Vječni kandidat- Zašto Europa zaista ne želi Tursku?

• Dnevnik giovanella - Pet, 30/07/2010 - 00:07
• Glasujte
  22 Up Down
• Komentari 7 dodaj komentar

Ako netko kaže da Europska unija neće nikada primiti Tursku u članstvo samo zbog islama – bezočno lažu. Nesumnjivo, nije to zanemariv faktor, no puno su važniji razlozi ekonomskih boja. Razmotrimo ih.

1. DANKE DEUTSCHLAND – ALI ZNA SE GDJE JE KOME MJESTO
Turska bi sa svojih 75 milijuna stanovnika i ubrzanom stopom demografskog rasta vrlo brzo premašila Njemačku (80 milijuna) koja pati od boljki tipičnih za razvijena zapadna društva: starenje stanovništva i smanjivanje domicilne mlade radne snage. Tursku, pak, kao i njene bliskoistočne susjede, posebice Iran, karakterizira visok postotak radno sposobnih mladih ljudi. Tursko je tržište golemo, BDP raste dvoznamenkastim stopama, a stabilno raste i dohodak po glavi stanovnika. Ovakvo dinamično tržište prijetnja je ne samo Njemačkoj koja se boji da će Turska ugroziti njen primat, nego i nekim južnoeuropskim zemljama. Zašto Portugal i Španjolska samo nominalno podržavaju ulazak Turske u EU?

2. PLODOVI ZEMLJE
Turska, kao mediteranska zemlja proizvodi hranu vrlo sličnu onoj koja dolazi s Iberijskog poluotoka. Turski poljoprivrednici proizvode velike količine hrane, uzgajaju agrume, love ribu, vješto prodaju „kopije“ zapadnjačke industrije čokolade i mame turiste zanosnim mirisima začinjenog mesa. Općepoznato je da je turska hrana relativno ukusna i – jeftina. Razlog za brigu europskim poljoprivrednicima. Konkurencija iz Turske uzrokovala bi teški damping cijena njihovih proizvoda.

3. SARKOZYEV NON
Istina, francusko i njemačko protivljenje turskom članstvu ima veze s činjenicom da je 99 % stanovništva te zemlje muslimanske vjeroispovijesti, ali još više ima veze sa strahom od prilijeva novih imigranata. Francuska je zemlja s najvećim postotkom imigranata islamske vjeroispovijesti (oko 5 milijuna legalnih imigranata iz zemalja Magreba). Priljev novih gastarbajtera i radnika iz jedne zemlje članice bio bi mnogo veći nego sada, te se njemačke vlasti (s razlogom) boje udara na socijalni sustav. Kad smo već kod rada, i radnika stižemo i do sljedećeg čimbenika protivljenja EU-a, a to je jeftina radna snaga. Tako blizu, tako jeftina.

4. NOVI EUROPSKI SWEATSHOP
Dostupnost i cijena radne snage na samom pragu Europe (a mnogi i dalje raspravljaju je li Turska zemljopisni „prag“ Europe ili ona naglo završava negdje na Bosporu) znači da će Kina imati takmaca te da se ono što se na engleskom zgodno naziva „sweatshopovima“, a u manjku adekvatnog hrvatskog prijevoda, nazovimo ih „tvornicama rintanja do iznemoglosti“. Istina, ovakvo stanje stvari pogodovalo bi multinacionalkama koje bi svoje proizvodne pogone promptno preselile u Tursku, no ne i manjim državama članicama koje sada, zbog jeftine radne snage, podižu opću stopu nezaposlenosti i uživaju u blagodatima jedinstvenog tržišta. Ovo se posebice odnosi na Slovačku koja je doživjela procvat industrije auto dijelova.

5. VANJSKI ODNOSI
Cipar über alles. Scenarij poznat i jasan. Turska je do sada otvorila samo jednu luku ciparskim brodovima. Čelnici EU-a opetovano spominju Cipar kao conditio sine qua non za ulazak u EU. Ipak, stvar je minorna u usporedbi s gore navedenim ekonomskim razlozima. Konsenzusi su se postizali i oko mnogo problematičnijih stvari, pa vjerujem da bi se tako i oko ovoga našlo neko arbitražno tijelo koje bi slomilo turski otpor. Dakle, rješivo, iako problematično. Uz to, Nicosia (uz Jeruzalem, Bejrut, Belfast i Mostar) predstavlja školski primjer podijeljena grada o kojem se pišu knjige (Divided Cities, autori Jon Calame i Esther Charlesworth).

Armenija. Turska do danas nije priznala genocid nad katoličkim stanovništvom armenskog podrijetla iz 1915. godine. Tužno, ali istinito, - kršenje ljudskih prava nije zanemarivo u Turskoj, no ako se gospodarske kockice poslože kako spada, valjda bi se i ovo riješilo nekako. Javna isprika, gušenje par prosvjeda i eto. Zvuči poznato?

NATO i Sjedinjene Države. Dugi par rukava. SAD jedan je od najgorljivijih promicatelja ulaska Turske u EU iz jednostavnog razloga zato što je Turska važna vojna sila – druga po veličini u NATO-a. Sjedinjene Države imaju znatan broj vojnih baza u Turskoj koji nastoje povećati pa im je važan „ispravan“ nagib Turske k Zapadu. Možda je to jedan od razloga zašto Velika Britanija, na nalog svoje mame preko oceana, zagovara ulazak Turske u EU mnogo glasnije nego ostale članice.

6. LJUDSKA PRAVA, PRAVA ŽENA, MANJINA, VJEROISPOVIJESTI I OSTALE SLOBODE
Prava žena: primjetan određen pomak, no provedba je još uvijek spora. Status manjina: loš, posebice ako je riječ o nesretnim Kurdima.

Česti su nemilosrdni obračuni s „neprijateljima režima“ koji kritički progovaraju o turskim vlastima i nisu rijetki pogromi i prijetnje (Nobelovac Orhan Pamuk) ili čak ubojstva nepoćudnih (armenski novinar Hrant Dink ubijen je nakon što je promicao prava armenske manjina u Turskoj).

7. A SAMA TURSKA?
Evidentan je manjak političke volje kod samih Turaka da provedu nužne reforme (prvenstveno ekonomske). Od davne 1987. kada je predala zahtjev za članstvo, samo je jedno jedino pregovaračko poglavlje otvoreno i zatvoreno i to jedno od najblažih (znanost i istraživanje). Desetak je poglavlja označeno iznimno problematičnim (sloboda kretanja radnika, financijske usluge, poljoprivreda i ruralni razvoj, sigurnost hrane, zaštita okoliša, itd.).

Ako putujete diljem te velike zemlje, možete uočiti dvije Turske, jasno označene kulturološkom, gospodarskom, pa čak i geološkom granicom. Jedna je globalna, trgovačka, otvorena, rekli bismo europska, njena prijestolnica je Istanbul, dom nove turske elite. Granica se pruža nekih 300 do 400 kilometara jugoistočno i seže do Ankare, koja je svojevrsna razdjelnica. Kako seže u unutrašnjost poluotoka, počinje jedan drugi svijet.

Konačno, dotaknusmo se pitanja važnosti islama u suvremenoj Turskoj. Turska je jedno dugo vrijeme, sve od Atatürkovih reformi nastojala izgraditi snažnu sekularnu državu čiju je sekularnost održavao vojni establišment. Islam je oduvijek imao posebno mjesto u turskoj državotvornosti, no Ustav je građanski i naglašava pripadnost turskoj naciji.

Nakon dolaska premijera Recepa Tayyipa Erdoğana na vlast i njegove stranke „Pravda i razvitak“ (AK) te, nakon toga, Abdullaha Güla na mjesto predsjednika, dominantna politička struja u Turskoj može se nazvati konzervativnom i nacionalističkom, ali u potpunosti predana turskom ulasku u eurointegracije. No, s druge strane, i ovdje je vidljiva interna podijeljenost turske države. Većina ljudi će pamtiti Gülov dolazak na vlast po kontroverzi koju je izazvala njegova supruga koja je odlučila pokrivati glavu maramom u javnosti unatoč snažnom pritisku njenih protivnika.

Upravo je ovaj sukob tradicionalne Turske i one nove, mlade koja ovisi o trgovini i stremi globalnim integracijama razlog zašto su vlasti tako spore u provođenju reformi. Jer, uistinu, 1987. bila je davno, a pregovori su službeno počeli isti dan kad i s Hrvatskom, točnije, 3. listopada 2005. Od tada pa do danas nije vidljiv značajan pomak, poglavlja se sporo otvaraju, a još sporije ili uopće ne zatvaraju.

Cijeli je proces naprosto stao. I što danas imamo? Dvojbe i zbunjenost s turske strane te nelagodu i sumnjičavost s europske. Bilo bi puno bolje da EU bude iskrena i ponudi Turskoj onaj oblik suradnje koji Merkel i Sarkozy od početka zagovaraju – privilegirano partnerstvo - te time ukloni status zemlje kandidatkinje jer bit će to vječni kandidat, nikada član. U protivnom, imat ćemo još jednu opterećujuću političku trakavicu kojih je svijet i bez toga prepun.

• Dnevnik giovanella - Pet, 30/07/2010 - 00:07
  
• Komentari 7
• 2895 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar