Tagovi

VLASNITVO I UPRAVLJANJE NJIME - ius gubernandi

Petar Bosnić Petrus
VLASNIŠTVO I UPRAVLJANJE NJIME
ius gubernandi – pravo upravljanja

Riječ unaprijed

Tvrdnja da ius gubernandi čini jednu od osnovnih grupa zakona ili prava koje se odnose na vlasništvo nema neku neposrednu praktičku važnost, ali mislim da je od prvorazredne važnosti za pravnu znanost ili filozofiju prava, a i za razumijevanje razvoja civilizacije.

Za pravnu, političku i ekonomsku praksu važni su zakoni koji se spominju u dolnjem tekstu. a koji čine sadržaj ius gubernandi. Oni su, koliko mi je poznato, prva sustavna regulacija upravljačkih prava, nešto što danas ima najveću važnost. Također mislim da će potreba za njima i njihova važnost sve više rasti. Čvrsto sam uvjeren da se bez implementacije tih ili takvih zakona u postojeće zakonske sisteme neće moći normalno razvijati civilna civilizacija i civilno društvo.

***

Večini čitatelja zasigurno je poznato kako se još od Rimskih vremena smatra da se ekskluzivno, privatno vlasništvo, ius dominii temelji na tri opća prava:

ius utendi - pravo upotrebe,
ius fruendi – pravo plodouživanja,
i ius abutendi, pravo uništenja,

od kojih je ono zadnje najšire, jer privatni vlasnik nikome ne odgovara ako uništi ili ošteti svoje vlasništvo.

Ali, višetisućljetna socijalna, politička i ekonomska praksa ukazuju na to da u temelju privatnog vlasništva postoji, tj. da bi trebalo postojati još jedno pravo - ius gubernandi – pravo upravljanja. No ni danas ne nalazimo takvo pravo, čak ni u najnovijim zakonicima.

Istina, srednjevjekovni pravnici i teoretičari suvereniteta i vlasti spominjali su srodne termine :ius regendi, ius regnandi, ius imperandi i ius gubernandi, ali pod tim terminima mislilo se na nekoga ko ima pravo na suverenitet, te da li to pravo potiče de Dei gratia, de naturae, de legis ili pak de prava jačega itd...

Kad mi izlažemo ovo pravo, ius gubernandi, onda ne govorimo o tome, nego mislimo i izlažemo sistem zakona čije odredbe onemogućuju ili sprečavaju, a i kažnjavaju hotimične i nehotične zloupotrebe vlasti ili upravljanja.

Po našem mišljenju, a i po iskustvu cjelokupne povijesti, ius gubernandi može, na ovaj ili onaj način, steći svatko ko to poželi, naravno, ako je dovoljno sposoban da ga stekne. A zadržati ga, sve do današjih dana, može i silom, a i dovoljno velikom bezočnošću, lukavstvom ili beskrupuloznošću.

Nasuprot tome, po ovom pravu, kojeg izlažemo, svaki bi subjekt mogao zadržati vlast ili upravljački položaj samo ako se ne ogriješi o odredbe onih zakona koji ga čine, a i samo dotle dok se ne ogriješi o njih. O tome kako neko može doći do vlasti, ovaj zakon ništa ne govori.

Dobar vladar - isto kao i onaj koji se pokaže loš i zao - može doći do vlasti i ne-zakonitim putem, odnosno narušavanjem zakonitosti, kao što je učinio npr. Napoleon I Bonaparte. „Zakoni su kao paučina – govorio je Solon – mali se u njoj hvataju a veliki ju raskidaju,“. Protiv osvajanja vlasti od strane tih „velikih“ za sada se ne može ništa učiniti, barem ne pomoću zakona. Za utjehu neka nam bude iskustvo koje pokazuje da oni katkada mogu biti i iznimno dobri i veliki vladari.

Vraćamo se glavnom toku naše stvari.

Svoju osobnu korist, pravo na daljnje upravljanje ili vladavinu i druge ciljeve do kojih mu je stalo, onaj ko je već osvojio vlast, vlasnik upravljačkog prava - gubernator, političar ili manager - prema odredbama ovog ius gubernandi - trebao bi sticati isključivo dovoljno dobrim, produktivnim upravljanjem predmetom odnosno objektom svog upravljanja, ili vladavine.

Malo kasnije čitatelj će sam uvidjeti da je ovo pravo novost u zakonodavstvu, i to velika i presudno važna novost za daljnji tijek povijesti.

Postojeći zakonski sistemi, istina, sadržavaju neke odredbe koje ograničavaju ovlasti tj. zloupotrebe vlasnika gubernatorskih prava, gubernatora, managera ili vladara, ali su te odredbe toliko vrijedne i efikasne da se mogu objestiti mačku o rep. Narod, političari i pravni znanstvenici misle ili sanjaju da žive po liberalnim načelima koja je postavio John Locke, a ekonomska i politička praksa, manageri, političari i drugi moćnici, baš zbog nepostojanja ovakvih zakona, tj. zbog neodređenosti i neegzaktnosti tih ograničavajućih odredbi, koje bi trebale ograničiti, ili prevenirati zloupotrebu vlasti ili upravljanja ravnaju se po načelima „drž' ne daj“, koja su postavili i za koja su se zalagali Thomas Hobbes i Nicollo Machiavelli, ali i mnogi drugi maheri.

Riječ, dvije o naravi zakona koji čine ius gubernandi.

Da se i kod ius gubernandi radi o momentu ili jednom obliku privatno- vlasničkog zakonodavstva vidi se po tome što; ako netko stekne pravo, npr.: na upravljanje nekim poduzećem, ili imanjem, onda je to njegovo pravo ekskluzivno. U njega se, ne smije mješati čak niti vlasnik koji mu ga je dao.

Nešto slično, po postojećim zakonima, važi i za pravo na upravljanje nekom pokrajinom, državom i druga, slična prava. Narod, doduše, koji je, putem izbora dao vlast nekoj vladi, ima pravo umješati se u njeno vladanje, ali nema mogućnosti za to, osim u krajnjoj nuždi, putem novih izbora ili pobune. No to se, nažalost, zbiva tek onda kad je već učinjena neka velika šteta, zlo ili nepravda. Govorim baš o velikoj šteti, zlu ili nepravdi, jer narod se ne diže na pobunu zbog neke sitnice, ukoliko se, naravno, ne radi o onoj kapi koja prelijeva času.

Ovaj Ius gubernandi o kojem mi govorimo zapravo je jedan vid momenta ius utendi - prava na upotrebu, samo što se kod ius utendi radi o upotrebi kod koje je cilj vlastita korist upravljača, dok kod ius gubernandi upotreba, odnosno upravljanje cilja na korist ili dobrobit samog predmeta vlasništva kojim se upravlja i ljudi što rade s njime i čija je egzistencija ovisna o tom vlasništvu.

Po tome što je upravo rečeno, ius gubernandi spada u javno ili upravno pravo, no činjenica koju smo već spomenuli: da je osoba koja je stekla to pravo: npr. pravo da bude direktor nekog poduzeća, ekskluzivni vlasnik te titule ili upravljačke funkcije, svrstava ga kategorički i u pravo koje se odnosi na privatno vlasništvo - ius dominii exclusiva, Ekskluzivnost i privatnost su jedno isto. Excludere ex iure- isključiti iz prava, znači isto što i lišiti prava - privare iuris.

Čini se, dakle, da ius gubernandi o kojem govorimo ima karakteristke javnog i privatnog prava i da je možda nekakva spona između javnog i privatnog prava. A možda bi se čak moglo govoriti i o tome da je princip na kojem se ono zasniva osnova društvenosti čovjeka, jer društvenost se manifestira u ostvarivanju svojih vlastitih interesa na društveno koristan NAČIN.

Zakonima, odnosno: 1. Zakonom o kontroli efikasnosti rada managera, 2. Zakonom o konroli efikasnosti administrativne djelatnosti, 3. Zakonom o kontroli efikasnosti obiteljskog života, i 4. Zakonom o kontroli efikasnosti školstva, a i nekim drugima, ja sam, već prije mnogo godina pokušao dati egzaktne kriterije koji pokazuju koliko je uistinu efikasno upravljanje svim bitnim institucijama ljudskog društva i mislim da je s tim zakonima pravo ius gubernandi započelo, ili, možda točnije, otkrilo ili nagovijestilo svoje realno, pozitivno postojanje.

Zašto je ius gubernandi i zakoni koji ga čine jako važno, a danas možda i najvažnije, područje prava?

Razlog je to što je upravljanje poduzećem, školom ili državom najvažniji posao u tim institucijama . O dobrom ili lošem upravljanju najviše ovisi to da li će ove institucije napredovati, stagnirati ili nazadovati. Koliko je upravljanje važno, vrlo dobro pokazuje jedna arapska poslovica što kaže: „Više vrijedi tisuću magaraca predvođenih lavom, nego tisuću lavova predvođenih magarcem.“

A zbog toga što je upravljanje npr. nekim velikim poduzećem postalo vrlo složeno i zbog toga što ga mogu obavljati samo stručno osposobljene individue, došlo je do razdvajanja vlasničke i upravljačke funkcije.

Iz istog razloga, vlasnička moć - dominii potestas (neograničeno pravo raspolaganja predmetom vlasništva) danas je postala jako neodređena i nedjelotvorna, pogotovo ako vlasnik nije ujedno i darovit i stručno osposobljen upravljač i pogotovo u velikim korporacijama, dioničkim društvima, velikim bankama i poduzećima u državnom vlasništvu, gdje se ta, vlasnička moć, uz neznanje i nemoć pretvorila i u svoju vlastitu karikaturu.

Za dioničare, npr. koji su najčešći vlasnici velikih korporacija, manageri kažu da su „glupi i drski“ „Glupi su – kažu - jer kupuju dionice, a drski, jer očekuju još i neku dobit – dividende“.

Danas, kad je ljudska vrsta prilično bogata i kad vlada obilje, barem u jednom, tzv. civiliziranom dijelu svijeta, gubernatorima tj. upravljačima, managerima ili političarima koji, nasuprot vlasnicima, ne slijede sudbinu vlasništva kojim upravljaju, ekonomičnije je, lakše i razumnije sticati dohodak zapuštanjem ili činjenjem štete u poduzećima, institucijama ili državama kojima upravljaju, nego ga sticati produktivnim radom. Pravi opseg te štete, koji je puno veći nego vi i sanjate teško je primjetiti, jer ju ne plaćaju samo neposredni vlasnici i zapolenici, nego svi pripadnici ljudske vrste, kako oni živući, tako i oni koji će se jednog dana tek roditi. Tako se zbiva kradimični proces osiromašenja ljudske vrste, a i nazadak, ili usporavanje razvoja civilizacije, kulture i društva i to usprkos neviđeno brzom, širokom i velikom tehnološkom napretku.

Svrha spomenutih zakona i cijelog ius gubernandi kojeg ja nudim jest da spriječi bogaćenje svih vrsta darovitih ali nesavjesnih, pokvarenih gubernatora putem zanemarivanja, oštećivanja ili upropaštavanja kapitala, država ili drugih institucija kojima upravljaju.

Ius gubernandi bi svojim zakonima učinio nedodirljivim i štitio one managere, gubernatore ili vladare koji bi ostvarivali one rezultate koje zakon zahtjeva. A progonio i ugrožavao one koji ga se ne drže ili pokušavaju izigrati, ili pak one koji jednostavno, ni uz najveće napore ne bi uspijevali realizirati zahtjeve koje je neki umjereno zahtjevan zakon postavio pred njih.

Princip na kojem se temelje svi ti zakoni i ius gubernandi uopće nije neka sociološka utopija, nego prije nekakav funkcionalni „egoizam“ i mogao bi se ukratko izraziti ovako.
Brini se za svoje interese i ostvaruj svoje ciljeve, ali ih smiješ ostvarivati isključivo tako da NAČINOM nijihova ostvarivanja istovremeno ostvaruješ i ciljeve poduzeća, kapitala, društva, profesije, grupe ili države u kojoj djeluješ, a i one ultimativne ciljeve ljudske vrste.

A da li to doista činiš na taj poželjni NAČIN, i u kojoj mjeri, presudit će tržište. Ono nagrađuje samo te društveno korisne, poželjne ili dopuštene NAČINE ostvarivanja vlastitih interesa. U „Uzornom trgovcu“, Dubrovčanin Benko Kotruljević izriče ovo načelo: „Čini drugima dobro, sebi na korist“. Mi bi smo danas možda rekli. Gledaj svoje dobro, ali isključivo tako da činiš dobro drugim ljudima ili cijeloj zajednici.

Kriteriji produktivnosti, tj. društvene korisnosti ili štetnosti NAČINA djelovanja, po ovim zakonima koje sam predložio nisu lijepe riječi, prazne fraze ili dobri izgovori, nego neumoljive brojke.

Oni gubernatori koji bi imali bolje, društveno i civilizacijski svrsishodnije i prihvatljivije NAČINE ostvarivanja interesa institucija kojima upravljaju postizali bi veće i bolje brojke, ti subjekti, dakle, uz sigurnu zaštitu, imali bi i veću plaću, ugled, moć, utjecaj itd. A ako bi netko ostvario brojke niže od onih koje zakon propiše kao najniže dopuštene, a ne obznani to i ne dade navrijeme ostavku na položaj koji je zauzimao, čekao bi ga zatvor, novčane kazne, prisilni rad, i slične popravne mjere.

Ovaj zakon ne bi čekao da se napravi šteta, pa da bi tek onda djelovao, nego bi manageru ili kakvom drugom gubernatoru dao mogućnost da odstupi prije nego napravi štetu za koju bi obavezno morao biti kažnjen.

Time bi se se sprečavali slučajevi kao što su npr: ENRON, CITY BANK ili naš TODORIĆ ili AGROKOR

Jedna mala digresija.

U prethodnim radovima, a i u ovom često sam naglašavao da je važan upravo NAČIN na koji netko ostvaruje svoje ciljeve.

Zašto?

Stvar je jednostavna. Od NAČINA na koji samo ja mogu lako ostvariti svoje interese, puno je vredniji NAČIN na koji to, isto tako lako može učiniti cijeli narod ili cijela ljudska vrsta. Od dva NAČINA na koji se mogu ostarivati isti ciljevi, vredniji je onaj koji je lakši i humaniji. Cijela povijest je između ostalog također i traženje i iznalaženje sve boljih NAČINA na koji ljudska vrsta može ostvariti svoje ultimativne ciljeve.

Eto, samo toliko. Za više pogledaj neke moje druge radove i pažljivo pročitaj Kantovu „Kritiku praktičkog uma“.

Vraćamo se našoj temi.

Zbog razvoja koji je vodio i ka slabljenju vlasničke funkcije, čini se da je ius gubernandi i navedeni zakoni koji čine njegov sadržaj postao nešto bez čega se ne može nastaviti razvitak civilizacije. To možda zvuči pretenciozno, patetično ili emfatično, ali to je gola istina. Kao što je nekada privatni vlasnik morao slijediti sudbinu svog vlasništva – uzdizati se i propadati zajedno s njim, to bi ubuduće morao i onaj ko bi upravljao njime, pa bio on vlasnik ili ne. Ali ovdje se ne radi samo o sudbini individua i grupa ili nacija, nego i o sudbini cijele ljudske vrste jer i ona, kako sam već govorio na drugim mjestima, mora slijediti sudbinu svoga vlasništva. Zadatak iuris gubernandi bio bi da putem jasnih, egzaktnih kriterija, te nagrada i kazni aktualizira tu novu funkcionalnu i produktivnu ovisnost.

„Čovjek najbolje radi kada ne žanje samo nagrade za dobar rad, nego i kazne za loš.“ A. Smith.

Iskustvo pokazuje da mu trebamo vjerovati.

Kad mi govorimo o iuri gubernandi onda ga uzimamo u najopćenitijem značenju - pravu upravljanja koje je uvjetovano i utemeljeno u dobrom upravljanju, a koje najčešće ne uključuje prinudu, nego više partnerstvo i motivaciju. No postoje i drugačiji vidovi ovog prava. Ius gubernandi nekoga kralja, diktatora, šefa vlade, ministra obrane ili ministra policije uključuje, naravno i fizičku prisilu. No, kako smo već natuknuli, ius gubernandi direktora nekog poduzeća ne sadrži to ovlaštenje. Ali, ovdje nas ne zanimaju te razlike.

Mi ovdje pokušavamo ukratko skicirati one momente iuris gubernandi-ja koji bi u svim ili barem u velikoj većini društvenih segmenata, ili institucija otklonile ili spriječile djelovanje onih elemenata ili sila koje onemogućavaju ostvarenje onih ulitmativnih ciljeva društva, i cijele ljudske vrste, te koji vuku civilizaciju ka ponoru nazatka. Pokušavamo, dakle, skicirati zakone koji bi sprečavali zloupotrebu vlasti i upravljanja i prevenirali štete koje proizlaze iz njih, te koji bi, uz veći, širi i lakši progres i lakši život uveli i više pravde u ljudski svijet.
Moramo ponovo naglasiti da Ius gubernandi ne razlikuje unaprijed sposobne od nesposobnih ili nesavjesnih upravljača, ali on sprečava da se vlast ili upravljačka funkcija predugo zadrže u rukama ljudi koji se pokažu nesposobni ili nepošteni i da onda iz toga proiziđe šteta i zlo.

Ima još nešto radi čega je potreban Ius gubernandi.

U prethodnim radovima ukazivao sam na to da je današnja civilizacija etapa uspješnog dovršavanja umjetnog bića čijem se stvaranju žrtvovala cijela ljudska vrsta u zadnjih pedesetak tisuća godina, i da je to umjetno biće zapravo bićevito sredstvo samooslobođenja ljudske vrste.

Ius gubernandi potreban je i zbog toga da upravljanje nad velikim i važnim kapitalnim dobrima ili vlast ne bi došla u ruke neke nesposobne budale koja bi onda činila štetu na nekom kapitalnom dijelu ili momentu umjetnog bića, te velike i prevažne tvorevine za čije se stvaranje žrtvovala cijela ljudska vrsta.

Za onoga, npr. ko bi naslijedio golema bogatstva, važili bi isti zakoni kao i za druge. I ako on ne bi uspijevao udovoljiti zahtjevima zakona, morao bi upravljanje nad svojim bogatstvom navrijeme prepustiti nekom manageru ili gubernatoru, koji će ispunjavati zahtjeve zakona, a njemu bi npr. mogla pripasti neka vlasnička renta ili nešto slično. Vidi moj Zakon o kontroli efikasnosti rada managera.

Ovdje moram reći da su se i u prijašnjim vremenima, a naročito u vremenima dekadencije društava, nadzornici imanja znali bogatiti potkradanjem svojih gospodara i uništavanjem njihovih imanja. Ali to nije imalo ni izdaleka takve razmjere kao danas, a nije bilo moguće niti sprovesti u praksu neki ovakav zakon. Danas je to omogućeno elektronikom, računalima, internetom i drugim takvim stvarima.

Idemo dalje

Vlasništvo, tj. predmet vlasništva shvaćamo kao objektivirani ili opredmećeni rad i život neke osobe ili grupe. Ono što je moje to je moja vlastitost izvan moje kože. No kako su se današnje kapitalne stvari i golema bogatstva stvarala sudjelovanjem velikog broja naroda, rasa i kultura, teško da se netko može danas smatrati nekakvim individualnim ili čak grupnim privatnim vlasnikom nečega što je stvarala i stvorila cijela ljudska vrsta, stotine generacija tokom tih nekoliko desetina tisuća godina ili možda čak i puno više.

Nagrade bi se, dakle, načelno govoreći, davale samo za osobni doprinos razvoju umjetnog bića ili ljudskog bogatstva uopće. (Osobni doprinos tzv. fizičke ili pravne osobe.)

Kao što nismo krivi za grijehe naših predaka, tako nismo ni zaslužni za njihove velike podvige i uspjehe.

Ovo pravilo koje bi važilo prvenstveno za individue, važilo bi (što proizlazi iz gornjeg teksta) i za nacije i njihove države , ali i za generacije i druge slične ljudske subjekte.
Implementiranjem zakona koji čine ius gubernandi u zakonski ili pravni sistem neke države stvorio bi se zapravo umjetni vlasnik, a potreba za živim vlasnikom bi nestala. Ovaj, umjetni vlasnik bio bi bitno sposobniji i produktivniji u upravljanju bogatstvom za koje je zadužen. No, o tome sam dosta govorio u prethodnim radovima , pa to ne treba ponavljati.

Napomena 1

„Pravda je cilj prava“ , govorili su Rimljani. To lijepo zvuči ali nije točno.

Pravo shvaćamo kao objektiviranu volju ljudske vrste - objektiviranu kao specifičnu organizacijsku ili političku metodu i instrument samonavođenja, samomotiviranja i samoprisile ljudske vrste na ostvarivanje onih dalekih i velikih ciljeva koji daju smisao njenom teškom postojanju. Zadatak prava je ostvarenje rečenih ciljeva, a pravda je jedno od najvažnijih, a možda najvažnije i neophodno društveno ili političko sredstvo za njihovo ostvarivanje, a ne cilj. Ono što je sunce biološkom životu, to je pravda društvenom.

Napomena 2.

Ius gubernandi velikim dijelom proizlazi i iz višestoljetne diskusije o tome koji je rad produktivan, diskusije koja je iznjedrila, merkantilizam, fiziokraciju i druge važne ekonomističke svjetonazore i spoznaje, a koju je zaključio Marx, duboko istinitom tvrdnjom da je produktivan „samo onaj rad koji se razmjenjuje za kapital“, jer samo taj rad stvara višak vrijednosti i profit iz kojeg se može financirati i dalje razvijati kapital.

Budući da mi smatramo da je kapital umjetno biće kojeg je stvorila ljudska vrsta, mi možemo onu Marxovu tvrdnju izreći i ovako: produktivan je samo onaj rad koji razvija ili koji je razvijao umjetno biće.

Rad koji se razmjenjuje za dohodak je prosta potrošnja. Kad bogatstvo nekog naroda ili cijele ljudske vrste poraste, javlja se „prevelika sklonost potrošnji“ J. M. Keynes. A kad potrošnja postane veća od novostvorene vrijednosti, nestaje sredstava, ne samo za razvoj, nego i za prosto održanje kapitala, umjetnog bića ili kako već hoćete. Tada se zatvaraju poduzeća, propadaju banke, rastu državni dugovi, a širi se i produbljuje bijeda stanovništva itd.

Nastupa ekonomska kriza.

Jedan od najvažnijih zadataka sistema zakona koji čine ius gubernandi bio bi da sklonost ka potrošnji i veličinu same potrošnje kontinuirano drži u razumnim, funkcionalnim granicama i da time sprečava krize, štete i nesreće koje s njome dolaze.

Prema našim nazorima, potrošnja je degustacija proizvoda umjetnog bića ili kapitala. Putem potrošnje čovjek daje informacije kapitalu o tome u kojem bi pravcu trebao razvijati te proizvode i samog sebe, kako bi što rafiniranje zadovoljio ljudske potrebe i osposobio se za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva vrste. A da bi ove informacije bile pouzdano točne, potrošnja ne smije biti, diogenski skromna, mala, niti asketska, ali ne smije biti ni približno jednaka novostvorenoj vrijednosti, a kamo li veća od nje.

Ali zapitajmo se što biva kad novostvorena vrijednost postane jako velika i puno veća od potrošnje i kad se pojave golemi gotovinski državni suficiti koji se besposleno izležavaju u trezorima banaka.

Ovakvi suficiti su isto što i zakopano blago pored kojeg njegov vlasnik može i umrijeti od gladi. Takvim odnosom prema suficitima devastira se najplemenitija supstancija u univerzumu - ljudski rad - i pretvara u hrpu smeća.

Zamisllite da neki budalaš u pustinji umire od gladi i žeđi, a pored njega je ona čarobna Aladinova svjetiljka. No on, jadan ne zna da ju treba samo protrljati da bi iz nje izišao onaj svemoćni duh i ispunio mu svaku želju i spasio ga.

Isto je i sa onim velikim suficitima.

Da ne bi dolazilo do toga, potrebno je mudro „protrljati“ ih, tj. investirati, kako bi oni sutra donijeli željene plodove. Ius gubernandi brine i o ovom problemu, a kako je on riješen, možete vidjeti u „Zakonu o kontroli efikasnosti školstva“.

Zašto baš školstva?

Odgovor je jednostavan. Znanost je najvredniji moment umjetnog bića, kapitala, ili, ako hoćete, najvredniji oblik ljudskog bogatstva, a škola je institucija koja to bogatstvo prenosi s jedne generacije na drugu. Zakon o kontroli efikasnosti školstva je istovremeno i zakon o međugeneracijskim ekonomskim odnosima. On ne bi dozvolio da jedna generacija slijedećoj preda manje znanja ili pak lošije znanje nego ga je sama naslijedila.

Ko pročita taj zakon vidjeti će da bi njegova primjena rezultirala time da se golemi dio onih gotovinskih suficita što ga katkada stvaraju nacije ili cijela ljudska vrsta insvestira u znanost i ljudsko obrazovanje, što je, kad se dobro promisli, neusporedivo najbolja, najsigurnija i najperspektivnija investicija, jer upravo je znanje temeljnji i nepresušivi izvor ljudske budućnosti i dobrog života.

Eto, samo toliko.

Summa

Ius gubernandi - pravo kojim se regulira djelatnost upravljanja, proizišlo je iz uvida u to da je upravljanje danas specifična djelatnost čija je efikasnost iznimno važna, a ne postoje egzaktna mjerila njene efikasnosti. Taj sam nedostatak pokušao otkloniti izradom zakona koji daju ta mjerila, i koji istovremeno reguliraju posao upravljanja, tj. vrlo decidirano i jasno pokazuju ko ima, a ko nema pravo obavljati taj posao i koliko bi trebao biti nagrađen onaj ko ga obavlja. Srodnost nekolicine važnih zakona koji se odnose na posao upravljanja, pokazala je, nakon izrade svih tih zakona da u umnim i voljnim temeljima ljudskog svijeta, pored ius utendi, ius fruendi i ius abutendi postoji još jedno specifično pravo, pravo ius gubernandi, samo ga treba dovesti do riječi.

Komentari

I

I što vam se čini?

Tko je glasao

Preporuka

Baš sam, radi kontrole i nekiz promjena pročitao ovaj svoj dnevnik i konstatirao da nije loš i da bi bilo dobro peeporučiti ga svojim prijateljima. Nadam se da ćete to učiniti, jer kao što i sami vidite, vlasti i upravljači nam nisu takvi da bi ih trebali i dalje održavati na njihovim položajima. Ugrožavaju nam budućnost. Ovaj dnevnik pokazuje da nije nemoguće, pa čak ni teško riješiti ih se.

Tko je glasao

Promjene

Ima promjena, ali samo za pametne ljude željne znanja i istine.

Tko je glasao

A sad?

Evo jedne antipromjene tj. negacije negativne promjene.

Tko je glasao

promjena

Evo jedne promjene koja to nije.

Tko je glasao

Ima promjena.

Kratki ali važan predgovor.

Tko je glasao

Najbolje da ti to sve predstaviš našem poznatom biznismenčiću

On je isto genijalac s onu stranu, ima para ko balege, a nema dušu...

21077298_1867162833307855_5066276138449281279_n

"Fašisti budućnosti sami će sebe nazivati antifašistima!!!" Mudra proročanstva prošlosti.

Tko je glasao

Opet

Opet se javljam samo da kažem kako sam ponovo mijenjao tekst.

Tko je glasao

Daj pliz kad opet promijeniš obavijesti nas, jer ionako ne

čitamo pa ne znamo ni što je bilo ni što će biti, al mora se priznati da si dobar i marljiv drug i da skrbiš o slovima na dosad nezapažen način, viva ludež bro...

"Fašisti budućnosti sami će sebe nazivati antifašistima!!!" Mudra proročanstva prošlosti.

Tko je glasao

?????????

Ko hoće naprijed, nek se svrsta iza mene.

Tko je glasao

Stigla nova bunika

Vidim... :)))

"Fašisti budućnosti sami će sebe nazivati antifašistima!!!" Mudra proročanstva prošlosti.

Tko je glasao

?????????

Odajte se ponovo Samoupravljanju - možete govoriti što hoćete a raditi samo ono što ja kažem.

Nego, čudi me da nema niti promašenih komentara.

Šute čak i dogmatici koji misle da su skeptici.

Jedino je meni jasno da ništa nije jasno.

????????????

Tko je glasao

Pitanje

Gdje su loši komentari?

Tko je glasao

promjene

U tekst sam naknadno morao unijeti neke bitne promjene.
Žao mi je, ali bolje ikad nego nikad.

Tko je glasao

CITIRATI NIJE DOPUŠTENO...

riječi 100... korisno je za praksu...

riječi 1000... nije korisno je za praksu...

tko koristi 100 riječi... hoće imati korisnu praksu...

tko koristi 1000 riječi... hoće imati NE korisnu praksu...

ALI ALI ALI...

zakona (naređenja 100)... korisno je za praksu...

zakona (naređenja 1000)... nije korisno za praksu...

tko koristi zakona (naređenja 100)... hoće imati korisnu praksu...

tko koristi zakona (naređenja 1000)... hoće imati NE korisnu praksu...

ALI ALI ALI...

dopušteno nije... ovo citirati... u medijima... radi možeBitnih... otkrivanja kobnih... ŠEFovanja naredboDavaca... svugdje oko nas...

<<>>

adfilantrop

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci