pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Cijelo desetljeće nakon masovnog okupljanja Zagrepčana na glavnom gradskom trgu i podrške slobodi medija, a 15 godina nakon rata - glavnog uništavača slobodnih medija - medijske slobode u Hrvatskoj slabo stoje: Reporteri bez granica smještaju hrvatski press freedom index na 53. mjesto uz bok Bocvani. No da je moglo biti i gore vidljivo je iz građanskog demonstrativnog masovnog okupljanja na glavnom zagrebačkom trgu 21. studenog 1996. na kojem se Zagrebu spontano "dogodila" javnost koja je nepokolebljivo stala iza svog mišljenja i ustala protiv ultradesničarskog tumačenja sintagme "sloboda medija" u poratnoj Hrvatskoj. Okupljanje građana na glavom zagrebačkom trgu je rijedak događaj u povijesti Hrvatske kakvih se u domaćoj historiografiji može pronaći tek par, ustvrdio je povjesničar Tvrtko Jakovina , a potvrdili današnji udžbenici povijesti koji taj događaj spominju prilikom obrađivanja suvremene povijesti u školama.

20. studenog 1996. Vijeće za telekomunikacije, čiji je član bio ultradesni Ivić Pašalić, tadašnji savjetnik Franje Tuđmana koji se u tom trenutku nalazio u SAD-u na liječenju od karcinoma, odbilo je prihvatiti kandidaturu Radija 101 za koncesiju na zagrebačkom području te istu odlučilo dodijeliti Radiju Globus 101 u vlasništvu vlastima lojalnog Ninoslava Pavića (EPH) . Jedinoj stanici koja se još u komunizmu uspjela izdvojiti iz sivila prosječnosti i podobnosti, što se reflektira u činjenici da je svoje prvo javno pojavljivanje u medijima 1989. Tuđman doživio upravo u studiju Stojedinice, politika je odlučila zanijekati pravo da slobodno informira svoje sugrađane u trenutku u kojem Zagreb nije imao ni gradonačelnika ni pravo nazvati svoj nogometni klub kako želi. Njegovanjem slobode riječi koja je Tuđmana i lansirala u eter, a koje se tih godina reflektiralo u puštanju nepoćudne Dinamove himne ako treba i svaki sat ili analitičkim emisijama koje su razotkrivale iskrivljenu viziju demokracije u tadašnjoj Hrvatskoj, Radio 101 se zamjerio Pašaliću kroz čiju je čvrstu ruku i još čvršći networking državom vladao Tuđman.

No nakon objave vijesti o odbijanju koncesije (koju je opet jedini prenio samo Radio 101) u obranu kritičnosti i humora kojim je Stojedinica od 1984. osvajala zagrebačka jutra u eteru stali su svi, od nogometaša i branitelja preko željezničara do novinara i samog Sveučilišta. Nakon što je radio doslovno eter prepustio slušateljima, u jedan dan Stojedinici je faksevima, pozivima, pošiljkama, posjetima i telegramima pruženo više potpore nego što će nekima ikad biti. Osim nenajavljene posjete američkog ambasadora Petera Galbraitha i sto i jedne poslane palačinke potpore, u sjećanju ostaje i famozni kasnonoćni "telegram" sadržaja: "Psssst STOP Ivić je konačno zaspao STOP Vidimo se sutra na trgu STOP Gospođa Pašalić".

Katarza je ipak uslijedila tek na Trgu na kojem je 10(0) 000 građana probudilo duh zagrebačke javnosti paljenjem tisuća svijeća i poslalo poruku da se za takvo viđenje demokracije nije ginulo te time najavila da vrijeme prave demokracije za Hrvatsku tek dolazi. Slučaj Stojedinice je bio posljednji šamar koji je potaknuo javnost da postane svjesna same sebe i usudi se izreći svoje mišljenje i revolt prema pokušaju autokratskog gaženja nezavisnog medija - u posljednjih 10 godina građanska inicijativa nije niti jednom naišla na takav odaziv.

No riječi izgovorene te noći sa balkona Društva arhitekata nažalost preminulog liberalnog političara i pjesnika Vlade Gotovca "Pogledajte kako sloboda radosno izgleda" stajale su tada u oštroj opoziciji sa neostvarenom namjerom političkog vrha da prosvjed spriječi policijskom intervencijom, što je Ivan Jarnjak odbio učiniti nakon čega je smijenjen. Makar je osnova skupa bila održanje Radija 101, tadašnja garnitura je bila bolno svjesna da se radi o rastućem nezadovoljstvu građanske srednje klase Tuđmanovim režimom koja umjesto mitova ipak preferira građanske slobode. Kontrolirani HTV je upravo zato ovom događaju posvetio ravno 25 sekundi svoje središnje informativne emisije koja je tih godina nekad trajala i preko 40 državno-propagandnih minuta.

U tom u osnovi komunističkom duhu, koji uz propagandu koheziju potpore stvara uz pomoć plašenja neprijateljem, nastavio je i Tuđman koji je po povratku iz Amerike manipulirajući tada vrućim nacionalnim sentimentom komentirao skup na Trgu bana Jelačića ovim riječima:

Mi nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije - nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje. Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo tu radi danas u Hrvatskoj i u svijetu s kojekakvim regionalnim planovima...Nećemo dopustiti onima koji se vežu i s crnim vragom protiv hrvatske slobode i nezavisnosti, ne samo crnim, nego i zelenim i žutim vragovima...Nećemo dopustiti onim koji se vezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude... a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.

Ovakav rasistički i totalitarni govor koji se usudio demokratsku volju glavnog grada usporediti s kršćanskim mitskim bićima zla i koji je branitelje, srednjoškolce i studente sa svijećama u rukama nazvao "jugokomunističkim ostacima" ostaje zauvijek zaleđen u javnom prostoru kao školski primjer izopačenih pogleda na slobodu medija koji su glavni stup i jamac opstanka istinskog demokratskog društva. On je i gorki podsjetnik na doba kada je malom prosperitetnom srednjeeuropskom državom vladala ergela egomanijaka koji su si uzimali za pravo da tumače demokratske standarde protivno želji tog istog demosa.

Makar etersko lice Stojedinice nažalost više nije onakvo za kakvo su se palile svijeće, Radio 101 je ipak postao simbol pitanja puno važnijeg od opstanka određene radio stanice. Zahvaljujući aktivizmu djelatnika radija javno je prozrena i prezrena politika koja se održava uz pomoć represije umjesto projekata i vizije, a Zagreb je poručio da građanske slobode nisu nešto s čime se moćnici mogu samovoljno kockati te da očekuje jednu drugačiju Hrvatsku.

Bez obzira na današnji program Radia 101 koji je često opravdano kritiziran, ondašnja Stojedinica zaslužuje hvala za davanje onog početnog impulsa koji se još i danas osjeća u liberalizaciji Hrvatske koja se polako ali nezaustavljivo čisti od društvene mentalne svijesti koja demokraciju želi tumačiti na tvrdoj liniji izvan konteksta liberalizma. Evociranje uspomene na skup od prije deset godina danas može poslužiti kao fotografija na temelju koje možemo povući paralele i procijeniti medije danas.

Radio 101 podigao je razinu svijesti da za tu procjenu i za demokratsku raspravu o tom ili bilo kojem drugom pitanju, ali i za opstanak demokracije u Hrvatskoj, postoji jedan temeljni uvjet o kojem se ne pregovara: keeping that frequency clear.