pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Irački Visoki Tribunal (IHT) je donio svoju prvu dugo očekivanu presudu u tzv. slučaju Dujail u kojem je Sadama Huseina i njegovog polubrata te suca Revolucionarnog suda osudio na smrt vješanjem zbog zločina protiv čovječnosti koji su uključivali granatiranje šijitskog grada Dujaila u sjevernom Iraku, uništavanje kuća i zaliha vode, mučenje i smrt 50 ljudi za vrijeme ispitivanja te sumarno grupno suđenje 148 ljudi na Sudu revolucije i njihovu egzekuciju. Istovremeno, u okviru posljednje savezničke invazije u Iraku u kojoj glavnu riječ ima svjetska velesila čija se administracija protivi sudjelovanju u Stalnom međunarodnom kaznenom sudu - Busheve Sjedinjene Američke Države - poginulo je daleko više civila nego za Sadamovog režima. Dok jedni prekršitelji za svoje ratne zločine odgovaraju, postoji opravdana sumnja da drugi uživaju nekažnjivost.

Kada se pojavio u sudnici na izricanju presude Sadam je bio obučen u svoje uobičajeno tamno odijelo i bijelu košulju, noseći Kuran u ruci. Kako je sudac pročitao izricanje smrtne kazne, Sadam je uzviknuo "Allahu Akbar!" (Bog je najveći). Poglavnik Iraka koji je prije njegovog režima bio sekularna država se očito pronašao u religiji iza rešetaka. U tome mu doduše društvo čini velik broj optuženika za slična djela diljem svijeta i još veći onih koji kažnjivost za zločine za sada uspješno izbjegavaju, makar se zapravo radi o eklatantnim ateistima koji religiju zloupotrebljavaju kao simbol navodne pravednosti u ratu po načelu "u jednoj ruci sveta knjiga/drugi simbol, u drugoj mitraljez".

IHT, tribunal koji je postupak proveo po iračkom pravu (što omogućuje upotrebu smrtne kazne) osnovale su okupacijske snage predvođene SAD-om, a to ga po prirodi čini gotovo identičnim sudu u Nurnbergu koji je isto u pravnom smislu bio njemački sud osnovan od strane postratnog okupatora. Ipak, nurnberški procesi složno su kritizirani zbog nametanja "pobjedničke pravde" ("victor's justice"), a prvostupanjskom postupku bivšem iračkom diktatoru nije manjkalo kontroverzi, poput optužbi optuženika da su fizički zlostavljani i prigovora na pristranost suca Ra'uf Abdel-Rhaman-a zbog članstva u anti Ba'athskoj organizaciji. Dodatni udarac današnjoj presudi dalo je mišljenje Centra za tranzicijsku pravdu (International Center for Transitional Justice) koje je ustvrdilo da suđenje nije doseglo standarde pravednosti i da pogreške moraju biti ispravljene u žalbenom postupku. Poput Nurnberga, ni IHT nema nadležnost nad okupacijskim snagama bez obzira na ozbiljnost zločina tako da dolazi do apsurda u kojem teku procesi za kažnjavanje ozbiljnih zločina iz prošlosti dok se izvan sudnice dešavaju isti ili gori bez izgleda da se procesuiraju.

O ovom procesu bitan dio obrane optuženika bio je da su egzekucije koje su se dogodile bile legitiman napor u borbi za zaustavljanje terorizma i pobunjeništva u Dujailu 1982. kada je napadnut Sadamov konvoj. Makar je tribunal očito odbacio takvu obranu, pitanje koje ostaje je gdje se točno vuče granica između legitimnog i nelegitimnog odgovora na terorizam. Kako Amerika također koristi borbu protiv terorizma kao odgovor na političke napade da omogućava kršenje ratnog prava, korisno bi bilo saznati konačno što čini proporcionalan i nužan odgovor na terorizam te što terorizam zapravo jest.

Presuda vješanjem Sadamu se zanimljivo poklopila i sa izborima za kongres i senat u kojima Republikansku stranku tresu afere i koja gubi snagu mobiliziranja masa na pitanju "vanjskog neprijatelja" (bio to komunizam, terorizam ili nešto treće). No vijest koja će sigurno odjeknuti s odobravanjem u SAD-u, pokojim zvukom otvaranja boce šampanjca u Pentagonu te izjavama političara da su "zadovoljni" što je "pravda izvršena" nema baš puno učinka na desetke civilnih života koji svaki tjedan ispare u Iraku. Doduše, i Sadamov život će biti pošteđen još neko vrijeme jer makar se vješanje mora provesti u roku od 30 dana, potrebno je dovršiti i postupak koji se protiv njega vodi za zločine protiv Kurda. Ipak, procjenjuje se da će biti mrtav do Božića.

U konačnici dakle dok u ratu protiv terorizma i diktatorskih režima Sadam vjerojatno za Božić dobiva vješala (a navodno se se ni Bin-Laden ne osjeća najbolje), samom je Sadamu zabranjeno pristupiti takvim (doduše nešto masivnijim) metodama jer se radi o zločinu protiv čovječnosti. Istovremeno, zločini protiv čovječnosti u vidu svakodnevne pogibije civila u Iraku su postali nešto na što se prosječni konzument vijesti više ni ne obazire zbog silne zasićenosti, što je posebno zanimljivo ako se radi o stanovništvu koje je i samo osjetilo ratnu traumu. I dok su neki ratovi ipak završili, u onima koji nisu, poput "rata protiv terorizma", do sada su izvršene invazije na dvije zemlje, Irak i Afganistan, članice "osovine zla" u kojima se više ili manje uspješno progonilo bivše učenike i saveznike u sukobima sa zemljama u regiji ali bez istovremenog napretka u korektnom postupanju vlastitih snaga. Promocija jednostrane vizije "pravde" nikada ne može imati onaj kredibilitet koji ima pravda koju dijeli arbitar neokaljanog ugleda. Agenti pravednosti si u načelu ne bi smjeli priuštiti nekažnjavanje nepravdi koje su počinili sami.

Američki ekscepionalizam glede kažnjavanja ratnih zločina počinjenih od strane vlastitih snaga kao bitne vrijednosti civiliziranog društva umanjuje vjerodostojnost postupaka u kojima ta ista Amerika sudjeluje na strani pravde i žrtava.

Upravo je to razlog zbog kojeg Hrvatska, ako želi potvrditi da je donijela pravedne presude u postupcima za ratni zločin protiv srpskih optuženika mora s podjednakim žarom goniti i ostale kršitelje normi ratnog prava. Ekscepcionalizam se dugoročno ne isplati jer onemogućuje vjerodostojne temelje za pozicioniranje i u konačnici spriječava demokratsko sazrijevanje.

Hrvatska je u ratu pobijedila, ali to znači da poput lošeg uzora SAD-a mora dijeliti "pobjedničku pravdu". Zatvaranje očiju nad "vlastitim" greškama umanjuje vjerodostojnost suda o greškama "drugih", a smanjenje vjerodostojnosti doista nije u interesu RH.