Vrećice, vrećice, ili kako je antropocentrizam ušao u ekologiju

• Dnevnik doza - Čet, 14/06/2012 - 08:41
• Glasujte
  22 Up Down
• Komentari 59 dodaj komentar

Svaki ceh ima svoje majstore, pa tako i ekologija. Zašto ne? Jednako tako svaki majstor može otići u „fah-idiotizam“. Zašto ne?

U toj kovanici ono „idiotizam“ ne znači isto što i idiot. Ne bi trebalo vrijeđati, ali bi trebalo upozoriti na to da prevelika stručnost može u čovjeka stvoriti „tunel vision“, kada on više ne vidi što mu sve promiče, kada ne može zauzeti široko gledište, nego samo ono koje mu struka nudi. Gledao sam prije par godina dokumentarni film o GM organizmima u hrani. U filmu je jedan mlađi znanstvenik s iskrenim čuđenjem pitao zašto ljudi prosvjeduju protiv GM hrane kada u 15-20 godina koliko ju dugo konzumiraju nije ni jedna zdravstvena tegoba povezana izravno s GM hranom. Sve što je on mogao vidjeti su nule i jedinice / plusevi i minusi / zdravo i bolesno. Za ekonomsku i političku stranu bio je blaženo slijep.

Prije dva tjedna jedan je takav majstor objavio tekst u Vjesniku u kojem priča o tome kako plastične vrećice nisu problem. Tekst je napisao Igor Čatić, a naslov je „Čemu strah od plastičnih vrećica“ (ako se ne varam g. Čatić piše i na pollitici.com, a Vjesnik je taj naslov napisao bez upitnika pa ga zato takvog i citiram).

Otprilike negdje u isto vrijeme na jednom sam stranom novinskom portalu vidio nekakvo obilježavanje jednog malog jubileja. Fotografija zemlje iz svemira doživjela je nekakvu svoju starost i u tekstu je još jednom ponovljena teza o tome kako je za ekološku svijest ta jedna fotografija učinila iznimno puno. Naime, smatraju mnogi da vidjeti jedan takav (za sada) jedinstven planet izgubljen u nepojmljivo puno mraka i vakuma, slovi za jednog od najodgovornijih „krivaca“ za to što je ekološka svijest postala globalna. Takvo izravno poimanje povezanosti čovjeka s njegovim domom trebalo je značiti konačan udarac čovjekovu antropocentrizmu – ideji da je on tu da vlada životinjama i prirodom i da je najvažnije biće. Najednom se ta prastara ideja o čovjekovom povlaštenom načinu svjesnog postojanja trebala očitovati u tome da on – svjestan posljedica svoga djelovanja – radi na čuvanju života i jedinstvenosti ovoga planeta, a ne na njegovu što efikasnijem trošenju.

Pisao je tako g. Čatić, nakićen slikom Chomskog, i tepao čitateljima Vjesnika kako su oni, povlašteni, već mogli ranije sve te njegove studije pročitati i kako su oni od drugih manje podložni tome da „nasjedaju“ na spinove s plastičnim vrećicama dok „krupni“ problemi prolaze ispod radara. I dalje piše u tekstu o polipropilenima i polietilenima i o tome koliko oni zagađuju/nezagađuju – nas ljude.

S druge strane svijeta, kineski ribari muku muče s meduzama. Vlada propisuje kvote koliko ih se mjesečno mora pojesti da bi potakla ljude na izlov meduza. Kinezi izmišljaju razne recepte ne bi li meduzu učinili ukusnom. Za sada prednjači juha od meduza. Akcija je samorazumljiva; kada nešto ima svog prirodnog neprijatelja koji to jede, onda se brojevi drže u balansu. Odjednom, mreže su prepune meduza i kao takve su za lov beskorisne. Štete su ogromne a morska flora i fauna ugroženi. Kinezi su bez ulova. Nameće se pitanje; što je do sada jelo meduze?

Meduzama se hrane morske želve, ili po razgovornom kornjače. Morske kornjače jedu meduze, tako da se eksplozije brojeva meduza nisu događale dok su ih efikasno tamanile kornjače. Odrasla morska kornjača mora pojesti popriličan broj meduza da zadovolji dnevne potrebe za energijom. Od četiri najrasprostranjenije vrste morskih kornjača, dvije jedu meduze. No i kornjače su nečiji obrok. Njih jedu morski psi, ljudi, a nakon što se tek izlegu na pješčanim sprudovima veliki broj potamane morske ptice. To je balansiralo njihov broj.

Novi je ubojica morskih kornjača, pogodili ste – plastična vrećica. Plastična vrećica koja pluta u moru izgleda vrlo slično meduzi, pa se u pokušaju da je pojedu podave nebrojene kornjače. U isto vrijeme mi slušamo jedan dosta zastarjeo nazor; ako ne šteti čovjeku – nije štetno. I tako mi utješeni slušamo, u trenutku dok se kornjače dave, a kineske su obale pretrpane meduzama, kako naši informirani znalci „čitaju između redova“ i „itekako dobro znaju“ da je plastična vrećica samo spin na koji oni zahvaljujući svom velikom znanju neće nasjesti. A onda sama priroda pokaže da, u trećem ili četvrtom koraku, sve što je štetno za ovaj planet je povratno štetno i za nas. Pa sad, tko je nasjeo na spin?

• Dnevnik doza - Čet, 14/06/2012 - 08:41
  
• Komentari 59
• 2028 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar