Vlatko Marković do Auschwitza i natrag

• Dnevnik Ljubo Ruben Weiss - Ned, 10/06/2012 - 12:25
• Glasujte
  18 Up Down
• Komentari 156 dodaj komentar

„Sred putova života krvavi trag iz rana,
Svjedoči da je tuda prolazio naš brat,
A vješala niz, ta straža crnih dana,
Objavljuje nam odlazak njegov u nepovrat.“
(iz pjesme zatvorenika oswiecimskog logora, navedeno prema knjizi „Dim nad logorom Birkenau, Seweryne Szmaglewske, preveo Julije Benešić, „Kultura“, Zagreb, 1947.)
Nisam si želio kvariti raspoloženje čekajući TV prijenos nogometne utakmice Hrvatska – Irska, s EURA 2012., ali spomenuta knjiga Poljakinje Szmaglewske neda mi mira. Kao i glupa izjava Vlatka Markovića kako neće voditi igrače - reprezentaciju u Auschwitz..." ići ćemo se pokloniti žrtvama komunizma!“
Jer, Szmaglewska piše i ovo:
„Umirali su umjetnici, talentirani ljudi, genijalni ljudi ljudi prošlosti i budućnosti. Iz tih mnogobrojnih smrti, iz tih groznih smrtnih hetakomba, iz svih umirućih očiju izbijala je nijema molba, posljednja volja umirućih. Ta je volja ušla u pamćenje onih koji su ostali živi, širila je srčane klijetke kao da će razderati one žice, rastrgati kapije i preko cijelog svijeta viknuti, da taj krik prodre do slobodnih država, do naroda koji vole slobodu.“
Uzmimo da su te riječi napisane 1947. godine kada su rane Auschwitz – Birkenaua bile svježe i kada je autorica nosila u sebi traume višegodišnjeg mučenje u logoru Auschwitz, ali ne vidim da su ove riječi opomene išta izgubile na značenju. Da sada ne ulazim u obiteljsku priču da je i logoraš broja 121 729. Auschwitzu – Birkenau gledao također te nijeme oči umirućih, u planinama iznad Dachaua očekujući vojnike osloboditelje američke armije.
Auschwitz kao Osviecim gradić je danas u Poljskoj, pokraj bivšeg logora, a i ne tako daleko od stadiona u kojima se igra evropsko nogometno prvenstvo. Nogometni savezi Nizozemske, Njemačke, Engleske, Italije… već su obišli ostatke logora Auschwitz, a pretpostavljam da će to učiniti još neke reprezentacije. Ono što iritira u svemu je obrazloženje da je od Warke, kampa hrvatske reprezentacije Auschwitz udaljen oko 300 kilometara i da je to prepreka za posjet. Jučer je moj dragi drug Ino Bešker u kratkom komentaru Jutarnjeg, zapravo, rekao sve najbitnije o izbjegavannju Auscwitza od strane "vatrenih", uz stupidno obrazloženje Vlatka Markovića.I dalje, kaže Marković: nećemo u Auschwitz, ali je gotovo 90 %sigurno da ćemo posjetiti neki memorijalni centar i odati počast ubijenim oficirima Katynske šume.
ODLUKE U ĆASKANJU OSTARJELIH USTAŠOFILA I LOVAROŠA
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ako netko ima još i službene obveze, kao Marković, onda se takve odluke ne prelamaju u ćaskanju ostarjelih ustašofila, nego se ipak malo razmisli, pa hladne glave daje izjava za javnost. Ma koliko sport nije politika, sport je vrsta takmičenja koja ne može bar malo bez politike. Ne politikanstva, nego zdrave politike okrenute mladima ovoga svijeta, kojima Auschwitz gotovo da je neki kamp za oporavak Židova i drugih nepoćudnih elemenata, zdrave politike koja zna što je pijetet! Ankete pokazuju da više od 50 % mladih u Njemačkoj, gdje se uistinu mnogo učinilo na denacifikaciji zemlje, danas ne zna za Auschwitz pa o stanju u drugim zemljama „po tom pitanju, možemo samo nagađati. Na neki način, i meni samom je pomalo dosta Auschwitza (bio sam u spomen područjima Buchenwalda i dva puta u Dachau, jednom s ocem, logoraški broj 121 729), zaista mije stalo do nogometa i jedva čekam večer i TV prijenos susreta Hrvatske i Irske, ali se pitam, ako mogu Nijemci, Talijani, Englezi, Nizozemci, ako njima nije daleko, zašto bi bilo daleko „vatrenima“? Neka se ode i do Katynske šume, neka se ode do Teznog i drugih stratišta Križnog puta, zapale svijeće, ali ovakva „objašnjenja“ Markovića trebali bi biti pošteđeni. I stoga ovaj škandal ne ne zaslužuje senzacionalističku naslovnicu u Jutarnjem listu,(koji bi usput, trebao poštovati ne samo mrtve nego i žive Židove!!) ali zaslužuje jedno teško i odlučno NEEEEE Vlatku Markoviću, kojem, usput u komunizmu, zapravo, socijalizmu nije baš ništa manjkalo. U reprezentaciji bivše Jugoslavije, u omrznutom mu „komunizmu“ nastupio je 16 puta (postigao je jedan autogol), prvi put protiv Mađarske u Beogradu (7. svibnja 1961., 2:4), a zadnji put 30. rujna 1962. u Zagrebu protiv Njemačke (2:3). Bio je sudionik Svjetskog prvenstva 1962. u Čileu, kada je YU–sastav osvojio 4. mjesto itd. Da ne spominjemo sada prijatelje „komunističke“ dužnosnike koji su ga poguravali, omogućili mu da radi kao trener Zagreba itd.
USRDNO MOLIM, BEZ AUTOGOLOVA!
Ali, kako je očito da voli autogolove, ovaj čini se zadnji, nije mu trebao. Jednostavno, ako nema nekih kreativnih i poticajućih ideja, neka šuti. Jer, uvrijedio je i domaćina Poljake, kojima je Osviecim stratište nad stratištima i podsjetnik na velike žrtve koje je Poljska pretrpjela u Drugom svjetskom ratu, plaćajući geopolitičku poziciju vjetrometine između nacističkog Berlina i staljinističke Moskve.
Vlatko Marković kaže da ne mora ići u Auschwitz jer da je tamo osobno bio… Moguće je da ga je na to natjerao prijatelj kojem je tridesetak najbližih stradalo baš u Auschwitzu, ali taj posjet u Markoviću nije imao ispravne rezonance, jer da se i jest zagledao u „sedam tona kose“ (koje su ruski vojnici zatekli pri oslobođenje Auschwitza u siječnju 1945.), ništa nije razumio.
Ostao je prevrtljivac i lovaroš, zadnji „tuđmanovac“ u vrhu hrvatskih organizacija, šireći močvaru do neslućenih razmjera, prepariran od „vašeg Ćire“, Marka Perkovića Thompsona i još nekolicine koji su zarazili i neke igrače ustašofilskim pogledima.
I stoga, da se krivo ne bi razumjeli, ne trebaju igrati za "druga Tita" ili ministra Jovanovića, ili pak premijera Milanovića, koji ih je klorektno ispratio u Poljsku, neka večeras ti nacionalno osviješteni i drugi igrači konačno odigraju jednu utakmicu za pamćenje, na radost ovog neutješnog i razočaranog naroda.
Ne moraju čak ni igrati s pomisli na mrtve Auschwitza - Osviecima, među kojima je i oko 10 000 Hrvata ili hrvatskih građana, neka igraju da zaboravimo bar na nekoliko sati na svakodnevicu koja, nažalost, po mnogočemu nalikuje vremenima pred dolazak naci-fašista na vlast u Rimu i Berlinu.
Zato, molim Vas, ne zovite me kada počne TV prijenos utakmice navečer, ove nedjelje, moje srce i duša su na strani igrača, Bilić „boysa“. Bit će neizvjesno, bit će vrlo teško, otišli li ne otišli u Auschwitz, zbog papka Vlatka Markovića nisu i neće izgubiti – nogometnog navijača! I samo usput, nadam se da će srce izdržati jer kada naši daju gol, ovakav star i trampav, skačem na noge i dižem ruke u vis… Ali, ne predajem se lako!
Zato, naprijed, naprijed naši! Ili sa štitom, ili na štitu, trećega nema! I usrdno molim - bez autogolova!

• Dnevnik Ljubo Ruben Weiss - Ned, 10/06/2012 - 12:25
  
• Komentari 156
• 3060 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar