Neovisni, ali ne i neutralni

Uzurpator je riječ latinskog porijekla a (prema Klaiću) znači
„Osoba koja nezakonito prigrabi vlast, u svoje ruke, ili koja prisvoji tuđa prava, nametnik, otimač, nasilni prisvajač“
Na Wikipediji ćete naći taj pojam kao Usurper , a za one koji vole povijest na istoj stranici ćete naći i listu najpoznatijih uzurpatora u povijesti .

Najveći uzurpator svježije europske povijesti je bio Napoleon a na ovim listama nećete naći male hrvatske uzurpatore, za njih povijest nije posebno zainteresirana, jer Napoleon je ipak Napoleon a njegovo najuzbudljivije povijesno vrijeme u Europi i danas opčinjava mnoge. Mi smo ipak na Balkanu, pa takve specifične osobe u našoj hrvatskoj političko-strančarskoj svakodnevnici prolaze neprimjetno. Ali smo iz Francuske Revolucije (koja je iznjedrila i samog Napoleona) na našim balkanskim prostorima baštinili one desno-lijevo političke (dez)orijentacije, kojima mi, po našem dobrom balkanskom običaju, namjerno ili iz neznanja opet ostavljamo nedefiniranima, nekonzistentnima i otvorenima za razne sadržaje (valjda da bi se s njima lakše manipuliralo).

Takvih neodređenosti i nedosljednosti ima jako mnogo, pa nam lijevi izgledaju ili se ponašaju kao desni, desni kao lijevi. No, da smirimo loptu, i u drugim zemljama s dužom demokratskom tradicijom, politički život zna biti daleko kompliciraniji od lijevo-desnog (ili crno-crvenog) svrstavanja. Josip Horvat, naš poznati novinar (koji je bio i posebna vrsta povjesničara, koji to baš i nije želio biti - odnosno u povjesničarskim krugovima nije takvim rado prihvaćen) napisao je svoju poznatu „Političku povijest Hrvatske“ kojoj je za uvodni moto odabrao citat Earla Stanley Baldwina (1867-1947, Britanskog državnika i rođaka poznatog Rudyarda Kiplinga u kojem stoji (a već sam negdje jednom citirao):
"Materijal političkog stvaranja je ljudska narav, njezini motivi jednako časni kao i niski, njezin apetit za vlast i za korištenje, njezine strasti i predrasude, njezina sjećanja i težnje"!
Dakle ljudi se ipak najviše i najčešće svrstavaju prema osjećajima a ne nekim objektivnim razdjelnicama, pa je politika najčešće nemilosrdna osobna i društvena djelatnost, u kojoj po pravilu osobno uvijek nadjačava opće. Politika je prostor u kojem djeluju ljudi sa svim svojim manama i vrlinama, ali ona politika na razinama na kojima „političar“ ima mogućnost djelovanja i moć utjecanja. U političare se mi obični ljudi ne ubrajamo, osim glasovanjem (kojeg nam najčešće izmanipuliraju). Velika većina nas nažalost malo učestvujemo u političkim događajima, jer tu ne stanuje politička moć. Tek kad stvari izmaknu kontroli otuđene političke moći, problemi se znaju razlijevati po ulicama, pa pojedinac počne sudjelovati, ali i tada olako podliježe utjecaju psihologije mase, kroz koju se najčešće iskrivljavaju pojmovi, a ciljevi postaju magloviti i udaljeniji.

Rijetki su oni izuzetni i osobiti ljudi koji u sebi ujedine ove suprotnosti, pa postignu jak društveni i politički utjecaj, tj. da osjećajući bilo masa slijede u svom javnom djelovanju i svoje vizije i njihove potrebe, tj. koji usklade svoje vizije s očekivanjima svojih sljedbenika. U romantičarskom shvaćanju politike većina ljudi bi željela i htjela vidjeti i osjetiti one bolje strane predvodnika, a netko ih odmah pesimistički baca pod noge. No tanku nit istine teško je uočiti, i to obično na posredan način.

O toj dimenziji želim ovdje reći nekoliko riječi:

Netko se nedavno ovdje pitao što se to događa u HSS-u! Nešto se događa, ali kroz duže vrijeme; samo je trebalo čitati više po skrivenim znakovima, pa je mnogima promicalo. Sada je vidljivije, jer su glavni glumci zauzeli svoja mjesta na sceni, pa je predstava pred očima znatiželjne publike mogla započeti. Iako dramski zapleti još uvijek mogu naivnije zavesti, ipak je cijela stvar jasnija. Ne samo među onima koji od HSS-a nisu nešto veliko ni očekivali, nego među njihovim simpatizerima i članovima koji su u svom političkom odabiru vidjeli nešto lijepo i veliko, trajno i napredno. Presudni kriterij procjenjivanja je dosljednost: neki je među njima imaju a neki ne, i to izaziva tektonske poremećaje koji će za stranku uroditi teškim posljedicama kroz dodatno raslojavanju političkog bića HSS-a. A neki će dakako profitirati u skladu sa svojim skrivenim očekivanjima – ako sve proteče prema planu.

HSS je stranka s velikom poviješću. Njenog osnivača Stjepana Radića je krasila velika dosljednost s kojom joj je udario početne temelje. HSS-ov slavni put, koji je uz uspone i padove trajao jedno cijelo stoljeće, Radić je kroz svoju dosljednost platio životom, ali je, ostavši dosljedan sebi i svojoj viziji, obilježio svoje vrijeme i svoje sljedbenike. Da je Radić potrajao, Hrvatska povijest bi nam izgledala posve drugačije.

Nažalost, u evoluciji od radićevske dosljednosti do friščićevske nedosljednosti, danas imamo situaciju u kojoj je Radić daleko više cijenjen u okviru hrvatske nacije, ali najmanje u okvirima njegove ostavštine koja se još kiti radićevskim značajem. To je ona strašna cijena koju danas plaćaju HSS-ovci, jer Friščićev uzurpatorski duh ne poznaje niti priznaje izvornu HSS-ovsku dosljednost – to je za njega nepoznata vrlina!! On ima svoju dosljednu nedosljetnost u kojoj izvornu HSS-ovsku strukturu i ideologiju pretapa u njenu suprotnost. Ne tako davno, kad je Friščić biran za predsjednika HSS-a (nakon nemilosrdnog izgona Tomčića), listajući cyberspace zapamtio sam jednu neobičnu web stranicu, reminiscenciju iz bliske HSS-ovske prošlosti (na nekakvoj web stranici Križevaca), gdje sam naletio na interesantan podatak, da je Friščić svoju političku karijeru započeo kao uzurpator!! Naime, bio je nelegalno imenovan za Križevačkog županijskog čelnika. Već nekoliko dana preko Google tražim taj link, ali nikako da ga nađem (prije ga je Google odmah ubacivao među prvima). No surfajući sam uočio puno drugih promjena. Na Wikipediji je začuđujuće brzo i uredno osuvremenjen njegov životopis, pa se već počinje s imenovanjem za potpredsjednika Sabora. Također sam našao da su sve stranice HSS-a osvježene i modernizirane, Friščić postao glavni junak, heroj HSS-a, nacionalna vertikala, pravi najnoviji stup hrvatskog društva, jedan i jedini seljački vođa, ukratko - „političar novog kova“ . Netko informatički osviješten se svojski potrudio napraviti temeljiti „make-up“ vođe, i pritom pretpostavljam i pobrisao onaj svetogrdni tekst.

Prihvaćam mogućnost da ga možda nisam uspio pronaći, jer sam nakon nekoliko Googlovih stranica odustao, ali najviše zato što sam cijelu priču ipak pronašao na stranicama Nacionala (br. 629, u članku Berislav Jelinić od dne 03.12.2007) pod naslovom TAJNI ŽIVOT ŠEFA HSS-a.. Tako to u životu biva: nikada ništa ne nestane, ni iz sjećanja ljudi, a naročito ne s Interneta, te najomraženije pošasti među političarima. Tekst je interesantan i poučno znakovit, naročito zato što je pisan neposredno poslije ovih izbora, a daleko prije formiranja vlasti. Iako u njemu ima mnogo raznih pikantnih detalja, no njegova najveća vrijednost leži u činjenici da se iz teksta mogao lako i predvidljivo iščitati cijeli niz događaja, s kojima su nas Friščić i „njegov“ HSS dugo držali u napetosti a onda obdarili „slavodobitnim finaleom“.

Friščićev uspon u HSS-u počeo je 2001. u Ferdinandovcu, gdje se birao županijski šef HSS-a. Friščić je bio jedan od kandidata kojeg su birali članovi stranke s područja županije. Križevački ogranak HSS-a tada se zalagao za rotaciju kadrova i podržavao kandidata s područja Đurđevca. Članstvo se nije uspjelo usuglasiti niti oko dnevnog reda, te je autobus s članovima s područja Križevaca napustio Skupštinu. Kasnije je na toj Skupštini Friščić izabran za šefa županijskog HSS-a. Kada je čula da je Friščić ipak izabran na tu funkciju, podžupanijska organizacija iz Križevaca žalila se statutarnom povjerenstvu u središnjici stranke, kojim je predsjedao Antun Blažinčić, odvjetnik iz Križevaca. On je odlučio da se Skupština treba poništiti i održati nova, gdje bi se ponovo trebalo birati županijskog šefa stranke. Međutim, to se nikada nije dogodilo, a Friščić se naprosto nastavio predstavljati kao županijski šef HSS-a. Zato dio članstva HSS-a tvrdi da je Friščić nelegalno počeo stranački uzlet, i u prvom mandatu na županijskoj razini u stranci marginalizirao sve protivnike i one koji su upozoravali na nedemokratsku metodu kojom je došao do formalne lokalne političke moći.

Povijest HSS-a kao najvrjednijeg hrvatskog političkog nasljeđa, stalno je bio pod udarom onih koji su u njemu vidjeli opasnost (politički protivnici), kao i onih koji su u njemu prepoznavali svoju "šansu". HSS kao stranka u novo-hrvatskim uvjetima nije uopće opstojao na sklonostima ka SDP- u (ili ljevičarenju), nego upravo u borbi protiv HDZ-a za vlastitu stranačku opstojnost. Mnogi njihovi veliki i mali političari su se odgajali na takvoj tradiciji, sebe upravo tako profilirali, mada je opet među njima bilo i nekih drugih gladnih vlasti koji su uvijek očijukali s HDZ-om (no to je sudbina male stranke rascijepljene unutar sebe i prema vani).

Dakle, Friščić je svoju karijeru u HSS-u započeo kao uzurpator - da UZURPATOR!- i to je znakovita činjenica. Jest da se to dogodilo radi nekih nesporazuma unutar HSS-a, ali biti i ostati na funkciji nelegalno, a da se barem ne pokušaš legalizirati, ili ako ne ide drugačije časno odstupiti - to je slika mentalnog sklopa HSS-ovog potpuno nedosljednog "političara novog kova", koji se s te nelegalne pozicije bez ikakvih skrupula ili moralnih samopropitivanja popeo na stranačkoj hijerarhiji do samog vrha.

Na čelo HSS-a je uzjahao poslije izgona Tomčića. Takav je onda bio stjecaj okolnosti u HSS-ovom strmoglavljivanju kao eminentne hrvatske stranke s najdužim stranačkim kontinuitetom. U tim i takvim nedefiniranim okolnostima zaboravilo se na Friščićev nelegitimitet, te ga je ona ista struja koja ga je nelegalno podržavala kao županijskog čelnika po kratkom postupku pretvorila u legalnog lidera čitavog HSS-a. Nitko od njih nije očekivao renesansu stranke nego konačno oživotvorene osobnih ambicija! Evo kako je to novi predsjednik HSS-a Friščić objasnio na stranačkoj skupštini, prema Indexovom izvješću sa skupa od subote 17.12.2005 19:53
Friščić: Vrata HSS-a treba zatvoriti onima koji su je su joj priskrbili epitet trgovačke stranke i koji su je osramotili.
No prije toga skupa a u vrijeme pred HSS-ovske unutarnje izbore je Slobodna Dalmacija od subota, 3.12.2005. pod naslovom Tko je taj špiclov među ’seljacima’? između ostaloga objavila i jednu Tomčićevu vrlo znakovitu izjavu:
U Hrvatskoj među političarima i onima koji se nazivaju političkim analitičarima očito ima previše blata. Nitko nikome ne može zabraniti ako se želi nabacivati blatom. Jedino na što se želim osvrnuti jest izjava Ivana Zvonimira Čička, izrečena u emisiji Poligraf Hrvatskog radija, da je došlo vrijeme da se HSS odrekne radićevštine, a posebno Mačeka. Podsjećam, Čičak je bio u HSS—u jedno vrijeme i to je bila i njegova politička orijentacija, pa ne bih komentirao ljude koji se tako lako odriču političkih orijentacija.

Ova izjava posve lijepo oslikava shizmu koja se događala unutar HSS-a. Nije se radilo o nikakvoj HSS-ovskoj renesansi nego naglom i temeljitom strateškom zaokretu. Jer kako se od uzurpatorskog duha mogla očekivati moralna i politička renesanse jedne stranke na zalazu. To je bilo više nego naivno očekivati, iako su mnogi među njima bili zavedeni s takvim očekivanjima, a stvarni rezultat je bio daljnji strmoglavi pad stranke i na ovim izborima na kojima su i Friščić i HSS popili veliki izborni poraz (s manje osvojenih glasova i mandata nego njegov „kužni“ prethodnik), jer je on kao pravi sitni „fiškal“ iskoristio nastalu pat-poziciju i odigrao cinoberovski intermezzo!

No, trebalo je barem pokušati sačuvati stranku i kao "dotu" pretvoriti ju u HDZ-ovski prirepak. U predizborno je vrijeme obećavao brda i doline, ali nije uspio jer se stranačka snaga prepolovila. Udružio se s Adlešićkom, kojoj je dao dio ionako male snage HSS-a, da bi tom jadnom i jedinom „ostatku ostataka“ nekada jake stranke (u međuvremenu već pretvorene u rezervni sastav HDZ-a) omogućio očuvanje barem nekoliko lokalnih funkcija. U vrijeme izbora, javno je zastupao „principijelni“ stav kako oni neće prihvatiti da unutar hrvatskim stvarima presuđuju glasovi dijaspore. Da bi priskrbio sebi i glasove radićevsko-tomčićevskih ostataka počeo je trubiti kako su mu lijevi programi bliži. Kad su objavljeni izborni rezultati, a pod unutarnjim pritiscima obećao je da će razgovarati s oba bloka, što naravno nije ni učinio. Kad je poslije izbora 2003 HSS dobio od HDZ-a istu „nemoralnu“ ponudu, "nedemokratski" Tomčić je odluku spustio na unutarstranačko demokratsko odlučivanje, i baza se odlučila da radije ostane u oporbi, ali čučanje u sjeni je neke njihove ambiciozne „kadrove“ učinila prenervoznima, pa su preuzeli stranku, prevarivši svoje članstvo slatkorječivom „principijelnošću i dosljednošću“. Tako su, slijedeći onu poznatu (oni šumom-stranka drumom) po uhodanim demokratskim stranačkim običajima proveli široke stranačke konsultacije, a onda nasuprot članstvu "po odluci Glavnog odbora HSS-a od 3. siječnja, u središnjici HDZ-a predsjednik Josip Friščić potpisao je s čelnicima HDZ-a i HSLS-a dr. Ivom Sanaderom i Đurđom Adlešić koalicijski sporazum za iduće četiri godine“ , te su tako opet donijeli uzurpatorsku odluku da idu samo s HDZ-om, a s onim drugima čak nisu ne razgovarali, nego ih posprdno obavijestili „da nada umire posljednja!". Time su beskrupuloznom HDZ-u omogućili da uzurpira vlast u Hrvatskoj, i to baš zbrajajući glasova dijaspore (unutar i izvan domovine) - protiv čega su se u predizborno vrijeme tako usrdno zalagali.

Tako je ono što ostalo, ili bolje rečeno - što će ostati od HSS-a prevedeno je u krilo HDZ-a, te "najkatoličkije" stranke u Hrvata, i članice Europske katoličke (pučke) alijanse. Da bi se isto to u HSS-upostiglo, trebalo je iz stranke izbaciti Radića i Mačeka i njihovu ostavštinu, a s njima i sve one koji još čitaju njihove misli. Uzurpatori su napravili ono što su željeli, uzeli su svoje mrvice vlasti, ali se stranka raspada po šavovima; transformacija je temeljito provedena, a „ludonje“ koji se još zanose radićevštinom mogu slobodno potražiti drugo okrilje. Umjesto zaključka a radi pojašnjenja ovdje opisivanih fenomena, najbolje je opet pročitati završni dio spomenutog članka iz Nacionala:
Friščićevi suradnici u zasluge mu pripisuju uvođenje HSS-a u članstvo Europske pučke stranke. Tomčiću to nije uspjelo, jer je HSS 2001., 2002. i 2004. dobio negativan odgovor na svoju aplikaciju. Jedan od razloga posljednjeg negativnog odgovora 2004. bio je Tomčićevo odbijanje neformalne sugestije europskih pučana da HSS omekša odnos prema HDZ-u i potencijalnoj koaliciji s tom strankom. Friščićevi suradnici tvrde da je Tomčić to tvrdo odbio, rekavši da o tomu nema niti namjeru raspravljati. Friščić je takav stav načelno korigirao već na konvenciji Europske pučke stranke koncem prošle godine u Rimu. Nagrada je stigla 16. rujna 2007. HSS je tada i službeno primljen u Europsku pučku stranku.

Eto, poslije ovoga da li je trebalo štogod drugo očekivati od onog što se zbilo. Sitni „fiškalski“ interesi su presudili u „sitnotezgarskoj“ trgovini, ali je time upropaštena posljednja velika povijesna šansa, da se HSS oporavi. Trebalo je samo inzistirati na vlastitom putu i stranačkoj tradiciji, te u nastaloj političkoj pat poziciji od Predsjednika za sebe zatražiti status mandatara, te zatražiti podršku drugih stranaka – bili bi vrlo lako sakupili većinu, a mnoge poštedili „faustovskih“ ugovora, a i Hrvatsku poštedili teške političke krize i nepredvidivih razvoja. Takvo nešto je bilo moguće i po našem Ustavu, i demokratskim tradicijama u Europi (i Italiji su redovito mandatari iz manjinskih stranaka). No za takvo nešto je trebalo biti radićevski vidovit, a ne „fiškalski“ ograničen.

Time će krug časnih i u povijesti zapisanih HSS-ovaca (Stjepan Radić 1904.-1928., Vladko Maček 1928.-1964., Juraj Krnjević 1964.-1988., Drago Stipac 1991.-1994. i Zlatko Tomčić 1994.-2005.) biti zatvoren s Josipom Friščićem, kojemu ovom prilikom ne želim pridodavati nikakve epitete – to će mu povijest ionako sama učiniti (one, također uzorne uzurpatore, između 1988 i 1991 nije vrijedno ni spominjati).