pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Jučerašnja vijest u Jutarnjem 12.07. „Friščić: Ako smo mi trgovci, u SDP-u kokošare“ vratila me u djetinjstvo, kad su kokoši bile dragocjenost (čak i u gradu ih je imala skoro svaka kuća, a klale su se samo u vrijeme neke svečanosti).

U mom susjedstvu u prizemlju jedne ruševne višekatnice stanovala je baba Mara. Bila je sirotinja, sama u Boga i snalazila se kako je znala. S našim gladnim nosovima su se iz njenog „budžaka“ često znali poigrati miomirisi kokošje juhe, pa bismo se, djeca kao djeca, znali okupiti ispred vrata i zavirivati. Ona bi nas tjerala, ali kad bi bila dobre volje ponekada bi nas nekolicinu uključila u božansku gozbu. Tada sam baš kod nje prvi puta probao puru napravljenu na kokošjoj juhi, što je kasnije postao razvikani specijalitet Žanovog sela s druge strane polja.

Cijelo naše malo mjesto ju je zvalo Mara Kokošarka. Bila je više nego popularna, mada bi se oni kojima bi kokoš nestala znali na nju ljutiti, čak bi dolaziti i galamiti pred njenim vratima, ali bi ih ona mrtva-hladna otpravila. A mi bismo uživali jer nekih čvrstih dokaza nikada nije bilo. Ni perja ni kostiju - Mara Kokošarka je bila temeljita!

Mara Kokošarka nije bila čeljade bez savjesti . Ama baš svako jutro bi u crkvi prisustvovala prvoj jutarnjoj misi, a s vremena na vrijeme bi se i pričestila. Ponekad čak i na svečanoj misi na opće veselje cijeloga mjesta a posebice nas djece. Da budemo razmni, malo je to bilo mjesto, svatko je svakoga poznavao, pa nije bilo sumnje da je bila na ispovijedi, jer ju Fratar sigurno ne bi pričestio bez ispovijedi.

Bog u obličju lokalnog Fratra razumio je što je gladan čovjek, ali i nije previše mario kad sirotinja nije mogla odoljeti izazovu „boljeg bokuna“. Bog u obličju lokalnog Fratra bio je uviđavan - pa tako ni grijeha nije bilo! Nas djecu je to beskrajno uveseljavalo. Bilo je lijepo i lagodno vjerovati u takvog Boga, a vjera u Boga nas je spašavala od grijeha, jer smo onda bili sigurni da nam takav Bog dobričina neće zamjeriti ni kad se odmetnemo u tuđi voćnjak ili vinograd kad ga obliju boje zrelog voća.

Gospodine Friščiću, vi dobro znate da ste moj miljenik, ali molim vas u ime Boga, nemojte vrijeđati kokošare! Oni su bili krštene duše, a još k tome kokoš danas više i nije neka vrijednost, nije čak ni svečanost! Za svoje nesporazume s onim „komunjarom“ Milanovićem nađite neki primjereniji, moderniji izraz koji neće vrijeđati moje uspomene.

P.S.
Ipak da dodam - ima mala skrivena poruka iz moje reminiscencije na djetinjstvo - poigrao sam se s neprimjerenom terminologijom i niskom razinom političke komunikacije. Naime, trgovina je trgovina, i s njome se svi u hrvatskoj politici bave i nitko se ne bi na takav prigovor trebao previše obazirati (osim nas koji smo ih birali kakvi već jesu). No termin kokošarenje najprimitivniji oblik krađe - tako obično ono što čovjek (npr. Joža) u afektu pripetava drugome, zapravo otkriva njega samoga (k vragu i Freud i njegove teorije o omaškama).