pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Prošlog tjedna u Jutarnjem listu don Živko Kustić osvrnuo se na pitanje etike i vjere u hrvatskom školstvu. Suprotno duhu ostatka teksta, propovijed je zaključio citatom Radića koji joj, bojim se, znatno mijenja smisao:Vjera je temelj moralnoj kulturi. Vjera uopće, a kršćanski nauk napose, temelj je poštenoga odgoja.
-- Stjepan RadićImajući na umu da se pod "vjera" misli na religioznost, ova bi se izjava mogla čitati na više načina:

Prvo, kao konstatacija: vjera jest temelj moralnoj kulturi. Kako iz perspektive povijesti filozofije, tako i s gledišta suvremene etike, ta tvrdnja ne stoji, barem ne bez značajnih kvalifikacija. Istina je, naravno, da vjera može biti temelj nekoj određenoj moralnoj kulturi -- za Azande to je vjera u vještice, za Židove i njihove duhovne nastavljače vjera u jednoga Boga. Nije istina da je vjera (kao religija) beziznimno bila temelj svakoj moralnoj kulturi u povijesti civilizacije. (Pronalaženje protuprimjera ostavljam čitatelju, jedan će biti dovoljan.)

Drugo, kao filozofski stav: moral nije moguće utemeljiti bez vjere. Ova tvrdnja je očito neistinita. Golema većina etičkih teorija nije utemeljena na religiji.

Treće, kao politički stav: zalažem se za to da moralnu kulturu treba temeljiti na vjeri, odnosno religiji.

Budući da jedino ova posljednja interpretacija nije dokazivo neistinita, pretpostavit ću, slijedeći princip milosrđa, da je don Živko imao na umu upravo nju.

Osim što mi se pozivanje na autoritete i inače ne čini poželjnim retoričkim sredstvom, ovaj citat je osobito nesretno odabran. Kako je naime poznato, nešto veoma slično izjavio je i Adolf Hitler:Svjetovne škole ne smiju se tolerirati jer u njima nema vjerske pouke a općenita moralna pouka bez vjerskoga temelja je kao kula u zraku...
-- Adolf Hitler, u govoru 26. travnja 1933. povodom ratifikacije međudržavnog ugovora s Vatikanom

Važna razlika između Radićevog i Hitlerovog stava je, naravno, u tome što Hitler eksplicitno nije spreman tolerirati vjerski neutemeljen odgoj, dok ga Stjepan Radić i, čini se, Živko Kustić samo smatraju inferiornim. Iako ne dijelim njihov stav, vjerujem (sic!) da vjerske zajednice, kao i političari i novinari koji ih promoviraju, imaju puno pravo zalagati se za njega, barem u toj blažoj verziji. Međutim, mislim da nije korektno praviti se da je takav stav samorazumljiv, odnosno izvan diskusije.

Unatoč tome, veoma sam zahvalan don Živku što je pokazao osjetljivost prema djeci nevjernika, i mudrost da istakne kako etika može biti važna spona među vjernicima i nevjernicima.