Bitna tema od koje razni imaju razloga da bježe

Tema zanimljiva iz dva razloga, baš tu, na Balkanu.

1. tabu tema je (još uvijek) poseban odgoj muške djece, sinova vojnih lica i općenito zaposlenih u JNA....kako bismo inače preko noći imali svu silu poslušnika u najpoznatijem hororu na ovom najstarijem i najrazvijenijem kontinentu - Srebrenicu, a i druge manje masovne slučajeve. Da li su zapravo oni malo finiji, taj svoj dječji PTSP prittajen alkoholom, tu svoju odgojem usađenu agresiju, usmjerili između svoja 4 zida?

2. ekonomski dio priče je podudaran sa društvenim. Žrtva je nesamostalna, mora ovisiti o zlostavljaču. Taj nesamostalni element se njegovao i još se njeguje (možeš se prehraniti samo ako si oženjen za partiju, crkvu, dobrog ženika ili priležnik/ca kakvom „sposobnom“...) jer kako bi drugačije zlostavljač, vladar života i smrti, imao ikakav kredibilitet.

Eto, to čitam iz ovog tvog dnevnika, i mislim da je ovo zanimljiva tema. Nacionalizam samo služi kao usputna ideologija koja je maska hapanjima našeg zajedničkog.

dvojba...

Pročitao par puta dnevnik i komentare ali nikako smisliti što napisati...

Ali mi se stalno vrti po glavi slika onog čovjeka (branitelja?) iz Zadra mislim... koji je na dan čitanja presude iz Haaga od silnog šoka - ljubavi - šakom razbio izlog, uzeo komad stakla i razrezao se po licu i tijelu (i pred kamerama)... pretpostavljam da je čovjek bio istinski uzrujan. I da je - na taj način pokazao svoju ljubav i svoje neslaganje.

Sad... što je itko dobio od tog njegovog iskazivanja ljubavi? On? Njegova obitelj? RH? Generali?

Da smo u nekom pra-društvu i da imamo neko Vijeće mudraca... bi li ga i dalje prihvaćali kao ravnopravnog člana ili bi ga poslali u neku šumu da ga pojedu vukovi?

Opet ću biti grub,zato što nisam fin

ovi ostali su pristojini i potrošili su gomilu riječi da ti kažu da si napisala glupost,glupu prispodobu,neumjesnu i neukusnu na patetičan način.

Kada sam ovo pročitao pomislio sam
-ova je sigurno bila tipična štreberica.

Enes Kišević: "Ne postoji

Enes Kišević: "Ne postoji hrvatska, srpska, židovska, bošnjačka ili bilo čija nacionalna smrt. Smrt je – smrt. Kao što je život – život. Moj život je u svakom čovjeku, prema tome i moja smrt je u svakom čovjeku. Sve što se svijetu događa i meni se događa. Jedini nacionalizam, koji po meni nije primitivizam, jest pripadnost ljudskoj dobroti i ljudskom srcu. Ako me pitate čiji sam pjesnik, odgovorit ću vam: ja sam pjesnik od takve narodnosti. "

Pricati o dobrom ili lošem nacionalizmu je cak na neki nacin suludo, jer tzv.dobri jako brzo preraste u los, kada se odredjena situacija pojavi. Nikada nisam shvatila izreku poput: voli svoje, postuj tudje...Ponajprije jer nisam shvacala sto je to MOJE, a sto je to TUDJE u metaforickom smislu. Shvacala sam samo da su sve drzave MOJE i ipak NIJEDNA.

Iako utopija, jedino mi je ona omogucila zadovoljan zivot

Nacionalizam je, usporedivo

Nacionalizam je, usporedivo iz perspektive mužjaka, prije ono kad taj mužjak po njegovom shvaćanju ima najzgodniju ženu na svijetu i svaki pogled drugih mužjaka mu razara um, najčešće bude direkt šakom u glavu svakom tko se približi. Ženu ne smije ni taknuti jer zna da bi mu se vlastiti mozak raspao da ona ode njegovom krivicom. Takav alkohol ne konzumira jer se boji da mu borbeni instinkti ne oslabe, nikad ne zna kad će neprijatelj...

Mahanje nacionalizmom u pogrešne svrhe

Podupirem promišljanja komentara koji dolje naglašavaju da je kontekst nacionalizma u ovom tekstu nategnut-pogrešan posebice podržavam konstataciju koju je dao glede istog LJRW.
Neki pametnjakovići smatraju da je nacija izmišljena politička zajednica jer se većina pripadnika čak i male nacije nikad ne vide ili ne ćuju ali ipak misle da pripadaju istoj zajednici dakle samorazumljivo kohezivna iliti inherentna, neki misle da je ograničena jer neke po defaultu ukljućuje a neke iskljućuje neki ju promiću u suverenu jer veliča neovisnost i samoupravu za ciljanu skupinu. Nekima je nacionalizam zapravo etnicitet kroz koji se realizira država u kojoj različiti etniciteti imaju zajedničku kulturu. Prema tome nacionalizam nije zlo poput alkoholizma dapaće poželjan je u ovakvim konstelacijama države.

Alkoholizam i sterotipi

Izjednačavati alkoholizam i nacionalizam po mom mišljenju je poprilično promašeno.

Alkoholizam kao prvo je bolest kao što su ovisnosti bolest i radi se o teškom psihičkom poremećaju. Alkoholičar je osoba koja kroz alkohol prvenstveno uništava sebe i u to uništavanje najčešće uvlači i svoju bližu okolinu. Alkoholizam, odnosno alkohol djeluju štetno na dobar dio organa i pogotovo utječe na rad mozga. Tu sad nastaju sva ona neobična ponašanja koja ponekad mogu biti duhovita a najčešće su zapravo strašna.

Jedino mjesto gdje se između alkoholizma i nacionalizma može povući nekakva paralela je utkanost istih u kulturu pojedinih zajednica i gdje se obje pojave smatraju potpuno normalnima, čak poželjnima.

Drugo što smatram krivim je uvlačenje onog stereotipa "oca pijanca" (tu samo fali "majka kurva") koji tuče one koje tvrdi da voli obzirom da obiteljski nasilnik je, kao što sam pojam govori, nasilnik prvenstveno u svojoj obitelji. Suprotno od toga nacionalist će biti prvenstveno nasilnik izvan svoje obitelji. U svakom slučaju to je priča ispričana iz sredine.

Znam da je nepopularno braniti nasilničku stranu u ovakvim obiteljskim tragedijama i niti kanim, no obiteljsko nasilje često ima i drugu stranu priče. Ako budemo uporno gledali i servirali te priče tako jednostrano nećemo nikad doći do rješenja i shvatiti genezu svega. Pitanje za razmišljanje je da li itko pokušava shvatiti zašto taj nasilnik zna raspravljati samo kroz nasilje? Tko ga je naučio takvom govoru i da li je to jedina vrsta rasprave u kojoj on može pobijediti? Pitanje je da li je on jedini nasilnik u obitelji?

Jasno, strašno je kad se nekome izbiju zubi izvan svake sumnje i to treba svim sredstvima spriječiti i sigurno je to prvi korak, hitna intervencija. No osim hitne intervencije bi trebalo napraviti još koji korak ali to je ipak tema izvan ovog dnevnika i tu ću stati.

Pretpostavljam da kuzim

Pretpostavljam da kuzim namjeru, ali artikulacija mi se cini promasenom.

Dakle. Ljubav. Kada si spreman na osobnu zrtvu da bi objektu izvan tebe bilo bolje. Dakle, empirijski utvrdjena senzacija. Ja, mi odnos.

Bezuvjetna ljubav - new age pizdarija. Druga stvar sto smo obicno skloni velikoj toleranciji kada nam je do nekoga/necega stalo pa ne zucamo oko sitnica. Ali, sve je dio konteksta, pa i najvece "bezuvjetne" ljubavi.

Nacionalizam/patriotizam. Opcenito, imali smo nekad davno raspravu gdje smo prihvatili terminologiju u kojoj je patriotizam ljubav prema domovini ( gdje se postovanje takve ljubavi i kod drugog nesunarodnjaka po definiciji podrazumjeva, jer taj odnos je sveta stvar ), a nacionalizam taj alkoholicarski sovinisticki djir gdje se ispod maske ljubavi kriju duboke fruistracije i destruktivni porivi.

Ljubav kakva je definirana u tekstu je irelevantna, s obzirom da ne nosi nikakve reperkusije izvan pateticnoga divljenja.

Ljubav znači skromnost. Evo kako ja to vidim..

Prije nego se izjavi ljubav prema domovini, treba izraziti ljubav prema svom gradu.
Prije ljubavi prema gradu, mora se voljeti svoje susjede.
Prije ljubavi prema susjedima, treba voljeti svoju obitelj.
Prije svoje obitelji, treba naučiti voljeti sebe.

Riječi su zanimljive pojave. Iako sam upotrijebio 4 puta riječ "ljubav" - svima nam je jasno da one opisuju različite osjećaje u svakom od 4 slučaja.

Tu dolazimo problema s riječima i njihovom semantikom - ograničena je, konfuzna je. Naše riječi nisu i ne mogu biti naše misli. Ne mogu ih prenijeti u potpunosti.

I zbog toga ja smatram da rijetko tko "voli" svoju državu - mislim da osjeća ponos (kulturom, poviješću), osjeća pripadnost. I zbog tih osjećaja će se osjećati napadnutim kada netko napada (verbalno ili drukčije) njegovu državu. I to je posve normalno, ali je li to "ljubav"?

Pitajte se prvo kako se ponašate prema svom gradu.
Kako se ponašate prema svojim susjedima (neovisno od toga kakvi su oni).
Kako se ponašate prema svojoj obitelji.
I onda kako se odnosite prema samom sebi.

Pitanje ljubavi i domoljublja zaista nije trivijalno. Ljudi, ne svojom krivicom, banaliziraju te stvari.. preskaču korake i uvjeravaju se u koješta, od čega dosta toga nema temelja u stvarnosti. Ali nisu glupi, samo griješe. A to niti je sramota niti je svojstveno samo nekima.

Na kraju, zaista mislim da treba voljeti pomalo. Malim koracima ići i uvijek razmišljati što je zapravo bitno u životu i što je zapravo to što "volimo" i trebamo "voljeti." Mislim da se mnogima još uvijek može pomoći. Tužno mi je slušati o tuđim traumama, a.. ne znam nijednog prijatelja koji nema problema (i manje i više traumatičnih iskustava) s obitelji.

I još, važno je biti (realan) optimist. Ne mislim da je sve izgubljeno ako si imao traumatična iskustva kao dijete - nauči ono što te nisu naučili doma. Ali, ovo je pak druga tema.. ja nisam imao iskustva kao mnogi drugi pa je teško ugasiti moju čistu idealizam po ovom pitanju.

Ipak, sama tvrdnja da treba biti optimist (i truditi se biti realan) mislim da stoji. Alternativa je.. užas.

// Lijep dnevnik, po meni nedostaje samo dašak pozitive.

@lunoprof Za šire tumačenje nacionalizma...!

Iznenadit ćete, možda i druge, ali ovako definiran nacionalizam, kako si ti učinila u početku dnevnika nije apriori negativan. Nacionalizam je politička opcija kao svaka druga, sve dok ne prijeđe u šovinizam... Razdjelna crta je jedva vidljiva, ali postoji. Sotoniziranje ili potiskivanje nacionalizma može lako ljude odvesti baš u - šovinizam.
U Hrvatskoj desetljećima se ne analizira nacionalizam hladne glave i zbog trauma prošlosti, postoji zazor prema nacionalizmu. I loše je kada se njime pokriva - teški lopovluk!
Inače, nacionalizam je dio identiteta svake nacije, ima ga u svakoj državi. Nacionalizam, u smislu patriotizma, je i poželjan.