Neovisni, ali ne i neutralni

0. Priprema, pozor, sad

Godina je 2009.g. Najednom raste interes za pojave kao takve. Čak dolazi do pogleda na stvar, panoramskih sa brzim prebacivanjem fokusa na puno zamljivije i važnije nedoljive predmete žudnje, ali ipak interes nezdrživo raste.

Iako se iz daljine i bez pravog dalekozora ne može najbolje vidjeti, samoupravne snage su napravile neke greške (a la ugroženi Srbi 1991.g., neočekivano odustajanje od Slovenije i nagla skromnost po liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica su zbunili već pomno raspoređene snage i nikada više nisu povratile tip top koncentraciju i spremnost). Igra po širini i dubini uz potpunu nadmoć i nemoć neprijatelja te sve veću podršku revolucionarno prožetih snaga je na trenutke malko zavela snage, pa su potpuni pregled i kontrola igre zauvijek izgubljeni.

Stečajni finiš kulturne revolucije se ubrzano pretvara u veliko razdvajanje samo upravnih snaga, nove greške i kraj revolucije. Nepoznati tajni aranžmani sa ZABA i financijskim upravljanjem doveli su do toga da se grupacija ZABA-HNB-Vlada sa nešto užih suradnika odvaja te Zagreb sa svim divizijama i spiralama za "svoje" novce već može manje nego jedan penzioner koji redovno podiže svojih 1.500 kuna. Snažne političko-poduzetničke snage, uključujući desetljećima turbo moćne IGH henesi i razne klastere i ortake te beskraj partnera intenzivnog seksa, kao sve zbunjenija telad bulje i nemoćno gledaju kako se njihova GUP-om i preobražajima napuhana Dubai polja nekretnina i akcija pretvaraju u omče kojim ih navedeni ortaci i dugogodišnji ljubavnici najednom kao od šale drže u trajnom zarobljeništvu, pred smaknuće kao nekad moćne Prvomajske i Chromose ili da im puše i služe kao služinčad u vrtovima i dvorima.

Uvođenje samo upravljanja sedamdesetih i stalno prakticiranje, a naročito u zadnje doba kada priče dobijaju sintezu, osim što je posve nezakonito i uništava sve oko sebe pa i sebe, sada u sintezi dugog puta sa novim izazovima vodi konačnu bitku sa sobom.

Ako se pojava ne obrati za pomoć i/ili pusti da kao i do sada sama brine o sebi, siroče napušteno od svih i svega, već za par mjeseci sve je s onu stranu svega. Ako se pak udružene snage vjerovnika i svih humanitaraca i jadnika ipak odluče na neke pokušaje intervencije, rezultat će biti sličan samo eventualno malo više kontroliran, npr. umjesto na križu veliko srce Milan Bandić i njegov profesor Tomac, kardeljist svetac i svakom loncu poklopac, bi umjesto raspeti i čavlani na križu mogli završiti kao korisno osoblje pučke kuhinje kojom kao Al Capone 1928.g. kakav mafijaš brine za svoj narod, Bandić djeli varivo iz velikog kotla a Tomac skuplja otpatke i čisti.

Zagreb je iznimno jedini odmah uveo DUSI, u početku model "društveno usmjerene stambene izgradnje" a vrlo brzo i za sve skupa. Zato se jedino u Zagrebu kapitalno radi tako da nešto donosi najveće zarade i kada nema nikakvog smisla ili nikada neće biti gotovo i funkcionalno, kao Bolnica Blato, pročistač, stadion, brdo smeća Jakuševec, izgradnja najgorih stanova za tržište na koje se troši više nego na najskuplje tržišne, spirale zamjena u kojima se za uloženi zajednički novac ili nekretninu nekoj društvenoj ili privatnoj tvrtki daje 100 puta više a za istu takvu njihovu vrijednost i po 200-300 više, za dva načelna A4 papira iz 1978.g. cca 60 mlijuna kuna s kamatama ...

Snage i model su posve isti non stop pa i sada, uključujući neznatno uvođenje juniora u igru i blage promjene rasporeda, tipa Marina MD se sa pozicije sekretarice prebacuje na poziciju gradonačelnice pa ministrice, Jure Radić sa pozicije sekretara na čelo IGH a stariji u nadzorni odbor, Luković iz Jugobanke u ZABA, Nikica Valentić od čelnika DUSI-a na poziciju predsjednika Vlade pa natrag, zamjene Šikić-Bandić i slično.

Sada je taj specifični model u samom finišu prelaska s onu stranu svega. Pijanka se privodi kraju, šatori i razna menadžerija se rastavljaju a beskrajne divizije truboelitnih i elitnih snaga već vidljivo završno bauljaju i iracionalnije nego ikad buncaju o milijardama, kako se nekad jelo i pilo i zabavljalo, usred bijelog dana pušilo kurac i zalijevalo Hennessy konjakom, neki još usred seksa ali više mortus pijani nego što nešto rade.

1. Prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalno gospodarstvo, zaštita okoliša i energetska učinkovitot

Proces je već doveden kraju i čisto je - svi su sve ubacili šta su htjeli, sve složno "svi za sve, svatko za sve", i sve je stalo baš kada je dotjerano za najveći uzlet. EU snage s torbama punih novaca ne stižu, iako je očekivana turbonavala 1. veljače 2009.g. prošla. Sve drugo odjednom nema povjerenja i znalački prati igru, koja je stala. Umjesto ofanzivne igre i presinga naprijed budi se nova i nova mrtva i zapostavljena materija. Usput rečeno, samo takvim savršenim razvitkom događaja spašeno je kakvih 50 mlrd kuna i ostaci ostataka prostora već spremnih za prženje u toj spalionici što desetljećima prži sve što se miče i ne miče.

Sve četrdeset godina naopako se okreće i vraća u normalan položaj a sve "normalno" naopako je već palo i udarilo glavom o pod. Predstava se ne prekida nego nastavlja. U prijelaznom razdoblju sve i onako već zamrznuto se blago moderira. Po cijelom području umjesto propalih Dubai-ja privremeno niču vrtovi i mali plastenici za nešto povrća te razna mini uređenja za rehabilitaciju novih snaga, kulturnom revolucijom u mišju rupu stjerane djece, staraca, mladih, srednjovječnih i svog do jučer otpada, koji rehabilitiran postaje nova snaga, divizije što se na tim novim poligonima okupljaju i priremaju za nove bitke po beskrajnim bojištima.

Umjesto stalnih turbodramatičnih mobilizacija i invazija kako se kome i kad digne na skrpane ulice, stanove za tržište i kapitalne projekte od kojih ništa osim rasta glavobolje za 1.200 mlrd kuna, sada ide kapitalno gadan obvezan program puno toga više za veoma vjerojatno manje od 30 mlrd kuna u 10 godina, prosječno manje od 3 mlrd kuna godišnje, uz punu disciplinu mašte i otvaranje kreativnih i erotskih poriva, onaj poznati način rada kada se istovremeno obavljaju sve pa i one stvari, kada ne smeta ni velika zima ni žega niti bilo šta što se miče i što je nepomično, nego dapače sudjeluje pomalo sve više do punom parom u složenoj igri preobražaja teškoća u začudne i kreativne izazove, kao što se je radilo tridesetih i šezdesetih i manje više čim se je i gdje se je ukazala prilika.

Zajebancije je bilo dosta. Žaliti za bilo čim nema smisla. Svi znamo da su nakon 1972.g. i zadnji misleći uklonjeni i sve prakse, pa je jako dobro kako je moglo biti, iznenađujuće dobro kad Marina Matulović Dropulić, Dakić i Bandić kroje uzduž i poprijeko tako dugo a svi zajedno nemaju pojma ni o čemu osim nešto glume tipa poze i kočijašenja. A njihovi instalateri još manje, za njih su oni izraz krajnje sposobnosti.

Beskrajne divizije u beskrajnim jurišima su nedvojbeno pale i tonu sve dublje, beskrajna silovanja i dugi trajni juriši 24 sata dnevno na iznemoglu materiju iscrpili su snage. I onako nema druge. GUP, svi kapitalni projekti i svaki komadić napretka zadnjih desetljeća se i onako raspadaju po svim djelovima. Negdje u prah a negdje još je živo ali u nuždi, nakon toliko nužnosti nužnosti koja uopće nije bila nužna.

Šta se mora nije teško. Šampanj ćemo otvoriti i popiti.

I sve drugo otvoriti, milovati ... Na doslovno svakoj točki su zapreke i nered podataka. Doslovno svaka točka će se dodirnuti, malo postaviti, ako ne A onda će B, ako ne B onda će C, ako ne C onda će D promtno. Uz sve drugo beskrajno i stalno sređivanje podataka živih i mrtvih stanja, iz čega odmah proizilaze razvrstavanja i različiti tretmani - od zamrzavanja do promptnih operacija duboko u tkivu stvari, a što pak odmah stvara selekciju mjera i snaga.

Kad se zbilja radi radi se, ima zajebancije. Puno žive i mrtve zajebancije.

Ovo kad Bandić dela 24 sata a njegovi ga slijede te Marina MD vječnost radi i sveobuhvatno kontrolno bdije, tu nikada niste vidjeli nikakvog rada ni zajebancije, samo beskrajna davež preseravanja, kočijašenja i strke, hrpe i krda rulje u bezumnim pokretima, planovi i infrastruktura zahrđali a mozgovi fosilizirani kroz 40 godina isključenog pogona i zapuštenosti, a na svakoj točki blokade i neoizdrživa opterećenja i sranja ...

2. Kultura

Duško Ljuština, vječni komesar kulture još od kada je kao maloljetan došao iz ličkog sela i preuzeo konce, nepogrešivo osjeća da je kraj.

Do jučer je, zajedno sa starim ortakom i pouzdanikom Biškupićem, kontrolirao i moderirao cijelu scenu a sada jedva i na teške muke održava jedan jedini projekt - Bandić kao pop zvijezda za 21. milenij. Slični problemi stižu i partnere Juru Radića i akademika Kincla, autore i voditelje "zgrade za znanstvene novake u Borovju" kao prvog svjetskog projekta za 21. milenij, i to baš od trenutka kada su pomeli pod svjetskom dream team konkurencijom u otvorenoj i fer izravnoj borbi na natječaju za zgradu aerodroma u Zagrebu i konačno se popeli na svjetski vrh i prijestolje.

Lako je rješeno beznadežno stanje nakon smrti maršala, naoko apokalipsa rapada SFRJ i impresivno uvođenje demokracije u RH 2000.g. pod Ninom Pavićem, Kregarom, Račanom i Mesićem.

Duško zna da je apsolutni vrh pozicija koja se ne može održati, opirao se je takvoh poziciji i izgubio. Zato je skupio ekipu koja nakon desetljeća bez ikakve koncepcije i strategije radi strategiju kulture u Zagrebu. Ali to je greška, kao da npr. Marina MD i sama partija objave da prvi put idu stvarno razmatrati nešto, bilo šta.

Kao i svi scenariji, tako i taj koji oni rade, rade grupe i ekipe koje će ga izvoditi. Tako ćemo konačno za nešto sitno para, više po načelu ako tko šta udjeli i koliko udjeli, vidjeti višedesetljetne komesare i šefove kulture kako izvode svoj scenarij. Pretpostavljam da će biti prvenstveno dijaloški, verbalno kazalište ili samo objave po oglasnim tablama kao Jekaterina Furcova nekad, što ne isključuje redovnu pojavu da će Duško, koji običava vikati i kočijašiti na takve, u nekim iznimnijim trenucima i na zadvoljostvo publike izvesti kakve kočijaške vike i zahvate.

Povoljna je okolnost za dulju nestašicu novca da su prave kulturne aktivnosti i onako odavno na niti 2 % troška koliko se troši, dok su sve ostalo razne samo upravne partijske potrošnje, sapunice i slična trash bavljenja. Tako da su svi uvjeti tu za kulturni humanizam i renesansu u Zagrebu - sav trsah osloboditi stege i pustiti na samo financiranje po načelu ako tko šta da da te samoreciklažu a sve ostalo udeseterostručiti, ne samo novčano nego još više otvoriti mogućnosti.

Takvim naglim razvitkom događaja mogućnosti su praktički neograničene. Nema točke i pozicije gdje kulturnom revolucijom sluđeno građanstvo neće pozdraviti skoro pa bilo šta. Nema nikakve zapreke da bilo tko bilo šta što hoće i inače radi ne pokaže. I da se iz toga opet ojača i razvija izvrsnost i raznolikost, kao nekad.

U tom smislu Zagreb već nehotice (opet, kao 1962.g.) postaje kulturna prijestolnica nove Evrope, one malo poljuljane krizom povjerenja.

Duga revolucija se odvaja. Ostajemo sami, sa beskrajnim prostorima i radionicama.