Ustav prekršili - ustavni suci?

• Dnevnik frederik - Sri, 13/06/2007 - 12:10
• Glasujte
  0 Up Down
• Komentari 2 dodaj komentar

Tako piše u podnaslovu članka u Večernjem od 12.06.2007 . I nije me prviše konsterniralo jer u našem sudstvu Ustavni sud je dno dna (u kojeg su se ukrcali neki kojima očito tamo nije mjesto, a nekima je mjesto po svoj prilici negdje drugdje - uz časne izuzetke onih kojima se ljudski i profesionalno nema što zamjeriti). Dok bi Ustav trebao biti najuzvišeniji dokument jedne države, Ustavni sud bi trebao biti „izvan trodiobe vlasti da bi kao čuvar Ustava obvezao sve i svakoga“. To je fino objasnio negdašnji sudac Ustavnog suda Jadranko Crnić u ovom članku.

Predmet članka je dakako bilo aktualno problematiziranje glasovanje dijaspore, što ni „ustavopisci“ u Ustavu nisu dosljedno riješili, pa se formulacije u jednim člancima Ustava suprotstavljaju drugima. Te suprotnosti su ne trepnuvši okom nedavno Ustavni suci riješili tako da su uzeli ono što im trenutno odgovara. Taj živopisni nered u Ustavu samo svjedoči da se prilikom njegovog pisanja vodilo više računa o politikantskim interesima, nego logičnoj dosljednosti. Ma pogledajmo što to piše u Večernjem?
Ustavni sud uopće ne spominje da već članak 86 Ustava govori baš o referendumu te kaže da na nj treba izići "većina od ukupnog broja birača u RH"! I u članku 141 Ustava, koji govori o udruživanju RH, traži se "većina ukupnog broja birača u državi". Sam Ustav, dakle, traži većinu birača u Hrvatskoj za referendum, pa kako to da Ustavni sud kaže drukčije, da je riječ o svim biračima, ma gdje bili? O tome nema riječi u odluci Ustavnoga suda, u kojoj je obrazloženje kraće i od novinske vijesti!
Ako je i od sudaca Ustavnog suda, previše je. (I za upitati se je da li će novinarima Večernjeg i štrajk moći pomoći kad ovakve stvari „talasaju“ dok im je vlasničko srce negdje na desnoj strani - a tko zna koje gene nosi). Sam bivši, sada umirovljeni predsjednik Ustavnog suda Jadranko Crnić, kao pravni i ustavni autoritet, u aktualnim raspravama se založio za izbacivanje odredbi o glasovanju BiH građana, iz Ustava i političke prakse, jer je postalo pomalo upitno koliko su s takvom praksom većina građana Hrvatske postali neravnopravni. Pa je Crnić pošao i korak dalje, te upozorava na semantičke i logičke nedosljednosti u postojećem ustavnom tekstu:
Svaki propis možete tumačiti gramatički, slijedeći doslovno tekst, ili pak prema svrsi propisa. Ovdje bi mogla biti riječ o tome da je Ustavni sud odlučio slijediti svrhu odredbe te da "birače u državi" tumači kao ukupno sve birače, kaže Crnić.
Meni to zvuči alarmantno, to da pri tumačenju ustavnih odredbi postoje različiti pristupi: dakle može gramatički, ali može i svrsishodno, pa „ko voli nek izvoli“, kao da je Ustav samoposluga. Naročito me brine onaj dio o „svrsishodnom odlučivanju“, koji poprima zloslutne konotacije, jer predstavlja neku vrstu kreativnog, voluntarističkog čitanja Ustava, konotacije koje treba shvatiti kao recidive nekog davnog vremena u kojem je moglo i ovako ali i onako, tj. kako se kome sviđa. A takvo nešto se obično svodi na pravo jačega, a pravo jačega u Ustavu je potpuno neustavna logika.

Sinoć, onako preko uha, i uz određenu dozu humora, slušam natezanja u Merlićevom chat-forumu. Najviše me je oduševio „elokventni“ Hebrang, koji, braneći njihovo (HDZ-ovsko) pravo na nekoliko (stalno rezerviranih) zastupnika više. Naime, on tvrdi da su Hrvati u Bosni i Hercegovini ugrožena nacionalna skupina (za razliku od Talijana u Švicarskoj), da su oni od samih početaka Domovinskog rata za Hrvatsku dali najviše, da ih je na postrojavanju prvih jedinica bilo više od 50 posto (što iz prvog što iz ostalih redova nasljednih hercegovačkih gena). Pritom je propustio precizirati jesmo li to mi u najkritičnijim trenucima uvozili ratnike iz Hercegovine (jer Hrvati sami nisu htjeli braniti Hrvatsku - mada moje iskustvo mi govori da i nije baš bilo tako), ili su i oni s postrojavanja ipak bili većinom građani Hrvatske, ali se onda postavlja pitanje tko im je to prebrojavao genska zrnca, za koje svrhe, i koliko daleko se u toj matematici išlo. Jer eto, čak i Milanović je Hercegovac po svom malo daljem porijeklu, pa ipak, bezobraznik jedan, hoće ukidati glasove svojim „zemljacima“.

Može se s prilično velikom sigurnošću ustvrditi da su Hrvati u Bosni i Hercegovini autohtono stanovništvo, i da bi se (slijedeći komičnu dimenziju - tj. genske čestice) s obzirom na povijesne činjenice možda prije moglo reći, da je mnoštvo hrvatskih građana ustvari dijaspora onih iz Bosne i Hercegovine. Takvo nešto je uspješno zastupao i Ivan Aralica (dok se bavio interpretacijama hrvatske povijesti - a prije nego se počeo baviti „satirom“), jer je posve pravilno tvrdio da se kroz dugu povijest hrvatsko nacionalno biće stalno obnavljalo iz područja Rame. Da bi to doista mogla biti istina svjedoče npr. popisi stanovništva otoka Lopuda iz arhiva Dubrovačke Republike: Naime, poslije velikog potresa 1667 g. u popisima pučanstva, poslije potresa se na otoku nijedno prezime nije ponovilo, a oblik prezimena i danas podsjeća na njihovo bosansko-hercegovačko porijeklo. Istina, danas bi se mnogi od endemskih Lopuđana pobunili na takva tumačenja genskog nasljeđa, isto tako kao što bi i Konavljani uzavreli na svoje (jer bi, s obzirom na svoju prilično udaljenu a "sumnivu" gensku prošlost, možda izgubili pravo glasovanja u Hrvatskoj).

No vratimo se Ustavu. Tako „seljačko“ pisanje ustava jedne zemlje je posve neprihvatljiva praksa, pa sada Milanovićeva „diverzija“ neočekivano pokazuje da bi Ustav zaista trebao temeljitu semantičku i logičku redakciju teksta. Pritom će naravno trebati dobro pripaziti na sve one koji bi u sve to pokušavali ubacivati neke svoje kratkoročne politikantske želje. Možda ne bi bilo loše angažirati nekoliko stručnjaka iz inozemstva (recimo iz onih zemalja koji su tako dobro sastavili svoj ustav, da ga nisu mijenjali nekoliko stotina godina!?) Jer, evidentno, naši ustavni „stručnjaci“ baš i ne ulijevaju preveliko povjerenje (od kojih je jedan dio još u sastavu Ustavnog suda iako su dobro poznati po raznim „gafovima“).

Pravilno definiranje pojma dijaspore pri tom poslu može biti od krucijalne važnosti. Ukoliko se pojmovi dobro i semantički ne definiraju, u ustavnoj praksi mogu poprimati negativne efekte u rasponu od komičnog do tragičnog. Dakle, što je to dijaspora??

Dijaspora, ž
1. Raspršenost jedne vjerske zajednice ili naroda na području drugih vjerskih zajednica ili naroda van svoje postojbine (Romi, Židovi),
2. ekonomska i politička emigracija, ljudi na radu u inozemstvu, iseljeništvo.
Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi Liber Zagreb, 2002

diaspora
Etymology:-Greek, dispersion, from diaspeirein to scatter, from dia- + speirein to sow
Date:1881
1 capitalized a : the settling of scattered colonies of Jews outside Palestine after the Babylonian exile b : the area outside Palestine settled by Jews c : the Jews living outside Palestine or modern Israel
2 a : the movement, migration, or scattering of a people away from an established or ancestral homeland (the black diaspora to northern cities) b : people settled far from their ancestral homelands (African diaspora) c : the place where these people live
Merriam-Webster Collegiate® Dictionary

Noun: diaspora
1. The body of Jews (or Jewish communities) outside Palestine or modern Israel
2. The dispersion or spreading of something that was originally localized (as a people or language or culture)
Noun: Diaspora
1. The dispersion of the Jews outside Israel; from the destruction of the temple in Jerusalem in 587-86 BC when they were exiled to Babylonia up to the present time
(Internetski WordWeb dictionary)

Semantički je dakle dosta jasno značenje pojma. Iz jasno definiranog značenja se onda mogu izvoditi i zakonske regulative sa svim posljedicama:

• Netko je spomenuo Italiju, koja ima jednu od najjačih dijaspora, pa se tako baš na nju ugledavamo. Ali Italija ima svojih državotvornih nacionalnih skupina u drugim državama, (recimo u Švicarskoj i nikome ne pada na pamet da ih uključi u svoj parlamentarni sustav), ali se toga mi ne pridržavamo. Jer eto, oni nisu ugroženi (kao što Hebrang tvrdi).
• Ili njemački većinski dio u Austriji, čije je pripajanje „matici zemlji“ bilo uvod u svjetski sukob).
• Čak ni nama ne pada napamet usisavati Gradišćanske Hrvatske, koji su Austrijskim Državnim ugovorom sebe izjasnili kao dio Austrije, jer nisu ugroženi, ili se to nama samo čini.
• Ili Valonci, koji su konstitutivni dio belgijske države, koji se malo i osjećaju ugroženi ali isti osjećaji vladaju i na Flamanskoj strani.

Dakle, proglašavanje dijasporom nekoga samo radi ugroženosti ostaje jedinim Hebrangovim (HDZ-ovskim) operativnim kriterijem i argumentom - što u pravnoj logici i ustavnoj praksi nije nekakav argument. Jer ugroženost, ako postoji, mora se rješavati na drugi način.

No posljedice HDZ-ove prakse u BiH pokazuje da su Hrvati zaista ugroženi, ali na širim prostorima Bosne i Hercegovine gdje ih je sve manje, dakle svugdje po Bosni - osim u onom „posvećenom“ dijelu Hercegovine, koji ipak daje 90 posto svih glasova za listu dijaspore i obvezno HDZ-u sve zastupnike u hrvatskom Saboru. Oni bi dakle trebali reprezentirati ukupnu dijasporu, mada se može i mora zaključiti da oni uopće nisu reprezentativni za stanje duha i prilika u cijeloj Bosni i Hercegovini, Jer oni uglavnom žive dobro, prosječno bolje nego mnogo nas u Hrvatskoj. Tajkuni proizašli upravo iz tih krajeva su zauzeli ozbiljan dio hrvatskog blaga (kad su norvalski sveci tako dobrohotno rodijački ga dijelili). Neki od njih su „matičnoj domovini“ goleme štete prouzročili, neki pak „dijasporalnoj“ Hercegovini - da bi potom poslovne i političke „karijere“ nastavljali baš po Hrvatskoj, a neki i po Švicarskoj. Neki su završili po zatvorima, neki se još skrivaju po Hrvatskoj ne bi li im istekla zastare u BiH, a neki u BiH ne bi li im istekla zastara u Hrvatskoj. Jedan ozbiljan broj dobro potkoženih tajkuna u Haagu čekaju sudski pravorijek, jer su svima nama priredili neke necivilizacijske recidive za koje smo mislili da nam se nikada više neće vratiti (koncentracijske logore). Pa i sam bosansko-hercegovački HDZ se „rasparčao“ našavši se do grla ili preko glave u "dobru" (umočeni u novac koji je u neograničenim i nekontroliranim količinama tekao baš tamo i to iz proračuna ubranog od građana „matične domovine“).

No, i na te će stvari jednom netko trebati dati suvisle odgovore. Možda uz pomoć one iste Šime Krasić, koja je nadprosječno popunjena hercegovačkim genimaa, ali uvijek tako lijepo, korektno i profesionalno sve oslika, no do njenih nalaza nitko ne drži, pa tako ni oni, u onom istom Saboru, za kojeg se tako usrdno bore glasovanjem u „dijaspori“.

Negativni efekti proglašavanja autohtonih Hrvata u BiH dijasporom, a današnju Hrvatsku njihovom "matičnom zemljom" – proizvode tamošnjim Hrvatima medvjeđu uslugu: to je štetno jer rezultira povećavanjem unutarnjih tenzija unutar države BiH a time i - dodatnim motivima za iseljavanja. Jedni zato što tamo ne mogu prežiljavati a drugi jer ih business zove. Mi moramo sve učiniti da ojačamo državotvorni položaj Hrvata u BiH, da se omogući povratak i ponovno naseljavanje napuštenih krajeva, a to se ne može postići koristeći „dijasporu“ za sitne politikantske i stranačke interesu u Hrvatskoj. Radi velike većine ljudi u Hrvatskoj (bez obzira na svoje genske korijene), ali isto tako i pretežne većine običnih ljudi u tzv. dijaspori, koju se jeftino navlači na emocije, a da oni sami nemaju nikakve koristi od te „veličanstvene politike za njihovo dobro“. Jer i njima u BiH će biti sve lošije, ako se Hrvatskoj ne ostvari demokratski i gospodarski uzlet.

• Dnevnik frederik - Sri, 13/06/2007 - 12:10
  
• Komentari 2
• 3680 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar