Tagovi

Velika Britanija i NATO na Balkanu

U ranijem dnevniku – NATO - manji dio sigurnosti – ukazao sam na Poveljom predviđene načine odlučivanja i ustvrdio da je malo vjerojatno da bi nam NATO u slučaju agresije mogao priteći u pomoć onako žurno kako takve situacije obično zahtijevaju. Spomenuh tada da bi brzinu i učinkovitost djelovanja vjerojatno mogao ubrzati neposredni angažman i podrška jedne ili više velikih sila ali da ni u tom pogledu situacija nije ništa bolja naročito zbog stajališta vojno najvažnije europske sile, Velike Britanije.

Ključni problem s kojim se NATO suočio na Balkanu jest da ga je službena britanska politika nastojala čim više upregnuti u provedbu svojih vlastitih regionalnih koncepcija a to je dugo značilo da je svojom pasivnošću stvarno podržavala velikosrpsku agresiju. Naravno da treba ozbiljno razmatrati britanska uvjeravanja da se ta politika stubokom promijenila ali bi bilo i previše lakoumno odmah zaboraviti sve one probleme u kolektivnom odlučivanju, zbog kojih je agresija i mogla postići svoje početne uspjehe i požeti tolike žrtve. Tim se problemima treba i dalje baviti jer su oni u malo drukčijem izdanju i dalje prisutni a u mnogo čemu su se i zaoštrili. Dapače, moglo bi se ustvrditi da jedini možebitni dobitak hrvatskog učlanjenja i nije vojni nego diplomatski – mogućnost da, koliko god marginalno, sudjelujemo u raspravama o europskoj sigurnosti.

Svojedobno, još prije sedam godina, britanski povjesničar Brendan Simms je u svojoj knjizi "Unfinest Hour. Britain and the Destruction of Bosnia" vrlo detaljno i argumentirano kritički raščlanio britansku politiku spram Balkana tijekom prve polovice 90-ih godina prošlog stoljeća. Naravno, knjiga nije u nas ni prevedena a ni naročito komentirana ali je pobudila znatnu pozornost u Velikoj Britaniji a i u drugim zemljama. Jedan poznanik mi je prije šest godina pokazao svoj prijevod opširne recenzije knjige u možda najvažnijem švedskom dnevniku "Svenska Dagbladet", iz pera bivšeg veleposlanika Švedske u Sarajevu i Skopju Erika Pierra, koga je uzalud nudio na objavu hrvatskim medijima. Evo razmišljanja g. Pierra:

***
Svenska Dagbladet 12.2.2002.

LONDON SE NADAO SRPSKOM UPRAVLJANJU BALKANOM

Balkanom je puno preteško upravljati. Jedini koji tu mogu održavati red su Srbi. Zato je na dulji rok važno da se njihove mogućnosti u tom pogledu ne smanjuju. Tu sam britansku prosudbu tijekom moga boravka u Bosni imao prilike neposredno čuti u slobodnim razgovorima s visokim diplomatima i časnicima a i od drugih kolega, koji su čuli slična mišljenja.

Bilo je to osnovno uvjerenje u Whitehallu i kroz taj se filter stalno pretakala britanska politika na Balkanu za vrijeme Majoreve vladavine. Nijedna knjiga nije ojačala više taj moj dojam od one Brendana Simmsa Unfinest Hour. Britain and the Destruction of Bosnia (Allen Lane, 461 s.). U toj knjizi navodi se i bivši britanski veleposlanik u Parizu, Reginald Hibbert, koji kaže da je u Londonu vladalo mišljenje da je unutar Jugoslavije Srbija ta, koja drži ključ stabilnosti na Balkanu.

Simms pripada skupini mladih britanskih znanstvenika koji su, temeljeći se na iscrpnim studijama, tijekom i poslije rata od vremena na vrijeme i s punim pravom dovodili u pitanje britansku politiku spram Bosne. Jedan je od njenih zastupnika i provoditelja bio bivši britanski veleposlanik pri UN David Hannay, sada lord Hannay. On je gorkim riječima iskritizirao knjigu u recenziji u časopisu Prospects kao skup događaja povezanih samo da bi se potkrijepila određena teza. Hannay se naravno osjeća posebno pogođenim jer je upravo on razvio svu svoju briljantnost, aroganciju i podmuklost da provede politiku, koju Simms i mnogi drugi procjenjuju kao iznimno upitnu. Tako je npr. Hannay bio odgovoran da je rezolucija UN-a o «sigurnim zonama» bila onako bezsadržajna kako je na kraju postala, a što je široj javnosti postalo jasno u vezi s masakrom u Srebrenici ljeta 1995.

Leon Furth, savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog potpredsjednika Al Gorea spominje da je Hannay išao tako daleko da je sprečavao provedbu odluka koje su donijeli Major i predsjednik Bill Clinton. Odgovornost je počivala na Majorevoj vladi, ali je Hannay bio više nego spreman da obavi svoj dio posla u nadi da će dobiti još više položaje. On je bio kandidat Britanaca za funkciju koju sada obavlja Javier Solana.

U Hannay-evoj recenziji ima nešto što je blizu kritike, s kojom se slažem. Simms je sabrao ogroman broj činjenica, od kojih mi mnoge nisu bile poznate ili koje sam gotovo zaboravio. Njegovo izlaganje ima povremeno sličnosti s dugom predstavkom jednog tužitelja. To samo po sebi ne treba biti loše. Takva izlaganja imaju međutim stil, način pristupa i model napada, koji se čini ponešto stranim za knjigu ove vrsti. Simmsu osim toga povremeno manjka sposobnost da prikaz učini lakše probavljivim.

No Simms je predstavio skup činjenica, koje su pogubne za Majorevu vladu, i povezao ih iznimno oštroumnom analizom. On pokazuje, temeljeći se na sada dostupnim materijalima uključujući preko 60 intervjua s uglavnom britanskim i američkim osobama pod punim imenom, do koje je mjere britanska politika spram Bosne bila neodrživa.

Ako je točno da je osnovni pogled na bosanski sukob bio onaj spomenut uvodno, politika Majoreve vlade mi se čini logičnom. Taj pogled, koji je stvarno bio pristran, vjerojatno nije imao podršku široke javnost u Velikoj Britaniji i van nje pa je bilo važno aktualizirati niz drugih razloga. Zato se govorilo da je za vojnu intervenciju, da bi bila uspješna, potrebno najmanje 500.000 ljudi, tj. dvostruko veća snaga od cijele britanske vojske. Nadalje se tvrdilo da se do pobjede ne može doći bombardiranjem – da bi se uspjelo potrebne su kopnene snage, i to s puno previše vojnika. Pogledajte što se dogodilo Nijemcima tijekom drugog svjetskog rata; sa svojih 30 divizija nisu se riješili Jugoslavije. Sa Srbima smo, znalo se kazati, dobro surađivali tijekom dvaju svjetskih ratova. Istodobno su privatno padali komentari, kako su muslimani i Hrvati bili na nacističkoj uzici. Embargo na oružje, koji je uveden početkom sukoba, spasio je živote i ograničio ratna razaranja.

Kada je SAD nakon više godina ustvrdila da bi trebalo prekinuti embargo i da bi strane trebale nastaviti borbe na ujednačenijoj osnovici, Majoreva vlada je to tumačila ni manje ni više nego kao prezir spram Velike Britanije i Francuske, koje su tamo imale kopnene snage. Istodobno se taj prijedlog tumačio kao cinična igra za galerije. Sve su ove tvrdnje bile ili poluistine ili svjesni zastori magle i kružno rezoniranje da bi se spriječili zahtjevi za zajedničkim vojnim akcijama protiv bosanskosrpskih napadača.

Zajednička je akcija u jesen 1995. pokazala da nije bilo potrebno 500.000 ljudi. Osim toga akcija je pokazala da se suradnjom između zračnih akcija i pješaštva s razmjerno laganim naoružanjem može sasvim lijepo postići željeni rezultat. Ukidanje embarga na oružje sigurno bi smanjilo broj mrtvih Hrvata i Bošnjaka. Protiv Unprofora nisu provedene neke naročito neugodne akcije. Što se pak tiče suradnje s njemačkom vojskom tijekom drugog svjetskog rata, poznato je da su Nijemci pod srpskim kvislinškim generalom Milanom Nedićem organizirali lokalnu policiju, lokalnu tajnu policiju (srpski Gestapo), lokalne sigurnosne snage i vojne odrede (Philip Cohen, «Serbia's Secret War. Propaganda and Deceit in History»).

Isto tako, poznato je da su saveznici gospodarili zrakom, što u znatnoj mjeri razjašnjava poteškoće njemačke vojske. Ovdje je moguće spomenuti samo mali izbor protuargumenata. Simms se na to pitanje osvrće daleko iscrpnije. Pri tome je iznimno savjestan i uglavnom uspijeva pokazati kako je rezoniranje Majoreve vlada bilo pogrešno.

Došlo je do strašnih posljedica za suradnju sa SAD, gdje se velik dio političkog establišmenta od potpredsjednika i ministra vanjskih poslova na dolje našao van kruga ozbiljnih partnera za razgovore s Majorevom vladom. To je imalo katastrofalne posljedice za jedinstvo unutar NATO-a. Američko-britanski odnosi nisu nikada nakon krize oko Sueza 1956. bili tako loši. Riječ je o izričito zategnutim odnosima tijekom pet godina.

Taj je problem imao svoje posljedice i za Švedsku, a posebice za Carla Bildta koji je pripadao prihvaćenom krugu oko Johna Majora i njegovog ministra vanjskih poslova Douglasa Hurda. Kada je Bildt bio EU-ov posrednik u sukobu te kada je postao Visoki predstavnik za Bosnu, među njegovim je suradnicima bilo više osoba iz kruga oko ovih dvaju vodećih britanskih političara. To objašnjava i sve veće Bildtove poteškoće da dobije podršku američkog establišmenta. Ne treba pri tome doduše smetnuti s uma švedsku perspektivu. Švedska je željela ući u EU. To je pitanje bilo nadređeno gotovo svim drugim pitanjima. Tamo gdje nije bilo neposrednog nacionalnog švedskog interesa nije se moglo u nekoj većoj mjeri ići protiv dviju vodećih država EU.

Mnogi izvan kruga simpatizera oko Johna Majora bili su neko vrijeme gurnuti u stranu. Europski dnevni red krize na Balkanu bio je u rukama vlada u Londonu i Parizu a mogućnosti drugih da na to utječu bile su ograničene. Samozadovoljstvo Majora i Hurda te njihovih trabanata bilo je teško probavljivo i unutar vlastitih redova. Jedna izjava Margaret Thatcher je znakovita. Bosansko-krajinskosrpska strana bila je vrlo blizu osvajanja enklave Bihać u studenom 1994., odnosno u vrijeme kada je i ona po odluci Vijeća sigurnosti bila sigurnosna zona.

Srpska je strana prekršila zabranu letenja pa se zahtijevalo da NATO odgovori bombardiranjem, što je bilo sasvim u skladu s načinom na koji je britanski veleposlanik branio formulacije u odluci Vijeća sigurnosti. London je, međutim, uspio manevrirati stvar tako da je aerodromu Udbina, u području Krajine pod kontrolom Srba, oštećen samo manji dio uzletišne staze. To je navelo Thatcher da kaže: «Ovo se događa u srcu Europe a NATO bez učinkovite akcije nije više vjerodostojan. Treba pružiti otpor srpskim napadačima. To nije mišljenje nego činjenica. Nikada nisam čula nešto tako apsurdno kao da ćemo, kada se provodi jedan zračni napad, 'bombardirati samo uzletišnu stazu'. U napadu se naravno uništava cijeli aerodrom». Bila su obećana bombardiranja i u Bihaću ali ih je general Michael Rose, šef snaga UN-a u Bosni 1994. zaustavio, vjerojatno na zapovijed iz Londona. Njime je gotovo dnevno na udaljenost upravljala šefica političkog odjela u britanskom Foreign Officeu putem direktnog telefona u uredu.

Ne iznenađuje da je tadašnji glavni tajnik NATO-a Manfred Wörner već godinu dana ranije privatno rekao (a to je objavljeno nakon njegove smrti): «Sa čime se vi to bavite? To nije ništa drugo nego skrivanje stvarnosti kako bi se Srbima omogućilo da pobijede a NATO će se kritizirati da se to događa».

Tadašnji američki veleposlanik pri NATO-u Bob Hunter izrazio je zabrinutost da neke skupine unutar NATO-a nakon završetka hladnog rata govore da je NATO-a uspio u svojoj novoj strategiji, usmjerenoj na obranu sigurnosti Europe. «Kako se može govoriti o uspjehu kada istodobno bjesni rat u vlastitom dvorištu?». «Logika je vrlo jednostavna», nastavio je Hunter, «zadaća je NATO-a mir u Europi. U Europi se odvija jedan rat. NATO nije taj rat spriječio. NATO dakle nije uspio». Britanski maršal Richard Vincent, koji je u to vrijeme bio predsjedavajući Vojnog odbora u NATO-u uputio je sličnu kritiku.

Da bi se u neku ruku ograničio monopol Velike Britanije i Francuske na vođenu politiku, a službeno povodom neuspjeha mirovnog plana EU-posrednika Davida Owena, stvorena je u proljeće 1994. kontaktna skupina za Balkan s Francuskom, Sjedinjenim Državama, Rusijom, Velikom Britanijom i Njemačkom kao članicama. S vremenom se i Italija ugurala u tu grupu.

Simms zaključno piše da je Velika Britanija učinila više nego većina drugih. Ona je jednostavna preuzela vodeću ulogu, u Vijeću sigurnosti, NATO-u i EU. Akcije UN-a nisu imale za cilj samo da olakšaju pristizanje humanitarne pomoći do odredišta, nego su osim toga imale i neizrečenu ambiciju da učinkovito spriječe s jedne strane neposrednu vojnu intervenciju a s druge ukidanje embarga na oružje. To je u stvari značilo da se napadnutoj strani i novostvorenoj te od UN priznatoj državi Bosni i Hercegovini nije priznalo pravo na obranu, budući da je napadač Srbija, koja je kontrolirala vojsku zemlje i njezine efektive podupirala vojne akcije bosanskih Srba materijalno i financijski. Što se tiče ovoga potonjeg, vlada u Beogradu je uostalom sve do kraja ljeta 2001. nastavila namirivati plaće bosanskosrpske vojske.

Važan dio politike Majoreve vlade bio je usmjeren i da srpsku i bosanskosrpsku vojsku opiše kao gotovo nepobjedive. Kada je pri tome naišla na nevjericu, iskazala je mišljenje da bi vojna intervencija sasvim moguće mogla dovesti do trećeg svjetskog rata i pri tome usput povukla usporedbe s hicima u Sarajevu. 1914. U tom je svjetlu očigledna sklonost Rosea i Owena da podupru srpske interesa još razumljivija. Oni su jednostavno bili usmjeravani čvrstom rukom Whitehalla u Londonu, i to većim dijelom od djelotvorne šefice političkog odjela u Foreign Officeu (FCO).

Povezano s time zanimljivo je zabilježiti da su nakon pada Majoreve vlade 1997. i Douglas Hurd i šefica političkog odjela u FCO bili namješteni u jednoj od najvećih londonskih banaka sa zadaćom da pokušaju sanirati ekonomiju Srbije pod Slobodanom Miloševićem, koji je vrlo brzo dobio kredit od 20 milijuna funti.

Kako to da je Majoreva vlada gotovo nesmetano mogla tijekom nemalo pet godina usmjeravati politiku međunarodne zajednice spram Balkana? Pa, tako što je odmah u početku preuzela vodstvo i učvrstila jednu normu promišljanja a na razne načine potkopavala one koji su bili drukčijeg mišljenja. To je uglavnom bilo moguće jer je uglavnom imala na svojoj strani Rusiju i Francusku dok su Sjedinjene Države dugo vremena zauzimale jako ambivalentno stajalište, iako su se pojedinci u Clintonovoj administraciji, sigurno uz njegovu naklonost, zalagali za drugu politiku. Ali tek je nakon krvoprolića u Srebrenici Amerika stajala koliko-toliko jedinstvena.

Tek je tada postojala jasna ambicija da se povuku jasne granice; pređe li se preko njih doći će do pune vojne intervencije. Istodobno su promijenjena i pravila zapovijedanja za zračne operacije unutar Unprofora. Kada je to predstavljeno iza kulisa londonske konferencije krajem srpnja 1995. Majoreva vlada nije mogla održati svoje pozicije. Douglas Hurd je napustio vladu a rezultatu je pridonio relativno novoizabrani francuski predsjednik Chirac.

Treba reći i da je nasljednik Rosea, britanski general Rupert Smith, vrlo rano inzistirao na potrebi nove strategije u Bosni i Hercegovini i igrao važnu ulogu kada je trebalo utjecati na ključne osobe u Washingtonu, budući da je shvatio da nije moguće odmah promijeniti stajališta u Londonu. Nakon krvoprolića na tržnici u kolovozu 1995. Smith je bio taj, koji je kao privremeni vrhovni vojni zapovjednik Unprofora zapovijedio obimna bombardiranja.

Erik Pierre, publicist i bivši diplomat
------
Erik Pierre je bio šef odjela za medije i glasnogovornik švedskog ministarstva vanjskih poslova a nakon visokih diplomatskih dužnosti u Washingtonu i Pekingu predstavljao je Švedsku u OESS-u te bio tri godine švedski veleposlanik u Sarajevu i Skopju (1994-96). Njegov članak objavljen je u vodećem švedskom dnevniku “Svenska Dagbladet” 12.2.2002.

Komentari

Kvalitetan dnevnik i

Kvalitetan dnevnik i rasprava.

Posebno mi je ilustrativan dio o bivšem britanskom veleposlaniku pri UN Davidu Hannayu (sad lord Hannay). Oličenje britanske kolonijalne politike - 'gospodar života i smrti' tamo nekih 'divljaka'. Nije se lako naći u ulozi 'divljaka', jer njihov (tj. naš) život ne vrijedi ništa, osim kao tepih na stubama kojim se uspinje karijera kolonijalnih diplomata, danas lordova.

Hannay se naravno osjeća posebno pogođenim jer je upravo on razvio svu svoju briljantnost, aroganciju i podmuklost da provede politiku, koju Simms i mnogi drugi procjenjuju kao iznimno upitnu. Tako je npr. Hannay bio odgovoran da je rezolucija UN-a o «sigurnim zonama» bila onako bezsadržajna kako je na kraju postala, a što je široj javnosti postalo jasno u vezi s masakrom u Srebrenici ljeta 1995.

Neke se stvari ne smiju nikad više ponoviti, zato je 'lordove' važno prokazivati i zapamtiti njihove uloge. Jer u nekoj novoj krizi opet će se pojaviti briljantni, arogantni i podmukli diplomati, koji će - pruži li im se prigoda - žrtvovati tisuće života za zadovoljenje vlastite taštine. Tipični britanski maniri.

ragusa

Tko je glasao

Po mom sudu, samo priznanje

Po mom sudu, samo priznanje Kosova ima snažnu korelaciju sa kuhinjom američih desničarskih think - tankova koji konstantno pokušavaju u svim dijelovima svijeta pa tako i na Balkanu graditi takvu arhitekturu koja se malim poremećajem može pogurnuti u duboku krizu. Pogledajmo malo što je SAD politika dobila kosovskom neovisnošću:
a) divlju državu koja svoju "neovisnist" duguje samo njima, a čiji su čelnici spremni u znak zahvalnosti na najšire koncesije: od izgradnje vojnih baza iz kojih američko zrakoplovstvo u jednom doletu zahvaća Srednji istok, do "sljepila" na trgovinu svim unosnim robama: od droge, preko ljudskih organa pa do ljudskog roblja;
b) potencijalna destabilizacija i slabljenje moći multietničke Rusije koja ima na desetke ovakvih pa i složenijih slučajeva nego što je Kosovo (Čečenija, Nagorno Karabah), pri tom (meni se čini) ozbiljno podcjenjujući Putinovu sposobnost da osmisli efikasnu obranu ruskih interesa;
c) stvaranje podjela unutar EU, čija dublja inegracija, kako u političkom, a posebno u ekonomskom smislu stoji u suprotnosti s američkim interesima. Logično je pretpostaviti da se ozbiljna rasprava o tim pitanjima ne može voditi dok postoji potencijal duboke političke krize u Belgiji, Španjolskoj, Cipru...koji je stvoren ovakvim međunarodnopravnim presedanom. Dodatno, brzim priznanjem Sarcozy je definitivno afirmiran kao blizak američki saveznik, kako na pitanjima utjecaja na smjer EU integracija (Mediteranska unija, neoliberalne reforme u Francuskoj) tako i na pitanjima suradnje i zajedničkog nastupa na "kriznim" područijma.
Konačno, želim naglasiti da smatram da je ozbiljne alternative našem pristupanju NATO - u bilo, ali mi se čini da je prilika (kao i brojne druge) propuštena. Sad nakon ulaska treba vrlo trezveno sagledati situaciju i početi graditi poziciju unutar organizacije s ciljem da nas potezi velikih igrača opet ne ostave iznenađenim, jer bi tad ponovno pozivanje na principe poštivanja međunarodnog prava moglo i nama vrijediti u jednakoj mjeri koliko u ovom trenutku vrijedi Srbiji: koliko i pišanje u vjetar.

Tko je glasao

Sasvim ispravna analiza, i

Sasvim ispravna analiza, i nije teorija zavjere.
1. Ameri nastoje zadrzati i prosiriti sfere utjecaja i zato grade politiku na odrzavanju i stvaranju novih zamrznutih konflikata po principu vruce/hladno gdje ce oni biti neophodni da bi se odrzao mir i stabilnost
sto ima bezbroj primjera. To je kao dugogodisnji ugovor o zajednickom ulaganju i biznisu gdje svi imaju posla a lokalno stanovnistvo ima stetu u cjelini (osim lokalnih lojalnih profitera). Izraelsko palestinski konflikt bi se mogao rjesiti za 3 mjeseca kad bi Ameri sazvali Dejton i ne pustili nikoga iz zgrade dok potpisu dogovor.
Ima jos takvih kriznih zarista u Africi gdje se USA i UN ponasaju isto.
2. U skladu sa s tim zar ne vidite razliku u ponasanju EU od prije 3 godine i danas? Tada su socijalisti u EU bili jasno protiv rata, protiv rendition flights, protiv sudjenja bez prava i konvencija, a ozbiljno se govorilo o EUFORCE dakle preuzimanju odgovornosti za vlastitu sigurnost. Dolaskom desne opcije na vlast u motornim zemljama EU
politika se promijenila (jedino e Solana dosljedan i radi kako vjetar puse). Vise nema razlika u politici EU/USA, Kosovo postaje zamrznuti konflikt sto je i djetetu jasno, zataskavaju se sudski procesi protiv CIA operativaca za otmice i rendition, bezborj primjera utjecaja na haski sud od strane velikih sila, ne spominje se EUFORCE, forsiraju se potezi koji ponovo znace pocetak novog hladnog rata, prije svega ideoloski obojenog ali ipak borba za moc. Rusiji ranije bi to odgovaralo zbog istih imperijalistickih unutrasnjih potreba svaranja vanjskog neprijatelja, ali trenutno je Rusija slaba. Sacekajte 5-10 godina dok Rusija ojaca i imacemo ponovo hladni, a mozda i topli rat, ili vise regionalnih ratica. I to ne zbog samo zbog Rusije, nego neo imperijalisticke politike USA. A vec postoji ideoloski pakt Rusija, Kina, Indija...
3. Kako se izvuci iz svega toga tesko je reci. Mislim da prije svega treba razluciti kratkorocne od dugorocnih ciljeva i tome prilagoditi metode djelovanja. Treba napraviti STRATEGIJU domace politike i razvoja. Dalje, Hrvatska ne moze biti samostalna bez dobre ekonomije i jasne principjelne politike zasnovane na medjunarodnom pravu, koje joj jedino moze pomoci u kriznim situacijama. Alternativa je stalna satelitska uloga lojalnosti prema velikim silama, ali i cijena koja vodi u zavisnost. Za samostalnost Hrvatskoj treba veca kriticna masa, a po meni je to u asocijacijama sa zemljama koje imaju slicne probleme i ciljeve. Mozda je rjesenje rasturiti svjetski poredak obnavljanjem pokreta nesvrstanih ili nekog njegovog aspekta
i reformom UN. Dosta sam skeptican u opcijama koje male zemlje imaju
u okviru novoge svjetske politike samo je to osnova za raspravu.
Ovo ne znaci da nisam za EU za koju mislim da je super antiteza americkom hegemonizmu prema vani, a zona eura i shengena veoma
povoljna za svoje gradjane, samo postajem skeptican vidjeci da EU sve vise prihvata americki stil igre. Mozda asocijacija zemalja SEE
ali s kime sada kada su sve podlegle i korumpirane.
4. Evropske vrijednosti su prije svega jednaka prava i duznosti covjeka bez obzira na pripadnost, vladavina prava, multietnicnost i suverenitet postojecih drzava. Pa nemojte reci da je Kosovo nastalo na EU vrijednostima i multietnici, to je farsa i samar EU vrijednostima (kako je rekao i spanski ministar). Ideja je izgraditi multietnicko drustvo u postojecim drzavama, a suprotnost tog principa je stvarati nove drzave po etnickom principu, jer bi onda kraj bio u feudalizmu. To su dva suprotna modela koja pokazuju dvolicnost EU politike i USA.
Rjesenje za Kosovo je vec bilo idealno pa ukinuto, dakle trebalo ga je samo vratiti i osnaziti, te sve ukorporirati u EU bez granica i ne bi bilo
nikakvih tenzija a ova prica bi bila bespredmetna. Zasto to EU nije obavila prema svojim standardima nego prema US standardu ?
Zasto stvara nove granice koje ce uskoro ukinuti ? Zasto podrzava tenzije i dolazak raikala na vlast u zemlji koja je jedav prosla buru ? Po meni samo zato da bi udovoljila amerima za hot/cold politiku, baze, itd. Prihvatanje realnosti je takodje farsa, jer svi znamo da bi vecina albanaca bila sretna sa viskom autonomijomu da im nije obecano vise jos prije 1999. A jednom kad djetetu obecas igracku, nece odustati... EU politicka elita je "lobirana" kao i americka.
Zao mi je sto sam uzeo ovoliko prostora a opet je svaka stavka ostala nedorecena, ima jako mnogo detalja koji mogu potkrijepiti ove tvrdnje
ali potrudite se pa nesto nadjite i sami.

Zoross

Tko je glasao

Objašnjenja pojedinih

Objašnjenja pojedinih društvenih i političkih događaja opasno klize u teorije zavjere, ukoliko ne počivaju na realističnim i činjeničnim argumentima.

Stavljati međunarodno priznanje Republike Kosova u kontekst neke "kuhinje" američkih "desničarskih" think-tankova je jedna od takvih teorija zavjere u hladnoratovskom retoričkom stilu (koji već 20 godina čami u ropotarnici povijesti).

Ad iznesenog pod a)

Kosovski Albanci tražili su republiku još u vrijeme SFRJ, što je tada bilo tretirano kao kontrarevolucionarna i protudržavna djelatnost zbog koje se išlo na dugogodišnju robiju. Stavljati, dakle, nastanak Republike Kosova u kontekst "kuhinje" ili, što je još uvredljivije, stanovnike Kosova opisivati kao ljude sklone kriminalu, znači podcjenjivati Kosovske Albance i druge građanke i građane Republike Kosova.

Ad b)

Narodi koji traže neovisnost od Ruske Federacije imaju za to slične razloge kao i građani Kosova. Ruska Federacija neće biti oslabljena, ako promijeni svoj odnos prema tim narodima iz opresorskog u demokratski na temelju poštivanja njihovih ljudskih i građanskih prava.

Ad c)

Sva ta mjesta "potencijalno duboke političke krize" u EU koje navodiš mogu postati mjesta jačanja temeljnih principa EU koja funkcionira kao nadnacionalno DRUŠTVO nacionalnih i multinacionalni društava (to je tek jedna od brojnih konstitutivnih dimenzija EU). Mediteranska unija je pokušaj da se ti principi prošire na jedno još krizovitije (da se tako izrazim) područje. I nedavna intervencija Angele Merkel kod Sarkozya (koju je on prihvatio) služila je da se takav pristup učvrsti. Ja bih iz ovog zaključio upravo suprotno od ongo što zaključuješ Ti, a to je da EU može i želi efikasno odgovoriti na imperijalne težnje SAD-a upravo na način da proširuje i produbljuje načela svoje integracije.

grgo

grgo

Tko je glasao

Procitaj ovo pod a) a ima

Procitaj ovo pod a) a ima jos dosta clanaka ako treba
http://www.globalresearch.ca/index.php?context=va&aid=8055

Zoross

Tko je glasao

Dobra platforma za raspravu,

Dobra platforma za raspravu, svaka čast.
Mislio sam si da li da malo proširim komentar da ne bih bio krivo shvaćen (u nekim stvarima), očigledno je to bilo potrebno.
Prvo, nipošto ne generaliziram sliku o nijednoj društvenoj skupini, kamoli o naciji, tako niti albanskoj. Ipak, nastojim stvar sagledati s real političkog stajališta. Ne može se poreći utjecaj albanske mafije na financiranje OVK. Ne znam da li si iz Zagreba, ali osobno znam da je više albanskih lokala u gradu prodano radi financiranja rata. Nije bilo hoćeš, nećeš. Naivno je po meni očekivati da jedna od najozloglašenijih mafija na svijetu ne pokuša naplatiti investirano pod institucionalnim kišobranom države na koju ima utjecaj. Prosječnog Kosovara malo će tko šta pitati o tome...rekao bih još manje nego prosječnog Hrvata.
Nadalje, čini mi se da stvari u trokutu Tito - Srbija - Kosovo gledaš previše crno - bijelo. Kao najnerazvijenija pokrajina Kosovo je primalo velika sredstva od ostalih republika, zbog čega i jest gospodarski bitno razvijenije od Albanije. Također, trebalo bi malo pitati i Srbe s Kosova kao im je bilo dolje živjeti...opet, ne zaključujući unaprijed.
Na argument o Rusiji ti neću ovdje odgovarati jer je to presloženo, a sad nemam vremena. Tek ovoliko: pitanje je da li se logika liberalne demokracije može primijeniti na Rusiju, po svemu specifičan i kompliciran politički sustav.
Konačno, potpuno se slažem s tobom kad kažeš da je teško predvidjeti daljnji put europske integracije. Karakteristika Unije dosad je bila njena iznimna sposobnost da iz brojnih kriza izađe još jača, produbljujući integraciju. Ipak, vjerujem da su dvije stvari zabrinjavajuće. Prvo, američki neoliberalni model koji sve jače ruši radnička i socijalna prava maha je pod Sarcozyem uzeo u Francuskoj, državi sa tradicionalno jakim javnim sektorom. Politički utjecaj Francuske (uz Britaniju koji je taj model pod Thachericom i Majorom već uvela, a Blair ga krajnje neznatno promijenio) je u EU golem. Ukoliko bi se novi europski konsenzus počeo graditi na neuropskim vrijednostima, nisam siguran koliko bi ti se svidjela realnost europskog društva o kojem govoriš (da ne ulazimo uopće u pitanja što s nacionalnim državama, koliko integacije, kako izgraditi funkcionalne regije i kako njihov nastajući identitet uskladiti s nacionalnim i supranacionalnim, puno pitanja). Drugo i zaključno, a tom bih želio čuti tvoje mišljenje, mislim da je apsolutno nužno da EU izgradi ozbiljan vojni mehanizam kojim će na svom području uspjevati sprječavati eskalaciju kriza. Mislim da dokle god u pomoć bude morala pri svakoj frci priskakati, složit ćeš se, snažno amerikanizirana NATO struktura i time krojiti europske granice (a to nije teorija urote, već velika realnost) EU se ne može afirmirati kao ozbiljan politički entitet. Nužni preduvjet ta to je ipak bitno složnija europska politika sposobna za kolektivnu akciju.

Tko je glasao

EUFORCE slazem se

EUFORCE slazem se

Zoross

Tko je glasao

Uzvraćam komplimentom o

Uzvraćam komplimentom o vođenju fer i korektne diskusije.

E sad, iako sebe smatram ljevičarem u ovoj još uvijek važećoj, ali debelo prevladanoj, podjeli političkog spektra, a to znači da se zalažem za pravedno društvo jednakih, smatram da je model socijalne države kojim se održavao klasni mir u mnogim europskim zemljama poslije WWII funkcionalno neodrživ u uvjetima globalizacije. No to ne znači da se zalažem za tzv. neoliberalizam (i tu se slažem s Kapovićem da je to misnomer), nego da sam pristalica pronalaženja "trećeg puta" kakvog je trasirao (ali ne i konačno uobličio) Tony Blair usvojivši prethodno novu sociologijsku paradigmu A. Giddensa. Mislim da se iz ovog mog pojašnjenja jasno vidi razlika u našim stajalištima.

Općenito pak smatram da svjedočimo teškom i bolnom, ali ipak aktualnom stvaranju novog svjetskog društva na temelju drugačije koncepcije međunarodnog prava tj. konstitucionalističkoj revoluciji. Ukratko, ako ne dođe do smaka svijeta, novi svjetski poredak trebao bi u sebe integrirati onu razinu pravne uređenosti koja je dostignuta u nacionalnim državama. Držim da za postizanje tog cilja nisu nužne oružane snage EU iz jednostavnog razloga što u slučaju obrnutog scenarija (planetrane katastrofe) nikome više neće pomoći nikakve bombe, projektili, a najmanje sredstva masovnog uništenja.

grgo

grgo

Tko je glasao

Dragi Grgo, Molim te moras

Dragi Grgo,
Molim te moras ipak malo elaborirati navode za koje se zalazes da bi bili vjerodostojniji. Na primjer kakva je moguca socijalna jednakost kad studije UN i drugih agencija govore da 90% svjetskog bogatstva se nalazi u rukama 10% stanovnistva i jaz se produbljuje. A bogatsvo je jednako moc pa to prevedi na sve ostale drustvene i politicke aspekte a i vojne. Dalje kako moze neko novo medjunarodno pravo proizaci iz nacionalnih prava kad su ona duboko neujednacena. Osnove medjunarodnog prava koje je prihvatljivo ze sve vec su dogovorene ali ih treba striktno primjenjivati tj reafirmirati i sankcionisati da bi imale smisla. Kako to postici to je pitanje.
Globalizacija ima pozitivnih i negativnih aspekata dake ja je ne uzimam crno-bijelo, ali ne moze realno biti jednakosti za nejednake
u svjetskom poretku !

Zoross

Tko je glasao

Što se tiče jednakosti,

Što se tiče jednakosti, Europska unija je dobar primjer društva u kojem se privredni podsistem ne temelji na principu zero-sum game (da kad netko dobiva, drugi gubi). Dakle, princip slobodnog tržišnog natjecanja u direktnoj je suprotnosti s monopolima, protekcionizmom, merkantilizmom, što su sve elementi "neoliberalnog" aspekta globalizacije.

Što se tiče prava, EU je također dobar primjer, jer je eurpska pravna stečevina utemeljena na pravnim podsistemima država članica, a istovremeno se to europsko pravo u mnogim područjima direktno primjenjuje i nadređeno je nacionalnim pravnim poretcima.

Međunarodno pravo u mnogome počiva na konceptima koji datiraju još iz vremenena feudalnih država (pojam suverenosti, primjerice), ali se kontinuirano razvija slijedeći integracijske procese u svijetu i s većim ili manjim uspjehom primjenjuje. O tomu koliko će se brzo u međunarodnim odnosima napuštati retrogradni koncepti iz prošlosti (danas su odnosi između država još uvijek bliži Hobbesovu "prirodnom" stanju u kojem je čovjek čovjeku bio vuk) u cilju civiliziranja svjetskog poretka, ovisi opstanak kako našeg svijeta tako i života na planeti Zemlji.

grgo

grgo

Tko je glasao

Zorossu i Grgi - super

Zorossu i Grgi - super elaboracija, stvarno se ima što naučiti od obojice.
Nažalost, ovo je zadnji moj komentar do idućeg tjedna jer odoh u no internet zonu zvanu Bosna. RRF nisu zamišljene kao vojska koja bi sudjelovala u nekakvim imperijalnim sukobima, već kao snage koje bi gasile krize na područiju Unije ili njenog neposrednog susjedstva koje joj je od direktnog interesa. Po nekoj logici, ako izbije sutra frka u Bosni, nije li logičnije da stvar smiruju nekakve europske snage za brzu intervenciju od onih američkih? Ne mislim da bi to u bilo kojem scenariju moglo utjecati na geopolitičku sliku u smislu guranja svijeta ka kaosu nuklearnog rata. Ako onaj ludi Koreanac odluči puknuti bombu zato što mu je u nekim japanskim novinama film dobio lošu kritiku, ili ako to učini neka islamska teroristička ekipa, to neće biti zbog RRF - a. Sasvim sigurno da izgradnja instituta međunarodnog prava mora ići dalje, ali da bi EU uopće sjedila za stolom kad se pravila budu pisala, sad za sad vojna se komponenta čini kao nužni preduvjet.
Giddens i "treći put"...čini se da on jeste ostvario određeni utjecaj na Blaira, ali da njegova politika nije učinila puno da popravi štetu učinjenu za vrijeme 18 - godišnje vladavine konzervativaca. Ginijev koeficjent nejednakosti u Britaniji je izuzetno visok, a stopa relativno siromašne populacije između 20 - 23% što je najviše među svim zemljama OECD - a. Brojne nekad javne djelatnosti dane su i ostavljene agencijama i polu - javnim tijelima (QUNGOS - quasi autonomus non govermental organization) koje obavljaju poslove od odvoza otpada do upravnog sudovanja. Jedino što niti konzervativci nisu smjeli dirati je javno zdravstvo, ponajbolje na svijetu. Međutim, jake države, posebice lokalne i regionalne samouprave karakteristične za socijaldemokratsku misao ni u tragovima.
Skandinavci su ipak najjači. Danci su primjerice fleksibilizirali tržište rada, ali povećali naknade u vrijeme nezaposlenosti i povezali njihovo primanje s obvezom dodatnog obrazovanja i prekvalifikacije. To je ta famozna fleksisigurnost, koja je spominjana u par smislenih minuta naše zadnje kampanje. Sličnu politiku su vodili i nizozemski laburisti do poraza koji su doživjeli od strane desničarske Liste Pina Fortyana (ne zamjerite ako sam ime pogrešno napisao). Preduvjet za takvu politiku je jedan ozbiljan, ekonomski obrazovan i poduzetnički orijentiran javni sektor sposoban da izdrži teške izazove koje donosi svjetska, globalizirana ekonomija. Čini mi se da je to smjer kojim bi EU u dogledno vrijeme trebala krenuti.
Pozdrav i veselim se novim raspravama.

Tko je glasao

Kako sam navodiš i kako

Kako sam navodiš i kako post naznačava, fizički se to isto odvija obrnuto.

Rusija nije zemlja nego imperijalno-kolonijalno područje koje već vječnost koristi svaku mogućnost da prilično bestijalno podvrgne razna područja, narode i ljude, uključujući Ruse i svoje građane. Srednja Evropa im nije oko toga izazvala nikakvu dvojbu, a ni sada prijateljska Srbija za koju nisu htjeli snositi niti trošak jednog malog bataljuna u Prištini pa su ga poovukli te su također dva puta povisili cijenu plina iako su im uzeli razno vrijedno skoro džabe i ne plaćaju priznate dugove stare i preko 25 godina.

I evropske imperije se nerado odriču te dobre tradicije, do stupnja koji nadilazi BBC produkciju a al Monthy Payton, Crna guja i slično, što se jako živopisno moglo vidjeti ovdje devedesetih pa i dalje. Možeš li zamisliti kako posluju po Africi kada se tako precinično ponašaju u svome dvorištu, npr. i dalje nije moguće da cijela Afrika proda normalno i kilogram nekog poljoprivrednog proizvoda u EU.

Titove divizije su kao bile nesvrstane a ipak su se u svakoj prilici kada je bilo gusto neskriveno stavile na stranu ruske i ostalih imperija, pa i kada su 1967.g. i 1973.g. iznimno premoćne snage išle zbrisati USA čedo Izrael. I to se nastavlja. Npr. hrvatski general i akademik Tuđman nije mogao odoliti ni malo niti 1999.g., zaprijetio je jako i odletio u Moskvu, to što su i snage kao Joschka Fischer i slični stali oko intervencije u Srbiji ad humanitarne katastrofe na Kosovu i u Makedoniji nije značilo ništa ili je samo iritiralo ne samo njega nego i najnaprednije snage (npr. Slobodan Šnajder), dok je kasapljenje niz godina ranije bilo kao normalno, stvar diskusija već u zagrebu i Beogradu.

Davno narasla kaubojska imperija USA logično ne miruje ni u slobodi kretanja ni u raspodjeli plijena. Jako im pomaže to što ni oni kojih ih ne simpatiziraju često zaključe da nemaju izbora ne radi njih nego radi prethodne konkurencije, čak i kada je to veoma nedolično i nezgodno – npr. čuveni Havel je škirao „staru“ Evropu kada je kao predsjednik Češke potpisao podršku USA anagažmanu i Iraku, iako mu je za par dana isticao mandat i mogao se ja napraviti jako pametan kao naš Mesić, svaki dan tri različita mišljenja pa na koncu očitaš lekciju svima (tada Račan i Picula). A Poljska je svojom potpunom podrškom (i komunisti i nacionalisti i svi) doslovno razjarila „staru“ Evropu, toliko da je divljala kompletna „napredna“ Njemačka, zaboravivši poljska iskustva, i ne trepnuvši okom nekoliko godina iza kada kancelar Schroeder nakon dva mandata odmah idući dan obznanjuje da je čelnik ruskog Gazproma te da veliki novi plinovod za „staru“ Evropu zaiobilazi nove Poljsku i baltičke zemlje (pa su potvrdili neka tradicijsa razumijevanja, što mi također jako dobro razumijemo jer je kod nas II svjetski rat i dalje počeo u ljeto 1941.g. a ono dvije godine prije se ne računa, dok Vukovara i ostalog devedesetih nije ni bilo, to su neke igre nekoliko likova).

Na koga da se oslone Afrika i male zemlje? Možda na Gadafija, koji sada glumi Tita zajedno sa Mesićem i drugima, ali tako da milijarde idu u Francusku? Ili možda na vlastitih milijune titića, maoista i kozmopolitskih naprednih snaga, koje si sve skupa naučene da ih ne ometaju primitivizmi ni u dvorištu – ključno primitivni balkanski grad Vukovar. Iako je pred Vukovar ključno paradirao USA ministar Baker a u žiži i ex Vance, opet nije bilo izbora jer po svim drugim snagama to bilo i ostalo nešto od čega ostale snage u najboljem zaziru ili se gade, dok se USA elitizam ipak ponekad udostoji suočiti i sa tako prljavim stvarima.

Dakle, svijet se malo oslanja i na iskustva, pamćenje i otvorenu estetiku (žive slike) a ne samo na elitnu estetsku produkciju slika i podnaslova koja i dalje udruženo uz impresivno gađenje izbjegava i davi sve ostale žive teme i dileme.

Tko je glasao

Dragi AP, mislim da baratas

Dragi AP, mislim da baratas sa mnogo informacija i dosta znanja, ali su zarazene virusom historijskih stereotipova, pa nisu bas sasvim dosljedne i primjenjive i svakom trenutku.

Zoross

Tko je glasao

Slažem se, samo što su

Slažem se, samo što su tvoje vizije toliko ostvarive i smislene da se svode na okretanje Rusiji i bogatim naftnim zemljama u kojoj ekipu na vrhu zanima samo gomilanje milijardi, slično ali gore nego naše, do stupnja da avioni više ne mogu letjeti koliko keša prevoze dok se osoblju koje to opslužuje svakim danom smanjuje plaća i pravo ne rječi nego i kretanja.

Neki Afrikanci koji se bave perspektivama Afrike, već nekoliko desetljeća naglašavaju da ne vide druge šanse nego da USA malo proširi interes za njihove zemlje i kontinent, jer sve drugo se vječnost ponavlja kao beznadežno.

Meni se ne sviđa USA, to mi je pretežno nešto strano i odbojno, ali nemam izbora kao ovi Afrikanci ne vidjeti da su Evropa i Rusija te bogati naoko nesvrstani još daleko od ozbiljnog samostalnog, od USA neovisnog, pozitivnog bavljenja krizama i kriznim područjima koje su sami proizveli i drže takvima.

Tko je glasao

Bravo, ovakvim dnevnicima

Bravo, ovakvim dnevnicima potiče se zdrava i sadržajna diskusija o NATO-u i o hrvatskom sigurnosnom položaju u slučaju članstva ili neke vrste neutralnosti.

Ono što je ovdje važno uočiti, jest da se dogadjaji u razdoblju 1991-95 i politika NATO-a u odnosu na tadašnje ratne sukobe ne mogu 100% direktno preslikati na današnju, a pogotovo ne na buduću situaciju u slučaju učlanjenja Hrvatske u NATO. Modaliteteti djelovanja NATO-a su različiti kada se radi o vojnoj intervenciji izvan područja saveza (treba rezolucija VS OUN), nego kada se radi o nekoj članici (djeluje se automatizmom, na temelju "musketirskog" Članka 5).

Istina je da NATO nema svoju vanjsku politiku, već je to rezultat zbroja vanjskih politika njegovih članica. V. Britanija (a i Francuska) jesu možda korigirale svoju politiku prema Balkanu, ali nije vjerojatno da su je 100% promijenile (u smislu podrške Srbiji). Kosovo je otrgnuto od Srbije, jer je to bilo neminovno i Amerikanci su u tome bili odlučni, ali yato je vjerojatno da će ćemo prisustvovati naporima da se Srbiji kompenzira gubitak Kosova (npr. priznanjem samostalnosti RS kroz reviziju daytonskog sporazuma, a potom možda i priključenjem Srbiji). Nije isključeno da bi se ta politika provodila i kroz NATO.

U tome slučaju bi Hrvatska bila u boljoj situaciji kao član NATO-a da štiti svoje interese i diplomatski utječe na taj proces, nego kao mala neutralna zemljica.

The Observer

Tko je glasao

Sada tom istom Carlu Bildtu

Sada tom istom Carlu Bildtu i britanskom i drugom establishmenetu, koji po tradiciji imaju i izravne propulzivne poslove po Balkanu (npr. neki lordovi i ex ambasadori sa nesuđenim mehaničarom Štrokom) i drugim sličnim žarištima, treba obrnuto - nove manipulacije u novim okolnostima (Rusi proširili biznis u Srbiji ne uvažavajući njihova "ulaganja" i interese) tako da se kontinuitet poslovanja i tih "najboljih" i "najelitnijih" običaja održi, svi vole toplo more i Balkan sa svojim dražima slobodnog poslovanja i uživanja (general, prvi zapovjednik u BiH je npr. volio mlađe meso).

Na marginama takvog "kozmopolitizma" BiH se tretira jednostavno kao "fuj BiH", u čemu su harmonizirane i hrvatske kozmopolitske snage. Jer sve je to jedan primitivizam nacija, vjera, različitosti i raznog, koji koči najbolje evropske tradicije i vizije, pojednostavnjeno balkanizam koji ne shvaća najviše čovječnosti niti u činjenici da je spomenuti general Rose kao niži oficir predvodio vodove smrti po Irskoj, Maldivima i na raznim desetinacijama, kao još elitniji lordf Ashdown guverner BiH, kao pukovnik Stewart ...

Jer oduvijek su postojali vizionari / elita i ovi drugi, problematični, koji ometaju vizije i napredna poslovanja.

Zato sada u naglo ubraznom pridruživanju u NATO baš RH je u prilici za nešto dvojbeniju situaciju odlučivanjaa o tome, Makedonija i Albanija objektivno nisu u toj poziciji a neće biti niti ni Crna Gora. Nije objektivno pecati se jako ni za ovo ni za ono, ali kao Prosinečki stati malo na loptu i vrtiti je dok se ne uputi u nekom smjeru jeste.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Novi dnevnici

  1. Vrijeme je za istinu od Feniks komentara 0
  2. Izvanredni parlamentarni izbori u Velikoj Britaniji 8. lipnja od Zoran Oštrić komentara 2
  3. porezna sjekira od aluzija komentara 0
  4. ŠEF tko je... od aluzija komentara 0
  5. Zeleno-lijeva koalicija u Zagrebu od Zoran Oštrić komentara 0
  6. Peticija protiv porezne reforme-protiv Poreza na nekretnine hrvatskih građana od ppetra komentara 17
  7. Plenković, čovjek od slame od Mucke komentara 14
  8. Ćirilica u Vukovaru od acinum komentara 7
  9. djevojka... puteno je prvi put... od aluzija komentara 0
  10. Komentar križnog puta i Rimu od petarbosni4 komentara 0
  11. novčani promet kupaca od aluzija komentara 0
  12. DORH i pravosuđe su osnovni i najteži problem Hrvatske, koji zajednički produbljuju MOST i najdetuđmanizatorskiji vrh HDZ-a od ppetra komentara 8
  13. Agrokor je potvrdio... ŠEFovanje ŠEFova je potrošeno od aluzija komentara 0
  14. USA i Rusija u ŠEFovskom sukobu od aluzija komentara 0
  15. imati svoj... zaključak od aluzija komentara 0
  16. afere, skandali, zločini - crna kronika od aluzija komentara 0
  17. Cudan smo mi narod od DeVeT komentara 0
  18. Cudan smo mi narod od DeVeT komentara 3
  19. Igra (valjda) počinje, ishod neizvjestan od Feniks komentara 25
  20. ŠEFovi hoće tehnoMudrolije bez radnika od aluzija komentara 0
  21. Vrijeme "svirke" je isteklo, valja "sviralu za pas zadjenuti" od Feniks komentara 16
  22. konstante ŠEFizma... NE zaboraviti od aluzija komentara 0
  23. Za Agrokor- napad na RH odabrali su trenutak-u kojem RH ima za "premijera" jedača srpske čokoladice iz ruke četnika Vučića od ppetra komentara 30
  24. Zašto Agrokor ne smije preuzeti Plenkovićev povjerenik od sm komentara 14
  25. Koprivnički lapod od bosancero komentara 2

Tko je online

  • laufer

Trenutno online

  • Registriranih korisnika: 1
  • Gostiju: 35

Novi korisnici

  • talk500
  • mAjAdrK1IO
  • F1
  • valentino
  • justiceforall