, stvorena je provizorna Država SHS, koja gotovo ni po čemu nije bila funkcionalna. Nakon toga je stvorena zajednica južnoslavenskih naroda, u kojoj su Hrvati, ali i drugi narodi, pokušavali ostvariti, češće očuvati i zaštititi svoje vlastite nacionalne interese.

Nakon 1918., koja je u Europi stvorila pravi kaos, režimi su se mijenjali kao na pokretnoj traci: najprije Kraljevina SHS, pa Kraljevina Jugoslavija, pa NDH, pa druga, komunistička Jugoslavija...u takvoj je situaciji povijesno pamćenje postalo opasno. Na prvo je mjesto došla podobnost i podložnost trenutno vladajućem režimu, a budući da je svaki slijedeći režim bio neprijateljski nastrojen prema onome prethodnome, bilo je opasno pokazivanje bilo kakve naklonosti prema politički poraženoj strani. Stalna promjena režima i ideologija usadila je u hrvatsko društvo princip "kratkog pamćenja", ali i princip "političke podobnosti", pri čemu je svaka nova ideologija bila ne samo neprijateljski raspoložena prema onoj prethodnoj, nego se služila i obilnim količinama povijesnih i političkih manipulacija kako bi "okrenula povijest na svoju stranu".

To se poznaje i danas. I danas u Hrvatskoj povijest uglavnom služi za političku manipulaciju: diskutira se o žrtvama i licitira njihovim brojevima, raspravlja se o odlasku jedne ili druge strane na mjesta koja se simbolično smatraju stratištima (iako je, i na jednoj i na drugoj strani stratišta bilo puno više). Pokušava se uspostaviti "povijesna ravnoteža", pri čemu se to uspostavljanje svodi na optuživanje i smještanje onoj drugoj strani. Povijesne činjenice se izvrću i vade iz konteksta, a svakog tko misli drukčije ili želi upozoriti na objektivnost, etiketira se izdajicom, jugonostalgičarom i sl. Manipulacijama povijesnim činjenicama pokušavaju se ostvariti samo kratkoročni politički ciljevi, ili opravdati nečije zablude, ili ublažiti nečije frustracije. Hrvatsko se društvo pokušava "zarobiti u prošlosti", ("tko kontrolira prošlost, kontrolira i budućnost, a tko kontrolira sadašnjost, kontrolira i prošlost"), pri čemu ni sami nismo svjesni u čemu se ta naša povijest sastoji. Ne, povijest nije počela ni 1945. ni 1941. Povijest je počela još prije Prvog svjetskog rata, "prakatastrofe" a vjerojatno i "prakatalizatora" suvremene povijesti i naše sadašnjosti koja nas okružuje.

Iz povijesti treba učiti

Prvi svjetski rat nas može naučiti mnogo stvari. U kontekstu ovog dnevnika, najvažnije je to da je taj rat odredio i našu sadašnjost, i treba ga se sjetiti, jer iz povijesti treba učiti kako je se ne bi ponavljalo. Historia est magistra vitae - to je vjerojatno jedna od najnetočnijih izjava, zato jer, usprkos učenju, povijest se ipak ponavlja, zato jer nismo naučili dovoljno. Prvi svjetski rat ne treba u Hrvatskoj postati dio političkog diskursa: on zaista pripada povjesničarima u onoj mjeri u kojoj se oko njega više nije potrebno svađati, ali pripada i svima nama u onoj mjeri u kojoj smo svjesni da je to integralni dio naše povijesti.

Iz povijesti treba učiti (i tako se riješiti kratkog pamćenja) i kako ne bismo bili podložni raznim manipulacijama i falsifikatima povijesti, i kako bismo mogli biti otvoreni ka budućnosti. Iz povijesti treba učiti i kako bi se znalo da rat nikada nije poželjno rješenje: Rat iza sebe ostavlja mrtve, fizički i psihički ranjene, cijeli niz izgubljenih generacija koje će, htjele- ne htjele, biti obilježene tim ratom, na bilo koji mogući način. Nedavni rat i "rat poslije rata" (postratno vrijeme, razne traume) u našoj zemlji pokazuje to na najstrašniji mogući način.

Cilj ovog dnevnika nije bio elaborirati sve uzroke, povode i posljedice Prvog svjetskog rata, niti dati objašnjenje za sve što se događalo nakon njega. Cilj je bio pokazati na koji smo način obilježeni nečim što je već davno skoro zaboravljeno, a ne bi trebalo biti na način da zaboravimo pouke tih povijesnih događaja; kako bi rekao Konrad Adenauer, njemački kancelar: "Povijest je zbroj svih stvari koje su mogle biti izbjegnute." Možda vam se ovaj zaključak, i cijeli dnevnik, čine i malo prozaičnim, no svakome ostavljam na volju da izvuče neke svoje vlastite zaključke. Činjenica je da je taj rat koji je završio pred 90 godina dio naše vlastite priče.

I za kraj, još jedan citat, onaj američkog pisca Roberta Henleina:

"Generacija koja ignorira povijest, nema prošlosti, a ni budućnosti."

• Dnevnik Hyeronimus - Ned, 16/11/2008 - 03:01
  
• Komentari 34
• 8745 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar