Uzmi njemu 10 da bi onom dao 3,5

• Dnevnik griotta - Čet, 29/04/2010 - 13:22
• Glasujte
  10 Up Down
• Komentari 4 dodaj komentar

Baš dok sam razmišljala o tome kako bi načelo proporcionalnosti trebalo postati opće načelo funkcioniranja države, ukralo mi novčanik. Nakon prolaska faze "čime sam ovo zaslužila", vratila sam se na svoje načelo proporcionalnosti. Ima li smisla zbog cca 200 kn keša ukrasti (odnosno zadržati) novčanik u kojem se nalaze osobni dokumenti, set iskaznica koji su bilo kome drugome neupotrebljivi i kartice (neupotrebljive jer su odmah otkazane). Kako bi se reklo - komadi plastike koji život znače. Na stranu sad mini-drama koju sam proživljavala zbog objektivnih okolnosti (i da, i dalje sam protiv Pelješkog mosta).

Glavno pitanje je ima li načelo proporcionalnosti ikakvu važnost u našem društvu i treba li ju uopće imati. S obzirom na to da je ovo pol(l)itika, koncentrirati ću se na državu, a ne na naše ponašanje u svakodnevnom životu.
Načelo proporcionalnosti prihvaćeno je u mnogim europskim državama (npr. Njemačka, Francuska), a i kod nas je ustavno načelo fiormulacijom : "Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju." koja bi itekako mogla (i po meni, trebala) biti postavljena šire (npr. više u smjeru " A public authority may not impose obligations on a citizen except to the extent to which they are strictly necessary in the public interest to attain the purpose of the measure.", kako to formulira ECJ u Internationale Handelsgesellschaft).

Ipak, i ovakvo kakvo je, to načelo kod nas je shvaćeno vrlo usko i razrađeno tek za jedan poseban slučaj (vezano primarno uz kazneni postupak). Oni koji imaju nešto praktičniji pristup ustavu, reći će da načelo koje nije razrađeno služi samo kao politička proklamacija, a ne pravo koje se može ostvariti (ma što mi mislili o tome). Tom linijom još uvijek ide i Ustavni sud koji odbija kontrolirati poštivanje tog načela za mjeru koja je propisana zakonom (predmet U-III-4584/2005), iako se javljaju izdvojena mišljenja koja daju nadu da će možda u budućnosti doći do te faze.

Dotad, nameće se pitanje kako se boriti protiv posve legalnih, a istovremeno tako očito iracionalnih odluka koje se svakodnevno donose u Saboru (ali i u svakom ministarstvu i drugim institucijama kroz kojekakve pravilnike i srodne podzakonske akte od kojih bi velik dio vjerojatno pao na Ustavnom sudu kada bi netko išao potezati pitanje njihove valjanosti). Mislim da nam načelo proporcionalnosti može biti jedino oružje.

Najveće mane načela proporcionalnosti su njegova relativnost, tj. nemogućnost da se točno utvrdi da li je ono ostvareno ili ne i teško određivanje što načelo proporcionalnosti zapravo sadrži. Jednostavno rečeno, test proporcionalnosti odlična je podloga za raspravu, ali beznadna za dobiti konačan rezultat.
Kako je to načelo jedno od najbitnijih načela i u EU (i to na dva načina - kao načelo na kojem je utemeljena EU i kao načelo s kojim uvijek pristupa ECJ kada donosi odluku), dobro je definirano kroz praksu ECJ-a (oni koji žele znati više mogu potražiti dobar prikaz i sumarizaciju tog načela u mišljenju AG Madura u predmetu Leppik). Prema praksi, poštivanje načela proporcionalnosti utvrđuje se provođenjem testa proporcionalnosti. Test proporcionalnosti sastoji se od 4 dijela.

Kao prvo, mjera ne smije biti arbitrarna, tj. ne smije opteretiti neku paušalno određenu kategoriju građana, prizvoda, prava ili bilo čega drugoga. Ne smije, kako bi se reklo, pasti s neba i biti usmjerena na neku skupinu bez očitog i opravdanog razloga.
Drugi dio testa je test prikladnosti. Vrlo jednostavno, bilo koja mjera/propis/pravilo koje se donosi kako bi se postigao neki cilj mora biti uopće prikladna za postizanje takvog cilja. Iznenađujuće je koliko često se nešto opravdava postizanjem cilja koji nema veze s tim.
Treći dio testa je test nužnosti. Pitanje koje se tu postavlja je pitanje da li je nužno poduzimati baš tu mjeru ili postoji i neka manje restriktivna, povoljnija, alternativna mjera kojom se može postići isti cilj.
Četvrti dio testa zapravo je test proporcionalnosti u užem smislu i sastoji se od odvagivanja mjere koja se propisuje i koristi koja se njome treba postići. Što je značajniji interes kojeg se treba zaštititi, mjera može nametati veće opterećenje, i obrnuto - ako se ide za nekim manjim interesom, teško da će se opravdati mjera koja pogađa široki krug ljudi.

Što možemo postići afirmiranjem tog načela kroz rasprave? Može se na vrlo jasan i određen način pokazati da određena mjera iz zakona, pravilnika ili bilo kojeg drugog propisa jednostavno ne valja jer pada na nekom od navedenih testova. Na taj način vrši se pritisak na zakonodavca da barem pokuša donositi pravila koja imaju smisla.
Ako se samo prisjetimo nekih od nedavnih prijeloga od kojih su neki čak i prošli, vidimo koliko njih objektivno nema smisla. Ono što mi prvo pada na pamet je tzv. Zakon o golfu koji uvodi posve drugi režim u pogledu zemljišta što se itekako tiče njihovih vlasnika, zatim registracija 4,5 milijuna pre-paid kartica da bi bilo lakše uloviti nekog kriminalca koji se ne dosjeti kako to izbjeći, debakl s neradnim petkom, pa postavljanje minimalne cijene auto-školama radi osiguravanja kvalitete edukacije (!?) itd., itd.
Sigurna sam da bi se materijala našlo i u anti-recesijskom programu pa predlažem da u komentarima probamo isecirati neke nedavne mjere na argumentiran način (ne mora biti primjenom testa proporcionalnosti ako smatrate da nije dobar).

• Dnevnik griotta - Čet, 29/04/2010 - 13:22
  
• Komentari 4
• 2233 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar