pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U sklopu pitanja koja se pojavljuju nakon presude za Ovčaru, pojavljuje se jedno zanimljivo pitanje koje indicira nekonzistentnu politiku hrvatskih vlasti prema ICTY-u i kontradikciju s unutarnjom retorikom vladajućih. Pitanje glasi: zašto Vlada RH nije intervenirala kao amicus curiae u predmetu Mrkšić i drugi?

Naime, makar je dva puta neuspješno pokušala dobiti status prijatelja suda u predmetu Gotovina i dr. gdje se pokušala uplesti u činjenična pitanja (što je amicusu zabranjeno), Vlada RH nije podnijela zahtjev da joj se isti status dodijeli u predmetu "vukovarske trojke" (makar se jest pojavila da bi argumentirala prebacivanje tog slučaja u Hrvatsku, što je odbijeno). Status "prijatelja suda" omogućava zainteresiranoj strani da se pred sudom pojavi i pomogne mu u rasvjetljavanju (isključivo) pravnih pitanja, a upravo jedno takvo postojalo je u predmetu Ovčara. Svojim neangažiranjem Vlada je dopustila da odgovor na to pravno pitanje u presudi vukovarskoj trojci na kraju bude suprotan njenom proklamiranom stavu.

Optužnica za Ovčaru pred ICTY, koja u svojoj zadnjoj verziji postoji od studenog 2004., ratne zločine počinjene nakon pada Vukovara pledira pozivanjem na članak 3. Statuta Tribunala (koji je "temeljni zakon" pred haškim sudištem) koji govori o ratnim zločinima koji se zovu "ozbiljne povrede zakona i običaja ratovanja". Osim u članku 3., ratne zločine moguće je pronaći nabrojane i u članku 2. Statuta, ali on ratne zločine naziva "teške povrede Ženevskih konvencija".

Temeljna razlika između ove dvije grupe, koja se vidi u različitim nazivima, je poslijedica tradicionalnog razlikovanja u međunarodnom pravu između međunarodnih i nemeđunarodnih sukoba za koje vrijede različita pravila. Različita pravila prirodna su posljedica distinkcija između situacije u kojoj sudjeluju dvije države (odnosno državljani različitih država) i situacije u kojoj sudjeluju vlasti i pobunjenici (državljani iste države). Tako zločini nabrojani u članku 2. mogu biti počinjeni samo u međunarodnom sukobu (jer se zovu "teške povrede Ženevskih konvencija" pa mora postojati sukob između država koje su članice Ženevskih konvencija da bi do njih došlo), dok se zločini iz članka 3. odnose na nedjela počinjena i u nemeđunarodnom sukobu. To znači da kada tužitelj optuži nekoga temeljem članka 2., dužan je dokazati postojanje međunarodnog sukoba kako bi opravdao tvrdnju da je došlo do "teške povrede Ženevske konvencije", no kad to učini temeljem članka 3., ta dužnost ne postoji. S tužiteljskog aspekta, ako je moguće dobiti osudu za ratni zločin, a izbjeći dokazivanje međunarodnog sukoba, on će to i učiniti jer si time olakšava posao, a svejedno dobiva osudu. Zbog toga tužitelji često biraju članak 3. umjesto članka 2. kao osnovu optužbe.

Dakle, još od 2004. (a i daleko ranije) poznato je da tužiteljstvo sukob u Vukovaru ne tretira eksplicitno kao međunarodni sukob jer pledira ratne zločine isključivo na temelju članka 3., a ne članka 2. S druge strane, službena vladina retorika nepokolebljivo je stajala i danas čvrsto stoji na stajalištu da je u Vukovaru izvršena "agresija" strane vojske odnosno da se radi upravo o međunarodnom sukobu. Legitimno je dakle pitati zašto taj stav Vlada nije dosljedno provela i pokušala intervenirati kako bi se trojka optužila za ratne zločine na temelju članka 2., a ne članka 3. odnosno zašto je propustila utjecati na indirektnu ocjenu prirode sukoba u Vukovaru.

Ovaj propust domaćih organa zapanjujuć je prvenstveno zbog činjenice da je Tribunal već jednom odlučivao o prirodi početaka sukoba u Hrvatskoj u slučaju Milošević gdje je utvrđeno da je taj sukob bio - međunarodni. Pitanje pred sucima u Miloševiću je bilo kada se može govoriti o međunarodnom sukobu ukoliko do sukoba dođe u postupku secesije jedne države od druge. Tužitelj je tada tvrdio da se sukob u Hrvatskoj može smatrati međunarodnim od dana kad je na snagu stupila Deklaracija o neovisnosti (8. listopada 1991.) dok su amicusi koje je sud imenovao Miloševiću tvrdili da se kao relevantan datum treba uzeti datum između 15. siječnja 1992. (datum priznanja tadašnje EZ) i 22. svibnja 1992. (datum prijema u UN). Vijeće se složilo s tužiteljem i sukob u Hrvatskoj proglasilo međunarodnim od 8. listopada 1991.

Kako je zločin na Ovčari počinjen nakon 8. listopada 1991. (točnije 20. studenog), Vlada RH imala je legitimni interes braniti odluku iz slučaja Milošević i ukazati sudu da sukob u Vukovaru, u skladu sa svojom prethodnom odlukom koja može imati značaj presedana, treba tretirati kao međunarodni što bi prisililo tužitelja da promijeni optužnicu i korigira optužbe po članku 3. u optužbe po članku 2. Vlada to nije učinila, makar se voli dičiti maksimalnim angažmanom u "dokazivanju istine o Domovinskom ratu". Ipak, čak i kad je istina već jednom potvrđena u drugom predmetu, hrvatski "stručnjaci" propuštaju uvidjeti da se u drugom predmetu prezentira potpuno druga "istina" i reakcija izostaje. Pitanje je stoga što je istina i što zapravo sama vlada vjeruje da je istina. Da je tako pokazuje i inicijalno topli primitak oni prvih (danas ukinutih) presuda iz Beograda izrečenim neposrednim počiniteljima zločina na Ovčari. Tamo je također zaključeno da je u trenutku zločina na Ovčari postojao nemeđunarodni sukob "jer Hrvatska još nije bila priznata".

Sudac Krstajić se, prilikom obrazlaganja presude, najprije osvrnuo na karakter oružanog sukoba u Hrvatskoj, u trenutku kad je počinjen zločin, i rekao da je Sudsko vijeće prihvatilo stav Tužilaštva za ratne zločine da je u tom trenutku postojao nemeđunarodni oružani sukob, s obzirom da Hrvatska nije bila međunarodno priznata,
Izvor (.doc)

Ovaj stav je suprotan odluci ICTY u slučaju Milošević, no reakcija Vlade je izostala.

Još jedna neuočena negativna posljedica ovakve pasivnosti je dodatno slabljenje izgleda za tužbu Hrvatske protiv SRJ / SiCG pred Međunarodnim sudom pravde za genocid. Makar je i ovako vrlo izgledno da je genocid, u njegovom pravnom značenju, nemoguće dokazati u Hrvatskoj, dodatni problem koji Hrvatska ima u dokaznom postupku je dokazivanje tzv. "efektivne kontrole" iz Beograda za koju je potrebno pokazati da je Beograd upravljao specifičnom operacijom (koja pravno doseže definiciju genocida), a ne samo logistički, financijski i drugačije podržavao neposredne počinitelje navodnog genocida. S obzirom da konačna presuda u slučaju Milošević ne postoji, postojao je legitimni interes uključivanja u slučaj Ovčara kako bi se spriječilo donošenje presude koja sukob indirektno karakterizira kao nemeđunarodni ( "indirektno" jer suci naime nisu posebno razmatrali to pitanje jer ga nitko nije ni postavio - a mogao je - ali su unijeli osudu po članku 3., a ne članku 2.). Nakon presude žalbenog vijeća, taj stav bi mogao (makar ne eksplicitno) postati punovažeći što će sigurno biti argument zastupnicima SiCG pred ICJ-em u dokazivanju da kontrole iz Beograda nije bilo jer i sami događaji na Ovčari nisu progonjeni kao zločini u međunarodnom sukobu.

Dakako, niti ovaj aspekt nedavne presude neće biti temom recimo Otvorenog HTV-a niti će se neki drugi medij upitati koja je odgovornost pravnih savjetnika u raznim savjetima i uredima za suradnju ili posebnim komisijama koji su propustili ukazati na ovaj problem. Umjesto toga državni dužnosnici nastavit će se s uzvikivanjem epiteta "sramotna", "šokantna" ili "preblaga" prilikom sudjelovanja na raznim skupovima potpore i prosvjedima kako bi odgovornost domaćeg aparata još jednom bila zasijenjena njegovom navodnom konsterniranošću presudom na koju je zapravo mogao utjecati legitimnim sredstvima, ali je to propustio učiniti.