Neovisni, ali ne i neutralni

Povod ovome postu jest slovenski uradak "Why Croatia sux" (koji je u međuvremenu skinut s Jubitoa), relativno miroljubiv hrvatski odgovor, prethodne rasprave o sumnjivom srpskom kapitalu i besana noć u kojoj zbog svakojakih misli ne mogu zaspati.

Rodio sam se 1981. godine, tako da sam pretposljednja generacija koja je primljena u pionire i posljednja generacija koja je u trećem osnovne učila ćirilicu. Da, još se živo sjećam smeđe početnice koju je cijelu trebalo pročitati i teka koje sam popunjavao i latinicom i ćirilicom. U trećem osnovne učili smo partizane, učiteljicu zvali drugaricom i sve je bilo naše. U četvrtom razredu izbio je rat i odjednom smo sve morali zaboraviti, himna nam više nije bila "Hej Slaveni", već "Lijepa naša", u školi smo odjednom počeli pisati domoljubne sastavke, a pjesmu "Ala je lep ovaj svet...", koju smo prethodne godine naučili odjednom viš nismo smijeli znati napamet. Uistinu, France Prešern više nije bio naš pjesnik, kao niti Jovan Jovanović Zmaj, a Baranja se u radnoj bilježnici preselila izvan novopečene Hrvatske. Moram priznati da mi u tom četvrtom razredu mnogo toga nije bilo više jasno. Zapravo, najviše sam volio matematiku, jer jedino u njoj se ništa nije promijenilo. Hvala Bogu, svi narodi u Europi, ali i u čitavom svijetu uglavnom zbrajaju i oduzimaju, množe i dijele na svima razumljiv način... :-)

Danas, s 25 godina i mnoštvom ispravljenih krivih postavki, nekako razumijem da Hrvatska ne srče, a duljina slovenske granice nije pogodna za još jednu stazu Formule 1, koliko god me Pervan pokušavao svojim lošim humorom pokušavao uvjeriti u tako nešto. Isto tako, nisam uvjeren da je baš sve što dolazi iz Srbije sumnjivo, budući da sam imao čast upoznati i divnih ljudi. Možda ovakvom stavu kumuju ta tri prokleta razreda u kojima su nas učili da je sve to "naše", to "bratstvo i jedinstvo" koje je u to doba bilo na izdisaju ili možda činjenica da sam ipak imao prilike kao klinac proputovati neke dijelove bivše "zajedničke države". Koliko god bio Hrvat po narodnosti i prigrlio Hrvatsku kao svoju domovinu, ne mogu reći da su me Bled i Bohinj ostavili ravnodušnim, da Postojnska jama nije nešto što uistinu treba vidjeti ili da Ljubljana nije poput ružnog pačeta, na prvi pogled pomalo neugledan, ali uistinu lijep grad. Isto tako ne mogu reći da mi nije krivo što sam za Petra Kočića ili Branislava Nušića čuo tek pred dvije godine, dok su nas istovremeno zatrpavali meni pomalo dosadnim piscima hrvatske moderne. Uostalom, te sam sreće, da u osnovnoj školi nečijim idiotizmom nismo učili niti "Smrt Smail-Age Čengića", spjev hrvatskog bana i pjesnika, a sve samo zato jer se u njemu pojavljuje četa Crnogoraca. Uostalom, jedva da smo učili i Andrića...

Kad bih imao priliku odgovoriti momku koji je napravio taj video "Why Croatia sux?", rekao bih mu: "Zbog ljudi poput tebe, kojih, nemam nimalo iluzije ima i među nama Hrvatima i Slovencima, a bome i svim drugim nacijama". Jer zemlje u kojima živimo niti "srču" ili smrde ili šta god zbog njih samih, niti gradova ili kulturnih i povijesnih znamenitosti, njihovih književnosti i glazbe, niti čak cjeline naroda koji ih nastanjuju, niti zbog pojedinaca koji ih izdižu ili čak kuju u nebesa. U redu je voljeti svoju zemlju, još je ljepše živjeti za domoljublje, dok god poštujući svoje ne gaziš po tuđem... domu, narodu ili državi...