pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

„Mjesto nam je u istočnoj Europi.“, izjavila je novinarima gđa Pusić, predsjednica Hrvatske narodne stranke. Premda je stranka gđe Pusić bila u šesteročlanoj koaliciji u čije su ime Mesić i Račan potpisali, još u studenom godine 2000., tzv. Zagrebačku deklaraciju i pristali da se Hrvatska vrati u neojugoslavenske okvire, ipak je ovakva njezina izjava, uoči izbora, posve neočekivana.
Gđa Pusić vidi Hrvatsku u savezu sa Srbijom, Bugarskom, Rumunjskom, Moladvijom, Ukrajinom, Gruzijom, Poljskom… Da je novinar bio uporniji, ona bi nabrajala sve do Kine, jer, kako kaže, „nitko da dade suvisao odgovor zašto mi idemo u Europsku uniju, što ćemo tamo raditi…“ Gđa Pusić također smatra da „Europskoj uniji nedostaju ideje vodilje, treba joj nova energija, a ona je u Istočnoj Europi.“
U tim svojim viđenjima koje bi kao ministrica vanjskih poslova željela ostvariti, našla je istomišljenika u predsjedniku Mesiću, koji, kako kaže Pusićka, „već godinama vanjsku politiku usmjerava prema Istočnoj Europi.“ Neke naše novinare ova su stajališta gđe Pusić tako sablaznila, da su čak došli na pomisao kako gospođa želi kolonizirati područje sve do Crnog mora, ko što su to zapadne kompanije učinile s Hrvatskom. Drugi pak misle da ona, uoči izbora, želi preoteti glasove SDP-u, u kojem ima mnoštvo jugonostalgičara. Ali, ipak se snebivaju da jedna proeuropska dama misli kako je „Istok naša sudbina“.
Mudrije i pribranije ljude zabrinajvaju tek naši političari, kojima, kako se vidi, sve može pasti na pamet, osim nezavisne, neutralne i suverene Hrvatske.
Vesna Pusić prešla je put od onog da „Europska unija nema alternativu“, pa sve do Crnog mora. Anto Đapić je pak najboljim u proteklom sazivu Sabora ocijenio „Savez za Europu, sklopljen među parlamentarnim strankama.“ On se, dakle, od suverene države doklatio do „Saveza za Europu“. Tako sada Đapić navija za Zapad, a Pusićka za Istok. Mogli bi čovjeka podsjetiti na onu: „Budi se Istok i Zapad“. Premda ne treba gubiti vrijeme na koještarije, ipak je pitanje zašto je gospođa Pusić, koja želi biti ministrica vanjskih poslova, upravo sada iznijela ovakve zamisli.
Valja spomenuti kako ima ljudi koji tvrde da predsjednik države i predsjednik vlade, kao ni „naša Kolinda“, uopće ne vode vanjsku politiku. I to stoga što barem šest velikih i nekoliko manjih država imaju interese i planove s Hrvatskom i područjem bivše Jugoslavije. Oni, kao što je poznato, u Hrvatskoj drže svoje obavještajce i građanin, ako želi odgonetnuti ponašanje i izjave pojedinih političara, mora prethodno pogoditi koja mu je obavještajna služba srcu bliža. MI6, Deuxieme bureau, ili netko treći. A to nije uvijek lako. Pa ipak, u slučaju tzv. istočne politike g. Mesića i gđe Pusić, moglo bi se posumnjati na London.
Naime, još god. 1993. u Foreign Officeu osnovan je odjel za Zapadni Balkan, a Zaklada Carnegie je nekoliko godina kasnije razmišljala o „konferenciji koja bi imala za cilj stvaranje južnobalkanske konfederacije“. Odlučeno je, međutim, da države tzv. Zapadnog Balkana treba privoljeti da potpišu ugovor o slobodnoj trgovini, jer bi se tako „kod nekih umanjio strah da bi regionalna suradnja mogla poslužiti kao uvod u ponovno stvaranje Jugoslavije“.
Sve se to i dogodilo, samo što je Sanader, da bi zavarao građanstvo, zamolio da se ugovor o slobodnoj trgovini nazove nova CEFTA i da mu po mogućnosti pristupi i Moldavija, kako ne bi bilo očito da u sastav ulaze samo države tzv. Zapadnog Balkana.
Ovih dana sve su te države ratificirale dotični ugovor o slobodnoj trgovini, a komentator londonskog „Economista“ Tim Judah napisao je kako je CEFTA „zametak obnove jugoslavenskog prostora.“
Napokon i Florence Hartmann optužila je London da je usporavao Hrvatsku na putu prema Europskoj uniji kako bi Srbija s njom „uhvatila korak“. Znakovito je da nitko od hrvatkih političara, analitičara ili komentatora nije pokušao odgovoriti na pitanje zašto bi Hrvatsku trebalo usporavati, a Srbiju ubrzavati i zašto to London čini, ako Hrvatska individualno pristupa Europskoj uniji, a ne u sklopu tzv, Zapadnog Balkana.
Moglo bi se pretpostaviti da se i Mesić i Pusićka unaprijed preporučuju milosti Londona, pa usmjeravaju svoju politiku prema Istoku.
Istodobno ministrica vanjskih poslova uvjerava nas iz Sarajeva, gdje je uspostavljeno Glavno tajništvo vijeća za regionalnu suradnju, da je hrvatsko članstvo u tom tijelu „instrument za približavanje EU i NATO-u.“ U Sarajevu je bio i gospodin Erhard Busek, koji je ponosno izjavio kako će od sada „regija sama odlučivati o tome što joj je potrebno“, a posebni ured u Bruxellesu koordinirat će između regije i Europske unije. Dakle, neće Hrvatska odlučivati o projektima i svemu drugom i o cijeni toga, nego će odluke o tome donositi regije, Glavno tajništvo i bruxelleski ured.
O svemu tome uglavnom se ne piše i ne govori. Primjerice, u ugovoru o CEFTI predviđeno je da mnoge stvari stupe na snagu tek godine 2009. i 2010. A do tog doba Hrvatska bi već, kako kažu, trebala biti članica Europske unije. Kakvog to onda uopće za nju ima smisla? Nikakvog, ali nitko takva pitana ne postavlja.
Gđa Pusić prva se oglasila. Bilo bi dobro da se razotkriju i drugi.

Milovan Šibl, Hrvatski list 18.10.2007.