Tagovi

VLASNIŠTVO

VLASNIŠTVO

Ovo je štivo samo za ekstremno pametne ljude, genije kakvi se vrlo rijetko rađaju i imaju interesa samo za one najdublje misli. No to je istovremeno i izvrsno štivo za velike budale, jer sam se potrudio jedan teški problem predstaviti tako da ga mogu razumjeti i najveće budale.

Natuknice

Ovdje ću malo natucati o vlasništvu. Tuc,tuc, tuc...

Nadam se da mi nećete zamjeriti što ću biti malko neozbiljan.

Ta na Balkanu smo.

Stoga vas molim da od ovog teksta ne očekujete neku veliku suvislost, a pogotovo ne sistematičnost, koje mi je već prepun kufer.

Zauzvrat, ja neću od vas očekivati da ga shvatite ozbiljno, jer, kako se čini, ja sam za sada jedini čovjek koji misli da bi ideje koje ovaj rad donosi trebalo shvatiti ozbiljno.

***
Nekako mi se čini da sam se veoma udaljio do svog vremena. Problem tog udaljavanja jest u tome što ja razumijem ljude i vrijeme u kojem živimo, ali moji suvremenici ne razumiju, ni sebe, ni mene, ni svoje vrijeme, a da stvar bude još komičnija, svi oni misle da sam ja taj koji nešto ne razumije. Veću ludnicu teško je i zamisliti.

***
Vlasništvo je metoda ili zakonomjernost čovjekovog odnosa prema predmetu o kojem mu ovisi život, i s kojim individue, društva, cijela vrsta i drugi subjekti zadovoljavaju svoje potrebe i ostvaruju svoje vitalne i ultimativne interese i ciljeve.

Predmet vlasništva zapravo je sama čovjekova vlastitost izvan njegove kože. Ospoljena, ili opredmećena vlastitost - život i duh - ospoljen ili izvanjšten posredstvom rada ili kakvim drugim zakonitim načinom .

Predmeti vlasništva su, pored ostalog, i sredstva za ozbiljavanje ciljeva ljudske vrste. Najbolje se prema svom vlasništvu odnose oni subjekti koji, načinom na koji se odnose, uz svoje osobne interese i ciljeve ostvaruju i ciljeve cijele ljudske vrste. Ti subjekti, bili oni individue, klase, elite ili države s pravom postaju najugledniji subjekti, najbogatiji, najmoćniji, najpoštovaniji itd. Oni pak koji se prema svom vlasništvu odnose loše, propadaju zajedno s njim.

Vlasnik slijedi sudbinu svog vlasništva.- Fati dominii sui, dominus sequitur.

***
Privatno i društveno vlasništvo

Privatno vlasništvo – pravo isključivog i neograničenog raspolaganja predmetom vlasništva . To pravo može imati samo jedna fizička ili pravna osoba.

Nasuprot duboko uvriježenom i vrlo raširenom mišljenju, ja tvrdim da je uspostavljanje privatnog vlasništva – vlasništva, - bilo, između ostalog, i uvođenje pravde u ljudsko duštvo i ljudski svijet uopće, jer takvo je vlasništvo motiviralo ljude da se brinu o svom vlasništvu. Onaj ko je imao veće urođene sposobnosti i ko se više i marljivije brinuo o svom vlasništvu taj je bolje živio, imao veći ugled i utjecaj u duštvu. Ko ga je znemarivao, taj je propadao. Već smo rekli : „Vlasnik slijedi sudbinu svoga vlasništva“ - Fati dominii sui, dominus sequitur –.

Institut privatnog vlasništva nije čuvao samo vlasništvo i egzistenciju nadarenih i marljivih individua, nego je istovremeno, čuvao i cjelokupno vlasništvo i dostignuća nacija i ljudske vrste i unapređivao ih zajedno sa njihovom slobodom, lakoćom i smislom življenja.

Uspostavljanje privatnog vlasništva bilo je, dakle, stvaranje jednog velikog dobra.

No ja ne previđam ni one loše strane privatnog vlasništva, nego štoviše, u većini svojih radova podsjećam na to da ih je već Platon prilično jasno uočio i postavio zahtjev da se one otklone i to uspostavljanjem zajedničkog ili društvenog vlasništva.

Kad se pažljivije analizira vidi se da ovaj Platonov zahtjev za uspostavljanjem zajedničkog vlasništva nije bio nikakav napredak, nego nazadak. To je zapravo bio zahtjev za povratak na zajedničko, neolitsko, vlasništvo.

Već je Platonov suvremenik i učenik, Aristotel - uz samog Platona, jedan nekoliko najvećih mislilaca što ih je dao ljudski rod – već je, dakle, Aristotel, kritikom učiteljevih ideja, sasvim jasno i razložno, pokazao da bi države utemeljene na takvom vlasništvu ubrzo propale, jer se nitko ne bi htio brinuti o njemu – nitko, naime ne bi htio brinuti se, raditi i proizvoditi, jer je to teško, i svako bi želio i očekivao da to učini netko drugi umjesto njega. Ljudi čak i brige mole da pređu na nekoga drugoga, a kamo li neće poslove.

Time je počela nastajati aporija ili antinomija: privatno vs društveno, koja se s nesmanjemom žestinom odvija i danas.

Interesantno je to, da su se baš Platonovom zahtjevu kasnije priklonili brojni veliki mislioci, zaključno s Marxom, a i mnogi napredni ljudi uopće, naročito intelektualci (postoji izreka da je revolucija, nakon Marxa bila postala «opijum za intelektualce»), pa su, početkom dvadesetog stoljeća, u velikom broju zemalja, doista bila i uspostavljena društva utemeljena na društvenom vlasništvu. No ubrzo su propala upravo iz onih razloga i onako kako je to, prije više od dvije tisuće godina bio pretkazao Aristotel.

Oni revolucionari i reformatori vlasništva imali su plemenite i uzvišene ciljeve, ali nisu znali puteve ni metode kojima su se ti ciljevi mogli ostvariti. Povijest je morala čekati da ih tek ja otkrijem.

Današnje stanje, međutim, kako ja mislim, usprkos sasvim točnoj i opravdanoj Aristotelovoj kritici, više nego ikoje ranije pokazuje da su zahtjevi za reformom vlasništva ipak bili opravdani i da se civilizacija više ne može razvijati na temelju tradicionalnog privatnog vlasništva, ali, naravno, niti na temelju društvenog.

Sada živimo u situaciji u kojoj zadovoljavajuće dobro ne funkcionira ni jedan od poznatih nam oblika vlasništva. Kasnije ću pokazati da je to fundamentalno velik problem, jer vlasništvo je pravi temelj na kojem se temelji društvo ili ljudski svijet uopće, pa će izići na vidjelo da živimo u bestemeljnom ili besprincipijelnom svijetu. No to će moći primjetiti samo čovjek iznimno oštrog duhovnog vida.

( No, ne plašite se. Kad sam maloprije rekao da ću o tome kasnije reći nešto više, samo sam se šalio. Vjerojatno neću reći više ni jedne riječi. Možda je previše i ovo što sam već rekao.)
Stvaranje umjetnog vlasništva i umjetnog vlasnika.

Ako bi umjetno biće o kojem sam puno govorio u prethodnim tekstovima (a umjetno biće nije ništa drugo do kapital, odnosno, točnije, kapital je umjetno biće kojeg je stvorio čovjek), ako bi, dakle kapital postao još i umjetni privatni vlasnik, ili, kraće, umjetni, virtualni vlasnik, ostvario bi snove koje su sanjali veliki mislioci poput Platona, Morusa ili Marxa, ali i veliki vizionari, pisci, pjesnici i revolucionari, a i cijeli onaj napredniji, ontogenični dio čovječanstva, a vrlo je vjerojatno, nesumnjivo da bi umjetni vlasnik ostvario i puno više od toga. Ali, ostvario bi, kako sam također već rekao, više i od onih trezvenih, konzervativnih mišljenja, koja su, poput Aristotelovog, Tominog, Lutherovog, Kantovog, Hegelovog ili Weberovog bila zagovornici održavanja tradicionalnog oblika privatnog vlasništva – jer su živjeli u zabludi da je to jedini mogući oblik privatnog vlasništva.

Usput. Čini se da je spomenuta antinomija privatno vs društveno proizišla iz nekakvog patološkog suženja ljudske svijesti. To je doista bilo sasvim usputno, ali mislim da u tome ima jako puno istine.

No, idemo dalje.

Uspostavljanjem umjetnog vlasnika izlazimo, dakle. iz one bezglave i pogubne antinomije DRUŠTVENO – PRIVATNO. Ali ne radi se samo o tome. Uspostavljanjem umjetnog vlasnika uspostavlja se i sinteza, vrhunac u razvoju institucije vlasništva.

No da se vratimo malko u našu bezglavu prošlost.

Društveno vlasništvo. pobornici društvenog vlasništva nisu naime shvaćali da vlasništvo može biti isključivo privatno i da sam izraz vlasništvo zapravo već kaže, podrazumijeva ili znači: privatno. Izraz «privatno» dolazi od latinskog glagola privare – lišiti. Vlasnik je onaj ko ima ovlaštenje da lišava prava sve druge ljude na to da gospodare ili upravljaju predmetom njegovog vlasništva.

Privatno vlasništvo počiva na tri momenta : ius utendi, ius fruendi, i ius abutendi – pravu upotrebe (posjedovanja), utendi pravu plodouživanja, fruendi i pravu zloupotrebe ili uništenja abutendi. Vlasnik lišava sve druge osobe prava ius abutendi - prava na zloupotrebu ili uništenje svog vlasništva. Jedino on ima pravo nekažnjeno uništiti, zloupotrebiti ili oštetiti svoje vlasništvo.

Pravo korištenja - ius utendi i pravo plodouživanja – ius fruendi vlasnik, po svojoj volji, može, ali i ne mora privremeno prepustiti drugima, pod uvjetima ili po cijeni o kojoj se dogovore. Ius abutendi ne može se privremeno prepustiti drugima, iznajmiti ili štogod slično. Naravno, vlasnik može prodati to svoje pravo ili ga darovati, ali tada samog sebe bespovratno lišava tog prava i prestaje biti vlasnikom.

Današnji zakoni, a zapravo običaji, neotično i neplanirano dopuštaju ius abutendi – pravo zloupotrebe ili uništavanja - cijelom jednom širokom društvenom sloju, i to upravo onom koji nije vlasnik, ali koji upravlja kapitalnim dobrima a i cjelokupnim nacionalnim vlasništvom i koji može učiniti, a i čini najveću štetu.

Kažnjavanja nema,

osim naravno onog ritualnog, kad režim izabere žrtvenog jarca i sudi mu radi toga da bi stvorio privid o svojoj pravednosti i efikasnosti. Žrtveno jare može biti čak i neki stvarni krivac, netko ko je uistinu zamračivao tj. nezakonito prisvajao razna dobra.

Ako se i vode sudski procesi protiv ljudi koji su se bogatili zapuštanjem i upropaštavanjem tuđeg vlasništva o kojem su trebali brinuti, onda upravo ti ljudi, krivci dobijaju sudske sporove, i k tome još i velike odštete, jer nema zakona po kojem bi mogli biti osuđeni i kažnjeni. Nulla crimen, nulla poena sine lege.

Tko god danas diže tužbu protiv takve vrste varalica, čini to uglavnom na svoju štetu i nesreću. No kad to čini država onda ona, u nekim zemljama, da bi izbjegla vlastitu štetu i sramotu, od pravosuđa pravi farsu i sprdačinu – čini štetu cijelom društvu.
Stvaranjem umjetnog privatnog ili virtualnog vlasnika, svaku bi nedozvoljenu zloupotrebu bilo moguće kazniti odgovarajućom kaznom, a produktivna upotreba bila bi nagrađivana srazmjerno svojoj produktivnosti.

O tome pogledaj u nekom mom prethodnom tekstu: Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakon o kontroli efikasnosti rada admnistracije.

Virtualno privatno vlasništvo, lišilo bi, dakle, prava ius abutendi – prava na zloupotrebu ili uništavanje - sve osobe u društvu, uključujući i dosadašnjeg, živog privatnog vlasnika koji je imao to pravo. To bi bila totalna privatizacija.

No ni totalna privatizacija ne može unaprijed i potpuno spriječiti – prohibere - zloupotrebu ili uništavanje ljudskog kapitalnog vlasništva, ali ju može kažnjavati, što današnje zakonodavstvo i pravosuđe ne čine, nego ju nehotično, zbog svojih nesavršenosti moraju dopuštati, permittere. Da ponovimo Nulla crimen, nulla poena sine lege. – Tamo gdje nema zakona, nema, ni prekršaja ni kazne.

Tamo pak gdje postoje takvi zakoni što efikasno štite kapitalno vlasništvo, oni siju strah u duše lupeža i varalica. A upravo je strah od kažnjavanja, a ne nekakav moral ili „svijest“ bilo ono što je, otkad postoje zakoni, u vrlo velikoj, ako ne i najvećoj mjeri sprečavalo zločine, krađe, prevare, zloupotrebe i zlo uopće.

...Mogli bi smo, dakle, govoriti, ali nećemo....

Razvoj vlasništva.

Obično se smatra da je neolitsko, plemensko ili zajedničko vlasništvo bio prvi oblik vlasništva i da je to bio vrhunac pravednosti.

!!!???

Potom je uslijedilo privatno vlasništvo. Nastalo je tako da je jedan daroviti pravni subjekt lišio prava - privatio ili privare – sve druge subjekte, prava na upravljanje nekim predmetom vlasništva. To se pak smatralo nekakvom velikom nepravdom.

Bože moj !!!???

Tisućama godina nakon uspostavljanja privatnog, krvavim je revolucijama bilo uspostavljeno tzv. društveno vlasništvo. To, društveno vlasništvo, koje su mnogi mislioci smatrali sintezom razvoja institucije vlasništva, bio je zapravo Marxov povratak na neolitsko plemensko vlasništvo, samo pod drugim imenom. A i vlasnik nije bilo neko pleme, nego cijela država koja se sastojala od brojnih plemena, grupa, gradova sela, pokrajina, profesija. itd. Društvo, kao nekakav opipljivi, čvrsti realitet i pravni subjekt ili pravna osoba ne postoji, pa ono nikako nije ni moglo imati funkciju vlasnika. No tu je bila država, koja je bila više nego opipljiva i čvrsta i imala je stvarni pravni subjektivitet pa se dobro držala i dugo održala. Država je bila pravna osoba par exellance.

Strogo govoreći, društveno vlasništvo koje se, kako sam već rekao, čak smatralo sintezom razvoja instiucije vlasništva nikad nije ni postojalo niti je moglo postojati. Državno vlasništvo je postojalo , ali to je nešto sasvim drugo.

U skladu sa Hegelovom triadičkom dijalektikom, smatralo se da je razvoj ove institucije, institucije vlasništva tekao od teze, plemenskog, preko antiteze, privatnog do sinteze, društvenog, što je nonsens. Ali, pustimo to.

Razvoj te institucije do sada je realizirao samo dva stupnja.: Tezu i antitezu – plemensko i privatno vlasništvo. Ko pročita neke moje prethodne radove vidjeti će da bi sinteza razvoja tek trebala uslijediti i to u stvaranju umjetnog vlasnika.

Na radikalnoj kritici ove teze naročito inzistira moj prijatelj, prof. Damir Fresl. I uporno mi tvrdi da sam ja bio pogriješio kad sam kapital odnos proglasio vrhuncem razvoja vlasništva. Nekako mi se sve više čini da je on u pravu i da umjetni vlasnik nije prosta epiteza u razvoju institucije vlasništva, nego istinska sinteza. Riječi mu se pozlatile!

No, da nastavimo.

Privatno vlasništvo nije nastalo iz ljudske pohlepe ili radi nepravde i nije posljedica neke nepravde. Dapače, jedino takav oblik vlasništva kao što je privatno može jasno i točno pokazati ko ostvaruje svoje interese na način kojim se istovremeno ostvaruju interesi društva i interesi cijele ljudske vrste i pokazati kolika i kakva treba biti njegova nagrada. Ili pak, s druge strane, nedvosmisleno jasno pokazuje ko je odgovoran za zapuštenost i propalost neke čestice privatnog vlasništva , te tko bi, kako i koliko treba odgovarati za to.
No vratimo se korak unatrag.

Nedostatak uobičajenog, tradicionalnog privatnog vlasništva jest to što su, poput velikih umjetnika, jako rijetki ljudi koji su iznimno poduzetni, tj. daroviti, sposobni povećavati i usavršavati vlasništvo kojim vladaju ili vlasnikuju. Drugi veliki nedostatak je to što sposobnog gazdu često naslijedi rasipnik, koji uništi sve što je stvorio njegov prethodnik i predak, a dešava se i to da cijele generacije uništavaju dostignuća onih prethodnih generacija koje su bile vrijedne i kreativne.

Veliki nedostatak privatnog vlasništva koji se, zbog usložnjavanja i birokratizacije posla, javio u novije vrijeme i koji pokazuje tendenciju uvećavanja, jest to što predmetom vlasništva više ne mogu upravljati njegovi vlasnici, koji dijele sudbinu svog vlasništva, nego školovani manageri, čija sudbina ne ovisi o sudbini vlasništva kojim upravljaju, pa nisu ni motivirani na to da ga razvijaju ni povećavaju, nego su, dapače motivirani da svoj dohodak povećavaju okradanjem, zanemarivanjem, zapuštanjem ili uništavanjem vlasništva. Takav odnos prema predmetu upravljanja usporava ili onemogućuje razvoj tehnologije, a velike mase zaposlenika ostavlja bez posla i baca na ulicu. I na kraju, takav odnos prema vlasništvu, ometa, usporava ili onemogućuje ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.
Kako kažu Ekonomisti, „gospodarski manageri počeli su se ponašati kao politički gospodari, raspolažu tuđim dobrima bez vlastite odgovornosti.“

Rezultat je onaj Vicoov ricorso, te ekonomska i općenito civilizacijska kriza svjetskih razmjera, kriza kakve nije bilo još od propasti Rimskog carstva.
Odnos društvenih subkjekata prema kapitalnoj ili produktivnoj imovini društva, u prethodmim sam radovima ilustrirao ovim trokutom:

Trokut predstvlja društvo. Vrhovi A,B,C su ključni subjekti . A je vlast, B je vlasnik, C je radnik, a onaj P u sredini je produktivna, kapitalna imovina društva.
U Neolitskom, zajedničkom vlasništvu ovi subjekti nisu strogo razlučeni a imovina društva je teritorij kojeg nastanjuje pleme i sve na njemu. Priroda radi, a čovjek troši njene proizvode. Nema ni motiviranih ni demotiviranih subjekata, jer se ne može utjecati na prirodnu proizvodnju.

Zajedničko neolitsko vlasništvo moglo se održati i desetinama tisuća godina, jer tu nije radio i proizvodio čovjek, nego priroda. Čovjek se brinuo samo o potrošnji.

Kad čovjekove potrebe i potrebe njegove misije više nisu mogle zadovoljiti tvorevine i produkti prirode, počeo je sam proizvoditi ono što mu je trebalo. Tada je počelo nastajati privatno vlasništvo. To je bilo u vrijeme rane Antike.

U prethodnim sam radovima podrobno pokazao da je krajnja, skrivena svrha svekolike čovjekove proizvodnje i svih proizvoda, bilo onih korisnih ili ugodnih, bila ostvarenje transempirijkih ciljeva ljudske vrste, ciljeva za koje se može pretpostaviti da će se ostvariti u nekoj dalekoj budućnosti. Ovo bi vam bez ikakvog premišljanja potpisao i sam Hegel i rekao da je to jedno od lukavstava svjetske povijesti ili svjetskog duha.

Ali, vratimo se mi ipak našem predmetu.

Glavna funkcija privatnog vlasništva jest to da pokaže koliko je koji subjekt doprinio ostvarenju one skrivene svrhe - transempirijskih ciljeva ljudske vrste - i da mu se s obzirom na vrijednost i veličinu njegova doprinosa odredi i nagrada. Zato sam govorio da je uvođenje privatnog vlasništva bilo također i uvođenje pravde u ljudski svijet.

Tamo gdje radi i muči se čovjek, zajedničko vlasništvo ne može se održati, jer čovjekov je rad opredmećenje vlastitog bića. Nitko drugi osim mene ne može biti gospodarem onoga u čemu se opredmetio moj život osim naravno ako mu ja to ne prodam, zamjenim za nešto drugo, ili pak darujem.

Kad umjetno biće preuzme sve ili gotovo sve poslove od čovjeka, on će ponovo postati potrošač kao u neolitskoj zajednici. No pomoću ove nove potrošnje umjetnom biću moći će se određivati u kom pravcu mora razvijati sebe i svoje proizvode, kako bi što bolje ugodio čovjeku. Potrošnja će postati degustacija proizvoda umjetnog bića. Pri tom ćemo, naravno morati paziti da tom „degustacijom“ ne uništimo cjelokupno prirodno biće, nego da ga obnovimo do onakvog oblika kakvo je postojalo u vrijeme neolitske ili paleolitske civilizacije.
I ovdje treba imati na umu da se takva, kreativno-potrošačka civilizacija neće moći temeljiti na nekakvom društvenom vlasništvu. I ovdje će se morati gledati i morati bolje nagrađivati onoga ko daje veći doprinos ostvarivanju ciljeva ljudske vrste.

Ovlaštenja umjetnog vlasnika.

Uspostavljanjem umjetnog vlasnika čovjek prestaje biti vlasnik a to postaje kapital.
Njegova ovlaštenja slična su ovlaštenjima živog vlasnika. Vidi Zakone.

Umjetni vlasnik sklapa radni odnos na temelju slobodne suglasnosti dviju volja – svoje i budućeg zaposlenika, a razvrgava ga isto kao i živi – na temelju jedne volje – bilo svoje bilo, volje zaposlenika. To su neke ključne sličnosti.

A evo i nekih razlika.

Umjetni vlasnik ne smije potkradati, tj. potplaćivati radnu snagu, što oni živi vlasnici vrlo rado i često čine, a ne smije ju niti preplaćivati. Za jedno i za drugo predviđene su zakonske kazne.

Vlasničko ovlaštenje – ius abutendi – pravo uništenja - umjetni vlasnik smije koristiti samo kao pravo da odbacuje zastarjelu neproduktivnu tehnologiju i otpušta loše radnike. Ne može, poput živog vlasnika, prokockati ili zapiti svoje poduzeće, tj. samoga sebe. Ne smije niti kupovati predmete luksuza ili trošiti novac na kurve i slično.

Što sto tiče pravednosti plaćanja rada, i visini dohotka zaposlenika oni bi se temeljili na specifičnoj primjeni principa radne teorije vrijednosti. Evo jednog jednostavnog primjera :
Radni sat nekvalificirane radne snage vrijedio bi npr: 100 KN.

Ako bi proizodnja ili formiranje kvalificirane radne snage koštala dvostruko više od proizvodnje nekvalificirane, onda bi sat njenog rada kapital trebao platiti 200 KN itd. No to bi bila samo osnova, veličina ukupnog dohotka ovisila bi o kvaliteti rada određenog radnika i broju odrađenih radnih sati.

Veličina dohotka managera ovisila bi o veličini QPK - kvocijenta produktivnosti kapitala kojim on upravlja. Cijene radnih sati običnih radnika, a također i visina managerovog dohotak bile bi propisane jednom tablicom. Možete ju vidjeti na mnogo mjesta u mojim ranijim radovima.
Tvrtke koje bi imale viši QPK ima le bi i više cijene radnih sati svih kvalifikacija. Time se hoće postići to da se tvrtke više bore za razvoj u usavršavanje svog kapitala nego za prosto povećavanje njegove mase.

U ovakvom sistemu plaćanja, ne bi bilo egalitariznma niti solidarnosti, jer one uvijek idu na štetu onih boljih, a na korist lošijih radnika ili managera, a i na štetu cijelog društva. Solidarnost je neophodna tamo gdje se zbiva neka katastrofa ili štogod slično, a u društvu u kojem život normalno teče, potrebna je funkcionalnost.

A sada nešto drugo.

Već više od dvije tisuće godina vodi se nepotrebna, sljeparska i krvava diskusija o tome: treba li vlasništvo biti privatno ili društveno. Kako sam već rekao, ta je diskusija nesumnjivo proizišla iz naročitog suženja ljudske svijesti, jer istina je bila u nečem sasvim trećem – u tome da treba uspostaviti umjetnog vlasnika.

I kada na kraju dolazi netko sa ispravnom idejom – idejom umjetnog vlasnika – nitko ne primjeće, ni njega, ni tu ideju koja, nakon više od dvije tisuće godina, čini konačni, produktivan iskorak iz te sljeparske svađe koja je bila prosto gubljenje vremena i nepotrebno prolijevanje mnoge krvi.

Kako je moguće da se, u civilizaciji koja živi od nečega novoga, od napredovanja, tako žilavo i uporno odbijaju iznimno vrijedne nove stvari?

Ako netko vrlo jasno pokaže da put kojm treba ići čovječanstvo ne vodi, ni lijevo, ni desno, a niti natrag, nego naprijed, kako je moguće da to nitko ne vidi?

Komentari

Konstatacija

Ni ovdje nema nikakvih komentara. Šteta, jer tema je baš jako zanimljivia.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci