pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

.... Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Ima jedna modra rijeka ....
(Mak Dizdar)

Slijedom sad već nerijetkih sukoba koji nastaju između pojedinih gradskih uprava (Zagreb, Split, Dubrovnik ...) i njihovih građana jasno je da su u tijeku neki procesi koji ukazuju da ti slučajevi nisu pojedinačni ili sporadični, nego da se radi o određenom društvenom problemu, koji 'izbija na vidjelo' u mnogim sredinama. Kao takav, on zaslužuje poseban osvrt – u kontekstu aktualnih društvenih procesa i prakse, važeće zakonske regulative, pa i nedavnoga konstituiranja nove/stare hrvatske Vlade.

Pođimo od definicije – što je urbanizam? Kad ovaj pojam odguglate već vidite da smo u problemu. Teško mu je naći i definiciju. Ali ipak, evo je: Urbanizam (lat. urbanus – gradski) – uređenje gradova s obzirom na estetske, higijenske i praktične potrebe stanovnika, a pronađoh je na nekoj web-stranici naših susjeda, tako da prijevod nije bio potreban. I ova činjenica – da na hrvatskim stranicama ne nađoh niti definiciju urbanizma, niti ga se spominje previše – govori dovoljno sama za sebe.

Nije teško odmah uočiti problem. Urbanizam je uređenje gradova s obzirom na ... potrebe stanovnika. Je li urbanizam u Hrvatskoj danas to što kaže definicija, odnosno jesu li potrebe stanovnika one koje danas predstavljaju osnovnu odrednicu urbanizma u nas? Odgovor je poprilično jasan – nisu! Bar ne u sredinama gdje su gradske uprave u svojevrsnom sukobu sa svojim građanima. Ili su u tim sredinama zastranjenja dosegla tolike razmjere da rezultiraju otvorenim suprotstavljanjem građana svojim 'vlastima', a riječ je zapravo o opće proširenoj praksi, vođenoj snagama napretka, kako bi to rekao naš uvaženi kolega ap? I tu je odgovor prilično jasan – u takvoj proširenoj društvenoj praksi, u kojoj je urbanizam 'ostao bez definicije', odnosno izgubio svoju osnovnu funkciju – uređenje naselja u skladu s potrebama svojih stanovnika – nego se zapravo radi o uređenju u skladu s potrebama građevinskih lobija. A ono je možda tek dijelom 'u skladu s potrebama stanovnika', ali te potrebe više nisu njegov prioritet.

Poduzetnici, ili – kako reče kolega Oštrić – razvojnici (prijevod engleskoga termina developer) – oni su ti koji 'diktiraju tempo' urbanoga razvitka, koji u pojedinim sredinama dobiva konture deurbanizacije. Deurbanizacija, sama po sebi, predstavlja negaciju urbanizma. Slijedom toga, u jednom komentaru izrekoh i asocijaciju razvojnik -> razbojnik, jer doista već se sakupilo lijepo mnoštvo raznih građevinskih intervencija u našim gradovima, koje teško mogu ponijeti epitet urbanistički, tj. one u percepciji građana ne predstavljaju primjere gradogradnje, nego devastacije prostora, uništavanja ili obezvređivanja urbanoga identiteta grada, te smanjenja kvalitete življenja njegovih stanovnika. Ukratko, svojevrsno urbanističko razbojstvo.

A narasli negativni procesi dovode i do opravdane reakcije građana. Oni počinju braniti svoje pravo na grad, na njegove kvalitete i vrijednosti koje su dio kvalitete njihova života, jer su njihov životni prostor.

Što se to dogodilo raznim 'gradskim vlastodršcima' da su ušli u sukob sa svojim građanima? Jesu li u pitanju nemar, neosjetljivost, nedostatak vizija, popuštanje pritiscima, nesnalaženje u novim društvenim okolnostima? Je li regulativa pogrešna kad je aktualna praksa 'gradogradnje' ušla u sukob s građanima? Je li struka ustuknula i pred kime? Ima li tu možda i kakvih etičkih dilema? Najkraći odgovor bi bio: ima tu svega – sve nabrojeno je u igri – negdje više, negdje manje zastupljeno.

A ima li tu zloporaba? Služe li se 'gradograditelji' i nedozvoljenim sredstvima u realizaciji svojih nakana? Kako je postavljen sustav? Je li on u funkciji zaštite društvenih interesa (interesa građana) ili 'podilazi' interesima poduzetnika, razvojnika, koji su nerijetko i 'urbanistički razbojnici'? I ovdje bi najkraći odgovor bio: ima tu svega, tj. društvo nije pokazalo niti volju da sagleda društvene procese koji dovode do 'deurbanizacije', a kamoli da sankcionira rastuća 'urbanistička razbojstva' diljem Lijepe Naše.

Do devastacije prostora dolazi prvenstveno zato što urbanisti često ne izrađuju prostorne planove prema pravilima struke, nego ih 'kroje' prema potrebama (narudžbama) investitora i vlasnika zemljišta. U takvoj 'konstelaciji' stradava opće dobro – potrebe i poboljšanje kvalitete života stanovnika određenoga prostora obično ustuknu pred privatnim interesima 'potpomognutim' kapitalom. I sam mehanizam izrade planova pogoduje takvom razvoju stvari. Izradu urbanističkih i detaljnih planova često financiraju privatni investitori, što 'struku i politiku' dovodi u inferioran položaj, a prostor do preizgrađenosti, pa i gubitka identiteta.

Međutim, nije tu ključni problem. Riba smrdi od glave, a čisti se od repa – kaže stara narodna mudrost. A 'glava' u ovom slučaju nisu općine i gradovi, nego Ministarstvo zaštite okoliša, prostornoga uređenja i graditeljstva. Ono predlaže zakonske i podzakonske akte, te kontrolira izradu i daje suglasnosti na prostorne planove. Govoriti o ovom ministarstvu, a pri tom ne spomenuti staru/novu ministricu Marinu Matulović-Dropulić, zaista bi bila nemoguća misija. Jer ona je ta koja još u 'pregovorima' oko županijskih prostornih planova osobno 'usuglašava' najkrupnije 'potrebe' građevinskih lobija na tim područjima, dok na razini gradskih i općinskih prostornih planova to rade izravno nositelji takvih interesa.

Pri tom je važno napomenuti da su predstavnici građevinskih lobija 'ušančeni' i u gradskim upravama. Članovi poglavarstva zaduženi za prostorno uređenje često su građevinci ili inženjeri, vlasnici građevinskih ili projektantskih tvrtki, koji koriste svoju poziciju za pogodovanje investitorima. Naravno, oni su ugledni članovi vladajućih stranaka u svojim sredinama, uredno 'umreženi', tako da nikakve političke mijene ne mogu ugroziti njihovu poziciju. Ako 'lobisti' slučajno nisu članovi poglavarstva, imaju oni svoje pomagače u resornim gradskim upravnim odjelima, pogotovo u uredima za izdavanje lokacijskih i građevinskih dozvola (upravo se promijenila nadležnost – prešli su iz ureda državne uprave na županije i 'velike' gradove). Najkraće rečeno, građevinski lobi organiziran je na principu mafije, pa nema razloga ne zvati ga tim imenom. Mafija je 'osvojila' vlast, odnosno 'premrežila' sve strukture po vertikali i po horizontali koje odlučuju o prostoru, dakle ona 'diktira pravila igre', uključivo i zakonska rješenja. U ovom kontekstu ne može se ne spomenuti sveprisutni IGH (Institut građevinarstva Hrvatske), dijelom i u vlasništvu ministrice, 'lokomotiva napretka' i 'mozak' hrvatskoga građevinskog lobija.

Koja je uloga struke u ovim procesima? Bilo bi smiono, pa i bezobrazno tvrditi da je struka u cjelini 'prodala dušu vragu', jer je jasno da se svi ljudi ne mogu kupiti. Ali, također je jasno da ima sasvim dovoljno onih koji su se uključili u posao krčmljenja prostora, bez previše stručne ili moralne zadrške. A neki od njih niti ne vide što bi tu uopće bio problem, jednostavno – ovo što nam se događa za njih je normalna stvar – oni su ponosni na svoj rad, kao i na njegove plodove, koji su vrlo izdašni. S druge strane, brojni arhitekti i građevinski inženjeri rade svoj posao u skladu sa strukom, kao i profesionalnom i ljudskom etikom, a ima među njima i pojedinaca koji su se i društveno angažirali na raskrinkavanju logike funkcioniranja građevinskih lobija, te tako pomažu u osvještavanju društva i iznalaženju puteva prema normalizaciji stanja.

U opisanoj 'konstelaciji snaga' jasno je da građani zasad ne uspijevaju ostvariti zaštitu svojih prava (na grad, na kvalitetan životni prostor) u okviru svojih gradskih uprava, nego su prisiljeni na razne građanske akcije, uključivo i 'izlazak na ulicu'. Nakon godina 'harača' građevinskih lobija, pozitivno je da građanska svijest doseže kritičnu masu i da postaje društvena snaga pred kojom će – nadajmo se – uskoro početi uzmicati, ali i padati njihove kompromitirane (i korumpirane) gradske ili općinske uprave. Nemojmo se zavaravati – iako je ljuljanje krenulo, kao što zna reći naš ap – svaka je borba teška, traži vrijeme i uzima žrtve.

Borba građana za ostvarenje njihova 'prava na grad' je zapravo borba za pravnu državu, borba za rušenje građevinske mafije od lokalnih razina sve do vrhova državne vlasti. Međutim, nema nam druge, ima jedna modra rijeka – valja nama preko rijeke, što bi rekao pjesnik Mak Dizdar.