Pohodi nastavljeni. Divizije novca prešle granice, odavna, fronta nema, stižu nove, čak i Hypo. Popkultura blista, ništa se ne baca, pretjerani sentimenti, podstrekači, nekoliko američkih homoseksualaca, bi se šokirali. Velik promet na granicama, nije jednosmjerno. Zbrka veća nego očekujemo, nešto iznenadi i u najsigurnijim pitanjima, obično prekasno, osuđeni na bajanja. Optimizam, ni jedna igra nije završena, iskustva i iscrpljenje, rasterećenja. Koncepcija i strategija više nema, zapravo nije ni bilo, mislili ste bar je isplaniran prostor, je za Rima, a sad, harmonika svira. Kapital je odavna prešao granice, kad se pjevalo obrnuto, to se znalo, nove snage prodiru i dalje. Mirno teku rjeke. Osvajanja teku. Par krokija. Pretovarena dama, sve više se traži i davi a sve manje omogućava. U osnovi nesporazumi i sentimenti, sporedne stvari, popkultura. Damu se donekle i razumije, ništa ekskluzivno a ni nevina nije, a kočijaši, njih slabo. Kočijaša puno i sve preekskluzivno, a malo koga to zanima. Isto, samo drugi. Dama je Engelsova tekstilna tvornica, šije. Analitičar uočava raskorake, što se više šije to to nije. Rastu razine, menadžeri i svi drugi. Stvar je rastegnuta. Isto, samo scena. U igri obični sastojci sigurnosti, novca, raspodjele, tehnike i nešto igre. Povremeno glazba, ipak zbrka. X i Y su na rubovima, X je izdanak Y-a a i Y je izdanak Y-a, H jedno i drugo, N jedno i drugo i treće, al to nije važno, S jedno i treće al u sjeni, drugi slično. Svi zaokupljeni. Rekao je. Ali ciklus završava, kakva drama?
Ništa promišljeno, ništa dosljedno, izravne izdaje uobičajene, Schroeder, apostoli, punk. Lideri da, ali jednokratno, baciš prvu vodu. Bacila je sve niz rijeku, ima jedna modra rijeka. Kino. Balkan.
U modernitetu kakav jest, izvjesnu ulogu su odigrali bankovni službenici, crkavanja i plutanja. Nakon što su impresionisti postali popkultura a novi svijet prve velike krize, Eugène Henri Paul Gauguin, ujedno da prehrani hrpu djece i suprugu dansku guvernantu, se okrenuo slikarstvu, samouk. Krčio je put kroz prašumu popkulture, tražeći minimume. U zabačenoj seljačkoj birtiji Vincent Van Gogh i on slikaju besprizorne likove i na njima tračke. Slični lik je na raspelu. Puno boja. Vjerojatno bi bio zadovoljan Charles Baudelaire, začetnik, sin rano preminulog svećenika umjetnika, koji je počeo vezom s lijepom mulatkinjom Jeannom Duval uz zgražanje očuha generala i svekolike javnosti. Thomas Stearns Eliot je bio visoki službenik i radio još 5 poslova, nije išlo. Crknuo je više puta i pomalo izranjao. Tomislav Zuppa, bankovni činovnik u penziji, autor je stihova Moj galebe i drugih.
Prikazuju se 2 filma kojima je izvorište u Montrealu, neke vrste spojnice Evrope i Amerike. U filmu "Barbarska invazija" pristojni sin menadžer organizira ugodnije umiranje oca sveučilišnog profesora, u Hrvatskoj je slično samo veća zbrka i pas mater. U filmu "Ja sam tvoj čovjek" Leonard Cohen. Chelsea Hotel No. 2 ... we were running for the money and the flesh. / And that was called love for the workers in song / ... but for me you would make an exception (Trčimo za novcem i bljeskovima / to se zove ljubav za pjesničke težake / ... al' za mene ćeš iznimno), govori o Janis Joplin kao iznimci a i ona njemu, izvjesni gubitnici. Ostalo je već dobro znalo da ulazi u raspodjelu novca, moći i ostalog. Leonard je u bankrotu, ali preživio ... Sisters Of Mercy ... we weren't lovers like that / and besides it would still be all right (Nismo ljubavnici / s te strane sve u redu).
HDZ i SDP su popkulturne pojave koje se nastavljaju na prethodna razdoblja. Najznačajniji hrvatski popkulturni menadžer i producent Duško Ljuština za SDP obavlja šire poslove, do trivijalnih, za HDZ nepoznatu količinu a prekriva i niz toga drugog. Nema koncepcije, osim da stvar mora ići, ako ne ide ide nešto drugo, zbrka. Iako iscpljena, hrvatska popkulturna scena se ne da, iskusna ko svjetska.
