pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Prostor je, pored ljudi, najveće bogatstvo svake države. Dok je onaj zračni i vodeni, zanemarimo li trenutne probleme s Piranskim zaljevom, dobro reguliran, možda i zato što je nužda da se rješava na temelju međunarodnih propisa, s onim kopnenim je najviše problema. Njime idu prometnice koje spajaju pojedine države, regije, gradove i naselja. Na njemu se grade proizvodni i uslužni objekti koji trebaju zadovoljiti različite potrebe stanovništva. I naravno, na kopnenom se prostoru grade veća ili manja naselja u kojima državljani žive, kao i pojedinačni objekti koji služe zadovoljavanju raznih specifičnih pojedinačnih i zajedničkih interesa stanovništva. Tako je to otkako je svijeta i vijeka, a upravljanje prostorom je od najveće društvene važnosti.

Kako se mi odnosimo prema prostoru koji treba ne samo osigurati zadovoljavanje potreba i interesa naše generacije, već i onih koje dolaze iza nas?
Vodimo li dovoljno računa o činjenici da nam je prostor ograničen, da ga moramo koristiti racionalno i da mnogi naši postupci ostavljaju trajne posljedice i nepovratno utječu na kvalitetu života budućih generacija?

Jedna od tema otvorenih na Pollitici.com je na malom primjeru vrlo plastično i nadasve opravdano skrenula pažnju na građevinske zahvate u prostoru.
Veliki dio tema koje obrađujemo na ovim stranicama se također odnosi na razne zloporabe prostora, bilo njegovom neumjerenom pretvaranju u građevinski, bilo na kriminal i korupciju u postupku građenja.

Zajedničko u svim raspravama je da se uvijek vraćaju na osnovu svega, na prostorne planove i pitanje vlasničkih odnosa. U uvjetima posvemašnje nesređenosti stanja na ovome području, moguće su različite zloporabe i stihijsko postupanje koje ponekad ide do granice divljaštva. Ako ne postoji neovisan regulator, u slučaju sukoba različitih interesa, nužna je arbitraža politike. Obzirom da se politike i političari manje ili više često mijenjaju, da su podložni različitim utjecajima i interesima, sređivanje stanja koje zahtijeva veliki napor i puno bavljenja, gotovo nikad nije na prvome mjestu prioriteta.

Takva praksa traje desetljećima pa nije čudno da u gruntovnicama pronalazimo vlasnike još iz doba Marije Terezije. Nije čudno ni da se tokom vremena razvio soj ljudi koji se prilagodio, koji se jako dobro snalazi i kojem baš ovakvo stanje najviše odgovara. Kolokvijalno ih nazivamo građevinskom mafijom i već prema definiciji, u njihovom kolu često pleše i manji ili veći broj predstavnika politike.
U toj se kaljuži neke politike i političari utapaju, a neki se ne daju i plivaju kako znaju i umiju. No bez obzira na plivačko znanje i umijeće, nemoguće je ostati potpuno čist. Ako se uspiješ održati i isplivaš bez da se i jednom napiješ vode, svejedno si ostao prljav jer u kaljuži čiste vode nema.

Bilo je i pokušaja da se stanje sredi, uglavnom bezuspješnih. Razni „e-projekti“ tipa katastra i gruntovnice, iako dobrodošli, uglavnom su čeprkanja po površini. Usmjereni su na poboljšanje uvida i povećanje brzine poslovanja ali malo ili nikako ne ulaze u suštinu i promjenu odnosa. A upravo je njih potrebno mijenjati.

Hoće li izborne ponude političkih stranaka obuhvatiti i ovo područje?

Moje je mišljenje da bi obzirom na stanje i posljedice po buduće generacije, to bilo ne samo poželjno nego i nužno.