Ured za tisak i promidžbu

Kad je Bruno Bušić 1977.god. na Saboru Hrvatskog narodnog vijeća izabran za pročelnika Ureda za tisak i promidžbu, već za vrijeme Sajma knjiga u Frankfurtu smo se dogovorili da će sjedište Ureda biti u Muenchenu a da ću ja obnašati dužnost tajnika tog ureda. Također smo se dogovorili da ćemo poćeti izdavati redoviti propagandni letak "Hrvatski vjesnik".

Tada je HNV imao mnogo Mjesnih odbora pa nije bio neki osobiti problem distribuirati te letke (u početku tiskane u 35.000 a kasnije i do 100.000 naklade). No, mi smo željeli te letke plasirati u ondašnjoj u okviru Jugoslavije stegnutoj Hrvatskoj. Kao često u životu, slučaj je pomogao. Prvo mi se javio jedan gastarbajter da je zabunom donio veću količinu jugoslavenskih poštanskih maraka koje da se koriste za promet običnih pisama. Otkupili smo te marke od njega. Gotovo isti dan mi se javio drugi gastarbajter koji je od Beogradske banke (Beobanke) dobio propagandno pismo i bio je dovoljno pametan pa je oprezno otvorio kuvertu koja je na sebi imala sve oznake Beobanke. Ideja je bila tu: u ofsettehnici smo dali umnožiti kuverte Beobanke, letke smo imali. Cijela moja ekipa iz Muenchena, Lončari, Leke, Bruno, Zdravko, Bišofi, i odrasli i djeca sjedili su kod mene. Jedni su lijepili adrese na kuverte, drugi ubacivali letke u kuverte, treći ljepili marke a četvrti zatvarali kuverte. Imao sam dobru "žicu" s Kosovarima koji su bili spremni, za malu naknadu, odvesti do Beograda, takoreći uz put po 500 ili više kuverata, baciti ih na raznim poštama u Beogradu u sandučiće. A pisma su bila adresirana na adrese u Hrvatskoj. U prvoj takvoj akciji poslali smo oko 10.000 letaka. U Zagreb i Hrvatsku nosilo je iste takve pošiljke nekoliko Hrvata. Budući da za večinu njih neznam gdje su imenovati ću samo Vinka Sušilovića koji danas živi u Zagrebu u zasluženoj mirovini. On je obično prebacivao u Zagreb oko 500 kuverata s letcima a njegov sin Krešo je onda biciklom razvažao ta pisma po Zagrebu i ubacivao ih u različitim vremenskim odmacima u poštanske sandučiće. Na svakih 100 letaka imali smo jedan "kontrolni" - tj. netko će dobiti letak od koga ću doznati da je ta stotina prošla svoj put. Samo ja sam znao koja su to "kontrolna" pisma i da ona uopće postoje.

Kasnije smo se dalje razvili. Od karitasovih socijalnih radnika dobili smo pred Dan Republike 1977.god. primjerak originalne pozivnice na banket povodom tog dana koje je razaslao Generalni konzulat u Muenchenu. Odmah smo nadoštampali 1000 komada i razaslali ih uglednim građanima Muenchena i Bavarske, onim, za koje smo mislili da ih konzulat nije pozvao. Bio sam u parku otmjene četvrti gdje se nalazi Generalni konzulat kad su počeli dolaziti uzvanici na banket. Nastala je neopisiva gužva pa je generalni konzul morao otkazati banket. Londonska "Nova Hrvatska" koja je također slala mnoštvo protujugoslavenskih letaka u Jugoslaviju izmislila je krilaticu "svaki letak - jedan metak". Svidjela nam se.

Komentari

Uvijek sam nekoga iz

Uvijek sam nekoga iz ondašnje političke emigracije želio pitati jedno pitanje, a to je: Kako to da je hrvatska emigracija podržala Franju Tuđmana.
Pitam zato što ste znali da je Franjo bio najmlađi partizanski general. Za pretpostaviti je, da ne bi postao general da nije ubijao Hrvate. Postavlja se pitanje i stajanja na „jamama“. Također bio je komunista. Predsjednik FK kluba Partizan…

Svako lijepo postavljeno

Svako lijepo postavljeno pitanje iziskuje i lijep odgovor. Pa iako su Vam ga Skwiki i g. Cerovac dali, evo i sam cu im se pridruziti, pa ih malcice nadopuniti. Pogledajte: Kao sto rece g. Cerovac cjelokupna hrvatska politicka emigracija je proglasavana ustaskom. A budimo iskreni, cak je i u Hrvatskoj rijec Hrvat cesto citana kao ustasa. Osobno meni to nije smetalo. Iako nisam bio ustasa, kad god su mi dusmani, zbog mrznje i poruge, prisivali tu etiketu, ponosno sam je primao i nosio.Istina je bilo nas je emigraciji svakakvih fela, ali ponajprije smo svi bili domoljubi. Svi smo sanjali nasu vlastitu drzavu, u koju bismo slobodno mogli dolaziti u posjet ili se posve vratiti u nju, jer smo duboko vjerovali da jedino u domovini mozemo biti najhumanije tretirani. S rukom na srcu kako nam se emigrantski staz rastezao, poceli smo stoga sumnjati u ozivotvorenje snova, a samim time su nas je poceli protkivati beznadje i ucmalost. Medjutim, Gorbacevljeva Perestrojka i rusenje berlinskog zida nas je zaiskrilo iskrama nade, pa smo ponovno zivnuli. U to vrijeme kada nas je Tudjman posjecivao, da su nam dosli Stipe Suvar, Ivica Racan ili bilo koji drugi politicar pa nam rekli da ce se natojati boriti za samostalnost Hrvatske, svakome takvom bismo se priklonili. Ali, eto, dosao je Tudjman. A tko prvi djevojci tome djevojka.
Mjeseca ozujka 90-te priredio sam u Hamiltonu (Ontario) predavanje Marku Veselici i Drazenu Budisi. Obojici sam im rekao: Ljudi moji da ste dosli ovdje prije par mjeseci prosli biste isto kao i Tudjman. Skupili biste i novac i ljude. Otprilike su mi ovako odgovorili: "Jebiga Pavle, kako smo mogli doci kad nismo imali putovnica".
E, sada se namece pitanje: Kako nijedan bivsi disident, osim Tudjmana, nije posjedovao putovnicu? Posjedovala su jos dvojica (A. Kovacevic i D. Paraga), ali njima su ih slovenske vlasti izdale, buduci su u to vrijeme boravili i radili u Ljubljani.
Uz zavrsetak, znaci nama je mnogima bila apriorna zelja neovisna drzava (molim, nemojte ovo krivo procitati). Nismo se opterecivali s time kakve ce boje biti, ali s rukom na srcu, prizeljkivali smo ju urednijom, pravednijom i naprednijom. Takodjer smo racunali da cemo u njoj imati barem toliko prava koliko su ga imali (i imaju) nasi batinasi, cinkarosi i progonitelji. No, na zalost, nasoj domovini su i dan-danas prjeci oni koji su je sakatili, silovali, palili, rusili i ubijali nego li smo mi. Kad nebi bilo tako i o nama bi se zericu pobrinula. Ako uspjeva udomljavati i uhljebljavati navedene, uspjela bi i nas. Jer, mnogi su emigranti, zbog ljubavi prema njoj, izgubili puno kojecega.

Pavle, dobro

Pavle, dobro napisano.
Marijan

Jedan od naših osnovnih

Jedan od naših osnovnih problema, mislim mlade političke emigracije, je bio da su nas smjetsa, čim bi zinuli da smo za rušenje Jugoslavije i slobodnu Hrvatsku, trpali u ustaški koš. Zbog toga je Bruno recimo, progurao Franju Mikulića, bivšeg predsjednika općine Jaska i bivšeg partizana i člana KPH i CK za predsjednika Hrvatskog narodnog vijeća. Uz to je Bruno poznavao Tuđmana o silno mu vjerovao jer ga je Tuđman primio na posao u Institutu za historiju radničkog pokreta.

1988. nije bilo Brune. Ali su počeli dolaziti političari iz Hrvatske i držalti političke skupove. Jedini koji je bio spreman sasvim otvoreno reći da je za slobodnu Hrvatsku, bio je Franjo Tuđman.

Hrvatska emigracija nije

Hrvatska emigracija nije podržavala pokojnog Tuđmana nego je potpomagala domovinu na putu za neovisnost. Tu se nije pitalo ko je to vodil i kome i kolko treba pomoči. Želja je bila tu isto tak i vrjeme a to se je vidlo i u domovini na svakom koraku. To bi sad bila sve drukčija slika kad nebi kod nas svaki političar za sebe htel biti na vrhu. Kak to da je prve dve godine bilo sve u redu. Kad je počela borba za vlast i svaki mujo je osnoval svoju partiju sve je krenulo niz breg. Svi od reda su vidli i znali da se je kralo i onda još male svotice, a kak smo mi nezasitni narod i sve napravimo temeljno ( samo ne ono kaj treba ) krenulo je strmoglavo niz brdo. Sad imamo to kaj je tu i niko do sad nije niš pokrenul. Sad se nekaj događa i nikom nije za praf.

Kak to da je prve dve godine

Kak to da je prve dve godine bilo sve u redu. Kad je počela borba za vlast i svaki mujo je osnoval svoju partiju sve je krenulo niz breg. Svi od reda su vidli i znali da se je kralo i onda još male svotice, a kak smo mi nezasitni narod i sve napravimo temeljno ( samo ne ono kaj treba ) krenulo je strmoglavo niz brdo. Sad imamo to kaj je tu i niko do sad nije niš pokrenul. Sad se nekaj događa i nikom nije za praf.

Ne ulazim u ovakve teme jer su veoma složene i neproduktivne, ali radi poštovanja prema sudionicima rasprava iznosim refleksno neka zapažanja o interesima i politici s tim u vezi.

SFRJ i SRH su vam bile iskusne zemlje, sa intenzivnim interesnim i poltičkim transakacijama, bar 3 x raznovrsnijim nego zapadnoevropske zemlje. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih se također intenzivno pazarilo. Prije primopredaje vlasti u Hrvatskoj je bilo čudno da udbaši, komunisti, policija i ustaše zajedno organiziraju kongres HDZ-a, dok su neki politički zatvorenici još u zatvoru. Primopredaja je obavljena iznad ikakvih očekivanja, jer su dotadašnji i zakazali izbore da drugoj grupaciji daju vlast, ali vjerojatno i zato da se tako bolje srede interesni poslovi. Tekla je Markovićeva reforma, koju je podržavala i nova vlast. Nova vlast je, razumljivo, trebala vremena za srediti se, ali čim je krenulo dani su nedvojbeni signali da je u interesnom smislu još bolje, da su obavljeni neki dogovori, pa je i u novoj vlasti kao nastavak na prethodnu krenuo odmah i snažno proces krađa i poltičkih diverzija. Nova vlast je najprije diskvalificirala iz igre svoje legitimno izabrane članove i u vlast uvodila i uvela staru vlast, u biti sinove istaknutih političara i tehnomenadžera iz socijalizma, tako da je nova vlast postala potpuno stara vlast, ojačana sa nešto ustaša i udbaša.

U početku su odmah od te nove stare vlasti potpuno preuzete glavne ekonomsko-financijske i političke poluge Hrvatske, Zagreb, Zagrebačka banka, Pliva, policija itd. osobama iz kruga je omogućen masovni uvoz bez plaćanja carina i poreza i sve moguće poslovanje bez plaćanja. Da bi draži nove vlasti osjetio i puk, i puku je organiziran masovni uvoz automobila bez poreza i carina, tako da je u kratkom roku iz Hrvatske vani otišlo cca 10 milijardi DEM, što uz drugih 10 milijardi DEM koje je Marković transferirao u Beograd i dalje prijateljima SAD-u za povrat duga cca 7 mlrd DEM. Potiho je sve liberalizirano, pa tko se kako snađe. Kralo se je pomalo sve više i više, do daske a radilo sve manje i manje do daske, dakle točno kako je bilo i u SFRJ i SRH. Za ilustraciju, kad radiš nešto dulje i složenije i probaš završiti, onda i ako si uspio mobilizirati sve koji su kako tako za to, teško da su uspjevao jer su snage napadača bile brojčano, fizički i raznovrsnošću cca 10 puta jače. To je bio zahtjevniji rat, koji je krenuo prije i koji se nastavlja do danas, od onog oružanog rata, u kojem su šanse bile bitno bolje.

U poltičkom smislu je, nakon elimininacije bar pola HDZ-a, nastavljeno konstantno davljenje i eliminacije ostalih glavnih političkih snaga, stranaka i pojedinaca redom HSP, HSLS, HSS, SDP i moderiranje istih u jednu istu grupaciju, približno kao u socijalizmu, ali ispravljeno tako da je dodana i uvijek jaka frakcija ustaša povezanih s udbom i stranim silama, tehnomenadžeri u vidu lopova su jači i slobodniji, lokalni šerifi imaju jaču moć itd.

Dakle, ne radi se samo o službenoj privatizaciji, nekom HDZ-u i SDP-u, radi se o veoma širem procesu koji teče od sedamdesetih, koji nadmoćno pretvara sve u privatiziranu tvrdu valutu, DEM, EUR, dolar itd., a i još šire jer je po navici sklon da se tako plaća i povrće, piće, ljetovanje, školovanje, doktorate, sve, koji na običan i jednostavan način, po navici, ide dalje i dalje, u nove pobjede. Ne radi se samo o nekom vrhu, nego svim razinama i u igru uvučenim masama. Proces ne ide ka sređenju i redukciji države u poslovima, nego i sada je, za ove dvije Vlade pojačan proces usložnjavanja nereda i povećana uloga države. Sve manje je tko za tržište i te priče, to je nšeto trgovine novca, roba i nekretnina za to nakon što su enormno toga uvećali nezakonito, pa da legaliziraju, a ostalo je za natrag. Ne znate ni vi svoju domovinu ni cijela Evropa, kako je i koliko iskusna. Nismo mi diletanti, kao ovi gdje vi živite, mi se bavimo bitno profitabilnijim i raznovrsnijim načinima poslovanja i interesa i, zašto bi mjenjali ono što jako dobro ide. U tom smislu šta je HDZ objektivno ne može znati ni Sanader, a Milanović još manje šta je SDP, i druge stranke, jer su djelovi nečeg bitno šireg zbrkanijega, a i sami kao takvi zbrkani.

To sve nije tako loše, već pomalo jesmo a biti ćemo sve više profesori za Evropu.

Par put sam pročital to kaj

Par put sam pročital to kaj si napisal. I uz najbolju volju da bi nekaj drugo videl od tog, kaj sam ja napisal, nemrem najt. Daj mi reči iskreno kaj se i ti baviš politikom?

Ne bavim se (i nisam)

Ne bavim se (i nisam) politikom stranački niti imalo na neki službeni način, ali se bavim previše iz nužde, ozbiljnije od političara. U nekim područjima ni jedan posao ne možeš rješiti ako se bar nekoliko puta ne pozabaviš poltikom, ne možeš spojiti jedan vodovodni priključak a često ne možeš sa poslovnim partnerima i kolegama popiti piće bez da rješiš par poltičkih zavrzlama. Dakle, i s takvim potpunim nebavljanjem puno nas se bavi politikom ozbiljnije od političara, to jednostavno tako mora biti.

Lijepo ste vi to sve

Lijepo ste vi to sve izvodili, gospon, stvarno maštovito. Ali što je to u usporedbi sa tolikim stotinama koji su podrivali Partiju i državu iznutra? Znate, oni koji su se učlanili u Partiju, bili njeni revni članovi, tražili unutarnje i vanjske neprijatelje, borili se protiv nacionalizma i za bratstvo i jedinstvo, a kad je došla 1990, priklonili se, zna se, pravoj strani. U ratu su možda ostali u Zagrebu ili nekom drugom gradu dalje od fronta, neki otišli i do Njemačke "Jer je i tamo bila fronta borbe za Hrvatsku", kao što je jedan izjavio. Poslije su se vratili da nastave svoj posao, da paze da se privatizacija dobro provede, da ne bi tamo neki radnici zapili svoje dionice, već da sve ostane u pravim rukama.
I kad se sve sagleda u toj perspektivi, kako im onda ne dati sve privilegije, dobre sinekure i plaće, pa to su pravi heroji, a ne vi i vaši emigrantski prijatelji. Letci, ccc..
Naklonite im se još jednom i uživajte život u državi koju su stvarali ti giganti.

Moj djed je bio na krivoj

Moj djed je bio na krivoj strani (pogledajte http://ivancerovac.mojblog.hr), moj otac također, pa kakvo čudo da sam ja nastavio obiteljsku tradiciju. Jedino, sam uspio preživjeti, za razliku od djeda i oca.

Postavke za pregledavanje komentara

Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.
WriteSomething knjiga
Syndicate content