pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Očito je da je YouTube penetrirao agresivno i svugdje: političari ga koriste za predizborne kampanje, bendovi za promociju svojih pjesama, anonimci za nasmijavanje nacije. A od nedavno ga i tužitelji međunarodnog tribunala koji progoni najteža djela u ratovima u bivšoj Jugoslaviji koriste da bi sakupili dokaze za svoju optužnicu.

Tužitelji u predmetu Delić žele naime svojoj listi dokaza, koju su dužni unaprijed predati, dodati još jedan dokaz, točnije audio snimku oproštajne ceremonije jedinice stranih muslimanskih boraca u ratu u Bosni koja je nedavno objavljena na YouTube-u. Tužitelji smatraju da je bi ta snimka mogla biti ključna za njihov slučaj. Na snimci s YouTube-a general Delić naime govori da je mudžahedinska jedinica bila dio zapovjednog sustava Armije BiH. Deliću se sudi jer je kao zapovjednik glavnog stožera Armije BiH propustio poduzeti korake da spriječi ili kazni zločine stranih mudžahedinskih vojnika koji su sudjelovali u ratu u BiH i navodno ubijali i mučili srpske i hrvatske civile i vojnike 1993. i 1995. Za tužiteljstvo ovo je ključ rješenja jer je Delić optužen samo temeljem zapovjedne odgovornosti, a ne individualne ili odgovornosti po zajedničkom planu.

Za primjenu zapovjedne odgovornosti nužno je dokazati da su počinitelji zločina (mudžahedini) bili pod efektivnom kontrolom optuženika (Delića), koji to negira. Tužitelji sada žele snimku koja njihove navode potvrđuje uvesti preko svjedoka Aimana Awada, bivšeg člana mudžahedinske jedinice, kako bi on potvrdio autentičnost snimke. Na sudu naime ne postoje "leteći dokazi" koji se mogu unijeti u raspravu bez potvrde autentičnosti pa zato svaki dokument, snimka ili slično mora u proces ući preko svjedoka koji može potvrditi autentičnost. Awad se pred sudom trebao pojaviti 2. listopada, ali tužitelji su krajem devetog mjeseca ustali s hitnim zahtjevom za promjenu dokazne liste u kojem su naglasili da su zatražili i analizu glasa u Nizozemskom forenzičkom institutu koji će usporediti druge primjerke Delićevog glasa s onim na snimci. Obrana se usprotivila zahtjevu tvrdeći da on ugrožava Delićevo pravo na pošteno suđenje najavivši vlastitu ekspertizu snimke.

Obrana dakako nije u pravu. Pravilo 89(C) Pravila o postupku i dokazima određuje da vijeće može "prihvatiti bilo koji relevantni dokaz koji ima dokaznu vrijednost" što je vrlo liberalan standard za odlučivanje može li audio snimka postati dokaz pred sudom ili ne. Autentičnost je dakako dozvoljeno osporavati jer isto pravilo kaže da vijeće može "zatražiti verifikaciju autentičnosti" za dokaze koji su pribavljeni van suda, ali sud je već objasnio u slučaju Kordić i Čerkez da je teret dokaza neautentičnosti audio snimaka na obrani koja mora pokazati da se razgovor na snimci nije dogodio ili je fabriciran. Deliću s njegovim YouTube uratkom, slično kao i slučaju tzv. brijunskih snimaka, to neće biti lako.

Ovakav opušteni pristup autentičnosti je obilježje međunarodnih tribunala (za razliku od domaćih sudova) koji zbog složenosti slučaja nisu spremni provoditi dane i tjedne provjeravajući do detalja autentičnost svakog dokaza, a najmanje onih koji na prvi pogled djeluju autentično. Doduše, neki od međunarodnih sudova za ratne zločine su u tome znali i pretjerati pa je tako Nurnberški sud u slučaju Krupp prihvatio kao dokaz nepotpisani nacistički dokument koji nisu pratili dokazi o njegovom izvoru ili autorstvu, dok je u slučaju Hostages prihvatio neotpisanu nacističku naredbu, sve s objašnjenjem da imaju jaku "dokaznu vrijednost" koja je bitnija od pitanja mogu li se uopće prihvatiti u spis.

No s druge strane, Nurnberg nije djelovao u eri tehnologije i YouTube-a. Dok je pisane dokumente nakon WWII bilo relativno lako krivotvoriti, audio i video snimke kakve danas koriste tužitelji ne izazivaju suviše sumnji u njihovu autentičnost.

Ono što ipak pomalo zabrinjava je da je tužiteljstvo u slučaj Delić ušlo bez krunskih dokaza makar je očito da su oni postojali kad su danas raspoloživi čak i na Jubitou. Ovo ponovno pokazuje koliko su tužiteljevi slučajevi pred Tribunalom ovisni o suradnji lokalnih vlasti pa i običnih građana koji posjeduju dokaze koji mogu dovesti do kažnjavanja najodgovornijih počinitelja ratnih zločina. Makar je iluzorno vjerovati da je snimku na YouTube postavio neki anonimni savjesni građanin (kao i u slučaju objave snimke iskaza Fatime Skule koji tereti Darka Milinovića), vjerojatno je da mnogo građana posjeduje potencijalne dokaze koji mogu pomoći u rasvjetljavanju događaja u regiji koji su se zbili pred više od deset godina.

Primjerice, da je snimka sličnog sadržaja postojala za Mrkšića ili Šljivančanina (te uključivala njihovo priznanje da su teritorijalna obrana i paravojne jedinice te JNA u Vukovaru jedan zapovjedni lanac) kazne trojci bi sigurno (zbog dokazane zapovjedne odgovornosti) bile veće. Žalbeni postupak u slučaju Ovčara ima mogućnost promijeniti presudu na temelju novih dokaza, ako oni objektivno nisu bili dostupni tužiteljstvu. Ipak u hrvatskoj javnosti nije pokrenut apel za skupljanjem novih dokaza i otvaranja privatnih arhiva već samo apel za ukidanjem suda.

Ovo postupanje još jednom razobličava teške posljedice koje neinformiranost (pa makar i o naoko neinteresantnom slučaju Delić koji je između ostalog navodno kriv i za hrvatske žrtve) ima za javnost, a za što primarnu odgovornost nose mediji. Umjesto apela za povećanu suradnju s tužiteljem i valom "postanja materijala na YouTube", što je očito nekad doista presudno za opstanak optužnice, potpisuju se peticije za prestanak svake suradnje. Upravo na ovakvim apsurdima najjasnije se razotkrivaju one političke opcije koje u svojem odnosu S ICTY-em vode u krivom i destruktivnom i one koje vode u pravom i konstruktivnom smjeru.

Optužnica protiv Rasima Delića